Heroji koji su i poslie smrti strah i trepet “antifama” i četnicima (4. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 14 Veljača 2020 12:54
Sinovi I kćeri hrvatskoga roda, ideala puni što život kriepi. U smrt i vatru! Pravda i sloboda vječno su svietlo pred kim krvnik strepi. Ti ubij mene, satri te junake što kao na pir idu za dom mrieti! Sve to za žrtvu uzmi Sveti Bože, i satri sve nas - tek Hrvatsku spasi!
Nastavak pisma generala Luburića:
“(…) Posljednja zapovijed dr. Pavelića upućivala me je da pokrivam bokove i pozadinu naših kolona predhodnica. Čim se one predaju Britancima i drugim zapadnim Saveznicima, moj zadatak je bio skupiti sve raspršene grupe i pojedince te, prema unapried izrađenim planovima, započeti takav otpor kakav je izgledao moguć. Mi smo imali na umu da će nas svom svojom moći Rusi napasti sa sjevera. Što se tiče partizana i njihovih nedavnih obraćenika četnika, očekivali smo malu pogibelj. Oba ova neprijatelja nisu bili tako ludi da se hvataju s nama u koštac. Dr. Pavelić mi je ostavio slobodne ruke da radim već prema prilikama koje će iskrsnuti. Rastali smo se nakon što smo uredili kako ćemo održavati vezu preko povjerljivih poklisara koji će jedni s drugima kontaktirati na određenim adresama u domovini.
I tako započe veliko povlačenje. Budući da su me i nadbiskup Stepinac i dr. Pavelić molili da vodim računa o tome da što više naših jedinica radije zaobiđe Zagreb nego da iđe kroz njega, povlačenje je trajalo dulje nego što bi trebalo. Nije se radilo o tome da izbjegnemo dezerterstva budući da sam ja našim snagama naložio da ne idu direktnom cestom kroz našu metropolu, premda se je moglo očekivati kako če pojednici, i čak čitave skupine, izaći iz stroja i nestati kada vojska na povlačenju prolazi kroz grad bilo koje veličine. U ovom slučaju dobrovoljci su tako žarko željeli stupati pod našim barjacima da su neke naše bojne, koje su morale proći direktno kroz grad, u njega ušle s 500, a iz njega izašle sa 700 momaka u svojim redovima.
General Servatzi, vojni zapovjednik Zagreba, sa mnom je dijelio odgovornost da očisti grad od onih elemenata koji su bili odlučni boriti se do zadnjega daha. Naravno, nadbiskup Stepinac bio je u pravu misleći da će – ako mi našu metropolu pretvorimo u bojno polje – ona biti porušena tijekom borbe, bez obzira na to koga će zapasti pobjeda. I partizani i njihovi novi srpski saveznici pozdravili bi takav razvoj. S druge strane, većina Hrvata je osjećala da će ideja slobodne Hrvatske živjeti sve dotle dok je Zagreb nedirnut. Mi do iste mjere poštujemo svoj glavni grad kao što Francuzi poštuju svoj Pariz i Austrijanci svoj Beč. Ja sam ipak mislio da Austrijanci počiniše pogrešku što se nisu borili godine 1938., a na isti način mi smo učinili još veću pogrešku što se sada nismo borili.
No ja sam morao slušati zapovijedi i tako sam, da se usprotivim odporu mjesnih operacija, odredio posebne jedinice da iz glavnoga grada uklone one elemente koji su bili voljni poginuti ondje gdje su bili. Bilo je posebno teško ondje gdje su u pitanju bili ranjenici i invalidi. Mnogi od ovih domoljuba Hrvata micali su se polako, vukli su se ili su nekoga zamolili da ih prenese na podesnije točke, odakle će se svom odlučnošću boriti tako dugo dok im u tijelu preostaje daha. Neki od ovih Ijudi jednostavno nisu htjeli biti evakuirani. Kada su vidjeli da im nećemo dopustiti da vode otpor od kuće do kuće, pucali su sami u sebe ili su aktivirali bombe koje ih razniješe na komade. Kako strašan gubitak u ljudstvu iza sebe ostavismo u tim kritičnim danima!
