Eto vam „hibridnog rata“, glupanderi, 29. „novembra“ opet se ubija Hrvatska
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Srijeda, 29 Studeni 2017 19:36
Nakon tužnoga kraja crne lakrdije u Haagu ni Hrvatska, a ni svijet više ne će biti isti. Slobodan Praljak će postati simbol bitke između dobra i zla za cijeli svijet. Sada će se početi postavljati nova pitanja. Ako je moguće da jedna takva međunarodna institucija koja je cijelo vrijeme glumila kako traži istinu i pravdu toliko očito ignorira istinu i činjenice i tako bezočno laže o stvarima za koje svi očito vide da ne stoje tako kako se tamo prikazuje, što je onda ostalo od europskih ili čak svjetskih „pravnih stečevina“?
Ako od pravde i pravednosti nije ostalo ništa, onda znači da više ni ne živimo u civilizaciji. Vraćamo se u džunglu u kojoj velika zvjerka jede malu. Ako je tako, trebamo se doista dobro naoružati i pokazati svakome tko bi htio „prožderati Hrvatsku“ da će na nama polomiti zube.
Budući da smo u saborskoj raspravi vidjeli da još ima „genijalaca“ koji ne znaju (ili se prave „grbavi“) što je to „hibridni rat“ i kako se on vodi, sada bi i najglupljima trebalo biti jasno. Evo „hibridnog rata“ na djelu.
Da se podsjetimo. Cijela ova godina obilježena je napadima na Hrvatsku. Od ranije se je znalo da Hrvatskoj baš ove godine dolazi na naplatu najteži „paket“ otplate starih dugova koji su „nabile“ brojne ranije vlade. Zato je ova godina svjetskim „vladarima“ izgledala kao zgodna prigoda da se našu domovinu ekonomski dokrajči, da padne i počne zapomagati za pomoć, a onda bi došli „spasitelji“ kao što su Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i slično, pa bi nas „spasili“ kao i Grčku, a možda i gore.
Kada se je vidjelo da će Hrvatska preživjeti taj financijski udar djelomično zahvaljujući i dobroj turističkoj sezoni, prešli su na „Plan B“, a to je plan „Spaljena zemlja“ ne bi li se oslabila turistička sezona i po mogućnosti spalio centar Dalmacije Split. No Hrvati ne bi bili Hrvati da nisu izdržali i taj sotonski nalet mržnje. Pri tome su vatrogasci postali heroji ljeta, a turistička sezona nije izgubila mnogo od svog sjaja.
U tom trenutku na scenu je stupio „Plan C“ – aktiviraj tempiranu bombu zvanu „Agrokor“. To je trebalo „pojesti“ hrvatske novčane resurse i po mogućnosti urušiti mirovinski sustav, a po mogućnosti i platni promet uopće. No gle čuda, Hrvatska je i to preživjela.
I što sad učiniti? Preostao je jedino Plan D - povući staro ratno oružje. Budući da je „istočni grijeh“ Hrvatske to što se je sama, bez pomoći velikih sila, obranila od prenaoružane srpske jugosoldateske, sada ju treba kazniti. Treba reći da je obrana države zapravo – zločin.
Čak i nezainteresiranim amaterima u vojnoj strategiji jasno je već pri prvom pogledu na zemljopisnu kartu da se takva država ne može obraniti ako se ne brani i iz susjedne Bosne i Hercegovine, jer ta država je i srce i trbušna šupljina Hrvatske.
Uza sve to, u prvoj fazi rata srpska vojna sila plaćena i naoružana izravno iz Beograda bila je toliko jaka, da bi brzo preplavila cijelu državu da nije bilo Hrvata, a muslimansko pučantvo vjerojatno bi bilo – istrijebljeno. Kada je postalo jasno da sami Hrvati iz Bosne i Hercegovine ne će moći parirati srpskoj vojnoj sili, dr Franjo Tuđman i Alija Izetbegović su potpisali sporazum o zajedničkoj vojnoj akciji.
