Plamen 10. Travnja još uvijek gori i nitko ga ne može ugasiti!
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 09 Travanj 2019 18:56
Dok budemo imali domaćih izdajicah, dotle ćemo imati tudjinacah gospodarah. Izdajicah ćemo imati dok se narod neosviesti. (Dr. Ante Starčević)
Nešto prije završetka 1. svj. rata, američki je predsjednik Woodrow Wilson zaključio da će se završetkom ovoga strašnoga rata spriečiti svi budući ratovi samo ako svi narodi, pobjednici i pobjeđeni, budu imali pravo na slobodu i samoodređenje.
Svoj priedlog pravila za pravedno riešenje svih međunarodnih sukoba Wilson je napisao u dokumentu poznat pod imenom The Fourteen Points (Četrnaest točaka).
Na samom početku tzv. Mirovne konferencije u Versaillesu u siječnju 1919., Wilson je inzistirao da ta pravila moraju biti temeljem svih pregovaranja, posebno ono u točki 10, u kojoj stoji: “The people of Austria-Hungary, whose place among the nations we wish to see safeguarded and assured, should be accorded the freest opportunity to autonomous development". (Narodi Austro-Ugarske, čije mjesto među narodima mi želimo zajamčiti i osigurati, moraju dobiti najslobodniju priliku za autonomni razvitak.)
Tome su se odmah uzprotivili britanski premier Lloyd George, francuski premier Clemenceau i talijanski premier Orlando. Lloyd George i Clemenceau zato što usvajanjem i najmanjega diela te odredbe ne bi mogli izpuniti obećanja (dodjelu hrvatskih zemalja, Italiji Isru i Dalmaciju, a Srbiji sve ostalo) koja su tzv. Longonskim ugovorom 1915. dali tim svojim saveznicima, a Orlando, naravno, zato što bi izgubio ono što mu je obećano kao plaća za stupanje u ratni savez s Engleskom i Francuskom.
Tijekom zasjedanja ova trojica su na već bolestnog Wilsona vršili ogroman pritisak da je on na koncu morao odustati i od najosnovnijih pravila njegovog nacrta za trajan mir.
Ipak, na koncu svi narodi propalih multinacionalnih država su manje više dobili svoje nacionalne države, jedino je to pravo bilo oduzeto hrvatskom narodu. Ali, iako su oni najveći krivci, ne može se za to samo kriviti Engleze i Francuze. Veliki dio odgovornosti pripada domaćim izdajnicima; Supilu, Trumbiću, Meštroviću & Co., iz tzv. Jugoslavenskog odbora. Oni također snose golemi dio odgovornosti ne samo za sva zla koja je hrvatski narod pretrpio u onoj prvoj Jugoslaviji, nego i za sve ono što će kasnije proživjeti u onoj posliednjoj, a i za ovo što se još i danas događa, jer oni su posijali sjeme za odrode koji danas razaraju sve ono za što su kroz vjekove prolivene rijeke hrvatske krvi.
Događaji uoči Desetog Travnja
Italija, Njemačka i Japan podpisale su u Berlinu 27. rujna 1940. sporazum o vojnom savezu koji će biti poznat pod imenom Trojni pakt. Sporazum su podpisali: Saburo Kurusu za Japansko Carstvo, Adolf Hitler za Njemačku i Galeazzo Ciano za Italiju. Paktu će kasnije pristupiti Mađarska, Rumunjska, Slovačka i Bugarska. Kraljevina Jugoslavija podpisala je pristup paktu 25. ožujka 1941., ali nakon samo dva dana, vlade Velike Britanije i Francuske daju srbijanskim generalima zeleno svietlo da izvrše državni udar. I skupina generala na čelu s Dušanom Simovićem, Borivojem Mirkovićem, Živanom i Radojem Kneževićem 27. ožujka 1941. vrše državni udar i na vlast u Jugoslaviji dolazi nova vlada na čelu s Simovićem.
