Udbin dosje jednoga hrvatskog “teroriste” (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 29 Ožujak 2019 17:06
Uz zloglasnoga ratnog i poratnog zločinca Josu Bubaša, drugi poznati udbaši u Gospiću u moje vrieme bili su Mane Knežević, Ivica Ercegović i, nešto kasnije, Branko Orlović. Knežević i Orlović su bili lički Vlasi, a.k.a. “Srbi”, Ercegović je bio “hrvat”, rodom iz Rogoznice u Dalmaciji, oženjen s ličkom Vlahinjom.
Za vrieme rata bio je partizan, vjerojatno s Antom Josipovićem u zloglasnoj 11. Dalmatinskoj. U mnogo čemu on je bio gori od Kneževića, Orlovića i svih drugih. Njegova omiljena izjava za Hrvate na koje je imao pik, bila je: “Bili smo toliko humani da ga nismo streljali četrdesetpete.” O krvniku Josi Bubašu sam već prije pisao.
Kako su u Lukovu Šugarju, Karlobagu i svim hrvatskim mjestima svi milicajci bili “Srbi”, to jest (većinom) lički Vlasi, u velikom broju sinovi četnika koji su se za vrieme rata, prije ili kasnije, popartizanili, o njihovoj mržnji na sve što je bilo hrvatsko nije potrebno puno govoriti.
Ipak i među njima je bilo nekih razlika tako da ih se moglo podieliti u dvie grupe - na one koji su nas iz duše (ako su je imali) mrzili i one koji su nas mrzili, ali nešto manje od ovih prvih.
Da spomenem samo njih nekoliko, među onima koji su nas manje mrzili bili su Dušan Popović i Jovo Dobrijević, a među onima koji su nas iz duše mrzili, ali su nas se ujedno i bojali, bili su Bogdan Končar, Jovo Boškot i Đorđe Stojaković. Stojaković se po našem selu počeo šepuriti tek poslie što su selo napustili skoro svi mladi ljudi, netko preko granice, netko u vojsku, netko na razne poslove u Rijeci, Zagrebu, Sloveniji itd.
Kasnije sam čuo da je Stojaković bio premješten negdje u blizinu Bihaća i da ga je tamo netko usmrtio nožem. Nema sumnje da je to i zaslužio.
Svakih nekoliko godina većina njih su bili premješteni u druga mjesta, a na njihova mjesta su postavljeni drugi Bogdani, Stojani, Đure i Dušani.
Nevjerojatne izmišljotine udbaša i njihovih doušnika
Uz broj drugih toliko nevjerojatnih izmišljotina u mom dosjeu nalazi se i ova pod naslovom PODACI:
“…Iz Kanade piše kako će doći kraj našem poretku i komunistima i kako će on i ostali emigranti ustaše ponovno stvoriti slobodnu Hrvatsku i kako će opet skoro doći 10. travnja. Šalje fotografije sa sastanka s generalom VJEKOSLAVOM LUBURIĆEM i nekim Jerkom Bobanom, sinovcem od Rafaela Viteza Bobana sa kojim se u emigraciji skupio.
Također se dopisuje sa katoličkim svećenikom Kapšem, koji živi u Trnovcu kraj Brušana u kojim pismima veliča moć ustaša emigranata i čvrstinu njihovih redova koji čekaju na konačni čas za kretanje u domovinu. U pismima se potpisuje kao tajnik ogranka organizacije Vitez Rafajl “Boban” i povjerenik ustaške promičbe za Kanadu.
Predlažemo da se isti uvede u kategoriju III.
Gospić, dne 30.X 1962. god.
Iako se ne navodi ime autora tih “podataka”, više sam nego siguran da ih je pisao Ivica Ercegović, jer to pismo sam poslao samo njemu. Ali točno je u glavnom samo to što piše u prvoj rečenici nu to nije bio samo moj cilj, nego cilj svih hrvatskih političkih emigranata. Tu poruku jugokomunističkim vlastima svatko je mogao naći u skoro svakom članaku u svim emigrantskim novinama.
Sve druge tvrdnje u ovim “podacima” su tako nevjerojatne i glupe da se iole zdrav čovjek mora upitati kako je tako dugo mogla postojati tvorevina koju su štitile službe sazdane od tako glupih i podpuno nekompetentnih mulaca, koji svakim svojim novim izvješćem proturiječe ono što su naveli u prošlim i nprestano jednu glupost pobijaju drugom, još većom.
