Jedini genocid koji još nije lustriran
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 28 Veljača 2020 13:04
Švicarski filozof Henri Frederic Amiel (1821. - 1881.) napisao o Rusima još davne 1856. godine: “Opori darovi u posliednje su vrieme ostavili svoj pečat na Moskaljima. Određena tmurna tvrdokornost, neka primitivna okrutnost, pozadina divljačke oporosti, koja pod zamahom okolnosti može postati neumoljiva čak i nemilosrdna hladna neukrotiva sila koja bi radije sviet razbila nego bi popustila nerazorivom instinktu barbarske horde još prisutnoga u poluciviliziranoj naciji…
Kako strašni gospodari bi bili Rusi ako bi ikada uspjeli svoju vlast proširiti na južne zemlje. Polarni despotizam, tiranija kakvu sviet još nije vidio, tiha kao tama, oštra kao led, bezćutna kao bronca, robstvo bez odahnuća.” Ni Amiel, ni nitko drugi tada nije mogao ni zamisliti da će se baš u tim “južnim zemljama” kojih devet desetljeća kasnije izleći mnogo primitivnija, okrutnija, hladnija i neumoljivija barbarska horda od one ruske. U barbarstvu, krvološtvu i bestijalnosti svake vrste ova horda krvoločnih divljaka nadmašiti će Atiline Hune, Gengis-kanove Mongole i sve druge divljačke horde koje su ikada stupile na tlo “Civilizirane Europe”. Ova krvava horda, pod imenom “Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije”, izvršila je najstrašniji genocid nad hrvatskim narodom pred očima i s pomoću baš te “Civilizirane Europe”.
Tiraniju i robstvo bez predaha, koje je hrvatski narod tada trpio pod jarmom ove horde, čitav “civilizirani” sviet je vidio, ali je glumio da ih ne vidi.
Svjedočanstvo partizana-djeteta Dušana Vukovića
Dušan Vuković bio je “hrvatski Srbin” iz Dalmacije. Evo njegovoga svjedočanstva u cielosti:
- U partizanski odred “Svilaja-Mosor” stupio sam u rujnu 1943., u selu Maovice u podnožju brda Kozjak. U to vrieme još nisam bio navršio jedanaest godina starosti. Moj stariji brat već je bio u partizanima i ta činjenica, zajedno s neobuzdanim načinom života kojim sam živio, bio je razlog za moj odlazak u redove Titine vojske. Želim naglasiti da ja na taj korak nisam bio prisiljen radi ponašanja Hrvatske vojske, niti talijanskih jedinica u tom sektoru. Ni jedna od ovih oružanih snaga uobće nije uznemiravala moje selo.
Komandir odreda “Svilaja-Mosor” bio je kapetan Bogdo Njeguš iz Drniša u Dalmaciji. On je danas direktor Hrvatskog geološkog instituta, koji se nalazi na 3b/V Đorđićeva ulica u Zagrebu. Naš politički komesar bio je Mile Njegić iz Miočića.
Kasno 1944. ja sam bio premješten u osmu brigadu Dvadesete udarne divizije, koja je bila pripojena VIII. korpusu “Narodnooslobodilačke armije”. Ovom partizanskom formacijom zapoviedao je general Petar Drapšin. Naše su jedinice snabdievane od strane britanskih oružanih snaga. Maršal Aleksander, englezki zapoviedajući general, naredio je da kroz Knin u unutrašnjosti Dalmacije i Gospić napredujemo prema Rijeci. Time bi mogli pomoći u stvaranju obruča oko neprijateljskih snaga koje su se povlačile prema sjeveru.
Kad smo zauzeli Knin mi smo zarobili broj Niemaca i hrvatskih ustaša i domobrana, kao i grupu srbskih četnika koji su bili pod komandom vojvode Momčila Đujića. Major Marinković, koji je bio šef kninskoga vojnog područja, naredio je masakar ovih zarobljenika podieljenih u grupe od pdeset do stotinu ljudi. Grupe koje su vršile strieljanja radile u smjenama. Uzprkos mojoj mladosti i meni je dodieljena dužnost strieljanja zarobljenika, ali težka njemačka strojnica, tzv. “šarac”, koju su mi dali za taj posao, bila je za mene pretežka. Zbog toga ja nisam direktno sudjelovao u ubojstvima, ali sam gledao sve što se događalo.
