Mario Filipi: I danas 'proizvode mržnju' za budućnost
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Utorak, 07 Kolovoz 2018 11:00
Svake godine, u danima kada se približe dani obilježavanja “Oluje”, demoni, osobito srpski, iziđu iz svojih rupa i silnim lelekom jauču za svojom istrunulom “krajinom”. Njihovo arlaukanje nikome ne bi ništa značilo kada u tom svom jadu ne bi po tko zna koji put posizali sa starom srbijanskom metodom: ako si poražen nemoj to priznati, nego izmisli protivniku zločin.
Ove godine otvoreno se spominje “klanje Srba” u što sada uvlače i sada već legendarne hrvatske nogometaše, osobito najboljeg na svijetu, Luku Modrića.
Mogli bismo na to bljezgarenje jednostavno odmahnuti rukom i reći: pustite pse neka laju. Međutim, koliko god svi normalni ljudi znaju da su te izmišljotine toliko tanke da po malo postaju smiješne, one nisu ni malo bezopasne. One naime vrlo efikasno služe kao već nekoliko puta provjerena metoda proizvodnje mržnje. Svaki put kada se proizvede dovoljno mržnje, taj proces završava u krvi nedužnih, naravno Hrvata, jer jedino oni doista smetaju. Da nema Hrvata lako bi se stvorila “velika Srbija”.
Najjasniji, ali i najtragičniji primjer proizvodnje mržnje i njegovih posljedica dogodio se je u Drugom svjetskom ratu. Četnici koji su kasnije promijenili kapu i kokardu zamijenili sotonskim masonskim simbolom – pentagramom odnosno crvenom zvijezdom, od prvog su dana “čistili” sve što nije bilo srpsko ubijajući Hrvate ritualnim načinom – rezanjem vrata nožem.
Kada su Hrvati krenuli u osvetničke akcije u kojima su opet stradali nedužni jer ubojice odmah bježe daleko, bila je to voda na Titov mlin. Pokrenuta je bučna i jeziva kampanja proizvodnje mržnje pomoću “umjetničkih djela”, osobito poezije. Još dugo nakon rata mi poslijeratna djeca morali smo učiti tvorevine kao “Stojanka majka Knešpoljka”, “Na Petrovačkoj cesti”, “Na Kordunu grob do groba” i sl.
IVAN KOVAČIĆ (GORAN) PRIZVODI MRŽNJU ZA TITA
Točku na “i” u toj proizvodnji mržnje dodao je priglupi hrvatske pjesnik Ivan Kovačić zvan “Goran” koji je po Titovom nalogu napisao poemu nazvanu “Jama”. U toj poemi ustaše vežu ljude žicom, nožem im vade oči, režu im vratove nožem, bacaju u jamu i onda na njih bacaju vapno. Na tu poemu Kovačić je onda dodao i ljudoždersku pjesmu “Mrzimo vas” (naravno Hrvate što se podrazumijeva) u kojoj kaže da bi oni (partizani) “srcem jeli pogano (hrvatsko) meso”.
Zašto baš “Jama” i zašto baš ljudožderstvo? Zato jer je Tito kao hladnokrvni psihopat već u prvoj godini rata isplanirao istrebljenje Hrvata. Ali kako normalne ljude natjerati da učine takvo što? Jedino tako da ih učiniš nenormalnima, a to se može samo divljom i neobuzdanom mržnjom.
VERBALNO LJUDOŽDERSTVO KOVAČIĆA PRETVORENO U STVARNO LJUDOŽDERSTVO 1945
“Proizvodnja” je donijela vrhunski rezultat – između 500.000 i 1.000.000 ubijenih Hrvata (točnu brojku nikada nitko ne će moći utvrditi). Njegovi mrzitelji radili su točno po Kovačićevom “receptu” – vezali ljude žicom, vadili oči noževima ili specijalno nabrušenim žlicama, klali i na nevjerojatno “maštovite” načine sakatili ljude, živim ljudima derali kožu, lizali ljudsku krv s noževa, kušali
“usoljeno ustaško srce” s vrha bajuneta, nabijali dojenčad na bajunet i još mnogo sličnih strahota. Sve to ukazuje na to da im se je od mržnje pomračio um, a to je bila posljedica upravo bezobzirne kampanje laži kakvima smo i danas izloženi.
