Zločin genocida koji se ne smije zaboraviti (2 dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 13 Ožujak 2020 12:53
Komandant i komesar Titinih “elitnih jedinica”
Svjedočanstvo Hasana Selimovića - nastavak:
“…Ovdje je možda potrebno spomenuti jednu anegdotu koja bi mogla razsvietliti uvjete koji su prevladavali u zarobljeničkom logoru u Samoboru. Za vrieme povlačenja iz Hrvatske nama se priključio niski, mršavi dečkić s imenom Mato.
Rekao nam je da je on ratno sirotče iz Slavonskoga Broda te da je za vrieme rata radio u tvornici cipela u Zagrebu koja je bila pod upravom Poglavnikovog tjelesnog sdruga. Moguće je da je tamo radio jer je uz ostale pojedinosti znao da se tvornica nalazila na uglu Draškovićeve i Jurišićeve.
Dogodilo se da je među partizanskim stražarima u Samoboru bio i jedan partizanski podporučnik iz njegovoga rodnog mjeta. Ovaj partizan ga je nagovorio da izda razne ustaše koji su se do tada uspjeli prikrivati kao domobrani. Sve skupa on je izdao oko 30 ljudi, među kojima su bili i poručnik Marko Stojić i zastavnik Galić. Šofer generala Tomislava Sertića i ja imali smo “čast” biti identificirani u procesu prokazivanja. Ranije, kad smo se izlazeći iz vlaka našli u rukama partizana ja sam se uspio dočepati jedne mornaričke jakne i uzeo ime jednoga prijatelja za kojega sam znao da je poginuo u jednoj bitci i tako se do sada uspješno prekrivao kao mornar rodom iz Siska.
Nas trideset koje je ovaj mali štakor izdao utjerani smo u podrum neke dvokatnice koja je imala dvorište u kojem je bila velika trešnja. Na podrumu je bio jedan vrlo mali prozorčić s željeznim gatrama. Dva smo dana bili živi zakopani u ovaj podrum. Nitko nam nije dao ni hrane, ni vode, niti ikakvu posudu za obavljanje nuže. Kroz zid smo mogli razgovarati s nekim zarobljenicima koji su bili u drugoj prostoriji s posebnim ulazom. Oni nam rekoše da su svi koji su dovođeni u ovaj podrum ubijeni te da i nas čeka ista sudbina.
Drugi dan našega utamničenja, negdje oko 10 sati na večer, krojač koji je živio u kući preko ceste, došao je do našega prozora. Vrlo tihim glasom on nam je rekao da nema opasnosti da budemo ubijeni jer da je “maršal” Tito preko radija održao govor u kojem je rekao da treba prestati s “neodgovornim” (neslužbenim) ubojstvima. Krojač nam je također rekao da su se građani Samobora pobunili na neprestane pokolje u blizini njihova mjesta. Dolina u njegovoj blizini bila je toliko napunjena s razpadajućim leševima da je postojala ozbiljna prietnja zaraze kuge poput one u srednjem vijeku prije uzpostave hrvatske Vojne krajine.
Poslie što nam je donio ovu koliko-toliko ohrabrujuću novost ovaj čovjek plemenita srdca donio nam je nešto kukuruza, nekoliko komada kukuruznog kruha i kantu vode tako da smo po prvi put u mnogo dana imali nešto za pojesti i popiti.
Idući dan partizani su uzeli i popisali naša imena i osobne podatke, a onda su nas pustili da iziđemo na dvorište. Također, po prvi put od kad smo im pali u ruke dali su nam malo kukuruznoga kruha. Prije toga, kad bi nam i dali nešto što se zvalo hranom bila je prljava kukuruzna kaša kojom su seljaci hranili svinje.
U sumrak istoga dana došao je tzv. partizanski “delegat”. Iz kataloga koji je kod sebe imao pročitao je naša imena i naredio da se postrojimo u vojnički stroj poslie čega nas je dvanaest do zuba naoružanih srbskih partizana sprovelo u zarobljenički logor u Prečkom.
Put od Samobora do Zagreba je vrlo kratak. Ali na tom kratkom komadu puta partizanski krvnici su od nas trideset ubili deset zarobljenika. Jednoga su ubili samo prije ulaza u Prečko.
