“Komunistički pokret je u stvari bio pokret Draže Mihailovića i srpske politike” - Adil-beg Zulfikarpašić
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 05 Lipanj 2020 13:00
Pouka za bosanske “antifašiste”: Titini “antifašisti” su bili 95% četnički koljači, a onih drugih 5% njihove sluge.
Pod naslovom ‘Put u Foču 1942.”, bivši Titin oficir Adil-beg Zulfikarpašić zapisao je sliedeće: “……Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji, da je Srbin.
– Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?
– Kojim svijetom? – pravio se stari nevješt. – Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.
– A sa Turcima? – kao dosjetio se on. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazo sam ja vojvodi Klariću: ‘Iskopajte jame, pa zatrpajte; naćerajte, neka sami sebi jame kopaju!’ – A on meni kaže: “Nemamo vremena, čoče…”
– Mi smo imali u gradu jednu grupu simpatizera,nastavlja Zulfikarpašić, koja je štampala letke i dijelila naš materijal. Što je bilo sa njom?, upitao sam jednog našeg čovjeka. – Enesa Čengića i oca mu zaklali su prvu noć, neke su poslije pobili, a neke povješali. Uglavnom izuzev Fajka Kurspahića, koji je negdje bio sakriven svi su pobijeni. Srpski dio te grupe je ovdje, sad radi u propagandnom odjelu kod partizana.
– A kako su se oni držali?
– Pasivno, neki od njih imao je četničku kokardu.
– Jesu li uspjeli ti koljači pobjeći ili smo neke pohvatali?
– Pobjegli su samo desetak, ostali su svi ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljača. Ništa nije učinjeno da se kazne.
– Otiđi molim te do moje majke i sestara, reci da sam ovdje i da ću doći čim svršim u Vrhovnom štabu.
Činilo mi se kao da jašem ulicama nekog tuđeg grada, izmedu tuđih ljudi, nakon strašnog pohoda Džingis Kana ili Avara. Nisam mogao da shvatim što se dogodilo u mom rodnom mjestu (Foči).
Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Gorstl’. Rekli su mi, da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima netko kod Tita. Nakon ne-kog vremena izišao je Strajo Kočović, bradat, obučen je bio u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio samo je čudno pogledao u moj M.P. i bombe na kajišu. Tito ga je ispratio na vrata.
– Šta ovaj radi kod Tebe? pitao sam Tita. – To je komandant fočanskog partizanskog odreda, os-tavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi. Šaljem ga danas sa Borom Tošovićem u Ćelebiće da mobiliziraju još jedan odred. Tebe trebam hitno, – rekao mi je. – Dobro je, da si već došao. Sjutra rano ćeš sa Feridom Čengićem i članom Vrhovnog štaba Lolom Ribarom ići na pregovore u Ćurevo. Tamo su neka muslimanska sela odbila da predaju oružje. Oni su nam poslali parlamentarce, da nam jave da oni nas neće dirati, ali da im oružje treba za borbu protiv četnika. Medutim, mi vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a najzad ne možemo trpiti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših. Putem će ti ostalo objasniti Lola.
Drugi muslimani su ovdje prema nama pasivni. Ti si iz ugledne muslimanske obitelji, ti moraš pokušati pokrenuti muslimanske mase da se opredijele za nas. Čuo sam, tebi su četnici zapalili kuću i ubili brata, to će upravo biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirnicu.
Razmotrićeš sve mogućnosti sa Feridom i podnijeti mi plan čim se vratiš iz Cureva. Idi da se odmoriš, jer u toku sjutrašnjeg dana se morate vratiti nazad.
Omer-beg Čengić, koji je isključen iz kadetske škole radi srpstva, uhvaćen je i zaklan na pragu kuće. Nisu mu pomogla odlikovanja ni njegova zagrijanost za srpstvo, jer je bio musliman.
Salih-efendija Hasić je bio predsjednik općine, Veliko-Srbin i jenesovac, zaklan je zajedno sa bratom.
Kada se Zulfikarpašić potužio Titi da su Strajo Kočović i drugi četnici poklali tisuće nevinih ljudi ,civila, u Foči i okolnim selima i tražio njegovu intervenciju Tito mu je odgovorio:
‘Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba.’
- A Rodoljub Čolaković i Risto Tošović, piše dalje Zulfikarpašić, nisu nimalo bili uzbuđeni ovom pričom o pokolju i Čolaković mi je rekao: “Kada bi mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika.”