Dr. Kumičić, član jedne ugledne obitelji koja je ostala u Zagrebu, organizirao je pučku miliciju koja je od pomoći bila mojim i Servatzijevim momcima da očiste grad od tvrdokornika. Kumičićeva milicija nosila je hrvatski grb na svojim kapama i na kaputima, a bila je naoružana puškama koje su im bile dane iz naših skladišta. Glavna zadaća milicije bila je zaustaviti pljačku i druge zločine koji bi se mogli desiti u vremenu izmedu našega napuštanja i partizanskoga ulaska u grad. One hrvatske snage koje su se povlačile iz istočnih i južnih dijelova naše Države imale su nalog da se povuku preko Zidanog Mosta. Da stignu do ove točke, one su morale proći kroz Zagreb ili ga zaobići sa sjevera ili s juga. Tako su naše kolone na povlačenju izgledale kao lijevak, a njegovi širi krajevi oslanjali su se na Varaždin i Karlovac. Od ovih točaka lijevak se sužavao preko Podsuseda i Sljemena u pravcu Zidanoga Mosta. Na drugoj strani ovoga grada naša je Vojska formirala golemu kolonu koja se protezala prema slovenskoj i austrijskoj granici.
Kako su ceste bile blokirane svakom vrstom vozila, bilo je ljudski nemoguće održavati bilo kakav učinkovit red. Tako su gusto bili “nagužvani” vagoni, tenkovi, volovska kola, kolica, samovozi, kamioni i svakovrsne prikolice, da se na mnogim mjestima izmedu njih nije moglo razabrati tlo. Niemci su bili glavni krivci za takvo stanje. Oni su u blizini Zidanog Mosta koncentrirali ne samo konvoje, koji su pratili dvanaest ili četrnaest njihovih divizija, nego takoder i vozila koja su pripadala stotinama i više jedinica. Stoga je povlačenje prema Zidanome Mostu odavalo prizor masovne ostrogotske selidbe pod Teodorikom Mladim prije 1500 godina, kada su oni ovim prostorima prolazili na svome putu u Italiju. Žene, djeca, starci i starice i sve vrste životinja bili su pomiješani s hrvatskim, njemačkim, bjeloruskim i albanskim trupama. Seoska kola stajala su pokraj “tigar” tenkova. To je bio najveličanstveniji kaos što ga se može zamisliti, ali moje je mišljenje da se ovako ne završava rat.
Partizani i njihovi četnički obraćenici bil isu nesposobni da učinkovito iskoriste tu neusporedivu zbrku. “Leteće” bojne moje Obrane zaštićivale su pozadinu prednjih kolona koje su se slijevale na Zidani Most. Ove snage bile su pod zapovjedničtvom takvih ljudi kakvi bijahu Krešo Majić, braća Primorci, bojnik Miro Matijević, satnik Krešić, satnik Nikica Kardum, satnik Joja Sudar, satnik Tiho Kordić i bojnik Hadžija Mataja. Njihovi momci bili su svi prokušani veterani i po izbor-borci. Kadgod su se partizani ili čelnici sukobili s ovim jedinicama, uvelike su požalili.
( Otac bojnika Mire Matijevića, Josip, bio je invalid. Amputirana mu je bila noga u koju mu je prije rata, za vrieme Mačekove banovine, jugoslavenski žandar iz puške pucao za to što je u ruci držao malu hrvatsku zastavicu. Za vrieme četničko-partizanskog ustanka u Srbu podivljali crni i crveni Vlasi uhvatili su staroga Josipa, odrezali mu glavu i nabili je na kolac. Ali, kao i mnogi drugi pisci “istinoljubivog Zapada”, kanadski pisac Max Bergolz u svojoj knjizi “Violence as a Generative Force” i za to krivi ustaše, nap. a.)
- Dvije važne činjenice ipak su mi postale jasne u prvim satima povlačenja. Prvo, razvikana njemačka stega potpuno se srozala. Pojedini njemački časnici sami su uzmicali, napuštajući svoje jedinice. Male austrijske skupine tražile su bilo koju priliku, koja im se možda pružila, da se predaju partizanima ili bilo kome. S druge strane, neki Nijemci pridružiše se našim jedinicama, najavivši svoju namjeru da pobjegnu preko Alpa, bez obzira zapovijedili im njihovi časnici predaju ili ne.
