Istina polako prodire u Ameriku, ali još sporije u um nekih Hrvata
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Utorak, 22 Svibanj 2018 16:58
Istina o Hrvatima i Hrvatskoj teško prodire u zapadni anglosaksonski svijet. Razloge znamo. Hrvatska šutnja i srpska gromoglasna kampanja. Nikolu Teslu su već toliko pretvorili u Srbina da ni hrvatske vlasti ne traže povratak njegovog znanstvenog blaga u Hrvatsku. Po njemu su nazvali sve što se je moglo: zračnu luku u gradu kojega nije mogao smisliti, najveći srbijanski zrakoplov, pa čak i brod koji plovi Dunavom.
Postavili su u Americi i drugdje gomilu njegovih “ćiriličnih” spomenika na što iz Hrvatske nitko nije reagirao, tako da tamo nitko ni ne sluti da uopće nije riječ o Srbinu, nego o Hrvatu pravoslavne vjere. Ivu Andrića su već za života “promuljali” kao Srbina, a u novije vrijeme sagradili su u Višegradu gdje on nikada nije živio kičasti umjetni grad “Andrićgrad” dakako na ćirilici. U Srbe su “pretvorili” Marina Držića, Ruđera Boškovića, botaničara Josipa Pančića iz Novog Vinodolskog, pa čak i papu Sixta V. koji je bio sin Hrvata iz Boke Kotorske i majke Talijanke. Po cijelom svijetu šire svoju izmišljotinu o Jasenovcu koristeći pritom usluge židovskih plaćenika koji po zadatku pušu u njihov rog.
Za to vrijeme Hrvatska ne poduzima ništa. Naprotiv, još i snima filmove koji lažno optužuju hrvatske branitelje, a u samom Jasenovcu, na hrvatskom tlu, sastavlja spisak od 80.000 velikom većinom lažnih žrtava tog logora.
Zbog svega toga nije čudno da zapadnjaci, pretežito Amerikanci, o Hrvatima i Hrvatskoj znaju samo iz srbijanskih izvora. Neki koji poznaju žive Hrvate su zbunjeni jer se oni koje oni poznaju dijametralno razlikuju od onih iz srbijanskih priča.
I dok Hrvatska kao država ne poduzima ništa, pojedinci su razvili izrazito jaku aktivnost u proučavanju povijesti i objavljivanju ranije nepoznatih činjenica. Ima mnogo napisanih knjiga i snimljenih filmova, uglavnom dokumentarnih, ali oni koji ne vole Hrvatsku nego neku imaginarnu “jugoslaviju” ili “balkaniju” drže medije, pa čak i diplomaciju, tako da ta vrijedna djela ne odlaze izvan granica, odnosno gledaju ih i čitaju samo oni koji ionako sve znaju, a ne oni kojima tek treba reći.
Zbog svega toga je to dragocjeniji svaki prodor istine u zemlje zapadne civilizacije, osobito u SAD. Jedan takav prodor napravio je dokumentarni film američkog Hrvata Nikole Kneza čiji sam naslov govori gotovo kao i cijeli film: “Tito – dozvola za genocid”.
Film započinje jezivim kontrastom između radosti koju je završetak rata donio Americi i drugim savezničkim državama i strašne boli koju je ta “pobjeda” donijela hrvatskom narodu. Nasuprot smijeha i radosti Amerikanaca su strašne kolone mučenika koji najvećim dijelom koračaju ususret smrti.
Prvi se pojavljuje slovenski istraživač komunističkih zločina dr Mitja Ferenc koji tvrdi da u 26 godina koliko se bavi tim poslom nikada nije vidio toliki užas kao u Hudoj Jami, u tzv. Barbarinom rovu nedaleko Celja. Ulaz u rudnik bio je zapriječen s 11 zidova koji su trebali jamčiti da grozan prizor iza njih ne će nikada biti otkriven. Probijanje tih zidova trajalo je osam mjeseci, kao da se gradi neki tunel. Najdeblji zid bio je od betona i debeo 1,2 metra i u njemu je bilo ugrađeno 11 željeznih šipki.
Kada su napokon ušli, ugledali su uglavnom dobro sačuvana ljudska tijela na kojima je bila vidljiva čak i koža. Bili su poslagani u osam redova i ležala su jedno na drugom. Izgledalo je kao da su bili prisiljeni živi leći na mrtvace, nakon čega su ih ubili. Na samo jednome mjestu bilo je 427 tijela. Na drugim mjestima bilo je još mnogo tijela. Ukupno je izvađeno njih preko 3.000. Bilo je i mladih žena i djevojaka, kao i djece. To dokazuje njihova kosa koja je ostala sačuvana.
Ta strašan prizor šokirao je i Hrvate i posebno Slovence koji do tada nisu ni slutili kakve se strašne tajne kriju u podzemlju njihove lijepe zemlje. Slovenska vlada je za to pronašla „genijalno“ rješenje. Zabranila je daljnje iskopavanje na rok od sedam godina. Ali od tada je prošlo devet godina… Ferenc vjeruje da je Tezno kod Maribora mjesto najmasovnijeg pokolja i najveća grobnica Hrvata u povijesti.
