Osumnjičili smo Isusa da širi zarazu?
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Utorak, 17 Ožujak 2020 12:11
Prošli smo razna zla kao što su ratovi, prirodne katastrofe, pa i boleštine raznih vrsta, ali naš duh nikad nije klonuo jer nas je spašavala vjera. I u najcrnjim danima fašizma i komunizma imali smo na svojoj strani Crkvu. Čak i kada je sama bila politički nemoćna, znali smo da iza nje stoji svemoćni Isus koji nas ne će ostaviti bespomoćne u nevolji.
A onda je došla jedna obična malo jača gripica i u samo nekoliko dana poljuljala se je vjekovima čuvana čvrstoća vjere. Zvuči kao neduhovita šala, ali na žalost je gruba zbilja. Iracionalni strah od virusa naveo je najviše crkvene poglavare da se prestraše mira, blagoslova, pa i samog Tijela Isusovog. Odjednom ne smijemo ljudima oko sebe pružiti ruku i time im poželjeti mir, ne smijemo se prekrižiti uz lagani dodir blagoslovljene vode i što je najgore hostiju u kojoj se krije Tijelo Isusovo moramo dirati našim neposvećenim rukama.
Ova naša moderna civilizacija prošla je kroz mnoge istinski pogubne bolesti koje su stvarale golemi pomor među pučanstvom. Kuga, kolera, tuberkuloza, španjolska gripa, a u novije vrijeme velike boginje, sida, sars, ebola, kravlje ludilo i još niz manje opasnih boleština valjale su se ovim svijetom odnoseći goleme žrtve. Ali nitko i nikada do sada u potencijalne prijenosnike zaraze nije ubrojio – Tijelo Isusovo.
Ovdje se moramo vratiti na temelje vjeronauka za nas laike. Treba li vjernik kršćanin vjerovati da je mala bijela hostija nakon svećenikove molitve postala Tijelo Isusovo? Do sada smo mislili da treba. Pa ako mi mali obični laici to trebamo vjerovati, kudikamo jača bi trebala biti vjera svećenika svih razina sve do samog pape.
Prisjetimo se što je radilo Tijelo Isusovo dok je Isus kao čovjek živio na Zemlji. U to je vrijeme u Palestini vladala pošast neusporedivo gora od ovih današnjih koronića. Zvala se je guba. Ta je bolest odnosila na tisuće života. No njezin drugi aspekt bio je gori od smrti. Ljudi kojima je konstatirana guba morali su živjeti izvan društva, u nekim izoliranim kolonijama, a budući da se je bolest smatrala neizlječivom, oni su zapravo još za života postajali hodajući mrtvaci. Zdravi ljudi su im morali hranu i druge potrebštine ostavljati iz daleka. Bilo je strogo zabranjeno dodirivati takve ljude, a ako bi netko na otvorenom došao u blizinu gubavca, ovaj bi još iz daleka morao vikati: „Nečist! Nečist!“.
I što je Isus radio s takvim ljudima kada ih je vidio? Na užas svih nazočnih on im je prilazio i dodirivao ih kada su ga molili za pomoć i time izrazili svoju vjeru. Je li onda i sam postao gubavac? Naprotiv, samim dodirom, pa i bez njega, čistio je ljude koji su mu se obratili. To je radilo Tijelo Isusovo u živo u tim antičkim vremenima onima koji su imali tu privilegiju upoznati ga kao čovjeka.
A danas Isus već dva tisućljeća nije tjelesno među nama, ali nam je kao svoje oružje protiv zla ostavio euharistiju, a to znači svoje tijelo i krv u koje svećenik molitvom pretvara vino i malu bijelu okruglu hostiju. Ako dakle Isusovo Tijelo u doba njegovog boravka na Zemlji nije bilo izvor zaraze nego naprotiv izvor novog zdravlja, onda bismo svi mi koji tvrdimo da smo kršćani trebali vjerovati da to može i Tijelo Isusovo u euharistiji.
I što nam se sada događa? Odavno već postoje priče da neki svećenici dok izgovaraju molitvu pretvorbe ni sami ne vjeruju da je to doista Tijelo Kristovo. Ali da cjelokupno svećenstvo sve do najvišeg ranga sumnjiči Tijelo Kristovo kao mogući izvor zaraze, to zvuči gotovo kao znanstvena fantastika.
Slično vrijedi i za Božji blagoslov. Može li Božji blagoslov širiti zarazu? Do sada smo mislili da ne može. A sada je sumnjiva i blagoslovljena voda koju je svećenik prethodno blagoslovio u ime Isusa Krista i time na nju zazvao Božansku moć izgona utjecaja zlih duhova. Sada svećenici više ni sami ne vjeruju u moć blagoslova koji se širi među vjernicima i pružanjem ruke u znak mira.
Ima li još ikoga tko vjeruje? Može li se Crkva koja sumnja u Isusovu moć zaštite od bolesti i dalje zvati Isusovim imenom? Jesmo li zapravo istjerali Isusa iz njegove kuće? Je li to pokušaj samoubojstva Crkve?
Oni koji gledaju duhovnim očima tvrde da dodir hostije neposvećenim rukama poništava njezin Božanski karakter i ostaje samo komadić pečenog tijesta. Mi obični vjernici koji nemamo dar duhovnog osjeta mistike možemo samo vjerovati ili ne vjerovati. Ali ako samog Isusa kroz njegovo tijelo materijalizirano u hostiji sumnjičimo kao mogući uzrok širenja zaraze, onda je to znak da smo svi zajedno već sada ozbiljno bolesni, ali ne od korona virusa nego od nečeg mnogo goreg – nevjere u Gospodina.
Mario Filipi