Drugi aspekt situacije koja me se duboko dojmila bila je nužda poduzimanja najokrutnijih mjera za olakšavanje zbivanja koje je zakrčivalo ceste izmedu Zidanoga Mosta i drugoga glavnog cilja našega povlačenja, naime Celja u Sloveniji. Unatoč zakrčenosti prometa, mi smo imali malo gubitaka na putu prema Zidanom Mostu. Da raščistim cestu odavle do Celja, ja sam izveo nekoliko “izleta” uzduž obje strane glavne ceste, e da poubijam i raspršim partizanske skupine koje su pokušavale napadati naše kolone na povlačenju.
Nijemci su posvuda napuštali svoja vozila. Ostavljali su teške kamione i tenkove posred ceste, dok su oni pokušavali probiti se naprijed pješice ili pobjeći u šume. Ja sam poslao naše pionirske jedinice da uzduž glavne ceste skupe streljivo koje je Wehrmacht odbacio. Pioniri su morali mnogo toga dignuti u zrak da se riješe kamiona i tenkova u kvaru koji su blokirali cestu. Uzput, osjećam se prisiljenim primijetiti da bismo mi – da su nas Nijemci za rata bili opremili takvim oružjem kakvo oni tako olako ostavljaše iza sebe, u rekordno vrijeme mogli umiriti čitav sjeverni Balkan, ili učiniti makar ono što su napravili Englezi i Amerikanci da pomognu komunistima. Potpuno sam takoder uvjeren da nam je Wehrmacht bio isporučio svoje oružje i vojne potrepštine kada su bježali s Balkana, ne samo da bismo nesmetano mogli osigurati njihovo povlačenje nego bismo takoder mogli izdržati u našoj zemlji sve dotle dok se Englezii i Amerikanci ne umore financirati Titu.
Do Zidanoga Mosta naše je povlačenje u prvom redu bilo vojna operacija, premda je u našim kolonama bilo civilnih izbjeglica iz Zagreba i drugih mjesta. Nu s onu stranu Zidanoga Mosta mase civilnih bjegunaca Mađara, Slovenaca i drugih nehrvatskih narodnosti gurale su se u naše redove. Ovo raznovrsno množtvo imalo je na umu samo jedno stići do britanskih linija i tamo se predati. Premda je neobično vruće vrijeme uzrokovalo veliku žeđ, a izbjeglice su od nespavanja bili napola mrtvi, ove su se ljudske mase žurile prema svome cilju – prema engleskim linijama.
Drugi sastanak Glavnoga stožera trebao je biti održan 7. svibnja. Ja sam bio na putu za taj sastanak, vozeći se s mojim šoferom u vojnim kolima (svoja vlastita kola ostavio sam na raspolaganju generalu Begiću), kada alarmantne vijesti o rasulu njemačkih jedinica prouzročiše promjene naših planova. Dr. Pavelić i neko drugo osoblje Vlade i Stožera žurili su prema Austriji. Umjesto da sastanak bude održan na Tuškancu, kako je biio određeno, on bi održan u Rogaškoj Slatini, Ja tamo nisam otišao jer sam smatrao potrebnijim nastaviti pročišćavanje partizanskih gnijezda uzduž ceste Zidani Most-Celje, na putu prema Mariboru.
Čim sam bio siguran da su naši pioniri i “leteće” kolone učinkovito izvršile svoj zadatak, povratih se u Zidani Most. Ovdje dadoh posljednje zapovijedi ne trupama kao cjelini, nego pojedinim zapovjednicima. Kadgod sam vidio višega časnika u kolonama na povlačenju, pozvao bih ga k sebi i rekao: “Ne idite prema Celju glavnom cestom! Ona je već prenatrpana ljudstvom sve od Zidanoga Mosta do karavanskih Alpa. Napustite svoja vozila i smjesta se riješite bilo koje prtljage! Naložite svojim vojnicima da slijede male seoske ceste i staze i recite im da napreduju prema sjeveru! Ne žurite se na predaju bilo kome i budite sigurni da nikome pod vašim zapovjedništvom ne dopustite odložiti oružje u isto vrijeme! Kada vidite što se dešava onima koji se predaju prije vas, sami donesite odluku!