Na poslijetku je pridržavanje tog sporazuma postalo „agresija na Bosnu i Hercegovinu“. Sljedno tome, budući da su i postrojbe bosanskih muslimana također djelovale po istom sporazumu, ispada da su i muslimani izvršili agresiju na svoju državu, tj. sami na sebe.
Na poslijetku, u Bosni su ratovali i generali Ante Gotovina i mnogi drugi, ali njih nitko nije pitao za „agresiju na Bosnu“, osobito ne za spašavanje Bihaća i okolice od genocida višestruko goreg od onog u Srebrenici. „Zločinci“ dakle svakako mogu biti jedino „Bosanci“.
Tako su bez krivnje osuđeni najprije Tihomir Blaškić, a onda Dario Kordić. No ni jedan od njih nije smogao snage nakon izlaska iz tamnice jasno reći cijelom svijetu: „Nisam zločinac“. Da su to učinili jasno i odlučno, možda ni Praljak ne bi bio primoran napraviti takav čin.
No najpodliji aspekt „presude“ je vrijeme njezinog čitanja. Iako je ona bila već davno napisana i svi osim nas, glupog naroda, svi su znali kakva je, odabran je datum 29. „novembra“ za koji svi u Haagu znaju što taj dan kome znači. Još je perfidnije da su samo četiri dana ranije „zapaprili“ doživotnu kaznu za Ratka Mladića kojega će ionako morati uskoro pustiti „zbog narušenog zdravlja“ i starosti.
Dok su Hrvati „svršavali“ zbog te presude koja nikome ništa ne znači, Srbi su Mladića uzdignuli među zvijezde i uskoro se može očekivati da ga Srpska pravoslavna crkva proglasi svetcem. Uostalom, ne će biti prvi zlikovac koji je svetac u toj crkvi.
Četiri dana kasnije „oderali“ su drakonske kazne Hrvatima i to baš na bivši blagdan istrunule države čije smrdljivo ime od početka do kraja drže na svom pročelju u Haagu. Plan je bio da sad i Hrvati „pošize“ i proglase šest generala za heroje.
Smisao plana bio je da i Hrvati i Srbi do dna duše zamrze sud i sudce u Haagu kojima ionako ništa nažao ne mogu učiniti. Ali istovremeno zajednički neprijatelj možda bi mogao zbližiti „zavađena plemena“, pa bi jedni drugima mogli „pasti u zagrljaj“. Bivši predsjednik izdajnik Ivo Josipović, znajući unaprijed za presudu, već je dan ranije „bančio“ sa svojim beogradskim „drugovima“. Tako su samozvani „vladari“ potajice snivali da ipak ponovo sastave nikad prežaljenu „jugu“ možda pod drugim imenom.
No sve im je poremetio Slobodan Praljak svojim drastičnim činom. Da nije tragično, bilo bi smiješno vidjeti glupave sudačke face u tom trenutku. To nitko nije očekivao, ali sada se sve mijenja. Praljak postaje mučenik, a bilo kakvo „grljenje“ sa srbijanskom državom postaje bespredmetno.
Praljak je, naime, kristalno jasno pred svim kamerama pokazao temeljnu razliku između srpskog i hrvatskog mentaliteta. Srpski mentalitet je psovanje dok istovremeno ližeš noge silniku. Hrvatski mentalitet je odlučni otpor uz malo riječi bez obzira na žrtve. Sada je opet svima jasno da je spoj takvih suprotnosti potpuno nemoguć.
Svojom žrtvom Praljak je pomogao Domovini da preživi i ovaj napad divljih horda tipova neutaživo žednih blaga i bogatstva. Sada je međutim najveća žrtva njegova obitelj koja je u dubokoj tuzi zbog šačice podlaca iz Haaga. No osim tuge oni će do kraja života osjećati i ponos, jer Slobodan Praljak će od sada biti mučenik na oltaru domovine.
Neka mu je vječna slava. Primio ga Gospodin u svoje kraljevstvo i oprostio mu i taj grijeh oduzimanja svog života.
Mario Filipi