Kruna u ovom izviješću je ono gdje kaže, “Šalje fotografije sa sastanka s generalom Vjekoslavom Luburićem i nekim Jerkom Bobanom…” Prvo, general Luburić nikada nije bio u Kanadi, a ja nikada nisam bio u Španjolskoj tako da nisam imao priliku, ni čast, s njim se sastati. Jerko Boban je iz logora Traiskirchen otišao u Švedsku nešto prije nego sam ja otišao u Kanadu, pa kako sam se ja mogao s nim slikati u Kanadi? Nu što je najzanimljivije, Ercegović ne samo da uz te podatke nije priložio nikakve slike, nego on uobće ne spominje komu sam ih poslao, niti da ih je on ikada vidio. Njegova tvrdnja da sam se dopisivao sa svećenikom Josipom Kapšem ima sasvim drugi cilj i posebnu dimenziju. O tome kasnije.
Moj ilegalni dolazak u Domovinu
Jedna poslovica kaže da Bog štiti lude i odvažne. Kada promislim na ono što sam sve u životu poduzimao i radio moram priznati da danas u poodmaklim godinama nisam siguran u koju kategoriju ja spadam.
Izviješće udbaša Ivice Ercegovića (Priepis bez izpravaka, točno onako kako je napisan)
SLUŽBENA ZABILJEŠKA
Sastavljena povodom dolaska u zemlju emigranta DOŠEN (Ante) ZVONKA, rodjenog 1941 godine u Lukovu šugarju, općina Gospić, koji kao emigrant boravi u Kanadi od 1962 godine.
Prema depeši Službe DS-i RSUP-a SR Hrvatske br. 755 od 22.11.1969 godine, Služba DS-i Subotica dostavila je informaciju u kojoj se navodi, da je Došen pretsjednik terorističke organizacije “Kupres” u Kanadi i da će doći na 15 dana u zemlju da posjeti roditelje.
Depeša je dobivena 26.11.1969 godine, a pošto su bile u kvaru veze s Odelenjem milicije u Karlobagu, odmah sam otišao na t ren i utvrdio da je Došen bio u posjeti kod roditelja u L.Šugarju i otišao prethodnog dana u Zagreb od kuda namjerava otputovati avijonom za kanadu.
Telefonske I druge veze sa Karlovcem i Zagrebom bile su također u kvaru dva dana, te sam zbog toga i drugih službenih poslova istoga dana (26.11.69) otišao za Karlovac i Zagreb. Cilj je bio da se Došen pronađe i sa njime obavi razgovor. Posebno se namećala takova potreba zbog toga što se u informaciji spominje da je terorista, a kako je poznato emigracija je pripremala ter. akcije u zemlji za vrijeme praznika Dana Republike. Zajedno sa drugovima iz Centra DS-i Zagreb ustanovio sam, da je Došen otsjeo jedan dan kod brata Jure i Kreše u Zagrebu i otputovao za Kanadu prethodnog dana na veče.
Način na koji je došao i kako se ponašao na terenu očito ukazuje, da se bavi nep. radom protiv Jugoslavije (prinio je neku poštu - navodno od organizacije - prije nego što je doputovao u rodno mjesto,nije se prijavljivao, prikriveno je dolazio rodbini i ponovo odlazio, da bi se opet vratio, posjetio je neka nep. lica I t.d).
Kako je izjavio ima kanatski pasoš i da će ponovo u posjetu sljedeće godine.Zbog toga sve ovo treba imati u vidi kada dodje. Posebno zbog toga što od ranije posjedujemo informacije, da je pripadnik organizacije UH-a, da širi nep. Propagandu protiv Jugoslavije i da kontaktira s kanatskom policijom. Registrovan je u evidenciju pod br. 66445.
Udbaška nagađanja
Iako je ovaj stari “iskusni” udbaš otvarao, čitao i u priepisima “modificirao” sva moja pisma i u ranijim izvještajima pisao da sam u Kanadu otišao u proljeće 1961. (što je točno), u ovom ovdje piše da sam u Kanadi od 1962. godine. Uz ostalo, Ercegović u ovom njegovom izviješću piše da sam terorist i da su me lovili za to da bi sa mnom obavili razgovor. Zna se kakav bi “razgovor” udbaški ubojice sa mnom obavili da sam im pao u ruke.
Iako za to nema ama baš nikakvih dokaza, Ercegović ovdje piše da sam prenio neku poštu, da sam izjavio (ne kaže komu) da imam “kanatski” pasoš, da sam u Zagrebu odsjeo kod braće Jure i Kreše itd. Iz ovoga se jasno vidi da udbaš ovim svojim, ničim nepodkriepljenim, predpostavkama želi prikriti svoju nekomptentnost, jer stvarnost je ipak bila malo drugačija.
