Mario Filipi: Umjesto izmišljenog prvog partizanskog odreda trebali bismo slaviti veličanstvenu pobjedu nad Turcima
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Srijeda, 22 Lipanj 2022 12:59
Dok se u medijima gromoglasno ori bezrazložno obožavanje tzv. “antifašističke borbe” i dok mnogi ljudi s pravom obilježavaju strašan zločin tih istih “antifašista” nad Hrvatima, pretežno Zagrebčanima koji su pobacani u jamu Jazovku, neprimjetno i bez ikakve medijske ili društvene pažnje prolazi jedan drugi događaj na koji bismo uistinu trebali biti ponosni.
Bilo koji drugi narod osim Hrvata takav bi događaj obilježavao na najvišem državnom nivou. Mi smo ga naprotiv sakrili kao da ni ne postoji.
Riječ je o bitki kod tvrđave Sisak u kojoj su baš na taj 22. lipnja hrvatski vojnici uz pomoć njemačkih postrojbi potpuno razbili Turke koji nakon tog događaja nisu više bili u stanju osvojiti ništa na području Hrvatske. Ta bitka imala je i veliku stratešku važnost za cijelu Europu, jer su Turci svojim prodorom posijali strah na mnogim dvorovima širom Europe, osobito nakon što je 1592. godine u njihove ruke pala znamenita hrvatska tvrđava Bihać.
Turci su imali pomno razrađeni strateški plan kojemu je konačni cilj bio zauzimanje Beča čija obsada im je već jednom propala i to pola stoljeća ranije. Sada su novi napad na Beč odlučili temeljitije pripremiti. Najprije su željeli zauzeti Sisak i time otvoriti put prema Zagrebu preko opustošenog Turopolja koje su već ranije ispraznili od stanovništva.
Sljedeća etapa trebala je biti Zagreb, a onda Graz koji bi im otvorio pristup Beču sa zapada. Da im je to uspjelo, Beču vjerojatno ne bi bilo spasa.
U vrijeme nesposobnog sultana Murata III, veliki vezir Mehmed paša Sokolović zapravo je samostalno vodio državu. Za tako zahtjevnu zadaću izabrao je hrabrog i odlučnog, okrutnog i vojnički sposobnog vojskovođu Hasan pašu Pridojevića Došena. Obojica su bila podrijetlom iz hrvatskih krajeva.
Hasan je odmah na početku (1591) napao Sisak, ali ga nije mogao zauzeti. Pokušao je ponovo 1592, ali i tada neuspješno. No te godine uspjelo mu je zauzeti Bihać, pa je panika zavladala i u Beču. Zato su se hrvatskim braniteljima taj put pridružile i njemačke postrojbe kojima je zapovijedao Rupprecht Eggenberg, a njegovi pomoćnici bili su također prekaljeni ratnici, kao na primjer Melchior Rodern koji je vodio oko 500 šleskih strijelaca, zatim zapovjednik Slavonske granice Stefan Grasswein koji je vodio hrvatske i carske postrojbe, te zapovjednik karlovačkih arkebuzira Andreas Auersperg. Vrhovni zapovjednik bio je Eggenberg, ali svi su slušali bana Tomu Erdödyja.
Unatoč pomoći sa strane brojčana nadmoć Turaka bila je velika. Imali su vojsku od oko 40.000 vojnika. Branitelja je bilo samo 800 i vjerojatno se sami ne bi mogli obraniti. Carska i banska vojska od oko 5.000 vojnika utaborila se je kod Zagreba. Njezina prednost bilo je čak 1.760 strijelaca naoružanih vatrenim oružjem (arkebuzira) koji su se borili na konjima ili pješice. Banska vojska kojom je zapovijedao Erdödy osobno sastojala se je od redovitih postrojbi i pučkih ustanika (ustaša).
U prvi mah ta vojska nije bila uključena u bitku, ali kada je postalo kritično, ona je brzom hodnjom stigla na sisačku bojišnicu istog dana, 22. lipnja oko 13 sati u razvijenom bojnom poredku. Hasan nije očekivao da će oni tako brzo doći. Zato je uz gromoglasnu tutnjavu bubnjeva i truba na brzinu okupio elitnu vojsku spahija i janjičara i prebacio ih na lijevu stranu Kupe da se suprotstave kršćanskoj vojsci.
