Je li ubojstvom policajaca potpaljena nova vatra pod 'Bosanski lonac' ?
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Četvrtak, 01 Studeni 2018 10:00
Od ratova u 90-tim godinama “bosanski lonac” ni jednog trenutka nije bio hladan. Njegova temperature malo raste, malo pada, ali očito da žeravica ispod njega nikada nije bila ugašena. Svjetski “gazde” koji sebi umišljaju da vladaju svijetom tu vatricu drže stalno aktivnom jer time “upokoravaju” Hrvate i neprestano održavaju pritisak usmjeren na stvaranje neke nove balkanske megadržave koja bi njima donijela velike ekstraprofite, a Hrvatima golemu nevolju. A zločesti Hrvati ovaj put tvrdoglavo stalno govore “ne”.
Najnoviji događaji ipak znače paljenje nove vatre ispod te nesretne države koju stalno salijeću sve vrste bijelosvjetskih predatora. Najprije su temperaturu podigli izbori za predsjedništvo (kolektivnog predsjednika u obliku triumvirata). Ti izbori trebali bi jamčiti ravnopravnost tri naroda, jer u predsjedništvu sjedi po jedan predstavnik od svakog od njih.
Na prvi pogled to izgleda idilično. Ali onda na scenu stupa balkanska maštovitost u izigravanju zakona. Pojavi se “jugosloven” koji je formalno Hrvat, a katolik “na baterije” jer mu vjera ništa ne znači, koji “puše u muslimanski (bošnjački) rog”, zbog čega ga muslimani čak i “po zadatku” biraju za “hrvatskog predstavnika”. Sa Srbinom to nije moguće učiniti jer Srba ima više, a imaju i svoju “republiku”. S druge strane Hrvati kao politički najgluplji bosanski narod su sami sebi ukinuli takvu “entitetsku republiku” koju su već imali, a zvala se je “Herceg-Bosna”.
Da stvar bude gora, pogrešnom ratnom strategijom, a i mirnodobskim krivim diplomatskim djelovanjem, već je u ratu izgubljena Bosanska Posavina. To je i strateški i demografski dragocjena hrvatska regija koja je olako prepuštena Srbima. Time su Srbi dobili dodatno povećanje teritorija koji nije njihov. Legalizirana im je otimačina tuđe zemlje. S druge strane nestalo je oko 250.000 Hrvata koji čine prirodni nastavak Slavonije i ujedno su brojčano ojačanje Hrvata u Bosni. Gubitkom Posavine Hrvati su u Bosni svedeni na enklave, u praksi zapravo na manjine u svim kantonima. Koliko toliko “u komadu” ostala je samo zapadna Hercegovina koja graniči s južnom Hrvatskom. Ali nakon što su likvidirani Hrvati u Bosni, Hercegovce se može pritisnuti ekonomski i preglasavanjem, ukidanjem hrvatskih medija i sl. s idejom da taj pritisak rezultira bijegom Hrvata u druge države, pa bi onda i Hercegovina bila “Kroatenfrei” (očišćena od Hrvata). Na to sve dolazi kao “hrvatski“ član predsjedništva “katolički Bošnjak” koji ne može smisliti ostale Hrvate, osobito u Hercegovini.
A onda na scenu stupa navodno “pravi” hrvatski predstavnik Dragan Čović. On je poražen u neravnopravnoj bitki u kojoj nije imao šanse, pa ga to čini simpatičnim. Ali već prije izbora najavljuje nestanak i Hrvata i Bošnjaka i Srba i Bosne i Hrvatske i Srbije. Što sad pa to znači? Stvaranje neke nove velike države na Balkanu što bi Čovića svrstalo u “jugoslovene”, ili utapanje u nekoj novoj “europskoj” naciji, što bi išlo na ruku hiperbogatim “globalistima” koji bi opljačkali sve što im padne u šake.
A što poraženi Hrvat Čović čini odmah nakon poraza? Pada u “bratski zagrljaj” Milorada Dodika usred Banja Luke. Sada nas još i Srbi „spašavaju“ nakon što su bili prvi i najžešći agresor i na Hrvatsku i na Bosnu. Sklapa se neki neformalni savez između “republike srpske” i komadića “federacije” u kojemu žive nezadovoljni Hrvati. I sve se to događa u doba kada Srbi otvoreno najavljuju izdvajanje svoje “republike” iz Bosne. Kuda bi krenuli Hrvati u tom slučaju? U “republiku srpsku”, pa onda u veliku Srbiju?