Ja sam sada vrhovni zapovjednik svih Hrvatskih oružanih snaga koje su ostale na našem državnom teritoriju. Dobio sam upute da izdam zapovijed našim vojnicima da polože svoje oružje pred neprijateljem. No ako vi vidite da se ubija one koji se predadoše ili ih se izručuje partizanima, tada znajte da nema drugog izbora nego boriti se do kraja i poginuti kao ljudi. Idite u skupinama i podržavajte vezu sa skupinama u vašoj blizini! Sada je prošlo vrijeme održavanja redovitih vojnih postrojbi. Od sada nadalje inicijativa je u rukama onih koji znaju kako će se vladati u prilikama koje će možda iskrsnuti i onih koji će te prilike iskoristiti.”
Upravo se tada desilo: naša nepobjediva Vojska počela se rasipati. Mnogi častnici počiniše samoubojstvo čim su prešli granicu sa Slovenijom. Znali su da samoubojstvo nije nikakvo riješenje hrvatskih problema, ali kao domoljubi nisu vidjeli drugi izlaz iz dileme u kojoj se nađoše. Posljednji put zagrlih svoje rođake i drugu rodbinu; svi su oni željeli poći sa mnom u šume. Svaki čovjek iz Obraninih bojni, pukovnija i divizija učinio bi istu stvar. Pukovnici Pjanić, Hasić i Paćariz kao i albanski, crnogorski i mađarski saveznici htjeli su takoder poći sa mnom u šume. Oni hrvatski naraštaji koji dođu poslije nas neka ne zaborave da su sve ove narodnosti prolijevale svoju krv s nama i ginuli s nama. Budući hrvatski naraštaji ne bi smjeli zaboraviti njih i njihovo junaštvo koje su iskazivali do samog kraja, kao što ne bi smjeli zaboraviti ni sudbinu naših vlastitih trupa.
Zapravo neke vrste utjeha je za one koji smo imali sreću ili nesreću preživjeti poraz od 1945., jest da svi Hrvati i drugi protivnici komunizma nisu bili tako zaglupljeni da povjeruju britanskoj vojnoj časti. “Leteće” bojne, veterani od 1941. i Obranbeni sdrugovi nisu se predali! Jedna bojna, pod zapovjedništvom častnika s mnogo odlikovanja, odlučno je stupala prema Ljubljani da skrene pozornost partizanskih snaga koje su se pripremale napasti našu pozadinu. Golemo partizansko mnoštvo pristiglo je iz Trsta da iznenada napadne ovu već iscrpljenu bojnu, koja izginu boreći se do zadnjega čovjeka.
U ovome okršaju komunisti poubijaše čak i one Hrvate koji su bili teško ranjeni i nesposobni za daljnju borbu. Ovo je bio nagovještaj onoga što će se desiti Hrvatima koji se predaju. Zahvaljujući zaštiti “letećih” bojni, veliko množtvo vojnih i civilnih izbjeglica stiže do Celja u sigurnosti i odanle nastavi svoj put za Austriju. Što se tiče samih ljudi u”letećim” bojnama, kosti ovih veterana iz prvih dana hrvatske državne nezavisnosti od 1941. razasute su diljem prostora izmedu Zidanoga Mosta i Maribora, osobito uzduž obiju strana ceste Zidani Most-Celje. Tu je mnogo i partizanskih kostiju da im prave družtvo!
Moram također napomenuti da je jedna bojna mornaričkog pješačtva imala posebno sjajan udio u razčišćavanju puta za naše glavne kolone, natjeravši partizane na bieg u nizu opetovanih “vrućih” akcija. Ova jedinica bila je naveliko angažirana u borbi iztočno od Zidanoga Mosta 11. i 12. svibnja. U napadu na dosta brojnije partizanske koncentracije naši izgubiše više od 300 momaka, uključivši mnogo viših i nižih častnika. Komunisti su pobjegli u toj zbrci, a preživjeli iz mornaričke bojne podpadoše pod zapovjedničtvo bojnika Matijevića. On mi kasnije reče kako je vjerovao da se nikada prije nigdje na svietu nije vidjelo takvo junaštvo u borbi kakvo se vidjelo u tih mornaričkih vojnika. Napominjem ovu činjenicu, e da bi se odala dužna počast heroizmu koje je naše mornaričko osoblje tako sustavno dokazivalo. Na isti je način i naša Častna radna služba dokazala svoje najherojskije osobine.