Procienjujem da je moja jedinica ubila 700-1000 četnika, možda 700 Hrvata i više od 1.500 njemačkih vojnika, uz kojih desetak Talijana, koji su ostali s Niemcima poslie pada Italije 1943. godine. Četnici su bili pripadnici tzv. “Dinarske divizije”. Pošto mi je okolica Knina vrlo dobro poznata, ja još uvijek mogu pokazati točno mjesto gdje su masakri izvršeni. Oko dva kilometra od grada je mjesto zvano Borići. Tu su njemački zarobljenici bili prisiljeni kopati velike rupe. Onda su zarobljenici u grupama po deset vezani telefonskom žicom. Kako je svaka ova grupa ovođena na rub koje rupe stražar bi ustrielio prvoga u redu. Prilikom pada ovaj bi za sobom u rupu povukao drugu devetoricu. Partizani bi onda iz svojih strojnica izpalili rafale u tiela još živih žrtava. Po tom su u rupe i bombe bacali. Kad su grupe svezanih zarobljenika privođene na rubove ovih masovnih grobnica znale su se dogoditi i neke dramatične scene. Sjećam se da su različite nacionalnosti išle u smrt na načine koji su ocrtavali njihov nacionalni karakter.
Neki Niemci i Talijani molili su ubojice da in poštede živote inzistirajući da nikada nisu nikome zla činili. Većina Hrvata išla je u smrt u smrknuoj šutnji, dok su neki od njih stražare psovali i udarali nogama. Srbi su vrištali i nadmašili Hrvate svojim psovkama. Nu svi su oni likvidirani bez imalo milosti.
Iz Knina uputili smo se prema Gospiću gdje su nam Hrvatske oružane snage pružale strašan odpor. Od Knina do Gospića bili smo u neprestanim bitkama s njima. Kad bi uspjeli uhvatiti kojega ustašu bilo nam je dozvoljeno s njime činiti po svojoj volji. Gledao sam kako su naši zarobljene ustaše vezali za borove a onda vrlo polako u srdce žrtve zabadali talijanski bodež (stiletto). Svrha ove vivisekcije, kako mi je rečeno, bila je pribavljanje objektivne pouke o funkciji srdca kao što je ona kojoj su studentu biologije i psihologije izvrgnuti u laboratorijima sveučilišta. Domobrani su bili nešto bolje tretirani naročito ako je komandir jedinice koja je nad njima imala kontrolu bio Hrvat. A ako je bio Srbin i oni su loše prošli. Iako su hrvatski partizani možda i spasili nekolicinu svojih katoličkih sunarodnjaka oni su se u maltretiranju i ubojstvima zarobljenika natjecali s njihovim srbskim drugovima. Na koncu došlo je naređenje da ako je komandir jedinice bio Hrvat da politički komesar mora biti Srbin i vice versa.
Vidio sam da su neki zarobljenici odvođeni u stranu od glavne grupe. Kada bi se malo udaljili partizani su im pucali u leđa, a onda bi nam rekli da su to učinili zato što su žrtve pokušale bježati. Naši su viši oficiri opravdavali ova ubojstva tvrdeći da su ovi ljudi koje smo mi masakrirali ubijali nevine ljude i da ne postoji mogućnost da oni promiene njihovo “fašističko” i “protunarodno” ponašanje.
Kod Gospića ustaše su se borile s odlučnošću kakvu valjda ni oni sami nisu do tada vidjeli. Ovdje je bitka bila jednostavno strahovita, najvruća od svih koje sam ikada vidio. Čak i prije nego je borba počela mi smo znali što nas čeka, jer gospićke ustaše su bile vrlo dobro poznati ratnici. Oni bi nas pustili da se do njihovih rovova približimo na udaljenost manju od deset metara, a onda bi neprekidnom paljbom razbili našu čitavu jedinicu. Vrlo je malo njih živih palo u naše ruke. Oni su se borili do zadnjega daha, a onda bi se ubili zadnjim nabojem koji im je preostao. Od čitave jedinice (bojne koja je ostala braniti Gospić, nap.a.) samo oko 20 ili 30 njih, podpuno bez streljiva i već više mrtvi nego živi, palo je u naše ruke.
Mi smo ove izcrpljene ratnike na mjestu likvidirali.
Pošto smo u ovoj bitci pretrpjeli vrlo težke gubitke mi smo se osvetili na pučanstvu Gospića. Sliedili smo naređenja koja nam je dala OZNA da smaknuća ovih ljudi vršimo na razne načine. Ponekad smo žrtvama izvadili srdce a onda bi tiela sakrili u krhotinama zgrada koje su bile porušene za vrieme borbe. Po svemu sudeći OZNA je htjela stvoriti dojam da su žrtve stradale prilikom rušenja zidova i podova. Drugi leševi skrivani su u pećinama u brdu nedaleko od Gospića. Vidio sam jednoga ustašu koji je bio živ oderan a onda njegovom kožom obješen na ogranak jednoga stabla. Vjerujem da je tada u Gospiću ubijeno oko 400 ljudi, većina njih na vrlo sadistički način. Isto tako, želim napomenuti da sam vidio oficire koji su bili u pratnji ruske delegacije koja je došla pregledati partizanske operacije kako slikaju one leševe u pećinama.
