Bitka za Travnik
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 26 Siječanj 2019 17:06
“Zrinski od Travnika” pukovnik vitez Eduard Bona-Bunić
Mislim da je danas potrebnije nego ikada do sada da naša mlađa pokoljenja saznaju istinu o događajima Iz junačkih dana naše poviesti, poviesti koju eksponenti velikosrbske i jugoboljševičke politike na sve moguće načine žele negirati, a kad im to ne uspjeva onda jepodpuno izkriviti.
Dio današnje teme uzet je dielom iz zapisa hrvatskog ratnog korespodenata Frane Bačića, a radi se o jednom hrvatskom ratniku, vitezu, koji je, poput Nikole Šubića Zrinskog na Sigetu, s malim brojem ratnika branio jedan hrvatski grad od najezde mnogostruko jačega neprijatelja i u toj bitci junački pao, rađe nego da se ponizi predajom Titinim šumskim razbojnicima.
Rieč je o jednom potomku jedne ugledne dubrovačke plemiićke obitelji s prezimenom Bona-Bunić. Ova stara plemićka obitelj vuče svoje koriene još iz 12. stoljeća. Marino Bona-Bunić imao je tri sina: Eduarda, Ivana Nepomuka i Marina.
Najstariji Eduard bio je profesionalni vojnik, častnik u austrougarskoj vojsci.
Odmah nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske stupa u Hrvatske Oružane Snage (domobranstvo). Tiekom rata kao izvrstan ratnik zapovjednik proslavio se u mnogim bitkama protiv Titinih boljševičkih bandi za što je više puta odlikovan, uz ostale i redom krune kralja Zvonimira III. stupnja s hrastovim grančicama i vojničkim redom željeznog trolista IV. stupnja.
Uslied ponovnog nagomilavanja komunističkih snaga oko Travnika u kolovozu 1944., tada u činu domobranskog pukovnika Eduers Bona-Bunić je postavljen za zapovjednika obrane toga grada. U okolnostima u kojima se Hrvatska u to vrieme nalazila, vodeći bitke na sve strane, Bona-Bunić je preuzeo zapovjedništvo nad brojčano vrlo slabim snagama obrane, koja se sastojala od jedne domobranske konjaničke bojne, jedne ( 5. ) bojne kupreških i bugojanskih ustaša, te nešto oružnika, redarstvenika i civilnih dragovoljaca, svega ukupno oko 1.400 branitelja. Teže naoružanje se sastojalo od jedne bitnice od 4 topa kalibra 75 mm, 2 topa kalibra 40 mm i nešto teških strojnica, a sve ostalo bilo je lagano oružje.
Kako se u ta vremena karta Europe naglo mijenjala u korist Saveznika, a ovisno o njima i Titinih boljševika, njemačke snage se užurbano povlače i, kako bi to mogli nesmetano izvršiti, njemački zapovjednici otvoreno šuruju s partizanima, a ujedno nastoje da im hrvatska vojska osigurava odstupnicu. Hrvatska je praktički ostala sama boriti se protiv udruženih snaga srbskih fašista, četnika i Titinih ( ustvari Staljinovih ) boljševika, koji poslije Tehranske konferencije ( 28. studenog do 1 prosinca 1943.), dobivaju silnu pomoć od Sovjeta, Engleza i Amerikanaca.
Tako je i pukovnik Bona-Bunić sam sa svojom malom grupom od 1.400 ratnika ostao braniti vezirski grad Travnik protiv ( prema partizanskim izvorima ) 22.560 do zuba naoružanih partizana.
I ne samo to, Bunić je prije partizanskoga napada bio suočen i sa izdajom kad su neki muslimani i izvjestni podžupan dr. Tatlić, te neki Sudžuka i Zeljković, s još 40 domobrana jedne noći prebjegli k partizanima, odali razmještaj obrambenih jedinica i pod zapoviedanjem njihovog komandanta, notornog krvnika, bosanskog Vlaha Slavka Rodića, zajedno s četniko-partizanima prešli u napad na svoje dotadašnje suborce.
Tom izdajom partizani su saznali kako će krajem rujna 1944. u Travnik doći ministar u NDH dr. Vjekoslav Vrančić kako bi ohrabrio branitelje i po povratku u Zagreb izvjestio zapovjedništvo Hrvatskih Oružanih Snaga o situaciji u Travniku i o ponašanju njemačkog generala Ernsta von Leysera koji je, radi svog dogovora s partizanima, zahtjevao da pukovnik Bunić i branitelji napuste Travnik i predaju ga Rodićevim partizanima. Bunić je to kategorički odbio, što je obrazložio i Vrančiću riječima:
“Moja Vam je odluka već poznata iz naših ranijih razgovora. Meni je obrana Travnika povjerena po ministarstvu HOS-a, pa je za mene samo to mjerodavno. Ja Travnik branim već nekoliko mjeseci i kanim ga braniti do kraja, ma kakav on bio. To sam saopćio i njemačkom satniku koji mi je donio Leyserovo naređenje.