Moram reći da je, na suprot onom slovenskom, pučanstvo Samobora i okolice bilo prema nama prijateljski razpoloženo. Kad god je mogao ovaj narod nam je bacao hranu, cigarete i druge potrebštine koje su za nas bile kao dar s neba.
Srbski partizani su ih pokušavali što dalje otjerati i spriečiti. Uhitili su i zatvorili broj žena koje se nisu pokoravale njihovoj mržnji i osveti.
Logor u Prečkom bio je smješten u barakama koje su prije pripadale Hrvatskoj častnoj radnoj službi. Zgrade su bile na polju opasanom bodljikavom žicom. Jedan dio logora bio je određen za njemačke zarobljenike. Nitko od zarobljenika nije pušten u ove barake, svi smo morali spavati na otvorenom. Dan poslie našega dolazka predani smo kapetanu Kajiću. On je bio sin Stipe Kajića bivšega upravitelja kaznionice u Bihaću za vrieme Karađorđivićeve Jugoslavije.
Bez obzira na to što je u bivšoj Jugoslaviji i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj imao dugi kriminalni rekord ovaj Kajić je postao partizanski kapetan. Moram priznati da nam je on učinio uslugu kad nas je priključio drugim hrvatskim zarobljenicima i da partizani pod njegovim zapovjedničtvom nisu ondje nikoga ubili. Također, oni su nam davali bolje porcije svinjske kaše od onih koje smo igdje prija dobivali. Svejedno, boravak u Prečkom bio je sve samo nije udoban.
Dok sam bio tamo jedan srbski četnik, seljak negdje od Nevesinja, dao mi je jednu groznu informaciju. Izpričao mi je kako ga je komanda logora poslala da nasječe grana i šiba od kojih će se, kako mu rekoše, praviti metle. I dok je on oko bivših bunkera i rovova, poredanih na uzvisinama oko Save, sjekao šibe naišao je na masovne grobove pokrivene vrlo tankim slojem zemlje. On se usudio odkopati malo zemlje i vidio je da su puni izmrcvarenih tiela, neka bez ruku i nogu. Iz onoga kako je on opisao ove leševe jasno je da su partizani ovdje pobili invalide koje su odvezli iz Doma za invalide na Sv. Duhu. Ovaj Srbin mi je točno pokazao gdje su ovi leševi pokopani tako da bi ih u nekom budućem vremenu mogao bez problema naći.
Drugi zarobljenici u ovom logoru su mi također pričali o sličnim zločinima koje su partizani počinili. Detaljno su mi opisali ubojstvo 50 ljudi koji su za vrieme rata osliepili, bilo radi ranjavanja ili priodnih razloga. Poslie što su ubili ove nesretne žrtve Titini dželati su ih bacili u Savu. Kad su neka od tih tiela izvučena iz Save komunistički monstrumi su razglasili da su to “žrtve ustaške bestijalnosti”.
Veliki broj ljudi iz Prečkoga i ostalih mjesta zna za ove zločine. Pod vrbama oko 500 metara od našega logora mogli smo vidjeti množtvo štapa i štaka. Neki od njih se vjerojatno još i danas mogu tamo naći. To su niemi dirljivi svjedoci jednoga od najgroznijih zločina ikada zapisanog u analima poviesti.
Treći ili četvrti dan našega boravka u Prečkom komandant logora pročitao je 30 imena nas ustaša koji smo dognani iz Samobora. Zajedno s nas dvadeset pročitao je i imena one desetorice koje su partizani na putu ubili. Mi koji smo još bili živi javljali smo se na proziv njihovih imena naglašavajući da su ostali na putu kojim smo gonjeni. Na to nam je on počeo psovati majku i histerično vrištati i vikati: “Banditi! Od vas trideset deset vas je pobjeglo!”
Malo poslie toga, zajedno s 2.000 drugih hrvatskih zarobljenika, nas dvadeset ustaša sprovedeno je na željeznički kolodvor. Tu smo natiskani u teretne vagone i upućeni u Karlovac. U vagonu sam se našao s mojim susjedom iz Bihaća krojačem Safetom Alijagićem.