Prvo, ne znam odkuda bi Služba DS-i u Subotici znala da ja planiram doći u posjetu kad ona nije bila unapried planirana. Drugo posjeta nije bila planirana na određeni rok, nego na koliko bude potrebno, a trajala je 7 dana. Ako je Ercegovićeva tvrdnja istinita da je Udba u Subotici primila izvještaj o dolazku jednoga “teroriste” u Gospić 22. 11. 1969., a njega obavijestila tek 4 dana kasnije, onda nema nikakve sumnje da su tom jugoboljševičkom organizacijom upravljali policajci tipa inspektora Jacques-a Clouseau. Jedina razlika je u tome što francuski Clouseau nije bio podmukli balkanski ubojica.
Nema sumnje da je moj dolazak u jugokomunistički osinjak bio vrlo opasan, da me je mogao stajati života i da je za takav potez trebalo i nešto smjelosti, ali kao mlad čovjek koji se odmah po prielazu granice dragovoljno uključio u borbu protiv okupatora svoje domovine nisam o tome puno razmišljao. Negdje sam u jednom od policijskih priručnika pročitao da najdulje izbjegavaju uhićenje oni - who are hiding in plain sight (u slobodnom prievodu - oni što se kriju na otvorenom). Kako u ono vrieme još nije bilo komputera kontrola putnika na svim graničnim prelazima, u zračnim lukama itd. nije bila previše efikasna. Drugo, na mojoj putovnici bilo je moje “middle name” (srednje ime) Rudy, koje sam usvojio u Kanadi uglavnom radi toga što glupi anglosaksoni nikako nisu mogli izgovoriti moje pravo ime, pa je vjerojatno i to pomoglo da se jugoslavenski Clouseau-i ne dosjete varci..
Po dolasku u Zagreb odsjeo sam u Esplanadi gdje sam se sastao s čovjekom koji mi je naručio auto. Pošto sam znao voziti automobile samo s automatkom transmisijom, a takvih tada u Zagrebu nije bilo, morao sam uzeti skupi mercedes, koji je dopremljen iz Ljubljane. Za svega nekoliko dana morao sam platiti najamninu od 350 dolara, što je onda bila dosta velika svota.
Taj čovjek mi se predstavio kao “Sertić”. To je sve što sam o njemu ikada saznao. Kad sam ga kasnije upitao za pravi identitet toga poštenoga čovjeka, osoba, koja nas je stavila u vezu, mi je rekla da ni ona to ne zna.
Na putu u Liku i kroz Liku prošao sam pokraj nekoliko milicajaca (a vjerojatno i udbaša), a da me nijedan nije pokušao zaustaviti. Nijedan nije obraćao puno pozornosti meni - svi su zurili u skupi auto s ljubljanskom registracijom, kakvoga su vjerojatno malo kada vidjeli.
Kod roditelja sam bio u dva navrata, svaki put po jednu noć. Po povratku u Zagreb ostavio sam auto na ugovorenom mjestu i zrakoplovom otišao u Kanadu. To da sam nekome rekao da ću iduće godine opet doći ili je Ercegović, za samo njemu znani razlog, izmislio ili mu je to netko podvalio da ga se što lakše rieši.
Ako je istina što Ercegović piše da su u dva najodsudnija dana moga boravka telefonske veze između Gospića, Karlobaga, Karlovca i Zagreba bile u kvaru, onda moram zaključiti da se radilo o intervenciji onoga koji me nekoliko puta u životu spasio od sigurne smrti.
Puno kasnije, još smiješniji izvještaj biti će onaj Branka Jažića, komandira milicije u Karlobagu, koji on 12. veljače 1973. šalje gospićkoj Udbi. U tom izvječću Jažić piše da je “doznao preko prijateljske veze u L. Šugarju” da ću ja uskoro doći kući u posjetu, da sam emigrirao prije nekoliko godina i živio dugo u Australiji i da sam 1968. godine bio u posjeti kod kuće…
“Naša služba je”, piše Jažić, “tada bila nešto zainteresovana za Zvonu i on je to doznao i uspio je pobjeći sa avijonom iz Zagreba, ali nama nije poznato zašto je za službu bio interesantan. Također smo saznali da je Zvone 1968 godine kada se jednom prilikom vraćao sa Jadovnog za Šugarje preko Velebita pješice da je tada nosio sa sobom pušku karabin, ali ćemo ovu informaciju provjeriti i ako budemo mogli tačno utvrditi. Zvone sada dolazi kući navodno zato, jer mu je snaja t.j. žena od Milenka rodila dvoje djece prije mjesec dana…”
Jažić dalje piše da će ga njegova veza u Lukovu Šugarju odmah obavijestiti kad ja dođem.