Idejni nasliednik onih iz Jugoslavenskog odbora, podpredsjednik dotadašnje jugoslavenske vlade, vođa Hrvatske Seljačke Stranke dr. Vladko Maček se nekoliko dana tobože nećkao ući u Simovićevu vladu, ali kao pokorni sluga one prve velikosrbijanske kamarile, kako bi spasio svoju svoju državu i svoju fotelju, on opet u svojstvu podpredsjednika ulazi u ovu pučističku vladu i hrvatskom narodu putem krugovala 3. travnja 1941. šalje ovu poruku:
“Kao kršćanin sjećam se Kristovih rieči: “Blaženi mirotvorni, jer je njihovo kraljevstvo nebesko”. Osjećaj dužnosti prema narodu, koji mi je preko deset godina davao svoje povjerenje, nalaže mi da upotriebim sve snage za što veće njegovo dobro.
Obaviesti koje su mi donieli ban Šubašić i Košutić te hrvatski ministri, kao i one koje sam primio od Simovića i Ninčića, te pisma koja su mi uputili poznati srbski i slovenski funkcioneri, dali su mi znati da srbski vođe i srbski narod žele mir isto tako iskreno kao i ja. Drago mi je da uza sve poteškoće koje su se nagomilale možemo uzajamnim silama i suradnjom sačuvati mir i i izbjeći sve neugodnosti koje u ovom času postoje.
Uz to je osigurano da će u ovoj suradnji sva prava koja su Hrvati postigli ne samo biti poštivana i sačuvana, nego da će biti osnažena i ojačana.
Siguran sam da će moja naastojanja biti olakšana time što za suradnike imam ljude u koje imam puno povjerenje i s kojima sam surađivao u najtežim epohama u prošlosti.
Nakon što sam temeljito proučio predmet, odlučio sam ponovno ući u vladu u svojstvu podpredsjednika. Stvorio sam ovu odluku jer želim u zadnji čas spasiti mir.
Mojim ulazkom u vladu bit će ne samo sačuvana hrvatska prava, nego će biti i znatno povećana. Pomoć mi moraju pružiti svi Hrvati koji vole stegu i red.
Inzistiram posebno na tome da se bez ikakva odlaganja odazovu pod oružje svi oni koji su pod oružje pozvani.
Što se tiče konja, stoke i kola, koje treba vojska, obćine moraju sve učiniti da se u dovolji ovim traženjima. Sve će biti plaćeno. To garantira država i Banovina Hrvatska.
Helium suavity na znanje svima da se radi o vremenitim mjerama i da ću ostati čvrst u svojoj dužnosti samo utoliko ukoliko narod bude sa mnom.”
A koliko je narod bio s njim zapisao je jedan od dotadašnjih aktivnih članova HSS-e Tomislav Šola: “Čim sam čuo ovu poruku, uzmem sa sobom još dvojicu i krenem kroz mjesto mom stricu Perki Šoli. Kažem mu, - Striče što ti misliš, ćoravu mu zvizdu, ja više nisam za Mačka, nego za Antu! Idući dalje kroz mjesto uvjerio sam se da su i svi prvaci HSS-e odkazali Mačeku poslušnost i prišli u ustaše. Tako isto misli i sva Seljačka i Građanska Zaštita.
Odlazim u Livno i nalazim narodnog zastupnika Ivana Čelana. Ista stvar na području ciele livanjske župe. Jednom rieči, svi za NDH - za Poglavnika…
Čujem da se Jadranska divizija sprema iz Sinja krenuti prema Srbiji. Vraćam se u Livno i ponovno govorim s utašama i Ivanom Čelanom. Zaključuje se da će Zaštita HSS-e i mjestni ustaše otići poviše Livna i u jednoj borovoj šumici sačekati diviziju, koja će tamo imati drugi konak i pokušati je razbiti.
Naši dojavnici mi javljaju da divizija kreće iz Sinja i da joj je prvi konak na planini Prolog. Uzimam sa sobom roj najboljih ustaša i krećem prema Prolog Planini. Na domak konačišta razredim roj u čarkarski lanac na sto koraka razmaka, a s dvojicom ustaša idem ravno k diviziji. Nalazim tamo dosta mojih poznanika među kojima i ustaškog povjerenika za Dalmaciju dra Milana Luetića, koji je u diviziji bio zapovjednik jedne strojničke sati ili, kako su to Srbi zvali, “komandir mitraljeske čete”. S njim sam se dogovorio da na prvom koraku trebamo pokušati sreću. Oko ponoći dr. Luetić šalje najpovjerljivije Hrvate s lakim strojnicama u moj roj.