U skladu s mojim zapoviedima, u Celju sam se rastao od posljednje jedinice svojih osobnih stražara. Oni me ostaviše suznih očiju. U Austriju su ih pratile dvie hrvatske dame, članice sarajevske Ustaške omladinske organizacije koje su dijelile sudbinu vojnika.
Ostao sam u blizini Celja sve dok naše posljednje jedinice ne iziđoše iz grada na putu za Karavanske Alpe. Sa mnom ostadoše dvojica ljudi koje sretoh u šumi. Sa sobom sam imao i svoju vjernu “askericu”, strojnicu koju smo mi sami proizvodili, i dvanaest ručnih granata. Ovo je bilo sve oružje kojim je raspolagao posljednji zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga. Po prvi put tih dana oprah lice u jednome potoku te malo zaspah. Kada se probudih, osjećah se nekako osvježen pa započeh svoj put natrag prema hrvatskoj granici.
Čim sam ušao u domovinu, uspostavio sam vezu s jednom komando-postrojbom. Budući da sam bio ranjen u borbama za povlačenja, odlučih se na povratak u Zagreb zbog potrebe za njegom. Partizani kasnije doznaše gdje sam boravio za posljednjeg posjeta našem glavnom gradu. Vjerujem da je supruga jednoga od naših častnika izdala one osobe koje su me bile zaštitile.
Kada se to dogodilo, povratih se u šume u društvu drugih hrvatskih nacionalista koji su, prema svojim mogućnostima, željeli nastaviti rat protiv komunista. Prva nam je briga bila spasiti sve druge domoljube koji pobjegoše u šume. Čim smo okupili sve te ljude, započesmo s aktivnostima našega odpora. One su se temeljile na našoj pogrešnoj pretpostavci da će se dogadaji na medunarodnoj pozornici prije ili kasnije odvijati u prilog hrvatskih državnih interesa. U to vrieme čak je i skeptik, kao što sam ja bio, morao vjerovati da će službeni Zapadni sviet naskoro morati zauzeti odlučno stajalište protiv ruskog i medunarodnog komunizma, ako ne želi da mu se desi sudbina Države Hrvatske i hrvatskoga naroda. Nije potrebno naglašavati kako su naše nade bile iluzorne. Slobodni sviet pružao je materijalnu i moralnu pomoć komunistima posvuda, e da osigura uspostavu marksizma ne samo u Hrvatskoj i Sloveniji, nego i u drugim zemljama i narodima srednje i iztočne Europe. Kada Amerikanci konačno započeše suprostavljati se širenju komunizma, učiniše to na Dalekom iztoku, točno na prostorima gdje su imali najmanje mogućnosti za uspjeh u svojem zakašnjelom nastojanju da zaustave komunističke prietnje.
Budući da sam Hrvat, možda je naravno što osjećam kako je sudbina Hrvata teža od sudbine koju je pretrpio bilo koji drugi narod koji potpade pod komunističku dominaciju. Zbog uloge na koju sam bio pozvan u strašnom razvoju dogadaja koji zapadoše naše Oružane snage i građane koji im se pridružiše na put u tuđinu, imam posebno gorke uspomene na događaje iz 1945. Kao vojnik bio sam uvježban slušati naloge, a meni izrečeni nalozi bili su: 1. dati upute čitavom našemu vojnom osoblju da se povlači u Austriju i 2. zaustaviti organiziranje masovnoga otpora u pozadini naše Vojske na povlačenju. Rezultat ove pogrešne odluke koju je naša Vlada donijela bio je da su većinu naših vojnika i građana koji se predadoše Britancima u vjeri da će se s njima postupati kao s ratnim zarobljenicima, engleske vojne vlasti izručile partizanima. Čim su jugo-komunisti u rukama imali svoje žrtve daleko od očiju i ušiju zapadnih Saveznika, oni su ih tako mučili i klali da zaslužuju divljenje crvenih američkih Indijanaca otprije 200 godina.