Na Kočevskom Rogu ubijeno je 40.000 Hrvata i 5.000 Slovenaca. Svaki dan dovođeno je 8.000 ljudi vlakovima iz Bleiburga preko Jesenica. To su činili dobrovoljci iz 11. dalmatinske brigade 24. dalmatinske divizije. Simo Dubajić priča da je svakog dana likvidirano između 5 i 6 vlakova zarobljenika. On tvrdi da su zapovjednici Dinko Periša i Pero Božinović bili Srbi. Milka (djevojačko prezime Malada, kasnije Planinc) osobno je birala krvnike za to nedjelo.
Andy Mihaljević govorio je da su ih partizani napali već blizu slovenske granice, a kod Dravograda pucali su na kolonu topništvom. John Ivan Prcela, pisac knjiga „Operacija klaonica“ i „Hrvatski holokaust“ svjedoči da je pola milijuna Hrvata bilo u koloni prema Austriji. Nadali su se da će se predati civiliziranim zapadnim saveznicima. Oni koji su bili zarobljeni kod Trsta završili su u „fojbama“ (kraškim jamama pretežito u Iastri). Martin J. Hrgovčić svjedočio je da su dva britanska aviona kod Slovengradeca u niskom letu otvorila vatru na izbjeglice koji su se u panici sklanjali u jarke pokraj ceste. Već su time najavili kakva je njihova „civilizacija“. On sam bio je pogođen u lijevu nogu.
Na Bleiburg je stigao samo dio od oko 200.000 slovenskih i hrvatskih vojnika i čak 500.000 civilnih izbjeglica. Bilo je i žena i djece, pa i cijelih obitelji. Britanski časnik Patric Scott lagao je predstavnicima izbjeglica da će ih njihova vojska propustiti prema američkoj vojsci ako prije toga predaju oružje. Već je tada imao zapovijed od maršala Alexandera prema direktivama premijera Churchilla da Hrvate treba predati partizanima. Svoju laž Scott je sam priznao u svom dnevniku. Kasnije se je saznalo da je na Jalti Staljin dobio pristanak od Churchilla i Roosevelta da se Rusi koji su se borili na strani Nijemaca moraju izručiti njemu. Ipak se je ista formula primijenila i na Hrvate.
Satnik Nigel Nicolson priznaje da su nakon razoružavanja Hrvata pet dana organizirali vlakove za transport Hrvata natrag u Jugoslaviju. Dobili su od višeg zapovjedništva nalog da lažu izbjeglicama o smjeru njihovog putovanja, jer kada bi im rekli istinu, ne bi se htjeli ukrcati. Njih su, prema riječima partizana Ivana, odmah preuzimali partizani i vozili kroz tunel natrag prema Jesenicama.
Satnik Colin Gunner priznao je da je čuo mitraljeske rafale i razgovarao s kolegama o ubijanju djece. Rekao je da je znao da ti ljudi idu u smrt. Taj postupak ocijenio je kao prokleti prljavi politički posao. Tvrdio je da vojnici u njemu nisu željeli sudjelovati, ali su izvršili zapovijed. Najprije je rekao da o tome nema nikakvih osjećaja, a onda je priznao da je vojnike bilo sram i da ih je i danas sram. Nakon toga sa suzama u očima je rekao: „Isuse Kriste“ i pokrio oči rukom…
Milovan Đilas priznaje da većina ljudi vraćenih u Sloveniju nisu bili ni ustaše, ni uključeni u bilo kakve zločine. Samo su se bojali komunizma.
Partizan Ivan svjedoči da su od 11. dalmatinske brigade dobili zadatak formirati specijalnu postrojbu sastavljenu od provjerenih komunista od 70 ljudi za tajni zadatak. Dnevno je dolazilo 10 do 20 vlakova punih zarobljenika (mislio je na željezničku postaju Kočevje). Nisu dobivali ni hranu ni vodu i bili su u stanju kome. Većinom su bili muškarci. Bilo je oko 200 dječaka između 14 i 16 godina. Svi su poubijani. Žene su silovane prije likvidacije. U jednom tjednu ubijeno je između 30.000 i 40.000 ljudi. Iz Kočevja je za Ljubljanu poslano 40 vagona odjeće – svaki dan po 2 – 3 vagona oduzetih stvari.
Amerikanci su reagirali i „usprotivili“ se toj odluci 4. srpnja, kad je većina ljudi već bila poubijana ili na križnim putovima ili po logorima.
Simo Dubajić je tvrdio da je Tito samo njemačke vojnike tretirao kao zarobljenike, a da je ostale trebalo pobiti. Čak je i to laž. Njemački zarobljenici su također u većini poubijani. Čim je došao na vlast formirao je koncentracijske i radne logore po cijeloj Jugoslaviji. Hrvatska je postala zemlja masovnih grobnica. Šume, polja, jame, rijeke, sve je bilo puno leševa.
Procjenjuje se da je Titov režim ukupno poubijao preko milijun ljudi, najviše Hrvata. Bio je to istinski genocidni režim. To su temeljni zaključci filma koji daje još mnogo podataka koji omogućuju strancima uvid u svu strahotu tog režima. Na žalost u samoj Hrvatskoj dio ljudi kojima je zbog određenih privilegija bilo dobro u to doba odbija čak i čuti bilo kakvu realnu informaciji o njihovoj „ljubičici bijeloj“. Tako ispada da će cijeli svijet prije njih saznati istinu, a jedan dio Hrvata možda čak – nikada.
Mario Filipi