Luetić zaključuje da neće biti uspjeha dok se ne ubije zapovjednika divizije. Čim se vratio i ušao u njegov šator Luetić je ubio zapovjednika, a službujući narednik je ubio Luetića.
Alija mi javlja o položaju u diviziji: Vojska bježi na sve četiri strane! Dajem zapovjed da se ne puca po vojsci, jer ih je većina Hrvata. Odmah šaljem tri momka na konjima u Livno da naše tamo izvjeste o događaju i da zaposjednu sve puteve, da Srbe razoružaju, a Hrvate puste nek s čitavom opremom idu svojim kućama. Luetićevo tielo smo pod pratnjom njegovih Imoćana samovozom poslali u Imotski…”
Njemačka vojska, potpomognuta vojskama Italije, Bugarske i Mađarske, napala je Jugoslaviju 6. travnja 1941., i “nepobediva Jugoslovenska armija” je u roku od svega nekoliko dana bez i jedne bitke kapitulirala.
Kako piše ugledni francuski književnik Christophe Dolbeau, “Nezavisni” očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: “U sriedu, devetog travnja, šire se glasine da je ciela Građanska Zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na stranu Frankovaca. Srbski oficiri koji su još nazočni u Zagrebu i pogotovo Vice-Ban, spremaju se napustiti grad. Slijedeći dan, t.j. 10. travnja, Građanska i Seljačka Zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni ustašama ili, kako ih on naziva, Frankovcima.”
Nešto poslie 16 sati, 10. travnja preko krugovala u Zagrebu djelatnik Ustaškog pokreta u Domovini pukovnik Slavko Kvaternik proglašava uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim poviestnim etničkim prostorima. Poslie dugih stoljeća asocijacija, servilnosti i podložnosti tuđinskim vladarima ogromna većina hrvatskoga naroda s neopisiviim je veseljem i zanosom pozdravila proglas i uzpostavu svoje slobodne i nezavisne narodne države.
Kontrolu nad Zagrebom i drugim mjestima u Hrvatskoj preuzimanju satnije Građanske i Seljačke zaštite, naoružane skupine ustaških aktivista i skupine dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga kao na primjer Uzdanice i drugih. Oko 10 sati ujutro Vice Ban prima jednog on naših službenika vičući : ‘Užas!, potpuni užas!’ U podne, šef kabineta Bana nas informira da je gotovo sa Jugoslavijom, da će za nekoliko sati njemačke trupe ući u grad, te da će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska Seljačka Stranka nagoditi sa Frankovcima.
Vidjevši da je gotovo s Jugoslavijom, a bojeći se i za svoj rep, Maček sada preokreće svoju kabanicu i šalje narodu drugu poruku u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađuje s njom.
“U isto vrijeme”, piše dalje američki konzul, “mala grupa koju organiziraju Frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Čudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj način se Hrvatska odcijepila bez prolijevanje krvi (samo je jedan policajac ubijen) od strane jugoslavenske države”.
“Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar”, piše dalje Christophe Dolbeau. “Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez obće podržke naroda.
Obća pobuna
Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama koje predhode ili sliede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3 travnja, kapetan avijacije Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Niemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. Sedmi travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak proglašava nezavisnost Hrvatske. Istoga dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, t.j. kada nacionalisti ( Dr Julije Makanec, zastupnik Franjo Hegedušy i narednik Ivan Cvek) preuzimaju vlast.
Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srbskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepana Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.
Tvrditi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše i dr. Georges Desbons : “Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srbska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (..) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala sa nacionalnim imperativom. Između ostaloga, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena ima tome više od četvrt stoljeća, profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnik vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo, da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske, ali neće ni Talijane spriečavati u okupaciji i prisvajanju dielova Hrvatske.
Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvredljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila “tvorevina” Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskoga naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spontani, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.