On mi je odgovorio da on ima nalog da se posada Travnika mora povući s njemačkom vojskom, što sam odbio. Molim Vas da odete u Kasindol kod Leysera i da mu razjasnite da je meni nemoguće napustiti Travnik. Također Vas molim da nastojite poslati nam nešto srieljiva, kako bi uzmogli obraniti Travnik”.
Cilj ovoga diela, kao što je i čitavog programa ovoga radia, je predočiti našim mlađim pokoljenjima punu istinu o poviesti našega naroda, posebno onaj noviji dio koji domaći izdajnici u tandemu s zakletim neprijateljima hrvatskog naroda u zadnjih stotinjak godina, a posebno danas, svim silama pokušavaju izopačiti.
Želim predočiti podpunu istinu o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i onima koji su je hrabro i bezuslovno branili i za nju svoje živote položili.
Isto tako, naša mladež, a i dobar broj onih koji su kroz čitav svoj život bili prisiljeni slušali samo komunističke dezinformacije moraju znati istinu o monstruoznim zločinima koje su oni koje ta današnja komunističke klika u Hrvatskoj slavi počinili nad hrvatskim narodom. Umjesto da se pokaju i da dođu k višem stupnju pameti i dostojanstva i kao pokajnici se priključe mainstreemu svoga naroda, ovi današnji izdajnici i tuđinske sluge trabunjaju o svom “antifašizmu”, a taj njihov “antifašizam” nije ništa drugo nego eufemizam za onaj najdogmatskiji i najkrvaviji stil boljševičkog komunizma.
Sve što ćete čuti u ovim izlaganjima je čista, nepatvorena, dokumentirana, istina.
Ne obzirući se na dezinformacije današnjih “antifašističkih povjesničara”, pa čak ni onih hrvatskih koji, kad govore o incepciji ove današnje Hrvatske, naglašavaju onu svoju novu krilaticu -”nakon 900 godina”, a pritom sviestno niječu poviestnu stvarnost da je 10. travnja 1941. proglašena i utemeljena Nezavisna Država Hrvatska. Hrvatska država koja je u vihorima svijetskoga rata bila priznata od 18 država.
Hrvatska država koja je, izuzev neke manje dielove koji su pripali Mađarskoj, te Istru, Rijeku i dielove Dalmacije koji su od strane velikih sila pobjednika u 1. svj. ratu, tkzv. rapalskim ugovorom darovani Italiji i dielova koje su talijanski fašisti prisvojili nasilnim Rimskim ugovorima, uzpostavljena je na svim hrvatskim poviestnim etničkim prostorima. Poslie kapitulacije Italije 8. rujna 1943. i izgona II. talijanske armade , oslobođeni su i reintegrirani u NDH svi ti dielovi koji su rapalskim i rimskim ugovorima bili nasilno amputirani.
Bosna i Hercegovina, od stoljeća sedmog neotuđivi hrvatski prostori, opet su pripojene matičnoj zemlji, državi Hrvatskoj i njih su hrvatski branitelji kroz 4 godine rata junački branili, što će posvjedočiti sliedeći sažeti opis herojstva hrvatskih vojnika i častnika u bitkama za Travnik.
Ovi hrabri ratnici, branitelji Hrvatske, kao i mnogi prije i poslije njih, svojom hrabrošću i žrtvom potvrdili su istinitost one stare poslovice, koja kaže: Heroj je onaj tko svojom hrabrošću prkosi strahu, tko dosliednim vršenjem svoje dužnosti izaziva subinu, tko u ime domoljublja i vojničke časti prezre kompromis i sa samom smrću.
Već u kolovozu 1941. sdruženi čopori četnika i komunista koji su se po padu kraljevske Jugoslavije odmetnuli u bosanske šume, pod vodstvom četnika Ilije Slavnića, s Petrovog polja na Vlašić planini po noći mučki napadaju hrvatska sela oko Travnika.
Pri kraju godine, u hladnoj zimskoj noći napadaju hrvatsko selo Korićane.
