Mario Filipi: Hrvatska djeca koja nemaju ni kazališnu predstavu, ni spomenik, ni ulicu
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Nedjelja, 12 Prosinac 2021 13:07
Ante Nazor je portalu Direktno ustupio popis na desetke ubijene djece u ratu, za koliko njih ste čuli ovih dana? Ili ikada? Kao što smo ranije pisali, Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata Hrvatske potaknuta najnovijim izjavama pojedinih političara istaknula je kako je dužna informirati kako njih, tako i cjelokupnu hrvatsku javnost o desetljećima sjećanja na poginulu djecu u Domovinskom ratu.
Tim povodom razgovarali smo i s Antom Nazorom, ravnateljem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Nazor je za portal Direktno istaknuo kako se u medijima svake godine prilikom sjećanja na žrtve zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata spominju imena neke od djece koja su u Domovinskom ratu ubijena namjerno, iz neposredne blizine te kako se treba s pijetetom sjetiti sve djece ubijene u ratovima i nadati se da se tako nešto više nikada neće ponoviti.
"Radi informiranja javnosti i objektivnog suočavanja s tragičnim posljedicama velikosrpske agresije na Hrvatsku, ovdje ću navesti imena djece koja su tijekom Domovinskog rata ubijena iz neposredne blizine, odnosno čija smrt ima obilježje zločina", rekao je Nazor i dodao kako za roditelje nema veće boli od smrti djeteta, za svako normalno društvo smrt svakoga djeteta je tragedija.
"Namjerno oduzimanje života bilo kojem nevinom čovjeku, a posebice djetetu, odvratan je zločin i u ratu i u miru. Takvih je zločina bilo i u Domovinskom ratu. U medijima se svake godine prilikom sjećanja na žrtve zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata spominju imena neke od djece koja su u Domovinskom ratu ubijena namjerno, iz neposredne blizine. U takvim tužnim trenucima treba se s pijetetom sjetiti sve djece ubijene u ratovima i izraziti nadu da se tako nešto više nikada neće ponoviti.
Uz spoznaju da su u nekom razdoblju na nekom području ubijena mnoga djeca i mnoge obitelji, dobri ljudi nikada neće isticati smrt samo jednog djeteta ili samo jedne obitelji.
Ipak, neki već godinama, na isti datum, 7. prosinca, jedan odvratan zločin i tragediju jedne obitelji koriste na način da je upitno drže li takvi uopće do žrtava. Tu pogotovo mislim na one koji na brzinu, samo za potrebe saborskog izlaganja, kao što je to bilo i ranije, s interneta preuzmu imena još troje ubijene djece, a potom ih nisu u stanju ni pročitati, kako bi istaknuli svoju navodnu pravednost i osjećajnost. Znajući da je, nažalost, broj ubijene djece u Domovinskom ratu znatno veći od četiri pročitana imena za saborskom govornicom, te da se sukladno tomu mnogi trgovi i ulice u Hrvatskoj mogu nazvati imenima ubijene djece, dobri ljudi to nikada ne bi zatražili samo za jedan zagrebački trg ili ulicu…", rekao je Nazor.
Istaknuo je da je tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj iz neposredne blizine ubijeno najmanje četrdesetero djece. Primjerice, osim Aleksandre Zec (1979.) i njezinih roditelja Mihajla i Marije, koji su ubijeni u Zagrebu 7. prosinca 1991., pojedini pripadnici oružanih snaga RH ubili su ili su njihovim djelovanjem iz neposredne blizine smrtno stradala i:
Milena (1976.) i Marko (1979.) Olujić,te njihovi roditelji Radomir i Anica u Cerni (17./18. 2. 1992.);- djeca iz mješovitoga (hrvatsko-srpskog) braka
Dejan (1978.) i Nenad (1982.) Radosavljević,te njihovi roditelji Rade i Jovanka u Daruvaru (25. 2. 1992.);
Danijela Roknić (1977.), zajedno s ocem Markom,djevojčica iz mješovitog braka u kući na crti bojišnice u Turnju u Karlovcu (5. 10. 1991.).
Istodobno, iz neposredne blizine, nevezano uz borbena djelovanja, djelovanjem JNA i srpskih snaga ubijeni su:
Ante (1984.) i Marija (1982.) Baković, teotacMomirom, - 23. 10. 1992. na cesti Vrana - Pakoštane;
Dragutin Balog (1974.) - 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;
Josip Bandić (1976.) - 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;
Tomislav Baumgartner (1973.) - 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;
Igor Černok (1977.) - 19. 11. 1991. kod Marinaca, neposredno nakon zarobljavanja;
Mira Erstić (1975.) – 9. 2. 1993. u Medviđi kraj Benkovca;
Anamarij (1988.) i Ivan (1979.) Grgić, sestra i brat, te roditelji Stjepan i Tomislava - 19. 3. 1993. u njihovoj kući u rubnom dijelu Novske (ubačena diverzantska skupina);
Igor Kačić (1975.) – 20. 11. 1991. na Ovčari kod Vukovara;
Josip Kovačić (1980.), te majka Anka - 8. 11. 1991. u Čakovcima (Vukovarsko-srijemska županija);
Josipa Kožić (1975.) - 5. 7. 1991. u Gornjoj Budičini kraj Petrinje;
Jovan Josip Krošnjar (1974.) - 17. 11. 1991. na Drvenoj pijaci u Vukovaru, neposredno nakon zarobljavanja.
