Nakon 72 godine počast poginulim hrvatskim vojnicima iz Drugog svjetskog rata
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Nedjelja, 10 Prosinac 2017 20:00
Nakon što je prošlo više od četvrt stoljeća od osnutka suvremene samostalne države Hrvatske smogli smo snage svečano i javno odati počast hrvatskim vojnicima stradalim u Drugom svjetskom ratu prije tzv. “oslobođenja“. Dok je razumljivo da su se ljudi ranije bojali „jugoslovenske“ milicije, sada kada smo svoji na svome ta odgoda od četvrtine stoljeća doista je neobjašnjiva.
Ipak, bolje i danas nego još kasnije, naši pokojni vojnici stradali ili umrli tijekom Drugog svjetskog rata dobili su barem dio dostojanstva koje im je cijelo ovo vrijeme bilo uskraćeno.
Radi se o ljudima koji su poginuli ili umrli za vrijeme rata, dakle prije dolaska komunista. Zato su uopće i imali svoje groblje. Zvuči sarkastično, ali moglo bi se reći da su „još i dobro prošli“. Naime oni koji su dopali šaka komunista ne samo da su na razne načine bolesno i sadistički mučeni i ubijani, nego uopće nemaju nikakav grob, čak ni „ćorav“, kao ovi ljudi na Mirogoju.
Dobrim dijelom je poznato koliko i kako su komunisti ubijali svoje žrtve. No dok je obična „raja“, dakle anonimni ljudi koje nitko nije pitao za ime najčešće bacani u prirodne jame ili brzinski zakapani u neke umjetno iskopane jame gdje su im barem kosti ostale sačuvane, istaknutijim ljudima u NDH nakon ubojstva „gubi se svaki trag“. Što to točno znači najčešće nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Zna se samo sporadična sudbina pojedinaca. Na primjer arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Germogen i njegovi svećenici spaljeni su u nekoj peći izvjesne željezničke radionice u Zagrebu. Moguće je da se je to dogodilo i sa članovima hrvatske vlade i drugim uglednicima.
Glede već postojećega groblja na Mirogoju, Ministarstvo unutrašnjih poslova „federalne države Hrvatske“ (tako se je zvala dok nije postala „narodna republika“) izdalo je svojevrsni „književni“ esej koji je potpisao tadašnji ministar Vicko Krstulović. U njemu se spominje da je „fašistički okupator pokušao istrijebiti naše narode za što je platio velik danak u krvi“. Nadalje piše da je „taj danak bio ogroman, jer je okupator koristio svaku priliku da razjaruje ionako pobješnjele svoje bande“. Iz toga su proizašla groblja koja su „mnogo prostrana, izazovna smještena i brižljivo očuvana groblja okupatora, dok su kosti naših boraca kojekuda rasijana, većina bez ikakovog vanjskog znaka“.
Iz tog „pjesničkog opisa“ slijedi zaključak:
„Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi po kojima bi se razaznavalo mjesto gdje su se dizala takova groblja“.
Zatim se nabraja čiji to grobovi moraju nestati: Nijemci, Talijani, Mađari i ustaše, ali ne i domobrani. Oni su valjda bili „dobri domaći izdajnici“.
Zatim se nabraja što sve treba učiniti – srušiti sve ograde i plotove kojima su ta groblja omeđena, ukloniti sve znakove kao što su „krstovi“, „ploće“ (nepismenost autora), konfesijske (vjerske) i druge znakove tako da čitavo zemljište groblja bude poravnano. Ako su grobovi vojnika izvan posebnog dijela, odnosno izmiješani s drugim grobovima, treba ukloniti samo znakove.
Materijal koji se time dobije ne smije se raznositi, nego s njega izbrisati svaki znak ili slova bez ikakvog traga, a zatim taj materijal eventualno upotrijebiti. Prostore koji su tako „očišćeni“ ne smije se upotrebljavati za pokapanje „novih mrtvaca“, nego kao rasadnik za ukrasno grobno bilje i slične svrhe.
Komunisti su, međutim, bili opsjednuti željom da „ostave dobar dojam“, pa su konstruirali specifičnu „partizansku etiku“. Tako su zabranili diranje „lješina“, te otvaranje i prekopavanje grobova. Time su učinili fatalnu glupost zbog koje su promašili osnovnu svrhu tog djelovanja, a to je uništenje svakog traga groblja. Naime, zbog takvog „etičkog“ postupanja, ostalo je vidljivo gdje je groblje i gdje su i dalje posmrtni ostaci pokopanih ljudi. To je omogućilo obiteljima umrlih da ta mjesta u tajnosti posjećuju i mole na njima, iako nisu smjeli ostavljati neke znakove štovanja kao što su cvijeće i svijeće. To je ujedno omogućilo i podizanje skromnog spomen-obilježja i nadajmo se u budućnosti i pravog spomen-obilježja za 550 pokojnika čija su imena poznata, od kojih su 50 muslimanske vjere, a kojima je ovaj put zapaljeno isto toliko „lampaša“.
Skromnoj svečanosti na kojoj je u to nedjeljno jutro 10. prosinca 2017. godine odano štovanje palim hrvatskim vojnicima iz Drugog svjetskog rata nazočilo je nekoliko stotina ljudi. Svečanosti je prethodila misa zadušnica za te ljude koju je predvodio pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško. Groblje hrvatskih vojnika smješteno je inače na rubu groblja Mirogoj, na najmanje uočljivome mjestu, stotinjak metara sjeverno od spomenika poginulima u Prvom svjetskom ratu koji je smješten na istočnom dijelu groblja u smjeru Remeta i Gornjeg Bukovca, na kraju glavne prometnice na kojoj je središnji križ. Tamo leže časni hrvatski vojnici koji su ubijeni dva puta. Prvi put kada su poginuli i drugi put kada su im preorani grobovi.
Mario Filipi