Tijekom noći u obrani sela poginulo je svih 14 domaćih pripadnika ustaške seoske milicije. Po zauzimanju sela 47 zarobljenih seljaka, djece, žena i staraca, bestijalna četničko-komunistička rulja stavila je pod nož.
Sve do dolazka tkzv. 5. crnogorske brigade, u srpnju 1942., četnici i partizani će na ovim prostorima djelovati zajedno, ali svaki pod svojom komandom.
Dolazkom ove crnogorske brigade dolazi do odlučne prevage u korist komunista, čija će krvološtva pod zapovjedanjem, nepismenog kovača, bijesnoga boljševika Save Kovačevića “Mizare” daleko nadmašiti ona koja su ovi prvi do tada počinili.
Do te ‘prevage’ došlo je većinom za to što su četnici, nešto dragovoljno, nešto u strahu od ovog podivljalog crnogorskog krvnika, koji je, prema svjedočenju njegovih susjeda, prije nego je otišao u Đilasove partizane, tri svoja strica usmrtio glogovim kolcem, jednostavno sa svojih ušljivih šubara skinula kokarde i zamjenila ih boljševičkim zviezdama.
Tako ujedinjeni velikosrbski odmetnici izvode više napada na hrvatska naselja u kojima likvidiraju sve zarobljenike i ranjenike.
Jedan od najkrvavijih je napad na selo Bistru, 29. kolovoza 1942. g., gdje pripadnici 5. crnogorske brigade masakriraju 79 zarobljenika.
S namjerom zauzimanja Travnika, u studenom 1942., na prostorima Vlašića, Komara i Radalja u pomoć im pristiže tkzv 3. krajiška proleterska divizija, a u prosincu i 1. dalmatinska brigada, koju razmještaju na položaje oko Novog Travnika. Dan poslije Božića 1942., 3. krajiška, napada selo Turbe.
Mala posada HOS-a i civilnog stanovništva pruža im žilav odpor.
Četnikopartizani ruše, pale i uništavaju sve do čega dođu, ali tek kad je sva obrana izginula, 12. siječnja 1943., uspjeva im mjesto zauzeti, poslije čega pod nož stavljaju sve što im je živo došlo u ruke, a mjesto je podpuno opustošeno, od čega se nikada više nije oporavilo.
Dok Travnik brane brojčano slabe hrvatske snage i jedna jača njemačka pukovnija ( koja će kasnije napustiti grad ), oko njega se neprestano gomilaju partizanske “brigade i divizije”. Te njihove snage, 1 proleterska i 5. divizija, 25. kolovoza 1943., zauzimaju Bugojno koje je branilo svega 1200 branitelja, ustaša i seoske milicije.
Dio branitelja, koji nisu izginuli ili bili ranjeni, zarobljeni i poklani, povukao se u Travnik, gdje se uključio u obranu grada kao V. stajaća bojna I. ustaškog djelatnog zdruga.
Polovicom listopada 1943., partizani vrše prvi napad na Travnik, ali su uz velike gubitke prisiljeni na povlačenje.
Krajem studenoga, sada s koncentriranim snagama u kojima, prema njihovim navodima, sudjeluju i “dijelovi” 6. ličke divizije”, ( biti će njezini mizerni ostatci jer je ta “divizija” nedugo prije toga bila decimirana u napadima na Gospić op. a ), ali opet pod koncentriranom vatrom branitelja, uz težke gubitke, prisiljeni su u neredu napustiti bojište i povući se u okolne šume.
Poslije ta dva poraza u kojima su pretrpjeli ogromne gubitke, za idućih 11 mjeseci “Titovi heroji navikli samo na pobede” ne usuđuju se napadati Travnik.
Kao posliedica tih poraza i težkih gubitaka u ljudstvu, partizani su bili demoralizirani i pred podpunim kolapsom. Tek kada usliede nove prilike između zaraćenih strana na širem svijetskom bojištu, te prodora boljševičke Crvene armije u Srbiju i instalacijom Tite i njegovih boljševika na vlast, partizani će smoći nešto hrabrosti za usredotočeni napad na Travnik.
Dr. Vrančić u knizi “Branili Smo Državu” opisuje kako mu je prilikom njegovoga puta u Travnik, ustaški satnik Penava, koji je upravo sa svojom kupreško-bugojanskom bojnom, protuudarom odbacio partizane s položaja na Kalvariji, koji kilometar udaljenoj od Travnika, dao na čitanje jedno pisamce, pa nastavlja: “...Bio je to list papira iztrgnut iz školske pisanke, izpisan olovkom, ćirilskim slovima. Pisamce je bilo nađeno kod jednog poginulog partizana, očito glasnika, jer je bilo upućeno jednom partizanskom komesaru u Banja Luci.
