Tito je psihopatski hladnokrvno isplanirao, proveo i nadzirao pokolj ljudi koje je zvao „hrvatski smrad“
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Petak, 01 Rujan 2017 00:03
Danas kada se (s velikim zakašnjenjem) skinula ploča s imenom najvećeg zlotvora Hrvata svih vremena, tzv. „maršala Tita“ s najljepšeg zagrebačkog trga, dobro je objasniti dobronamjernim, ali neinformiranim ljudima što je taj nevjerojatni uništavač preko komunističkog ološa koji ga je bez pogovora slušao učinio prije 72 godine i još se je predstavljao kao Hrvat i to Zagorec.
U času kada je pokazao svu izopačenost svog zločinačkog uma, „drug Tito“ imao u rukama potpunu vojnu pobjedu, savršeni medijski monopol i prešutni pristanak cijeloga svijeta na sve što učini. Pod njegovim utjecajem komunisti su sve Hrvate proglasili ustašama, a ustaše najgorim zvijerima bez ljudskih obilježja s kojima se može činiti sve što se kome prohtije.
Partizanski pisci izmislili su nevjerojatnio maštovite priče o „krvoločnim ustašama“, a vrhunac klevete bila je poema „Jama“ hrvatskog izdajničkog pisca Ivana Gorana Kovačića. U toj poemi on je ustašama pripisao bolesno ritualno ubijanje ljudi i bacanje u neku jamu. Takva krvožedna literarna (ne)djela stvorila su kod partizana neobuzdanu divljačku mržnju koja ih je tjerala da Kovačićevu „Jamu“ provedu u djelo i još „umnože“ možda i 2.000 puta.
Mržnja se je odnosila i na žene i djecu. Tako su Hrvati dobili status štakora ili žohara za koje nitko u cijelome svijetu ne će pitati. Svijet je tu partizansku udicu progutao i dao „bianco“ pravo Titu i njegovim bolesnim razbojnicima da pokažu sve što znaju.
Tako je sve započelo s Bleiburgom, a nastavilo se s Hudom Jamom, Pečovnikom, Macljem, Teznom, Teharjem, Kočevskim Rogom, Jazovkom, Daksom, Širokim Brijegom, pa onda raznim križnim putovima širom tadašnje države. No vrlo nedavno, povodom tzv. „rođendana“ psihopatskog zlikovca, naslušali smo se njihovih hvalospjeva nekažnjenoj zvijeri koji, kao da žive u nekom drugom svemiru, potpuno ignoriraju sve što se o njemu danas zna. Štoviše, toliko su se „osokolili“, da su i posred Zagreba paradirali sa crvenom zvijezdom na tzv. „titovki“ i sa zločinačkim zastavicama tzv. „Juge“. Naravno, mediji su kao u 1960. godini, prenosili njihove fantazije, a policija nije okom trepnula da privede obožavatelje zločinca i njegove krvave države.
TITOV STRAH OD HRVATA
Danas su još uvijek čak i umjereni i razumni ljudi voljni opravdavati krvoloka vjerujući u teoriju da je on samo „popustio pod pritiskom srpskih partizana i da nije spriječio ubijanje“. Istina je upravo suprotna i prije ili kasnije svaki Hrvat i mnogi drugi ljudi širom svijeta će ju saznati. Zato ju treba naglašavati još upornije nego li su nam partizani ponavljali svoje priče kojima su prikrivali svoja zvjerstva. Nije stoga loše osvrnuti se na kronologiju događaja, osobito na aktivnost dijaboličnog zločinačkog uma „druga Tita“ koji je još mnogo prije njegove konačne pobjede isplanirao koliko Hrvata želi pobiti kada mu se pruži prigoda.
Koliko je pažnje Tito posvetio planiranju ubijanja, govori i ovaj brzojav Glavnome štabu Hrvatske od 24. studenoga 1944: "Kroz Hrvatsku fašistički zlikovci namjeravaju da umaknu nekažnjeni. Na vama je da učinite sve da to onemogućite. Na vama je da, zajedno sa ostalim jedinicama naše slavne vojske, očistite zemlju od ustaških i drugih izdajnika." (Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, 3, str. 1120.).
U rano proljeće posljednje godine rata Tito je još bio u paničnom strahu od već raspadajuće hrvatske vojske. Iz tog straha je jasno vidljivo da je bio svjestan da hrvatsku vojsku ne može vojno pobijediti, već jedino propagandom ju natjerati da uništi samu sebe, što mu je na žalost i uspjelo. Pogledajte ovu paničnu „maršalovu“ poruku:
"Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti"(Politički zatvorenik, br. 182). Zapovijed je poslao partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica u ožujku 1945.
„POBITI!!!“
„Šiza“ nije napuštala „maršala“ ni nakon što je ušetao u tuđu kuću, odnosno u dvorac srpskih kraljeva Karađorđevića. Panično se je bojao hrvatske vojske čak i onda kada je bez ikakvog valjanog vojnog razloga samu sebe raspustila i pobjegla preko Slovenije prema Austriji.