Ali, stara izreka kaže: “Što se puškom stvara, puškom se i ruši”. Drugim riječima, Bosna “sklepana” u Daytonu ne može se srušiti bez rata. A ovakva kakva jest ne može ostati.
U takvoj situaciji dolazi ubojstvo dvojice policajaca u Sarajevu. Tragični događaj je dvojben već po nejasnoj kronologiji. Postoje dvije verzije događaja koje se teško mogu međusobno “složiti”. Navodno su policajci bez konkretne namjere omeli lopove u krađi automobila, navodno “Golfa”, a ovi su na njih zapucali tako precizno da ovi nisu imali šanse čak ni izići iz vozila. Također se pojavljuje verzija da su policajci upali u zasjedu i da nisu imali nikakve šanse.
Tu svašta “smrdi”. Jesu li lopovi krali ili su teroristi čekali u zasjedi? Isti ljudi nisu mogli jedno i drugo. Ili su bile dvije ekipe negativaca. Lopovi rijetko ubijaju, jer im se to ne isplati, budući da ubojstvo i to još policajaca navlači na njih hajku. Lopovi ako i pucaju, čine to zato da si omoguće bijeg. Lopov prekinut u svom poslu kad bi i htio ne može u panici i brzini precizno gađati. A ovi su gađali savršeno precizno i to automatskom puškom, rafalno, poput Al Caponea. Uzgred, “Golf” je danas hrpa ne baš vrijednog željeza koji nije “u modi” za krađu, a osobito nije vrijedan ubojstva. Čini se da je ubojstvo bilo glavni cilj počinitelja, a “krađa” je bila samo trik za zamagljivanje pravog motiva.
Također je sumnjiv rad policije. Najprije počinitelji lako bježe i gubi im se trag. Onda se pronalazi glavni „ubojica“ i odmah mu se objavljuje ime – Njegoslav Milinković, Srbin iz tzv. „srpskog Sarajeva“. Činilo se je da je pronađen „Pedro“ koji mora visjeti, slično kao Lee Harvey Oswald nakon ubojstva Kennedyja. Ali „bosanski Oswald“ je nanjušio opasnost i sklonio se u Srbiju odakle je poručio da nema ništa s ubojstvom. Nedugo zatim policija opet privodi navodnog ubojicu, ali drugog. Ovaj put njegovo ime je – tajna. Hoće li se ikada pronaći ubojice pitanje je. A sigurno je da se nikada ne će saznati stvarni razlog ubojstva.
Na Balkanu je tradicija da ratovi započinju s nekim ubojstvom. Je li ovo sada takvo ubojstvo još se ne nazire. Prisjetimo se da je Prvi svjetski rat započeo nakon ubojstva prijestolonasljednika Austro-ugarskog carstva Ferdinanda. Još je zanimljiviji početak Domovinskog rata koji nam je vremenski bliži. Još 1990. godine Milošević je pokušao nagovoriti tadašnjeg vođu Srba Jovana Raškovića da organizira ubojstva uglednih Srba kako bi to pripisao Hrvatima i povukao srpske zastupnike iz Sabora. Ali Rašković nije bio tip političara koji bi se upustio u takve prljavštine, pa je „naređenje“ Miloševića odbio. Međutim, ipak je kasnije ubijen policajac iz Gračaca, Srbin Goran Alavanja, a srpski zastupnici su se povukli iz Sabora i započeo je rat. Dakle Milošević je svoju zamisao proveo i bez Raškovića.
Jesu li sada bosanski policajci Adis Šehović i Davor Vujinović „žrtveni jarci“ za novi ratni požar? Jedan ubijeni policajac je musliman (Bošnjak), a drugi bi mogao biti ili Hrvat ili Srbin (po prezimenu se često ne može sigurno zaključiti).
Dodatno usijanje „bosanskog lonca“ donose migranti kojih u Bosni navodno ima oko 20.000 i većinom su mladi vojno sposobni muškarci, svi do jednog muslimani. U slučaju rata zna se na čijoj će oni biti strani, što je voda na mlin domaćim bosanskim muslimanima (Bošnjacima).
Hoće li Bosna pod utjecajem tog ubojstva „puknuti po šavovima“ ili će se još jednom produžiti njezina stalna patnja u „ni ratu ni miru“ vidjeti ćemo uskoro.
Mario Filipi