Jedan partizanski komesar iz okolice Travnika piše svome drugu u Banjoj Luci, koja se toga časa nalazila u rukama partizana, osim stare turske kule na Vrbasu, koju su držali ustaše, te mu se tuži na težke prilike, pod kojima živi: “Tebi je lako druže - veli pismo - “ti si legao u krevet, a ja još spavam na goloj ledini. Bolestan sam, pa ako ovako potraje, ne znam hoćemo li moći da izdržimo. Šta rade ti Rusi, što nas više ne oslobađaju ovog življenja.....”
“Vidjelo se iz pisma”, kaže Vrančić, “da su partizani bili klonuli i da im je jedina nada bio dolazak ruskih četa.” Radi množtva informacija, iz raznih izvora, o osobnim herojstvima pojedinih branitelja, o partizanskim zločinima nad zarobljenicima i civilnim pučanstvom, te nevjerojatnih dezinformacija i otvorenih laži plasiranih od strane Titinih boljševika, za vrieme i poslije rata, nastavljamo o bitkama za Travnik.
Kako bi mlađi hrvatski naraštaji saznali barem dio istine o onima koje neoboljševici, velikosrbske sluge trenutačno na vlasti u Hrvatskoj i drugi antihrvatski elementi, unutar i izvan Hrvatske, na sve moguće načine pokušavaju demonizirati, smatram da je prieko potrebno istinito prikazati izkušenja s kojima je kroz svoju dugu i burnu poviest hrvatski narod bio bezbroj puta suočen.
Ta izkušenja koja su ga više put dovodila na sam rub biološkoga uništenja, većinom su bila uzrokovana invazijom stranih osvajača skoro uvijek podpomognutih domaćim izdajnicima. Nu što je najpotrebnije jest upoznati našu mladež, a i neke starije, da su, od iskona do danas, branitelji Hrvatske bili najhrabriji ratnici, vitezovi koji su uvijek bili spremni Za Dom mrieti! Što su kao i častni hrvatski branitelji u ovom Domovinskom ratu posvjedočili i hrvatski branitelji u bitkama za obranu Travnika, za vrieme 2. svj.rata.
Njemački general Leyser ne samo da se već bio pomirio s gubitkom Travnika, nego je, odmah kad je boljševička Crvena armija ušla u Srbiju i već od 14. rujna zajedno s bugarskim komunistima marširala na Beograd, u Zenici vodio tajne pregovore s partizanima, kako bi sebi i svojim vojnicima olakšao predstojeće povlačenje. Stoga, vjerojatno za protuuslugu partizanima, on se oglušio na molbe hrvatskih branitelja Travnika za pomoć u strieljivu. To je bila jedina pomoć koju je pukovnik Bunić od Niemaca tražio.
Partizanski napad na grad počima 30. rujna u 18 sati po cijeloj crti obrane od ušća rijeke Lašve do njegovih zapadnih prilaza. Uz tkzv. jajačke i travničke odrede, grad i okolicu napada kompletna 10. partizanska divizija, te 7. krajiška i niz drugih njihovih brigada. Na noć 30. rujna sedmoj partizanskoj brigadi uspjeva zauzeti nekoliko bunkera na južnoj strani planine Vilenice, ali protuudarom branitelja ubrzo je, uz velike gubitke, prisiljena na povlačenje.
Vrančić je obišao vojnike, a po tom je dobio izviješće o stanju obrane.
Prema njegovom sjećanju, u partizanske ruke su pali svi bunkeri na južnoj strani Vilenice, točnije njih 12 od ukupno 26 izrađenih za obranu Travnika.
Iz ovoga i skoro svih drugih sukoba vidi se da, dok su ustaše i domobrani uvijek išli u napad po danu, “Titovi heroji” su se to usudili činiti samo pod okriljem noći.
Niemci, čije su se trupe prije nekoliko tjedana povukle iz Travnika, već su se pomirili s gubitkom grada, te su, uzprkos molbama hrvatske strane, odbili izporučiti strieljivo koje je braniteljima bilo prieko potrebno. Nu, uza sve to, branitelji na čelu sa svojim zapovjednikom bili su odlučni i spremni grad braniti do posliednjeg vojnika.
Dr. Vrančić, koji se tada nalazio u Travniku, piše: “Partizani nisu štedili strieljivo. Američki zrakoplovi bacali su im ga u izobilju u limenim kutijama, koje su nosile nadpis: “pucaj - ne štedi!” O malim količinama strieljiva, s kojima su razpolagali branitelji ovisila je obrana grada.
