Spaljuju nam Domovinu, a institucije spavaju
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Četvrtak, 24 Kolovoz 2017 13:00
A što čine institucije? Poput Milanović-Ostojićeve „interventne milicije“ koja se je obrušavala na invalide u crkvi, sada Plenković-Božinovićeva „milicija“ revno „hapsi“ hrvatske branitelje zbog pozdrava „Za dom spremni!“
Sustavno i plansko spaljivanje Hrvatske nipošto nije novost. To divljaštvo ima „bogatu tradiciju“ još od jugoslavenskih vremena. Iako je ranije Hrvatska bila „socijalistička republika“ uklopljena u komunistički okvir i potpuno poslušna u podnošenju svih vrsta pljačke, njezina ljepota i prirodno bogatstvo i tada je bilo trn u oku svih onih čija je duša preplavljena sotonskom mržnjom prema svemu što je lijepo i dobro. Tradicija potpaljivanja šumskih požara duga je preko pola stoljeća. Ona je počela odmah nakon što se je vidjelo da turizam Hrvatskoj pokazuje put prema blagostanju.
PALJENJE JE IZRAZ BIJESA I NEMOĆI
Sretni i zadovoljni Hrvati u duhovno i materijalno bogatoj Hrvatskoj, to je nešto od čega mnogi u okolici, ali i neki u daljini, dobivaju napadaje luđačkog bijesa. Oni to ne mogu podnijeti.
Hrvatska se spaljuje svake godine bez iznimke, ali ne uvijek jednako intenzivno. Pojačani intenzitet podmetanja vatre pod nedužnu prirodu uvijek prati dobre i bogate turističke sezone. A naši su se političari brzopleto i lakomisleno već sredinom ljeta pohvalili debelim rekordima u gotovo svim dijelovima države, kao i novim investicijama. To je svjetskim „elitašima“ i njihovim bijedno plaćenim štakorima na terenu kao biku crvena krpa pred nosom.
„Nokautirana“ Hrvatska koja sama ustaje s poda i nastavlja borbu, izžmikana i unakažena Hrvatska koja ipak smanjuje javni dug, plaća dugove koje su „nabile“ sve ranije vlade, od „druga Tita“ do danas, smanjuje trgovinski i proračunski deficit, razseljena Hrvatska čiji ostatci u Domovini ipak ne daju svoju djedovinu, užasno ide na živce „elitnim“ monstrumima opijenim moći njihovih zelenih papirića za koje misle da su svemoćni. Hrvati koji mole Boga, koji idu na hodočašća, postojani i ponosni Hrvati koji pružaju otpor svima od Bruxellesa do Washingtona pa čak i samom papi kada zastrani kao što je zastranio sadašnji papa Franjo, usijava im mozak do ludila. Da mogu, bacili bi atomsku bombu na te uporne i tvrdoglave sluge Gospodina da ih se riješe, jer u malom ali važnom prostoru kvare njihov projekt „novog svjetskog poretka“.
Paljenje nedužnih stabala izraz je očajničkog bijesa i nemoći jer Hrvati ne žele slušati njih i provoditi njihove demonske zamisli.
KAO DA JANJE OSTAVLJAMO NA LIVADI U NADI DA GA VUKOVI NE ĆE POJESTI
Kakvi su sotonski „elitaši“ i njihov domaći ili „komšijski“ ološ koji za sitne novčiće radi prljave poslove znamo jako dobro. Ali kakvi smo mi, recimo „normalni“ ljudi, a napose vodeći ljudi kojima je narod dao mandat da upravljaju državom, a time i da čuvaju naše prirodno blago?
Iako svi znaju da nam državu namjero spaljuju preko pola stoljeća, ni jedna vlada do sada uključujući i sadašnju, kao i ni jedan dosadašnji predsjednik uključujući i aktualnu predsjednicu, nije prstom maknula ne bi li se napravila i provela strategija zaštite šuma u ljetnom periodu. Naprotiv, svi se prave da „nisu odavde“ i da „ne primjećuju“ da nam je država opet brutalno napadnuta.
Premijer i ministri namaču stražnjicu u moru ili negdje drugdje, a predsjednica odlazi na suprotni kraj planete iako unaprijed zna da je u tijeku vrh sezone spaljivanja države.
Cijeli državni politički vrh trebao je već prije dva desetljeća, tek što smo izišli iz rata, svake jeseni okupiti stožer za zaštitu prirode, osobito šuma u ljetnom periodu i izraditi strategiju preventive za sljedeću sezonu paleži, podijeliti zadatke, a u proljeće izići na teren i provesti strategiju u djelo. To se uporno ne radi i šume se ostavljaju potpuno nezaštićene kao da pastir ostavi janje na šumskoj livadi i nada se da ga vukovi ne će razderati.
GDJE SU NAM SAD BEZPILOTNE LETJELICE, HELIKOPTERI, KAMERE I DRONOVI?
