Mario Filipi: Slobodna Hrvatska država je proglašena 08. travnja 1941. godine u Bjelovar
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Petak, 08 Travanj 2022 11:53
Nakon pobune vojnika Hrvata i građana, u Bjelovaru je hrvatska država uspostavljena dva dana prije nego je u Zagrebu bez ičije pomoći i naputka „Dušan Silni“ silno i „junački“ pobio nenaoružane seljake, a nakon što je bježao i od hrvatskih i od njemačkih vojnika, zarobili su ga Nijemci
Hrvatski sud (NDH) oslobodio srpskog zločinca Nikolu Hrgovića zbog „nedostatka dokaza“ i pustio ga u Srbiju
Kada bi se radila anketa u bilo kojem dijelu Hrvatske s pitanjem: „Znate li za proglašenje slobodne države Hrvatske u Bjelovaru 8. travnja 1941. godine“ teško da bi itko odgovorio potvrdno. Do te mjere je hrvatska povijest krivotvorena i zatajena. A taj Veliki Uskršnji tjedan 1941. godine, hladan i zavijen snijegom, bio je važan dan u hrvatskoj povijesti, ujedno i dan strašne tragedije, prvog surovog ratnog zločina na području Hrvatske u Drugom svjetskom ratu.
Rat je dotaknuo građane Bjelovara već drugog dana nakon početka. Nijemci su 7. travnja 1941. došli do područja Virovitice, pa je zapovjedništvo Slavonske divizije tadašnje jugovojske čije sjedište je bilo u Bjelovaru odlučilo tu postrojbu poslati na ratište kod sela Pčelić blizu Virovitice. Divizija je bila sastavljena od tri puka – 108, 42. i 40. U njima je većina vojnika bila hrvatske nacionalnosti, kao i dio dočasnika i časnika. Samo su najviši zapovjednici bili Srbi uz ponekog Slovenca.
Iako vojnici Hrvati nisu imali volje boriti se s Nijemcima, oni su ipak u prvi mah poslušali zapovijed. Sumnju među njima posijala je činjenica da su samo vojnici Srbi dobili streljivo dan uoči bitke. Međutim, noću sa 7. na 8. travnja među vojnicima se je proširila vijest o Časnici Hrvati shvatili su da se nešto mora poduzeti. Narednik strojnopuščane čete Ivan Čvek i njegovi istomišljenici Milan Šepak, Vilim Retković, Franjo Pečarić, Andrija Boltaš, Josip Vrhovčak i Ivan Krog uspjeli su se domoći 6.000 metaka koje su podijelili vojnicima uz zapovijed da ih sakriju ispod košulje. Nakon toga 108. pukovnija je otkazala poslušnost zapovjedništvu.
Najprije su zarobljeni zapovjednici Srbi uključujući zapovjednika pukovnije Kragujevića. Zapovjedništvo je preuzeo Ivan Čvek koji je poveo postrojbu zajedno sa zarobljenicima natrag u Bjelovar. Kada su saznali da se pobunjena vojska kreće prema Bjelovaru, članovi zapovjedništva 4. Jugoslavenske armije čiji stožer je također bio u Bjelovaru, većinom su dali petama vjetra iz grada. No potpukovnik Đurić je ostao u gradu i svojim je vojnicima zapovijedio da iz zasjede bez upozorenja otvore vatru na kamion izvidnicu koji se je kretao gradskim ulicama. Ubijeni su vojnici Ivan Haniš i Milan Devčić, a tri vojnika su teško ranjena. Kada se je pobunjena vojska približila gradskim ulicama, Đurić i njegovi „junački“ ubojice nestali su iz grada.
Sljedeće jutro pobuna se je nastavila iznutra. Gradonačelnik dr Julije Makanec sa suradnicima se je priključio pobuni formiravši mirotvorno vijeće (neka vrsta ratne vlade) koja je dočekala pobunjene postrojbe na ulazu u grad. Istovremeno su žandari Hrvati Đuro Stanke, Matija Navojec i dr. razoružali svoje srpske kolege, a njihovo oružje i dužnosti preuzeli su članovi „Hrvatskog junaka“ i još neki građani. Prije zore Bjelovar više nije bio jugoslavenski grad. Naprotiv, bio je okićen hrvatskim zastavama i građanima koji su po ulicama oduševljeno pozdravili svoje vojnike. Nekoliko stotina vojnika Srba i oko 100 časnika zarobljeno je. Nitko od njih nije stradao. Na izričiti zahtjev vlasti u Zagrebu, zarobljeni časnici, Srbi i Slovenci, vlakom su prevezeni u Zagreb. Neki su uspjeli pobjeći iz grada i pridružiti se „svojima“ u okolici. Pobunjena vojska je zauzela neka sela u okolici grada, gdje je organizirana zajedno s građanima straža jer je bilo očito da će doći do napada na grad.