U vrijeme velikosrpske agresije iz 90-tih godina prošlog stoljeća nisu uspjeli pobijediti, pa tako masovnog ubijanja Hrvata nije bilo. “Čistili” su masovno samo na područjima koja su uspjeli vojno zauzeti i odvojiti ih od hrvatske vlasti.
Ipak, sporadično su se ipak pokazali bolesni rezultati najogavnijih laži kojima Srbi na žalost uvijek masovno vjeruju. Najjasniji primjer kakve su posljedice “proizvodnje mržnje” je sudbina hrvatskog policajca i branitelja Davora Markobašića, odnosno njegove supruge Ružice. Davor je bio prvi hrvatski policajac koji je na Badnjak 1990. godine u Vukovaru na misi polnoćki nosio hrvatsku policijsku odoru s oznakama Republike Hrvatske.
Taj čin bio je za srbijanske propagandiste dovoljan razlog za poduzimanje urnebesne kampanje “proizvodnje mržnje”. U toj kampanji skromni hrvatski policajac postao je “zvijer koja srpskoj nejači reže prstiće i od njih pravi đerdane”. Svi srpski vojnici uključeni u napad na Vukovar ciljano su dobili takve “informacije”.
IZMISLILI “DJEČJE PRSTIĆE”, A ONDA TRUDNOJ ŽENI RAZNIJELI TRBUH
Davor je u Vukovaru bio ranjen i evakuiran zbog čega je preživio, ali strava mržnje obrušila se je na njegovu suprugu Ružicu koja je bila u šestom mjesecu trudnoće. Nakon što su ju brutalno pretukli i “usput” višekratno silovali, jedan srpski vojnik gurnuo joj je cijev strojnice “Kalašnjikov” u rodnicu i u nju ispalio cijeli okvir, ne bi li ubio “malog ustašu” kako se je sam izrazio. Na desetke metara u visinu i daljinu letjeli su krvavi komadići tijela nesretne žene i njezinog nerođenog djeteta. Bio ih je pun osobito ubojica. Ali on nije osjetio ni jednog trenutka žaljenje zbog strahote koju je počinio. Plod “proizvodnje mržnje” bio je uživanje u smrti “ustaške žene“ i njezinog nerođenog “malog ustaše”.
Ubojica naravno nije kažnjen, a “srpska djeca” u Vukovaru i danas Davoru iza leđa šapću: “To je onaj koji je djeci rezao prstiće”. Dakle “proizvodnja mržnje” traje bez prestanka do danas.
Štoviše, leglo četničkih laži i mitova zvano “Srpsko narodno vijeće” izišlo je ponovo s gomilom idiotarija u kojima se spominju “uništavanje na desetke tisuća kuća, sječu stabala bagrema i zalijevanje maslina mazutom u Dalmaciji“, pa čak i „ubijanje nedužnih i golorukih u njihovim dvorištima, najčešće starih i nemoćnih, te mučenje i zlostavljanje zarobljenih“. Nisu zaboravili spomenuti i „lošu i sramotnu prošlost u Drugom svjetskom ratu poraženih nacifašističke i ustaške ideologije“ koja bi im, ako se polaže boljom, mogla oduzeti njihovu budućnost!
Dakle otvoreno priznaju da žive isključivo od partizanskih maštarija o ustašama. Baš zato moramo se potruditi i javno obznaniti svu istinu o ustašama, jer preko laži o njima progone nas.
SRPSKA VOJSKA SAMA POBILA SVOJE CIVILE
A kakva je stvarna istina? Najveći broj stradalih Srba pobio je tenkovima i drugim vozilima tzv. „8. Banijski korpus“ kojim je zapovijedao zloglasni zlikovac Mile Novaković. Ova sotonska zvijer navodno je napustila ovaj svijet 2015. godine u Beogradu pod punom zaštitom srbijanskih četničkih vlasti. Tako su tadašnji premijer Aleksandar Vučić i predsjednik Tomislav Nikolić postali sudionici i tog zločina štiteći zločinca. Zato i nije čudo što Vučić danas toliko urla o „zločinima hrvatskih vojnika“, jer se boji da bi mu mogle suditi same srbijanske vlasti ako se promijeni tamošnji režim.