Oko 2 sata noći probio se do nas satnik Penava, koji je s Kalvarije povučen na iztočni ulaz u grad, te nam saobćio, da su u ruke partizana pali svi bunkeri od ceste koja iz Turbeta preko sedla Vilenice vodi u grad do onoga iza Isusovačke gimnazije.
Partizani su u tom dielu prodrli u grad, te se vode ulične borbe.
Strieljiva nestaje, pa moramo biti pripravljeni na povlačenje, o čemu ćemo biti pravovremeno obaviješteni, da se priključimo vojsci.
Oko 6 sati ujutro, dne 1. listopada, javljeno nam je da su partizani protunavalom izbačeni iz grada Pukovnik Bunić izvukao je dio snaga iz bunkera koje smo držali, te izvršio protunapadaj i uspio izbaciti protivnika. Borbe se sada vode za bunkere iza tvornice duhana. U 7 sati javljeno nam je da je od 12 palih bunkera vraćeno njih osam.
Ja sam spavao svega dva sata, a onda sam otišao posjetiti pukovnika Bunića.
Našli smo ga, veliki župan Babić i ja, gdje daje zapoviedi brzoglasnim putem i prima izvješća.
Nije spavao dvie noći i dva dana. Na finom licu čitala se zabrinutost, ali ne očaj.
Dok smo razgovarali, službujući častnik, satnik Pero Šutić, najavio je dolazak zapovjednika bunkera, koji žele podnijeti izvješće zapovjedniku Buniću.
Ulaze jedan po jedan i izvješćuju, da posade razpolažu prosječno s 15 do 20 naboja po momku. Moral je izvrstan, ali mole strieljivo. Bona Bunić naređuje da se podiele posljednja strieljiva. Čuvao je nešto za krajnji slučaj.”
Na kojoj razini je taj moral bio i kakvi su to bili ratnici, najbolje svjedoči Vrančićev razgovor s jednim od nih koji je upravo pristigao u zapovjedništvo.
Vrančić piše: “Kao posljednji ulazi jedan ustaški čarkar ( obični vojnik n.a.). Došao je umjesto zapoviedaućeg dočastnika, jer je ovaj bio ranjen. Podnosi izvješće, koje se ne razlikuje od drugih. Svi vape za strieljivom. Kad je završio izvješće, upitah ga, odakle je. - Iz Kupresa, glasio je odgovor.
Na njemu je bila ustaška odora. Prilično trošna, a na njoj su se vidjeli tragovi netom minule borbe; žuta ilovača na hlačama i prsima surke.
Na nogama mu umjesto cipela, krpe uvezane oputom.
Nemaš cipela - velim mu ja. Nije li ti zima s mokrim krpama na nogama? Poderale se cipele gospodine u borbama - odgovori mi ustaša. - Ali lako je za cipele. Ako bude Države Hrvatske, bit će i cipela! A ako je ne bude, neće, bome, ni glave ni cipela!
Pukovnik Bunić zove k sebi obskrbnog dopukovnika Mahmuda Sulejmanpašića i moli ga da nađe par cipela za kupreškoga borca.”
Vrančić dalje opisuje tijek bitke. “....Ulazimo k Buniću i on nam saobćuje, da je upravo dao nalog da se zauzmu četiri posljednja bunkera u rukama partizana. Tako je slučaj htio da je vatra udarila na vatru. Nada se, da će naše topničtvo, pod čijim se izravnim udarom nalazi partizanska glavnina, odlučiti bitku.
Odlučujemo se zato posjetiti bitnicu koja je smještena o boku vojarnice, na jednom otvorenom prostoru da bi imala slobodu djelovanja. Topovi su ukopani oko jedan metar u zemlju, tako da je momčed zaštićena od strojopuščane vatre.
Probijamo se do topova kroz kišu tanadi i skačemo u izkopanu jamu odakle promatramo borbu. Zapovjedajući nam častnik tumači taktiku borbe: - Pružamo pomoć našem pješačtvu, dok zauzimlje prvi bunker - veli nam tumač. Vidite li onu raketu. To je znak da su naši ušli u bunker.
Sada partizani bježe u slijedeći, pa ih moramo blagosloviti topovskim tanetima.
Topovi rigaju vatru. Promatramo pogodke na dalekozor.
Naša bitnica je izvanredno upucana. Isti momci je poslužuju već tri godine, a s istoga mjesta pucaju već deset mjeseci. Tanad sije smrt među neprijateljem, koji napušta bunker po bunker i bježi prema vlastitoj glavnini u klanac.