„Vođa“ nije imao mira niti sna sve dok su Hrvati živi. Zato je usred noći pozvao svog mrtvo umornog potpukovnika OZNA-e Jeftu Šašića koji se je također netom vratio s nekog „zadatka“. Bio je toliko zanesen u svoje misli da nije ni odzdravio na svečani „raport“ svog poslušnika, niti ga je ponudio da sjedne. Izgovarao je neki svoj „monolog“ poput glumca na pozornici koji uopće ne gleda publiku. Najprije je mrmljao nešto nerazgovijetno, a onda je rekao gledajući nekud u „prazno“:
-Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!
Kao da ga je tek tada primijetio, pogledao je Šašića ravno u oči i u grču prosiktao:
- Pobiti
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u pravcu zapada naredio:
- Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!
Za one koji ne bi bili voljni povjerovati u priču Jefte Šašića, evo još nekih svjedočanstava koje je u „Hrvatskom slovu“ objavio Nenad Piskač:
"Znam da su streljane ustaše, nešto četnika i nedićevaca. Ne mogu reći ni da je to bilo masovno. To je bila direktiva druga Tita i dobro se sećam da mi je to sam naredio" - rekao je Ivan Maček, načelnik OZN-e 1945. godine za Sloveniju (Milomir Marić, "Deca komunizma", Beograd, 1987., str. 102.).
Zdenko Zavadlav zamjenik načelnika Ozne za područje Maribora: "Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate predavali smo ih 3. armiji... U rovovima oko dvorca (kod Maribora) ubijali su hrvatske domobrane, ustaše i civile, žene, djecu, starce". Na pitanje kako su mogli masovno ubijati ljude bez suđenja, kad je rat već bio završen, Zavadlav kaže: "Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je da neprijatelja treba ubijati bez suđenja, jer revolucija još traje. Rekli su nam da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata druga faza" (Nedjeljni jutarnji, 25. svibnja 2003).
Nakon što je Šašiću rekao „pobiti“, veliki vođa nije mirovao. Prema kronologiji koju je prikupio dr Zoran Božić, već 14. svibnja u Zagrebu je predsjedao sastankom Štaba I. armije JA, II armije JA i Glavnog štaba Hrvatske s članovima Narodne vlade Hrvatske.
Dnevni red je bio:
1) Osnivanje i rad koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata,
2) Određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje hodnji smrti,
3) Pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta
4) Organizacija masovnog ubijanja Hrvata.
„JUGOSLAVIJU PROVJETRITI OD HRVATSKOG SMRADA“
Nakon što je precizno isplanirao sve načine i dinamiku ubijanja, morao je i osobno pratiti i provjeravati ide li sve po njegovom planu. Tako je u nedjelju 20. svibnja predvečer nenajavljeno u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da„ u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je „da će svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“. Tom prigodom obišao je do tada otvorena partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao s „likvidatorima“.
Dan kasnije (21. 5) došao je u Zagreb i isti dan održao govor na Markovom trgu. Tom prigodom je rekao i ovo: „...Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju“.
Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio „ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela“. U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne.
„POBITI PREOSTALU HRVATSKU RANJENIČKU ĐUBRAD“
U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću „likvidacije“. Od Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr. Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene „hrvatske ranjeničke đubradi“ iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Po njegovom „naređenju“ partizani su odmah pobili preživjele ranjenike u bolesničkim posteljama i drugdje, nakon čega su svom vrhovnom komandantu dostavili popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4.791. Tom iznosu nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori.
Tako je Tito pokazao kasnijim srpskim zlotvorima u Vukovaru kako se postupa s „hrvatskom ranjeničkom đubradi“. Ovčara je samo blijeda kopija Titovih koljačkih „remek-djela“.
Tako se je približio njegov navodni „rođendan“ 25. svibnja. No tek kasnije je uslijedio vrhunac partizanskoga klanja po njegovom „naređenju“. Sve to što je danas izišlo u javnost nedvojbeno pokazuje pravu psihopatsku izopačenost uživanja u mučenju i ubijanju koja je „krasila“ tog ljubljenog maršala kojeg njegovi obožavatelji toliko hvale svake godine u njegovom navodnom rodnom selu Kumrovcu.
Mnogi drugi detalji vezani uz Drugi svjetski rat na području Hrvatske i okolice mogu se naći na sljedećem linku. Osobito preporučam feljton dr Zorana Božića pod naslovom „Strahota Kočevskog Roga vapi za istinom“ koji se može naći slijedom: Žrtve partizanskih zločina – Slovenija – Kočevski Rog - Strahota Kočevskog Roga vapi za istinom.
https://drive.google.com/open?id=0B0rFtmNvy_IAdFJKRWpLQ3BtQm8
Mario Filipi