Drugi primjer je pokolj bolesnih ljudi u Dvoru na Uni za koji se pokušava osloboditi krivnje srpske zločince tako što bi se krivnja „napakirala“ hrvatskim vojnicima. Uspjeli su u samoj Hrvatskoj pronaći prodane duše koji su snimili film koji lažno optužuje hrvatske vojnike i za to je utrošeno 250.000 kuna novca poreznih obveznika.
Kakva je istina? U vrijeme masakra srpski zapovjednik je sam priznao da u Dvoru nije bilo hrvatskih vojnika riječima: „Istjerao sam ustaše iz Dvora“. Ali zato je bilo čak šest srpskih „vojski“, od kojih su najsumnjivije tzv. „crvene beretke“.
A što su za to vrijeme radili „ustaše“? Ivo Vranić-Buva, u to vrijeme zapovjednik izvidničkog voda iz Sunje svjedoči da su njegovi vojnici na ulazu u Dvor zatekli grupu od stotinjak srpskih civila koji su bježali pred Novakovićevim tenkovima. Srpsko pješaštvo s okolnih uzvisina otvorilo je po njima vatru iako je bilo očito da su civili. Hrvatski vojnici su ih bez oklijevanja nastojali odvući u zaklon. To im je i uspjelo, ali pod strašnu cijenu. Ni jedan civil nije stradao, ali od srpske paljbe smrtno je stradao Ivica Lapuh, ranjen je Marijan Jakić, a uslijed napora i sam Vranić je zadobio unutrašnje ozljede. Hrvatski vojnici su u Dvor ušli tek kasno poslije podne, kada su nesretni bolesni ljudi bili već odavno mrtvi.
Važno je znati još nešto. Bijeg srpskih civila nije bilo ni malo „spontan“. Srpski vojnici obilazili su kuće i istjerivali ljude prisiljavajući ih da se „evakuišu“. One koji nisu htjeli bez milosti su ubijali. To je posvjedočila u emisiji „Globalno sijelo“ pokojnog Joška Martinovića jedna Srpkinja koja je ispričala da joj je srpski zapovjednik pucao pištoljem u glavu kad je odbila bježati iz kuće. Imala je sreće jer ju je metak samo okrznuo, a zlotvori su mislili da je mrtva.
Treba uzeti u razmatranje i činjenicu da je srpska vojska i nakon povlačenja ostavila iza sebe diverzante, zapravo teroriste, koji su ubijali ljude na područjima na kojima još nitko nije uspostavio učinkoviti nadzor. Sebe su zvali KOA (krajiška oslobodilačka armija). Koga su sve oni pobili teško da će se ikada saznati.
Za sve to krivnju bi sada trebali preuzeti Hrvati. Istina je doduše već po malo izišla na vidjelo, pa se naši čelnici ipak nisu „izvinjavali“ kriminalcima za tuđe zločine. Ostao je ipak gorak okus jer unatoč svemu oni obećavaju Srbiji pomoć u pristupanju zapadnim integracijama. To zovu „državnička mudrost“. Je li to doista mudrost ili još jedan hrvatski promašaj pokazati će vrijeme.
SANJAJU „DOVRŠETAK DJELA DRUGA TITA“
Ali „proizvodnja mržnje“ radi bez prestanka. Srbijanskim stratezima je jasno da Srbija nema što očekivati u izravnom sukobu s Hrvatskom. No oni djeluju na „generacijski“ način. Najvažnije je da nove i nove generacije Srba nesmanjenom žestinom mrze Hrvate. Sanjaju neki veliki svjetski rat u kojemu će Srbija opet biti na strani pobjednika i u tom sklopu bi joj se mogla pružiti prilika da „dovrše Titovo djelo“, tj. da istrijebe „ustaše“ tj. sve Hrvate do posljednjega.
To nije ni naivno ni bezopasno. Moramo uvijek držati na oku „istočne komšije“ i aktivno graditi obrambeni sustav koji bi im unaprijed onemogućavao bilo kakve slične nakane. Svako opuštanje i defetizam su kobni. Sjetimo se 1918, 1941, 1945, pa dijelom i 1991. godine. Dok živi mržnja, opreza nikad dosta.
Mario Filipi