Kasno poslije podne, oko 18 sati, gradonačelnik je s balkona tadašnjeg gradskog poglavarstva (danas Gradski muzej) proglasio osnutak hrvatske države bez ičije pomoći ili političkog utjecaja. Odlučujuća je bila želja Hrvata da osnuju slobodnu i nezavisnu državu koja u tom trenutku još nije imala nikakve veze s Antom Pavelićem i ustašama. Malo je vjerojatno da je netko u Bjelovaru čuo Pavelićev glas preko radija Firenze, a samo su malobrojni političari bliski ustašama došli u posjed pisanih naputaka o tome što činiti kada dođe do napada na Jugoslaviju. Pobunjena vojska i građani nisu znali ni za jedno ni za drugo.
Pobuna se je brzo širila. Dvije vozarske pukovnije sastavljene od oko 3.500 vojnika većinom Hrvata, kojima je zapovijedao potpukovnik Jordanovć, sami sebe su raspustili i razoružali se, uključujući i oko 500 Srba koji su bili među njima. Odmah zatim oko 1.000 njih ponovo su uzeli oružje i pridružili se kolegama u Bjelovaru. Lavina raspadanja postrojbi nastavila se je noću s 8. na 9. travanj, kada je na željeznički kolodvor u Bjelovaru stigao vlak pun vojnika i časnika većinski Srba koji su se predali, a vojnici Hrvati su se pridružili pobuni. Tijekom sljedećeg, 9. travnja, u Bjelovar je stiglo između 8 i 10.000 vojnika. Ustrojeno je i novo vojno zapovjedništvo na čije je čelo postavljen zrakoplovni kapetan I. klase Ivan Mrak. Uspostavljen je nadzor javnog djelovanja, tako da nije bilo izgreda. Pobuna se je proširila i izvan područja Bjelovara. Tako je 9. travnja oko 200 pripadnika Hrvatske seljačke zaštite i neki dijelovi pobunjenih postrojbi zauzeli žandarmerijsku stanicu u Garešnici i razoružali žandare.
Ti događaji izazivali su provale mržnje kod Srba koji su po svaku cijenu željeli napraviti neku akciju. Tako je jedan četnički odred 9. travnja u rane jutrarnje sate iz sela Narta pod vodstvom majora (bojnika) Naumovića pokušao prijeći most preko rijeke Česme. Hrvatski vojnici su ih dočekali tako odlučno, a su odmah pobjegli. Mnogo jači bili su na riječima. Prijetili su da će ako se Bjelovar ne preda „poklati sve živo u gradu uključujući žene i djecu“.
Pobuna u redovima jugoslavenske vojske imala je odjeka i na višim razinama zapovijedanja. Tako je general Pantelija Jurišić molio Vladka Mačeka
da utječe na vojnike da se vrate na položaje prema Nijemcima. Maček je doista tražio od vojnika da se vrate na položaje prema Nijemcima, ali su oni to odbili. Bivši ban Ivan Šubašić najavio je pobunjenicima „srpsku kaznenu ekspediciju“. General Nedeljković je prijetio da će Bjelovar biti „sravnjen sa zemljom“. Sve te prijetnje nisu pokolebale pobunjenike i oni su ostali postojani u težnji da Bjelovar ostane slobodni hrvatski grad. Zagrebačkim vlastima udovoljili su samo u tome da zarobljene oficire Srbe i Slovence vlakom prevezu u Zagreb. „Kaznena ekspedicija“ je doista stigla noću 9/10 travnja. Na području sela Veliko Korenovo, južno od Bjelovara, blizu mosta preko rijeke Česme, dočekali su ih mitraljezci iz 108. pukovnije, što ih je odmah navelo na povlačenje.