Tek sada svih šest topova riga usredotočenu vatru na masu koja bježi.
Partizani su na Vilenici ostavili stotine mrtvih, koje su dobrim dielom odvukli i pokopali nedaleko Turbeta, da se nebi saznalo za njihove prave gubitke. Saznalo se ipak, da su među ostalim pala i dva partizanska generala, od kojih se jedan zvao Tento.
Bilo je to 2. listopada 1944.” Navodi dr. Vrančić.
Neuspjesi i veliki gubitci 10. partizanske divizije u dosadašnjim pokušajima osvajanja Travnika pokazali su komunističkim glavešinama da je, dok god branitelji imaju strieljiva, Travnik nemoguće osvojiti s jednom njihovom divizijom.
Sada partizani prikupljaju nove snage u koje je uz 10. uključeno još nekoliko njihovih divizija, među kojima su; tkzv. IV. Krajiška, nekakva Srednjobosanska, te divizije koje su nedavno bile izbačene iz Banja Luke.
Slavko Rodić je ocjenio da mu trebaju najmanje tri divizije od ukupno 22.650 partizana, da bi porazile jednu bojnu ustaša i domobrana u Travniku.
Nu, ubrzo se pokazalo da ni te divizije nisu bile kadre grad zauzeti, sve dok branitelji nisu ostali bez strieljiva.
PONOVNI NAPAD NA TRAVNIK 20. LISTOPADA 1944.
Partizanski napad počeo je na večer 20. listopada. Opet po noći jer kao i u dotašnjim ni u ovome oni nisu imali hrabrosti po danu se suočiti s junačkim braniteljima.
Poslie topničke paljbe koja je trajala oko 2 sata, 7 partizanskh bataljona vrše napade na svim crtama obrane. Branitelji štede posliednje zalihe strieljiva i puštaju ih na vrlo kratki razmak gdje svaki naboj nalazi svoju metu.
Pred postavama, pokošeni strojničkom i puščanom vatrom partizani padaju kao snoplje. Oni koje nije zaustavila tanad padaju pod bajunetama branitelja, koji su se već pripremili za smrt - izpovjedili i pričestili. Partizani opet počimaju s topovsko-bacačkom baražom na grad i sve postave, koja traje čitavu noć. Na Travnik je te noći palo više od tisuću projektila. Poslije šest juriša koji su ih stajali goleme gubitke u ljudstvu, partizani su ipak uspjeli zauzeti bunkere broj; 2, 7, 9, 12, 13, 16 i 20.
Uz pomoć topništva i dva tenka partizani uspjevaju zauzeti i postavu Tarabovac.
Ujutro, 21. listopada, hrvatske snage na čelu s satnikom Penavom vratile su sve izgubljene postave i ponovo zauzele sve bunkere.
U 9 sati i 30 minuta hrvatske obrambene položaje bombardira savezničko zrakoplovstvo, a topnički i tenkovski napadi traju čitav dan.
Radi nestanka strieljiva u 8 sati navečer pripadnici Kupreške ustaške bojne i domobrani moraju se povući s jugozapadne crte obrane.
Nu, u protunapadu sliedećega dana hrvatske snage razbijaju partizansku 6. brigadu, koja u neredu bježi na polazne položaje.
Noću 21./22. Travnik je napadnut sa svih strana. Sa sjevera, zapada i juga napada ga 11 partizanskih bataljuna podpomognutih s tkzv Jajačko-travničkim odredom.
S jugoiztoka i sjeveroiztoka u napadu je 8 bataljona. Ukupno 10.000 partizana.
Moć obrane naglo slabi radi pogibije i ranjavanja, a najviše radi manjka strieljiva.
Nu, branitelji su odlučni braniti grad do posliednjega vojnika.
Ujutro, 22. listopada, 1. i 2. satnija V. ustaške bojne protuudarom ponovno zauzimaju Tarabovac. Radi nestajanja strjeljiva, postrojbe koje su branile južnu i jugozapadnu crtu obrane ( ukupno oko 300 vojnika) povlače se na Dolac koji napadaju tri partizanske brigade. Ove hrvatske snage imale su izbor ili se vratiti u Travnik, ili pukušati proboj partizanskoga obruča i povući se prema Zenici. Poslie kratkoga dogovaranja odlučeno je ići u proboj - pa makar svi izginuli.
U 4 sata ustaše preko Guče Gore, Brajkovića, Grahovića, Bukove Glave i Jagodića, kreću u proboj partizanskoga obruča.