Vjerojatno su te slike kasnije rabili kako bi nasamarili Zapadne saveznike da misle da su ustaše ili neki drugi Hrvati počinili te zločine.
Poslie kad smo se oporavili od borbi kod Gospića uputili smo se prema Senju i Novom Vinodolu. Onda smo se priključili partizanskim formacijama koje su se približavale Rijeci. Kod diela Rijeke zvanog Sv. Katarina imali smo ogorčene bitke s hrvatskim postrojbama.
Odatle smo se uputili prema Sloveniji. Kada smo ušli u Ilirsku Bistricu zarobili smo velik broj njemačkih i hrvatskih vojnika. Relativno mali broj Niemaca odjeljen je od ostalih i grupiran prema zvanju (zanatu) kojem su pripadali u civilnom životu. Naprimjer, jedinica kojoj sam pripadao preuzela je šofere i mehaničare. Ostali zarobljenici bili su pobijeni u neposrednoj blizini mjesta. Primjetio sam da su ovi Hrvati na sebi imali njemačke odore, ali na rukavima su imali hrvatski grb (hrvatski legionari, nap. a.). Najvjerojatnije samo je 2% ovih ratnih zarobljenika preživjelo masakar i poslano prema Zagrebu.
Većina zarobljenika je strieljana, ali prije nego su dobili ovaj konačni coup de grace oni su pretrpili grozna mučenja. Svojim očima sam vidio kako im partizani režu nosove, uši, kopaju oči i u njihovo meso urezuju razne simbole, posebno onima za koje su mislili da su možda služili u Gestapo-u. Partizanskim regrutima unovačenim te 1945. godine dato je kratko “obrazloženje” za masakriranje ratnih zarobljenika. Naravno, zarobljenici prije strieljanja nisu bili privedeni nikakvom sudu. Način na koji će biti ubijeni ostavljen je na volju lokalnim komandirima, koji su opet samo sliedili naredbe komande VIII. korpusa da se sve zarobljenike mora likvidirati. Ne mogu točno procieniti broj žrtava jer su likvidirane kroz dosta dug period vremena i od različitih skupina likvidatora. Često smo čuli duge strojničke rafale pa mislim da je likvidiran vrlo velik broj zarobljenika. Znam da je u Sv. Petru i okolici Kraša ubijeno 1.000 njemačkih zarobljenika. Tu je ubijeno i nešto Hrvata. Koliko se sjećam nismo dobili otvorenu zapovied da ubijamo civile, ali pošto su bili pomješani s vojnim osobljem, ubijali smo i njih.
Evo imena partizanskih jedinica koje su izvršile glavne masakre i imena oficira i komesara koji su njima zapoviedali:
Prvi bataljon (moja jedinica) 8. brigade, 20. Udarne divizije, 8. korpusa “Četvrte narodnooslobodilačke armije”; komandant 20. divizije pukovnik Bogdan Pečetić; komandant 8. korpusa general Petar Drapšin, komesar Vladko Ćetković; komandant 8. brigade podpukovnik Ivo Purišić iz Muća, komesar Dragutin Crnogorac iz Kninskog Polja; komandir moga bataljona bio je Mile Knežević, koji je bio iz Maovica; komandir 2. bataljona naše brigade bio je Dane Bogunović iz Vrela kod rijeke Zrmanje, a komesar Rančić iz sela Vojnić u okolici Sinja.
Dvadesetšesta divizija 8. korpusa; komandant Marko Bace. Komandant 8. brigade ove divizije bio je major Simo Dubajić iz Bukovice.
Osma Kordunska divizija; komandant Jože Skočilo, komesar Đuro Kladarin (danas direktor novina Zagrebački Vjesnik).
Šesta Lička proleterska; komandant Đoko Jovanić (sada šef Zagrebačke vojne oblasti), komesar Rade Žigić.
Jedanaesti korpus; komandant Većeslav Holjevac.
Četvrta crnogorska proleterska divizija; komandant Lazo Lopačić.
U masakrima su svoje ruke imale i neke jedinice 19. divizije i 7. banijske.
U lipnju 1945. ja sam premješten u zaštitni bataljon Druge armije koja je bila stacionirana u Zagrebu. Zapoviedajući oficir Druge bio je general Ivan Gošnjak, njezin komesar bio je Rade Žigić, a načelnik štaba general Ivan Šibl. U Glavnoj komandi grada vidio sam kako su likvidirali grupu od 500 zarobljenika. Ubijani su u manjim grupama, a smrt su morali čekati pod najstrahovitijim uvjetima koji se mogu zamisliti; gladni, žedni i izmučeni od neprekidnog zlostavljanja, zbijeni u vrlo tijesne, krvlju uprljane i na sve druge načine zagađene ćelije.