I unatoč činjenici da su se pokolji hrvatskog vojnog osoblja i građana nastavili u tjednima, mjesecima i čak godinama poslie Drugoga svjetskoga rata, tisak “slobodnoga svieta” podržava urotu šutnje o Titinim klaonicama. “Slobodni sviet” previše je usredotočio svoju pozornost na uživanje plodova pobjede a da bi mario za sudbinu gubitaka u nedavno završenoj igri.
Odbor za istraživanje bleiburške tragedije zaslužuje pohvalu za svoja nastojanja da upozna službeni civilizirani sviet s činjenicama bleiburških, mariborskih i drugih poratnih pokolja.
Dajem svoju časnu rieč vojnika da sam napisao ovaj izkaz o koncu Hrvatske vojske samo koliko sam to i sam izkusio, vidio i osjećao. Ja sam osobno sastavio original hrvatskoga teksta, ovoga iskaza u vjeri da će pomoći da se za buduće naraštaje sačuva istina o događajima u kojima sam, zbog svoje narodnosti i visokoga čina, odigrao razmjerno važnu ulogu.”
General Vjekoslav Luburić,
Carcagente (Valencia), Španjolska 15. kolovoza 1967.
“Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kad jedamput bude ujedinjen i oslobodjen, kad svlada svoju dosadašnju “plemensku” razdrobljenost i pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u Zagreb, na Mirogoj, tijela unih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će i Luburićevo tijelo biti prevezeno na vječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu, u Zagrebu, biti iskazano mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svoga života, bilo iz ideološkog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti, nikada on nije griješio zbog koristoljublja, sve što je činio, činio je za “ideju” kako ju je on shvaćao, nikada za novac, za bogastvo, za materijalna dobra, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest nesumnjivo dati.” - Napisao je poslie smrti generala Luburića jedini pošteni hrvatski komunist dr. Ante Ciliga.
Ciliga, koji je kao uvjereni komunist na svojoj koži osjetio “blagodati” ideologije u koju je na neki način sve do svoje smrti vjerovao, nije ovdje htio reći da je i komunizam jedno od tih njegovih “plemena” koje već gotovo stotinu godina razara hrvatsko družtvo. Ali, kao uvjereni hrvatski komunist, ako je to uobće moguće biti, trebao je barem spomenuti ono najgore sotonsko pleme izdajnika koje kao i komunizam već stotinu godina truje hrvatski narod. To vražje pleme je jogoslavenstvo. Komunizam u kakvog je Ciliga vjerovao nikada nije ni postojao, a onaj krvavi boljševistički genocidni sotonizam u Hrvatskoj je, barem službeno, nestao 90ih godina prošloga stoljeća. Ali, na snazi je ostao onaj njegov nerazdruživi dio - jugoslavenstvo, bez kojega on u Hrvatskoj nikada ne bi mogao postojati. S tim “plemenom” ne može biti nikakva pomirenja. To je otrov kojega se mora uništiti. A to se može postići samo na jedan način. E da ne bi rekli da ja sada, prema odredbama novih jugozakona u Hrvatskoj, nekoga “nagovaram na nasilje”, za sve jugonakaze poput raznih Stazića, Beljaka, Mesića, Pusića, Josipovića, Fumića, Rudanki i svih njima sličnih, preporučam blažu sudbinu, sudbinu onih koji bi u izraelskom Knesetu ili bilo gdje u židovskoj državi počeli vikati da Eichmanove Einsatzgrupe nisu pobile dosta Židova.
To je puno, puno blaža kazna od one koju su zaslužili. A ako je za njih ovo “govor mržnje” onda jedino što na to mogu reći je nešto slično onome što je u davna vremena rekao grčki dramatist Aešylus: Jest, jer ja iz dna duše mrzim sve izdajnike i ne postoji zaraza na koju više pljujem od izdaje!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