Dok je Hasan na brzinu koncentrirao svoje ljude, kršćanski zapovjednici su shvatili da Turci nisu spremni za boj, pa su ubrzano poredali svoje ljude u bojni raspored između Odre i Save i svom silinom navalili na Turke koji su tek zauzi-mali položaje. Na lijevom krilu kojim je zapovijedao ban, prvi su na janjičare navalili hrvatski konjanici i pješaci. Strahoviti pokolj nije pomaknuo bojišnicu. U kritičnom trenutku njima su u pomoć pritekli karlovački arkebuziri. Njihova gusta i žestoka vatra pokosila je cijele redove Turaka. Tursko desno krilo pogodio je žestok udar postrojbi koje je vodio Grasswein.
Žestina napada i veliki gubitci natjerali su Turke nakon manje od sata borbe na uzmak prema Kupi. Kada je posada kaštela vidjela kuda idu Turci, izjurila je iz utvrde i zauzela most na Kupi presjekavši time Turcima odstupnicu. Tako je Turcima ostalo samo plivanje, ali kako u tome nisu bili osobito vješti, mnogo ih se je utopilo u Kupi, a među njima i sâm Hasan paša. Njegovo tijelo tek je sljedeći dan izvučeno iz Kupe.Budući da je prije bitke odlučeno da ne će biti zarobljavanja, Hrvati su masovno sjekli glave janjičarima.
Turcima je poginulo oko 12.000 ljudi, među kojima i oko 30 aga i begova iz bosanskog pašaluka koji su bili vojnička elita. Na žalost, to su također bili Hrvati koji su prihvaćanjem islama postali Turci. Zarobljeno je cijelo tursko topništvo, 30 brodova, 20 zastava, te mnogo oružja, streljiva, hrane, bojne opreme, kola, šatora, ratne građe i dr.
Razjareni zbog tog poraza, Turci su u kolovozu krenuli u osvetničku akciju za koju su opet prikupili 40.000 vojnika. Taj put djelomično srušenu sisačku tvrđavu branilo je samo 100 branitelja – Hrvata i Nijemaca. Iako nisu imali nikakve šanse, žestoko su se borili i nanijeli Turcima velike gubitke, ali su gotovo svi izginuli, a sisačka tvrđava je pala.
No bila je to Turcima pirova pobjeda jer nisu mogli tako brojnu vojsku držati u Sisku samo zato da bi ga branili. Kada je glavnina vojske otišla prema Ugarskoj, hrvatsko-njemačka vojska je bez borbe ušla u Sisak, jer su Turci pred njom pobjegli Kupom nizvodno.
Ali pobjeda od 22. lipnja bila je ključna ne samo za Sisak. Turci nikada nisu čak ni došli do Zagreba, čime je otklonjena opasnost od Graza, a kasniji turski napad na Beč bio je oslabljen.
I tako strateški važnoj i odlučujućoj pobjedničkoj bitki ne pridajemo nikakvu važnost. S druge strane svi “mainstream” mediji gromoglasno prate prazne govorancije pojedinih “antifa boraca” koji su uglavnom mlađi od nekih od nas iz Domovinskog rata o fantomskom “prvom partizanskom odredu” za koji je sam njegov nesuđeni zapovjednik Vlado Janić Capo priznao da ga uopće nije bilo.
U stvari bile su to dvije male skupine preplašenih komunista koji su se krili nekoliko tjedana u šumi i nakon toga razbježali. A ni ta šuma nije bila Brezovica u kojoj se “slavi”, nego Žabenska šuma na suprotnoj strani od grada. A ni u nju nisu ušli 22. lipnja, nego nekoliko dana kasnije.
Hrvatice u Hrvati! U budućnosti se vratimo u Sisak, ali ne u Brezovicu nego do stare tvrđave. Tamo nas čekaju ban Toma Erdödy i njegovi junaci koje smo nepravedno zaboravili.
Mario Filipi