Jedino u čemu su Srbi bili uspješni bilo je podmuklo ubijanje. Nakon već spomenutog ubojstva dva vojnika iz zasjede, 9. travnja srpski časnici su iz automobila bacili bombu i ubili nenaoružane građane. Bili su to 17-godišnji gimnazijalac Milan Baćani i gostioničar Đuro Matijašić. Ubijanja je bilo i drugdje po Bjelovaru i selima u okolici. Uvijek su na meti bili nenaoružani ljudi na koje se je pucalo iz zasjede, kukavički. Čim se je pojavila neka naoružana skupina, „junaci“ su naglo nestajali.
U raspadnutoj jugoslavenskoj vojsci samo je jedna postrojba ostala koliko-toliko „u komadu“. Bio je to II. konjički puk „Car Dušan Silni“, sastavljen u golemoj većini od Srba. U jednom kratkom trenutku oni su se pokušali ponašati kao prava vojska, pa su se 9. travnja sukobili s Nijemcima kod sela Peteranec. No Nijemci su ih brzo natjerali na „bežaniju“ ubivši im prethodno nekoliko vojnika.
Preostalo im je jedino napasti Bjelovar i „proslaviti“ se tamo ubijanjem bez granica. U nacionalno miješanom selu Javorovac gdje su se zaustavili, mještani su im dali dodatne informacije o stanju u Bjelovaru, nakon čega su odlučili noćiti u čisto hrvatskom selu Donji Mosti, što je već bilo loš znak, jer zašto bi četnici noćili kod onih koje mrze.
S druge strane četnici nisu ni mogli odabrati drugi pravac kretanja, jer su bliža sela u okolici Bjelovara bila pod hrvatskom kontrolom i osigurana, a nešto sjevernija mjesta Novigrad i Virje također su bila zahvaćena pobunom vojske i građana. U tom kratkom vremenu nije bilo moguće naoružanom zaštitom spojiti Virje i Bjelovar, dok su sela Donji, Srednji i Gornji Mosti ostala negdje između, nezaštićena na vjetrometini, bez oružja i bilo kakve obrambene organizacije. Na njihovu nesreću nisu se sjetili organizirati straže i bez oružja zbog moguće organizacije bijega pučanstva. Ljudi nisu bili navikli na nasilje i nisu ni sanjali kakvo ih zlo očekuje sljedećeg dana.
Bio je to Veliki četvrtak, koji je trabao biti svečan s obzirom na blizinu Uskrsa. Ujedno je to bio 10. travnja, dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ali neki mještani sela Donji Mosti nisu dočekali ni jedno ni drugo, dok su ostali i Uskrs i NDH dočekali u strašnom šoku i boli.
Noću i u jutarnjim satima četnički vojnici su se mještanima još činili „normalni“. Među njima je bilo i Hrvata, pa su neki upozorili domaće da se sprema zlo. U početku su mještani razgovarali s vojnicima pokušavajući ih uvjeriti da je rat završen i da bi se trebali vratiti kućama. Očito Te pregovore prekinula je grupa vojnika kojima su zapovjednici žestokim glasom zapovijedali da kolju i pale sve na što naiđu. Tada je započeo pokolj. Iz crkve je izvučen i ubijen Josip Kovačić. Nekoliko vojnika otimalo se je tko će ga ubiti. Mještani su shvatili da nemaju nikakve šanse ako ostanu u selu, pa su počeli bježati. Srpski zapovjednici su ustanovili da im ne prijeti nikakva opasnost pa su se dali u potjeru za njima. Posao im je olakšavao dubok snijeg kojega je na nesreću bilo mnogo tog proljeća. Tako su došli u kuću Stjepana Ružmana blizu crkve. U kući su se na tavanu pokušali sakriti Bolta Pavlović i Ludvig Rupić. Prvog su odmah ubili, a drugi je slomio nogu skočivši s tavana. Strijeljali su ga na dvorištu zajedno sa Stjepanom Hercegom kojega su našli pod jaslama u staji. U kući je bio i Josip Bugarin koji je pokušao pobjeći. Pogodili su ga s dva dum-dum metka, a onda su ga dokrajčili pucnjevima iz blizine. Stjepana Ružmana su tako pretukli, da je posljedice osjećao do kraja života.