Kako uobće nisu očekivali ovako smion podhvat, partizani su bili podpuno iznenađeni. U sukobu, koji je trajao skoro sat vremena, poginuo je jedan partizanski major i 48 partizana. Branitelji su probili obruč i kasno u noć stigli u Zenicu.
Odlučujuća bitka za Travnik počima u 18 sati, 22. listopada 1944., padom bunkera broj 7 između Šipovika i Pirote. Padom toga bunkera pala je i vanjska obrana grada.
Tada komandant tkzv. V. korpusa, Rodić, šalje pukovniku Buniću poruku u kojoj zahtjeva da preostali branitelji u Travniku polože oružje i da se predaju njegovim partizanima.
Bunić mu odgovara: “Hrvatski vojnici i častnici se bore i kad uztreba umiru za svoju Domovinu, oni se nikad ne predaju!”
Partizani u idućim satima moraju osvojiti unutrašnje točke obrane; Kaštel, zatvor, željezničku postaju, tvornicu duhana i vojarnu.
Poslie višesatnih borbi, najviše prsa o prsa, preostali branitelji ( njih oko 800 ) na čelu sa svojim zapovjednikom povlače se u vojarnu odakle će pružiti posliednji odpor.
U vojarnu je uvučen i jedan protutenkovski top sa svega dvie preostale granate.
Prvi partizanski tenk dolazi pred glavna vrata vojarne.
Mladi, ali već dobro izkusni i prekaljeni topnik, Martin, pogađa ga i uništava prvim hitcem.
U tenku pogibaju; operativni oficir V. korpusa, zloglasni boljševik, pukovnik Josip Mažar “Šoša” i načelnik štaba 6.brigade, kapetan Milan Milovac.
Drugi tenk pokušava obići prvoga i probiti se u vojarnu, ali Martin direktnim pogodkom i njega uništava. U ovom tenku pogibaju komandant tenkovske brigade, pukovnik Lazar Marin i zamjenik komandanta 10. divizije, podpukovnik Petar Mećava.
Branitelji su izpalili poslednji naboj. Iz vojarne se više ne puca. Sada se partizani gomilaju u krug oko vojarne. Poslie što su izpalili posljedne naboje branitelji, na čelu sa svojim zapovjednikom, navaljuju kroz sve izlaze i s nešto preostalih ručnih bomba, bajunetima i kundacima pušaka bacaju se na partizanske gomile oko vojarne.
Prvi među njima je pukovnik Bunić, s pištoljem u jednoj, a s ručnom bombom u drugoj ruci. Partizani su momentalno zbunjeni. Vidjevši Bunića, kako izlazi na čelu svojih vojnika, misle da se radi o predaji i njih grupa pojuri prema njemu, natječući se koji će prije do njega doći i steći pravo da ga on svojom rukom zakolje. Bunić ih pušta u neposrednu blizinu, a onda aktivira bombu koja ubija njega i grupu crvenih vampira oko njega.
Na druge branitelje partizani otvaraju strojničku i puščanu vatru - i, ova finalna bitka je ubrzo završena. Sve koji u ovom sukobu nisu poginuli, nego su ranjeni ili zarobljeni, bijesna partizanska ušljiva paščad je poslije groznih mučenja poklala.
Kako navodi Vrančić i nekoliko drugih izvora, nakon pada nastao je užasan pokolj u Travniku. Najprije je Ozna V. partizanskog korpusa poklala sve ranjene hrvatske vojnike u bolnici. U četiri dvorane bilo ih je 50. Svi su zaklani rezanjem grla od uha do uha. Nisu pošteđene ni častne sestre milosrdnice, koje su njegovale ranjenike.
Za tim su, najprije kratkim postupkom, a onda putem tkzv. narodnih sudova, poubijani svi viđeniji Hrvati Travnika i okolnih sela - katolici i muslimani. U prvih 48 sati pobijeno je 2.700 civilnih osoba.
Partizanski krvavi pir trajao je punih 90 dana, sve dok ih hrvatske i njemačke trupe nisu ponovno razbile i iztjerale iz grada i okolice.
Na čelu ovih crvenih krvnika bio je notorni boljševik, bosanski Vlah Slavko Rodić, koji je za ova strašna nedjela počinjena nad nedužnim civilnim stanovništvom, unapređen u čin general-pukovnika ili, kako stoji u njihovim zapisima, “general-lajtnanta”.
Malo je kojega od tisuća i tisuća crvenih krvopija stigla zaslužena kazna.