Još tijekom Domovinskog rata imali smo bezpilotne letjelice, kao i helikoptere s termovizijskim kamerama sposobnim da pronađu krupno živo biće (čovjeka) koliko god bio dobro sakriven. Danas se tim sredstvima priključuju i dronovi koji su postali jeftini i svima pristupačni i pomoću kojih je moguće neprestano držati „na oku“ svaki centimetar teritorija. Sva ta tehnologija očito nije iskorištena, jer da jest „pališume“ bi se vidjeli još dok im je upaljač u džepu. Nadzorne kamere danas su toliko jeftine, da su postavljene na svakom javnom mjestu i poput „velikog brata“ nadziru uglavnom poštene ljude. Nema ih jedino u šumama gdje su najpotrebnije, osobito na prilazima naseljima gdje je podpaljivačima najslađe paliti, jer je spaljivanje kuća gotovo sigurno, posebno kad bura puše u „pravom“ smjeru.
A što čine institucije? Poput Milanović-Ostojićeve „interventne milicije“ koja se je obrušavala na invalide u crkvi, sada Plenković-Božinovićeva „milicija“ revno „hapsi“ hrvatske branitelje zbog pozdrava „Za dom spremni!“
„Hapsi“ one koji su im svojom žrtvom omogućili da postoje. Naravno, kada policija radi ono što ne treba raditi, ne stigne ono što mora i zbog čega postoji. Umjesto cirkusa u Kninu i drugdje, policija je trebala biti maksimalno mobilizirana i raspoređena uzduž obale i zaleđa i vrebati „pališume“. To posebno vrijedi za specijalnu i interventnu policiju koja je s maksimalnim „žarom“ nasrnula 2015. godine na vrata crkve sv. Marka u želji da „hapsi“ invalide koji su im svojom krvlju omogućili nošenje časne hrvatske redarstvene odore umjesto da u priobalju pokažu što znaju i „pohapse“ podpaljivače još prije nego li uspiju nešto zapaliti.
Gdje su siugurnosne službe? Bave li se otkrivanjem momaka koji viču „Za dom spremni!“ umjesto da se prerušeni u turiste rasporede na kritičnim mjestima i hvataju podpaljivače?
PODPALJIVAČI SE NEMAJU ČEGA BOJATI
Što su do sada napravili zastupnici u Saboru? Već prije 20 godina namjerno paljenje šuma trebali su Kaznenim zakonom proglasiti terorističkim činom, jer je to napad na strateške interese države. Ima ih iz svih stranaka svih vrsta i boja, ali nikad nitko nije čak ni izstupio u Saboru s takvim prijedlogom. Sada se paljenje šuma tretira kao „ugrožavanje tuđih života i imovine“ – šest mjeseci do tri godine zatvora, prvi put uvjetno umjesto da se prijeti doživotnim zatvorom zbog uništavanja temeljnih uvjeta za opstanak države.
U jednome trenutku pod kritikom se je našla vojska zbog – sporosti. No vojska je specifična ustanova. Ona djeluje po zapovjednim pravilima. Ako se njome brzo zapovijeda, ona brzo djeluje. Već u rano proljeće vojska je trebala dobiti zapovijed za visoki stupanj pripravnosti i biti unaprijed raspoređena na kritičnim mjestima opremljena opremom za gašenje uključujući i zračne snage, sredstva veze i izviđanja. Vojska to može, ali bi onda ne samo zapovjednici, nego i političari morali shvatiti da je paljenje šuma vrsta specijalnog ili asimetričnog rata protiv Hrvatske. A kada je rat, vojska je najpozvanija da u njemu sudjeluje.
Zbog nepostojanja strategije nema ni preventive, a u preventivi dragocjenu pomoć mogu pružiti neke grupacije koje imaju specifične fizičke i radne vještine. To su prije svega planinari, lovci, lugari, rendžeri i drugi dobri poznavatelji šuma i uopće prirode koje je trebalo „naoružati“ dronovima i radio-stanicama i rasporediti ih u svaki kutak ugroženih dijelova države. Jednako tako veliku pomoć na istom poslu mogu pružiti i ratni veterani koji su u velikom broju dio svog ratnog puta proveli baš u tim krajevima.
Na poslijetku, najviši državni dužnosnici – predsjednica, premijer i njegovi ministri, osobito obrane i unutrašnjih poslova ne bi smjeli biti na odmoru dok država gori, a predsjednica i vrhovna zapovjednica vojske morala bi svoja državnička putovanja planirati izvan sezone paleži jer se za nju zna kada počinje i završava i bez specijalnih povjerljivih informacija.
Ovako, kada nitko ništa ne poduzima, moramo se suočiti s katastrofalnim posljedicama nebrige i nerada pojedinaca i institucija, pa cijeli teret pada na leđa vatrogasaca, pilota kanadera, kao i avio-tehničara koji održavaju prenapregnute zrakoplove u ispravnom stanju. Njih svi trenutno slave kao heroje, da bi ih već dva dana nakon gašenja požara zaboravili kao da ih nikada nije bilo. Kasnije svi tonu u san koji traje do sljedećeg ljeta kada će se opet svi ti ljudi koji bi trebali biti odgovorni, „začuditi“ kako to da nam država opet gori.
Mario Filipi