Marijana Pavošević (1973.) - 18. 10. 1991. u podrumu njezine kuće u Lovasu;
Siniša Rajković (1975.) - 18. 11. 1991. u Vukovaru;
Ante Šarić (1974.) - 11. 11. 1991. u Marincima kraj Vukovara;
Antonio Vidaković (1975.) - 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;
Đorđe Vidaković (1978.) - 3. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru.
Iz neposredne blizine, na Ovčari kod Vukovara, 20. 11. 1991., u masovnom ubijanju ranjenika i medicinskog osoblja te osoba odvedenih iz vukovarske bolnice, koje je provedeno u organizaciji JNA, srpski ekstremisti ubili su i trudnu Ružicu Markobašić.
Na okupiranom području, daleko od crte bojišnice, od pripadnika srpskih snaga ubijeni su iz neposredne blizine:
Goran (1987.) i Slobodan (1981.) Čengića(braća), te roditelji Drago i Nevenka - 18. 1. 1992. u Erveniku;
Darko Dvorneković (1981.) - 11. 12. 1991. u selu Gornje Jame kod Gline;
Željku (1977.) i Nikolinu (1981.) Fabac- sestre - 11. 12. 1991. u selu Gornje Jame kod Gline;
Dario (1987.) i Tomislav (1989.) Jurić(braća), zajedno s više mještana - 15. 11. 1991. u selu Kostrići;
Tamara (1978.) i Alen (1982.) Kozbašić, sestra i brat, te roditelji Milan i Gordana - 4./5. 11. 1991. u Petrinji;
- Franjo (1975.) Matijević,te roditelji Jozom i Anom - 19. 4. 1992. kod Iloka;
- Ivica (1974.) i Vericu (1978.) Nikšić, zajedno s ostalim mještanima - 13. 10. 1991. u Širokoj Kuli;
Damir (1980.) i Dario (1976.) Pakšec, (braća) te roditeljiStjepan i Ana
9. . 1992. u Vukovaru;
Renato Šajnović (1984.), te roditelji Stanko i Marija - 2. 10. 1991. u selu Bodegraj kraj Okučana;
Pavao Šiftar (1976.), zajedno s drugim mještanima - 16. 12. 1991. u Joševici kraj Gline;
- Katica Šimanović (1976.) - 3. 10. 1991. u Novom Selu Glinskom;
- Martina Štefančić (1987.) i njezina bakaBernardica - 21. 3. 1992. u Vukovaru.
Uz navedena djecu, ubijenu iz neposredne blizine, još je najmanje 121 dijete ubijeno u artiljerijskim i zračnim napadima srpskih snaga tijekom Domovinskog rata na civilne ciljeve po hrvatskim gradovima i naseljima. Uz to, djeca su smrtno stradavala i nesretnim slučajem, uslijed neopreznog rukovanja oružjem i minsko-eksplozivnim sredstvima, a neki maloljetnici poginuli su kao hrvatski branitelji.
U artiljerijsko-zračnim napadima na civile i civilne objekte, JNA i srpske snage su, među ostalima, ubili i:
Ivana Špoljarića (1991.), tromjesečna beba i sestre maloljetnaJosipa (1974.) i tek punoljetnaDubravka (1973.) - 26. 9. 1991. u autokampu Grabovac;
Ivan Kljajić- šestmjesečna beba(1991. - 18. 10. 1991.) u Vukovaru;
Ivan Gavrićtakođer beba (1991. - 3. 9. 1991.) u Kostajničkom Majuru;
Aleksandar Matej (1989. - 16. 11. 1991.) u Vukovaru;
Mirsad Omerović (1990. – 16. 11. 1992.) u Gunji;
Ivan Oršolić (1990. – 20. 5. 1992.) u Županji;
Bernard Soldo (1990. – 22. 3. 1992.) u Vinkovcima;
Miho Tomičić (1990. – 29. 6. 1992.) u Dubrovniku;
Valentin Vlahović (1991. – 11. 9. 1993. iz Male Švarče – Karlovac.
Ante Džaja (1980. – 2. 3. 1993.) u Šibeniku, te otacMilo i djed Ivan.
Istoga dana, 3. 5. 1992., u napadu zrakoplova JNA i srpskih snaga u Slavonskom Brodu ubijeno je sedmero maloljetne djece (odnosno šestero, a sedmi, Tomislav Crnković, je od posljedica ranjavanja preminuo)! Troje braće i sestre Marinković – Marinko (1990.), Dalibor (1987.) i Andrijana (1983.), sestra i brat Petrović - Ivana (1988.) i Marko (1985.) te braća Tomislav (1986.) i Krešimir Crnković (1979.).
"Još stotinu imena je na ovom tužnom popisu…
Zajednička svoj ovdje spomenutoj djeci je činjenica da su ona žrtve zločina te da su ti zločini počinjeni u vrijeme rata koji je uzrokovala suluda ideja tadašnje srbijanske velikosrpske politike da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi", zaključio je Nazor za Direktno.
Mario Filipi