Kao i ja, on je danas još živ. Ja možda baš njemu dugujem moj život. Onaj mali štakor Mato je znao da sam ustaša, ali nije znao moje ime, pa sam još rabio alias Čatović i rekao Alijagiću da me ne zove pravim imenom, nego Čatović. On je to učinio i partizani nisu saznali za moje pravo ime.
Kad smo u Karlovcu izašli iz vlaka tjerani smo kroz grad do logora koji je bio u vojarni P.T.S-a. Ova zgrada je bila malo izvan grada uz cestu Karlovac-Duga Resa. U logoru je već bilo oko 1.500 hrvatskih zarobljenika, svi iz ličkoga sdruga pukovnika (Juce) Rukavine.
Dan poslie našega dolazka stotinu nas je određeno na kupljenje suhih grana u šumi iza logora između rijeka Mrežnice i Dobre. U neposrednoj blizini bile su neke uzvisine pokrivene visokim stablima. Tu su Talijani za vrieme rata izgradili bunkere koji su još bili čitavi. Neki od zarobljenika su primjetili da su dva bunkera, kao i nekoliko rovova koji su u zig-zag obliku bili oko njih izkopani, do vrha napunjeni granjem. Kad su oni počeli ono granje lomiti i vući na svoj užas su vidjeli da su oba bunkera i rovovi puni leševa obučenih u ustaške i domobranske odore. Ruke ubijenih žrtava bile su povezane žicom. Mi smo riskirali malo bolje pogledati ova tiela i vidjeli da su većini njih glave bile smrskane, vjerojatno kundacima.
U četiri godine rata nikada nisam vidio ovako strašan prizor.
Na našu sreću partizanski stražari nisu bili blizu nas kad smo odkrili ovaj strahoviti zločin. Da partizani ne bi saznali da smo nabasali na ovo stratište mi smo se na brzinu udaljili, jer ako bi oni saznali da smo odkrili ovaj njihov grozni zločin oni bi nam priredili istu sudbinu ovih čijim tielima su napunjeni ovi bunkeri i grabe. Na brzinu smo skupili suhih grana i što smo brže mogli pobjegli natrag u logor.
Nemoguće je reći koliko je leševa bilo natrpano u ove bunkere i grabe. Samo u grabama (rovovima) ocienio sam da ih ima više od pet stotina.
Drugi koji su sa mnom bili i ovo vidjeli bili su: domobranski poručnik Dragutin Fezić, ustaški nadporučnik Malin Malkoč, ustaški civilni upravitelj Husein Fajtović, ustaški bojnik Edhem Kariković, jedan bojnik Jurišne divizije i jedan nadporučnik P.T.S-a., ne mogu se danas sjetiti imena ove dvojice i još nekih koji su vidjeli ove masovne grobnice. Možda je još neki od njih danas živ.
U karlovačkom logoru smo ostali deset dana. Za čitavo to vrieme bili smo prisiljeni slušati “predavanja” nepismenih partizanskih političkih komesara u kojima su nam govorili da ćemo biti uključeni u Titinu armiju. Jedne noći iz logora je pobjeglo oo stotinu zarobljenika. Ovi zarobljenici bili su uglavnom ustaše iz Like. Oni su sa sobom odnieli sve kuhinjsko pouđe i sve kukuruzno brašno tako da mi ostali nismo ujutro dobili ništa za jesti. Isti dan logor je zatvoren a nama je rečeno da idemo u Zagreb. I zaista, odpremljeni smo u glavni grad nu u njemu nismo dugo ostali. Opet smo utovareni u stočne vagone. Kad je vlak pošao iz Zagreba stražari su nam rekli da smo na putu za Srbiju. Mi smo zaključili da nas vode u tu zemlju kako bi nas lakše mogli pobiti. Zarobljenici su rabili svakojake načine da pobjegnu iz ovih vagona i mnogi od njih su uspjeli. Ja sam imao sreću pobjeći u Okučanima. Ondje sam našao jednoga od mojih ratnih drugova veterana Šeste ustaške divizije kojom je zapoviedao general Vladimir Metikoš.