Masakri su izvedeni na obali rijeke Save ili u šumi parka Maksimir. U ovu šumu zarobljenici su odvoženi u kamionima zvanim “Marica”. Većeslav Holjevac je imao vodeću ulogu u ovim likvidacijama.
Jedna drama za vrieme ovih masovnih ubojstava ostala je duboko usječena u moje sjećanje. Šef OZNA-e koji je naredio pokolje počinjene oko Ilirske Bistrice bio je Mile Beljan, Srbin iz sela Miočić kod Drniša. U Zagrebu, međutim, oficiri vojne OZNA-e bili su Novica Radović (sada služi u Sudskoj zaštiti u Sisku), Rade Ljubičić i Stevo Nišević. Jednoga dana oni su mi pokazali grupu mladih ustaša, od kojih ni jedan nije bio stariji od 16 godina. “Gledaj Dušane,” oni su mi rekli, “ima i mladih ustaša.” Onda su dječake odveli na obalu Save, gdje ih je jedan svećenik izpovjedio i dao im odriešenje. Kad je to završeno partizani su dječake izboli bajunetama i njihova tiela bacili u Savu. Ista sudbina stigla je i svećenika.
Drugo grupno ubojstvo koje ga se živo sjećam bilo je umorstvo velike grupe ranjenih hrvatskih vojnika koji su kao dragovoljci služili na Iztočnom frontu. Kad su partizani ušli u Zagreb oni su bili u bolnicama Zagreba. Oni su najprije odvezeni u zatvor u Petrinjskoj ulici, a onda su odpremljeni negdje drugdje gdje su ubijeni. (Vjerojatno se radi o ranjenicima koji su završili u Jazovki, nap. a.). Ja nisam bio svjedok umorstva, ali sam o njima čuo iz pouzdanih izvora i, iako mlad koliko sam tada bio, ova epizoda mi se ogadila više od svih doživljaja koje sam gore naveo.
Dok sam bio u Zagrebu imao sam obilan broj prilika gledati masakre vojnih i civilnih grupa. Potrebno je spomenuti da su ubojice, po njihovoj poznatoj navici, svim žrtvama prije nego su ih ibijali oduzimali sve vriedne stvari, ako su ih imale. Žrtvama koje su imale zlatne zube izbijali su kundacima svojih pušaka. Na ovaj način posebno su mučeni i ubijani njemački oficiri.
Iako bez ikakvog stvarnog razuma o onome što činio i što je rat, ja sam otišao u partizane u dobroj namjeri. Stvari koje sam vidio dok sam bio u 8. brigadi XX. divizije i u zaštitnom bataljonu Druge armije uveliko su uzdrmale moju dječačku vjeru u ono u što sam tada vjerovao.
Svejedno, izgledalo mi je da za mene nema drugoga mjesta osim u toj vojsci. I tako, ja sam u njoj nastavio služiti na raznim dužnostima. Konačno, postao sam šefom Pratećeg odjela “Državnog Sekretarijata za Unutarnje Poslove Federativne Narodne Republike Jugoslavije”.
Ali sada ja više nisam bio dječak, nego radije odrastao mlad čovjek kadar misliti sam za sebe i razlikovati pravo od krivoga. Radi nezavisnosti uma koji se u meni razvijao došlo je do moga neslaganja s mojim kolegama i višim oficirima. Zbog toga bio sam prisiljen napustiti moj posao i pobjeći u Italiju.
Sve ovo što sam gore naveo učinio sam drage volje prema diktatu svoje savjesti. Ništa od onoga što se događalo nisam pokušao prikriti, pa čak ni oner adnje u kojima sam i sam sudjelovao, jer želim biti od barem neke pomoći u borbi protiv Vladavine Terora koja me je učinila žrtvom svoje obmane dok sam još bio dijete. Odlučio sam dati ovo svjedočanstvo poslie dosta dugog zrelog promišljanja. Danas mi sjećanje na moje djetinjstvo izgleda odvratno i shvaćam da je mnogo onoga što sam onda doživio, i o čemu sam u to vrieme malo razmišljao, sramotno i pokudno.
Mojim podpisom potvrđujem točnost i istinitost svih izkaza koje sam gore naveo. Ovi izkazi su su točno zapisani i prije moga podpisa meni pročitani. Izjavljujem da sam spreman da isto potvrdim pred svakom ovlaštenom komisijom ili tribunalom.
Dušan Vuković
Razni Goldsteini, Klasići, Jakovine i drugi jugoslavenski istoričari, kojima je još dozvoljeno da žive i rade to što rade u Hrvatskoj za koju je proliveno toliko nevine hrvatske krvi, vjerojatno će i ovo svjedočanstvo nazvati “ustaškom revizijom povijesti”.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