Ipak, njega je četiri i pol godine poslije ovih zločina stigla kazna smrti. Iako je, u omjeru s njegovim zločinima, bila vrlo brza i laka, ona ga je ipak stigla.
Godine 1948. poslije Rezolucije Informbiroa, stavljen je za načelnika generalštaba jugoarmije, gdje je zamjenio crnogorskog boljševika generala Arsu Jovanovića, koji je 12. kolovoza 1948. ubijen, kako su objavili, prilikom pokušaja bijega u Rumunjsku.
Na toj dužnosti Rodić se održao svega 7 mjeseci, jer kako ‘Ozna sve dozna’, ubrzo je doznala da je i Rodić ne samo inforbirovac, nego da je za vrieme njegovog školovanja u vojnoj akademini “Vorošilov” u Sovjetskom Savezu, postao i tajni agent NKVD-a.
Odmah je uhićen, izveden pred “Vojni sud” i na tajnom suđenju osuđen na smrt strieljanjem. kazna je u tajnosti izvršena u noći 29. travnja 1949. godine.
Nu, kako ne bi došlo do pobune njegovih ortaka u zločinima tada na vodećim dužnostima u JNA, Tito, Moša Pijade i Ranković su dali u javnost da je umro, od ničeg drugog, nego od upale pluća.
Eto, dok se kao otrcani komita i kradljivac po svakakvom vremenu 4 godine šmucao i bježao po bosanskim šumama, nije mu ništa naudilo, a sad na visokoj poziciji u Beogradu, uza sve udobnosti i svu liečničku i svaku drugu njegu, on umire od upale pluća. Very interesting! - rekli bi Englezi. Kako stoji u njihovim zapisima, “sahranjen je,uz visoke vojne i državne svečanosti u Aleji narodnih heroja u Beogradu”.
Ministar Vrančić dalje navodi: “Na 23. siječnja 1945., podhvatom jedinica jednog hrvatskog gorskog sdruga i jedne njemačke lovačke divizije, partizani su, poslije vrlo kratke borbe, iztjerani iz Travnika i grad je opet oslobođen.
Ali, kakav je izgledao poslije groznih zločina crvene boljševičke kuge, opisao je tadašnji ratni izvjestitelj Ismet Varatanović, koji je tom prilikom pratio jednu ustašku bojnu koja je dobila zadatak biti posada ponovno oslobođenog Travnika. Varatanović u dva rječita članka opisuje stanje koje je zatekao Travniku i okolnim naseljima. Sva sela oko Travnika bila su porušena i spaljena. Poslie detaljnih opisa patrizanskih zlodjela, Varatanović piše i ovo: “Travnik je danas grad s najviše siročadi, najviše udovica. Travnik je grad, u kome nismo našli ni jedne otvorene trgovine, grad u kome se preostali stanovnici ne mogu nasmijati. Travnik je danas grad u kome nema ni konja, ni krava, ni ovaca, koza, ni peradi, jer neprijatelj je sve odnio......”
“Iznosim ovaj sumarni prikaz stradanja Travnika” - kaže Vrančić - “ne možda kao neki osamljen, nov i nepoznat slučaj. Sudbina Travnika obće je poznata i primjer za sudbinu bezbroj hrvatskih gradova i ostalih naselja, u kojima je za vrieme rata i poslie toga vlast vršila i vrši Komunistička partija Jugoslavije preko marksistički indoktriniranih komesara Ozne i Udbe...”
Vitez Eduard Bona-Bunić, branitelji Travnika pod njegovim zapovjedništvom i tisuće drugih u onome ratu, kao i branitelji Vukovara, Dubrovnika, Gospića, Osijeka, Zadra, Karlovca i svih drugih hrvatskih gradova i sela i svakog pedlja naše domovine u ovom prošlom ratu, ponos su i dika svakoga istinskog Hrvata i Hrvatice.
Oni su na oltar svoje ( naše ) Domovine dali ono najviše što čovjek može dati - svoje živote. Za to im vječna slava! Hrvatska pokoljenja nikada ih neće i ne smiju zaboraviti!
A izdajnicima poručujem da zapamte, da svaki onaj tko, na bilo koji način, vrijeđa branitelje vječne Hrvatske, ne samo da vrijeđa svetinje čitavoga hrvatskoga naroda, nego vrijeđa njegovu dušu, vrijeđa sve ono što Hrvata čini Hrvatom .
Zato, neka dobro znaju da će doći dan kad će biti pozvani na odgovornost.
Hrvatski Informativni Radio u Torontu
Za Dom Spremni!
Zvonimir R.- Došen