(Ova divizija je u čuvenoj bitci na Lievče Polju u travnju 1945., podpuno uništila četnike pod zapovjedništvom Pavla Đurišića, Zaharija Ostojića, Petra Baćovića i četničkog ideologa Dragiše Vasića nap. a.). Ovaj moj suborac mi je pomogao da se potajno prebacim u Zalužane kod Banja Luke.
U Banja Luci sam se skrivao petnaest dana. Onda me je moj stari susjed Aziz Midić izdao Ozni, čijim je on doušnikom postao. Tako, 25. srpnja 1945., ušao sam u tzv. Crnu Kuću banjalučkoga zatvora. Koncem prosinca 1946. prebačen sam u zatvor u Bihaću poznat kao “Kula”. Onda, 3. ožujka, prebačen sam u zatvor OZNA-e. Ovdje se dogodilo nešto što smatram da treba izaći na javu. Bilo je to 13. ožujka 1946., negdje oko jedan sat poslie podne. Bio sam ztvoren u ćeliji s trinaest drugih ljudi, većinom iz okolnih mjesta. Odjednom, partizanski su stražari naglo otvorili vrata naše ćelije i u nju ubacili častnu sestru iz reda Presvete Krvi Kristove. Na sebi je imala svoju vjersku haljinu (habit), a oko pasa crveni konopac Reda.
U smrtnom strahu što se našla među grupom muškaraca, ona je s prekrštenim rukama niema stajala kod ulaza naše tamnice i gorko plakala.
Vidjevši da su krvnici među nas ubacili jadnu ženu, posebno častnu sestru, svi smo bili zapanjeni. Bilo je očito da će ona s nama dieliti naše zatočeništvo bez ikakvih prilika za skrovitost. Približio sam se jadnoj setri, predstavio se i rekao: “Oprosti mi sestro, ali nemoj samo tu stajati i plakati. Ti si u zatvoru i najbolje će biti da sjedneš na “palače” (neka vrsta platforme od dasaka na kojoj su zatvorenici spavali). Setro nemoj plakati i nemaj nikakva straha od nas. Ovo je naša sudbina i moramo je izdržati.”
Izgledalo je da su je moje rieči malo smirile nu još je uvijek na prsima držala svoje ruke i bilo je očito da je još bila u strahu. Kad se malo smirila rekla nam je da je njezino kršteno ime Mara Jelić i da je kćer Ive Jelića iz Žegara. Njezino redovničko imebilo je Sestra Majela.
Ona je dan prije uhićena pod obtužbom da je bivšem učitelju, ustaškom bojniku Idrizu Deliću koji se tada krio u Plješivici, slala sanitarne i druge stvari, uključujići i pisaći stroj. S njom su uhićene još tri častne sestre i nekoliko ljudi iz Žegara. Sjećam se da nam je rekla da je jedan od ljudi koji su uhićeni bio postolar Andrija Konjević.
Sestri Majeli nije bilo dozvoljeno da sa sobom ponese bilo kakvu odjeću osim one što je na sebi imala. Moja majka mi je poslala jednu jastučnicu, koju sam sada razparao i dao je sestri Majeli zajedno s jednom mojom dekom. S drugim zatvorenicima u ćeliji uspio sam napraviti nekakav zastor oko noćne kible kako bi ona imala kakvu-takvu zaštitu. Uzprkos svemu što smo mi mogli učiniti jadna sestra je bez sumje trpjela velike tjelesne i duševne muke.
Danima je neprestano plakala i odbijala uzeti i ono malo hrane koju smo joj mogli dati.
Mjesec i pol dana morali smo zajedno spavati na onim malim palačama. Ja sam spavao na jednoj strani sestre Majele a postolar Konjević iz Žegara, koji je isto bio bačen u našu ćeliju, na drugoj. Svatko od hrvatskih zatvorenika, bez obzira je li bio katolik ili musliman, u ovom bloku ćelija tretirao ju je s najvišim stupnjem poštovanja kao da je svima bila majka ili rođena sestra.