Na prilazu selu iz raznih smjerova ubijeni su Bolto Seđak i Ivan Blažeković koji su ništa ne sluteći hodali prema selu. Kod sela Nova Ploščica u vinogradu je ubijen Stjepan Oštrić. Na čudesan način preživio je Ivan Rupić koji je teško ranjen strojnicom.
Kada su već napustili selo, njihovi doušnici su im javili da su zaboravili jednog od čelnika Hrvatske seljačke zaštite Valenta Rupića. Nisu ga poznavali, pa su ga zamijenili s njegovim kumom Andrijom Pevecom kojega su zavezali konju za rep i tako ga vukli 4 kilometra. Kada je potpuno klonuo, ubili su ga, a zajedno s njim i Rupićevog 17-godišnjeg sina Franju, te zeta Davorina Martina Blažekovića. Iz neobjašnjivih razloga nisu ubili Valenta. Kod susjednog sela Kapela ubili su Josipa Rožmarića, a u Donjim Mostima Stjepana Šifkorina koji se je u odori jugo-vojske vraćao kući.
Nakon tih orgija smrti srpski vojnici su krenuli prema Bjelovaru, ali ih je na prilazima Bjelovaru dočekala njemačka vojska od koje nisu mogli čak ni pobjeći, nego su se uz velike gubitke morali predati. Između ostalih zarobljen je major (bojnik) Nikola Hrgović. Na sudu u Bjelovaru došlo je, međutim, do tragikomičnog raspleta. Budući da ga nitko iz sela Donji Mosti nije prepoznao (jer oni koji bi ga mogli prepoznati bili su mrtvi), on je oslobođen zbog „nedostatka dokaza“! Pobjegao je u Srbiju, gdje je poslije rata umro.
U tim kaotičnim danima tijekom travnja srpska vojska i četnici ubili su još neke ljude u Bjelovaru i okolici iako su već bili poraženi, ali krvožednost im nije popuštala. Svi su ponaosob nabrojeni s datumom i mjestom ubojstva u brošuri „Jugoslavensko nasilje i prešućivane žrtve Drugog svjetskog rata i poraća s područja današnje Bjelovarsko-Bilogorske županije“, kojeg su 2010. godine napisali suradnici Matice Hrvatske – ogranak Bjelovar Anita Blažeković, Zdravko Ivković i Josip Vusić. Tijekom travnja i svibnja poubijani su još neki ljudi, pa je ukupan broj žrtava na početku rata bio 33. No Hrvati su ubijani i u „mirno vrijeme“ prije rata, kada ih je ubijeno čak 20, pa se ukupan broj žrtava penje na 53. Te međuratne žrtve u tzv. „mirno vrijeme“ ujedno su i razlog da je pobuna tekla tako glatko, jer je svima bilo preko glave četničke i kraljevske strahovlade pune zločina.
Bjelovarski zbornik iz 1989. objavljuje podatak da je od 6 – 25. travnja 1941. na području grada poginulo 27 osoba, od čega 5 žena i 5 djece. Na području tadašnjega kotara Bjelovar poginule su još 72 osobe, što ukupno iznosi 99 žrtava.
Naravno, nakon rata, u vrijeme komunističke strahovlade, o teroru srpske vojske, a osobito o slobodnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj bez utjecaja Nijemaca i ustaša, nije se smjelo ni pisnuti, jer ta činjenica ruši komunističku teoriju da su NDH Hrvatima donijeli Nijemci na svojim tenkovskim cijevima i da ju Hrvati većinski nisu željeli. Istina je obrnuta. Toliko su ju željeli da su ju stvarali iz ničega, sami i bez saveznika. Iako su obitelji i prijatelji žrtava točno znali što se je dogodilo i tko su žrtve, o njima se je vrlo malo pisalo i nakon oslobođenja Hrvatske od jugodržave. Žrtve iz tih dana dobile su tek početkom 21. stoljeća spomen obilježje na groblju u Donjim Mostima, a kasnije i pravi spomenik sa svim imenima.
Ipak, u javnosti se o tim slavnim događajima s kojima bi se hrvatski narod trebao ponositi ne zna gotovo ništa. Čak i danas mediji šute o tom događaju, kao da i dalje traje Jugoslavija. Apsurda u ovoj našoj lijepoj Domovini nikad dosta.
Mario Filipi