Nezavisna Država Hrvatska bila je država hrvatskoga naroda. Njezina vlada bila je sastavljena od vrstnih hrvatskih političkih prvaka, a ne od raznobojnih kakistokrata, ratnih dezertera i profitera, jugokomunističkih odrpanaca i četničkih hulja kao ova danas. Hrvatski Državni Sabor je bio forum hrvatskih nacionalnih predstavnika, kulturnih ljudi, a ne osinjak jugokomunističkih nakaza, drogiranih anarhista, običnih obstrukcionista, uličarskih prostaka i drugog taloga sa dna balkanske bačve izmetina.
Uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske za sve iduće generacije stvoren je neuništivi temelj hrvatskog prava na svoju vlastitu državu u kojoj će vladati i nad kojom će supremaciju imati samo Bog i hrvatski narod. Bez obzira na sve laži koje danas o njoj šire razna jugokomunistička i druga blebetala, ona je bila država sa svim atributima jedne neovisne narodne države. Ona je bila država hrvatskoga naroda i svih njezinih građana koji su je smatrali svojom domovinom.
U manje od godinu dana od njzina proglašenja Državna vlada i Hrvatski Državni Sabor donieli su niz vrlo važnih zakonskih odredbi među kojima su na prvom mjestu: Zakon o čistoći hrvatskog jezika i pravopisa i utemeljenje Hrvatske pravoslavne crkve.
Tu državu, kako uz mnoge druge piše i gospodin Dolbeau, nisu stvorili stranci, niti je utemeljena na bilo kojoj stranoj ideologiji. Nju su stvorili, branili i za nju ginuli najbolji sinovi hrvatskoga naroda koji nisu znali za nikakvu ideologiju, osim ideologije domoljublja. Ta ideologija podigla je u najširim hrvatskim slojevima val moralnog uzpona i duhovnog uzkrsnuća iskonske hrvatske borbenosti.
Deseti Travnja je jedan od najvećih i najvažnijih događaja u poviesti hrvatskoga naroda. On ima svoje veliko značenje kojim je obilježen sadržaj hrvatske narodne i državotvorne sviesti. To je dan u kojem se odrazuje ne samo dugi niz viekova postojanja hrvatskoga naroda u prošlosti, nego i njegove osebujnosti u sadašnjosti i njegove neuništivosti u budućnosti.
Taj dan ima još jedno posebno značenje, a to je značenje velikoga dana u kojem je jedan bitni dio hrvatskih zemalja, nakon nekoliko stoljeća odciepljenosti, povraćen i priključen matičnom dielu zemlje. Taj dio su iskonske hrvatske zemlje Bosna i Hercegovina, koje po narodnostnom načelu i po hrvatskom državnom pravu od davnih vremena pripadaju jedino Hrvatskoj.
Njihova je odrezanost od matične zemlje bila posliedica tuđinske okupacije, a i stanovitih zabluda. Oba ta uzroka vidljivo izskaču na stranicama prave poviesti hrvatskoga naroda, poviesti koja nije pisana po ničijoj naručbi, nti za probitak potomaka onih čiji zadatak je rušiti svaku hrvatsku državu.
Nu kako davno reče grčki poviestničar Hrodotus, “Vrlo malo toga se događa u pravo vrieme, a ono drugo se uobće i ne događa, ali savjestni povjestničari će već izpraviti ove nedostatke”.
U to nema sumnje, jer, zahvaljujući znanstvenom iztraživanju naših mladih iztražitelja, poviestničara i novinara, polako ali sigurno, na vidjelo izlazi istina. Zahvaljujući tome, većina hodočasnika koji u posliednjih par godina dolaze na komemoracije u Bleiburg i druga stratišta su naši mladi ljudi. Naša mladež sve više i više slavi Deseti Travnja. To je dokaz da je uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske stvoren neuništivi temelj hrvatskog prava na svoju vlastitu državu. Državu kojom će vladati samo Bog i hrvatski narod. Ta država je već na vidiku, jer plamen Desetog Travnja sve jače i jače gori i nitko ga ne može ugasiti!
Svim domoljubnim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svieta, želim
SRETAN DESETI TRAVNJA - DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