Kako bi onaj tko ovo pročita barem donekle mogao dokučiti zašto je Jažić svojim šefovima napisao ovako glup i u svakom pogledu lažan “raport”, potrebno je da barem nešto zna o čovjeku koji ga je pisao.
Branko Jažić bio je jedini Hrvat koji je ikad postavljen za komandira milicije u Karlobagu - ili u bilo kojem čisto hrvatskom mjestu u Liki. Upoznao sam ga 1960. godine u Brušanima gdje je tada bio obični “cajkan” i, koliko ja znam, radio je samo ono što je morao i nije se nikome zamjerio. Poslie pogibije Đure Uzelca, komandira milicije u Karlobagu, kojega su na Velebitu 1972. ubili hrvatski gerilci Mate Prpić i Ivan Matičević, Jažić je postavljen na njegovo mjesto, najvjerojatnije iz ova dva razloga; prvo, zato što, radi straha od “ustaša”, nijedan se “Srbin” nije usudio primiti tu dužnost, a drugi razlog je vjerojatno bio da, u slučaju sukoba s gerilcima, na obe strane ginu Hrvati.
To će se kasnije i dogoditi. U okršaju u Dabrima na Velebitu 1974., u kojemu su poginula oba gerilca, poginula su i dva mlada Hrvata, policijska specijalca, koji su tamo poslani iz Zagreba, a život je skoro izgubio i Jažić. Navodno, rafal iz Prpićeva Thompsona bi ga sigurno bio presjekao da nije pao jer mu se u tom trenu nije pod nogama odlomio kamen na koji se bio popeo.
Bilo kako bilo, Jažić se poslie toga podpuno promienio, uvijek je bio nekako ožalošćen i tjeskoban.
Jažić je bio rodom od Imotskoga. Sjećam se da mi je njegova sestra Mara Kukavica, koja je živjela u Torontu, jednom rekla kako su Branka kao 15godišnjeg dječaka partizani odveli u šumu. Marin sin Miro bio je čestiti domoljub. Sjećam se da je u ona vremena, 80ih godina, bio aktivan u svim demonstracijama protiv Jugoslavije koje je u Torontu i okolici organizirao pok. dr. Josip Gamulin.
Izgleda da su poslie likvidacije Đure Uzelca gospićki udbaši vjerovali da sam možda i ja na neki način bio povezan s Prpićem i Matičevićem, pa su naredili Jažiću da “ode na teren, detaljno izpita stvar” i da im podnese raport.
O njegovom izvješću nema potrebe puno govoriti. Iako ja, osim na mapi, nikada nisam vidio Australiju, on piše da sam tamo “dugo godina” živio. On također piše da sam u posjeti bio 1968., a ne 1969. godine, pa je za vjerovati da su njegovi šefovi ocienili da sam vjerojatno bio oba puta. Nu sve ostale gluposti nadmašuje Jažićevo “saznanje” o mome skorom dolazku, “jer mi je snaja prije mjesec dana rodila dvoje djece”.
Moga najmlađega brata Miljenka i moju staru majku posliednji put sam vidio 1969. godine. Miljenko je u čudnoj i nikada nerazjašnjenoj prometnoj nesreći poginuo 1974., a majka je umrla 1981. godine.
Svatko imalo pismen tko pročita ovo što Jažić u ovom svom izviješću piše mora pomisliti da je Jažić svoje udbaške šefove namjerno (da ne rabim pravu rieč) - zafrkavao.
Ali, onaj tko je imao nesreću upoznati jugoslavenske “organe narodne bezbednosti” vrlo dobro zna da se tu ne radi o nikakvoj zafrkanciji, nego o niskom mentalnom kapacitetu i nedostatku najosnovnijih kvalifikacija koje mora imati svaki uspješan policajac, a to su; intuicija, kritički i analitički pristup rješavanju svih problema, stroga pozornost na sve pa i one naoko najneznačajnije detalje, objektivnost i, povrh svega, barem osnovna pismenost.
U nastavku moje “tajne veze” sa svećenikom mučenikom koji je prošao Križni put i robovao u Lepoglavi zajedno s kardinalom Stepincom.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