Sve i jedan čovjek koji je s nama dielio ovu ćeliju , a koji je još danas možda živ, može potvrditi istinitost ove priče. Pošto smo u ovom periodu našeg prisilnog druženja jedni druge dobro upoznali zapamtio sam sva njihova imena i ovdje ću navesti nekoliko njih u slučaju da ih neki od čitatelja jednom sretne. To su bili: Rasim Čavčić, glavar sela s istim imenom (Čavčić). Njega su komunisti kasnije osudili na deset godina robije samo za to što je bio bezkompromisni hrvatski domoljub. Ramo Amidžić, seljak iz Pokoja osuđen je na šesnaest godina robije za isti razlog. On je preživio težku robiju i danas živi u svom rodnom selu. Mehmed Kulenović, poduzetnik iz Kulen Vakufa osuđen je na osam godina robije, mislim da danas živi u Derventi. Postolar Konjević danas radi kao obični radnik u postolarskoj kooperativi u Bihaću. Drugi seljak, Maso Mijanović, osuđen je na dvanaest godina robije za to što je odbio podpisati vjernost “tekovinama marksizma”. S nama je bio i jedan koji nikada nije bio za ništa osuđen.
On je navodno bio zatvoren za to što je bio “kapitalist”. To je bio Hasan Ljubijankić, poduzetnik iz Bosanskog Novog.
Druge tri častne sestre uhićene kad i sestra Majela bile su bačene u druge ćelije ovoga zatvora. Svi zatvorenici prema njima su se ponašali s najvišim stupnjem poštovanja i sve su činili kako bi umanjili poniženja i muke kojima su bile izvrgnute. Kad su saznali što se dogodilo ovim sestrama visokopoštovanog vjerskog reda većina stanovnika Bihaća bila je uvrieđena i razljućena i otvoreno je osudila komunističke vlasti radi čega su mnogi od njih bili strogo kažnjeni. Sve četiri sestre su kasnije osuđene za “zločin protiv naroda” i poslane u zatvor u Stolcu u Hercegovini. Sestru Majelu nisam više vidio sve do siječnja 1961. godine. Do toga datuma oboje smo bili pušteni iz zatvora i ja sam na putu stao u Žegar da je vidim. Ona mi se tada najsrdačnije zahvalila za “bratsko i hrabro ponašanje” koje smo joj mi hrvatski sužnji ukazali u onim težkim danima.”
Spreman sam pred bilo kojim legalnim forumom pod zakletvom potvrditi ovo svjedočanstvo koje sam ovdje dao. U ovom svjedočanstvu iznio sam čistu istinu o mojim osobnim doživljajima u posliednjim danima Nezavisne Države Hrvatske i ranim godinama komunističkog režima nametnutog hrvatskom narodu od strane Tite Broza i njegovih krvožednih bandi.
Hasan Selimović
Rim, 25. travnja 1961.
Dok kosti stotina tisuća ovih nevinih žrtava trunu u nekoliko tisuća masovnih grobnica sinovi i unuci onih koji su se sa srbokomunističkim krvnicima natjecali u ovim zločinima genocida nad svojim narodom svim silama pokušavaju spriečiti odkrivanje ovih zločina, a naši nacionalni politički lideri tiho, vrlo tiho, u svojim govorima tu i tamo spomenu kako bi ih (možda) trebalo odkriti.
Svaki komunizam, a posebno jugokomunizam kao moderni vampir mogao je živjeti samo na krvi onih koji su mu se na bilo koji način opirali. Naši mladi naraštaji, koji su i dalje prisiljeni u školama i sveučilištima slušati predavanja sinova, unuka i drugih obožavatelja ovih monstruoznih jugokomunističkih krvnika, poput raznih Klasića, Jakovina, Budaka, Kapovića, Josipovića i dr., malo ili ništa ne znaju o ovim groznim zločinima nad njihovim predcima čiji kosturi vape za pravdom koju im je, izgleda, i Bog uzkratio. Uzprkos tome ti naši mladi ljudi, ili većina njih, nisu zatrovani jugoslavenstvom, što jasno svjedoči njihova nazočnost i ponašanje na Thomsonovim koncertima i drugim domoljubnim manifestacijama. Za to jugokomunistička bagra koja opet vlada Hrvatskom na sve moguće načine pokušava pred tim mladim ljudima prikriti ove zločine svojih predaka jer vrlo dobro znaju da će kad ti zločini izađu na vidjelo doći kraj njima i njihovom “antifašizmu”.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