- Ujutro mi je kurir doveo konja. Jahali smo prema Brodu. Sedam kilometraa uz Drinu bilo je sedam kilometara pored mrtvaca i zgarišta. Odatle prema Ćurevu ista slika. Nakon dva sata ja-hanja kurir nam je rekao da smo se približili Ćurevu. Nakon još deset minuta jahanja, sa brijega su nas upozorili da stanemo. Počeli smo se dovikivati. Naprijed nismo smjeli sa oružjem. Pošto smo im rekli, da smo došli na pregovore, dozvolili su da ja, Ferid Čengić i Lola Ribar bez pratioca i oružja uđemo u selo. Mi smo za svaki slučaj sakrili bombe i u džepove uzeli otkočene pištolje. Dočekao nas je jedan mladić i poveo u štab. Preko leđa imao je staru lovačku pušku. U jednoj maloj seoskoj kući sa jednom prostorijom dočekalo nas je nekoliko muslimana. Bili su u prostim seljačkim odijelima, kao da su se tek sa njiva vratili. Kada smo ušli, oni su ustali na noge.
Dobro došli!
Selam Alejkum, rekao sam. Oni su me samo malo oštrije pogledali, nisu mi ništa odgovorili.
Ovo vam je sin Huseinbeg, a ja sam Čengić sa Vihovića, reče Ferid.
Ma čuli smo za vas da ste u partizanima, – reče jedan. – Pa lijepo, sa kakvim nam dobrom dola-zite?
Rekao sam im naše mišljenje. Ustao je jedan visok, koštunjav seljak, srednjih godina da nam od-govori.
Braćo – počeo je nesigumim ali odlučnim glasom.
Čitav kotar je poklan. Nećete naći nijednog muslimanskog sela, koje nije zapaljeno, ljudi pobijeni, žene osramoćene, djeca poklana. A bez ikakva razloga. U Donjem Ćurevu su čitavo selo sa ljudima zapalili. Čitav kraj je smrdio od ljudskog mesa nekoliko dana. I mi, da nas četnici ne po-kolju, sabrali smo oružje i odlučili izginuti ko ljudi, a ne dati se zaklati kao janjci. Mi se protiv vas partizana nećemo biti. Nitko od nas neće napustiti selo ni sa oružjem ni bez oružja. A ni u kakvu politiku mi se ne miješamo. Mi branimo živote naše djece i žena. Zar da mi damo oružje vama?! Nekoliko kilometara odavde su četnici. Oni to i čekaju i poklaće nas kao ovce.
– Mi ćemo dati jednu četu, da čuva vaše selo, – rekao je Lola Ribar.
– Da se ne bi mučili, ostavite vi nama naše oružje i nas na miru. Mi ćemo se sami braniti kako možemo.
– Šta će se dogoditi, ako se vi morate povući sa ovoga terena? Rat je, vi niste jučer ovdje bili, a možda nećete ni sutra? – upitao je jedan starac.
Ribar je počeo da govori da mi nećemo trpiti, da na našem terenu itko ima vojne formacije osim nas.
– Mladiću, ovo je naš teren stotine godina, ovdje su naši domovi. Mi ćemo na ovoj zemlji ostati. Ne dirajte nas i nećemo vas dirati. Zaludu trošimo vrijeme.
Oprostili smo se i pošli.
Na kosi je stajala jedna žena sa puškom i osmatrala. Nas je poveo isti mladić do kraja sela.
– Imaš li koji metak, beže? pitao me je da ne čuju drugi. – Nemam metaka, ali daću ti dvije bombe, – rekao sam mu glasno i izvadio mu ih. Zatražio sam i od Lole i od Ferida po jednu i dali smo mu.
– A je li i ovo musliman? – pitao je za Ribara. – Ja sam Srbin, – rekao je Lola.
– Svaka ti čast, mladiću. Ama reci ti meni, zašto nas kolju ovdašnji Srbi.
– To su srpske ustaše, – rekao je Lola.
– Vala ustaše vako nisu radile!
Jašući ispod Ćureva kroz srpsko selo, iskupili su se seljaci da nas pitaju.
– Jeste li bili u ustaškom gnijezdu? Šta kažu Turci? Imaju li oružja i municije? Jesu li se ukopali? Ima li ih mnogo? – pitali su nas.
Na savjetovanju Vrhovnog Štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović-Milutin i Milovan Ðilas. Jedini, koji je izgleda akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao, da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog Štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo mnogo diskutirati.
Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće:
– Treba smatrati našom velikom političkom pobjedom, da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, ma da su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu nam škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči sada nisu potrebni kao borci nego kao pomagači. Mi imamo šnajdersku, šustersku i druge radione; muslimani neće da nam rade; tvoj zadatak je da se privuku k nama. Naravno naše simpatizere i članove partije mi ćemo prikriti i slati na drugi teren, gdje kao takvi mogu djelovati.
Da to nije bio samo slučaj s jedinicama Titine “narodnooslobodilačke vojske” u Bosni, nego i u svim drugim vidi se i iz izveštaja prve brigade tzv. 6. ličke divizije, od 17. studenog 1942. u kojem je opisan njezin nacionalni i politički sastav po bataljonima:
»Marko Orešković«: 291 borac; 284 Srbina, 6 Hrvata, 1 Musliman; 34 člana Partije i 257 »van-partijskih komunista«, među koje su uračunati i skojevci, i kandidati, i svi ostali.
»Pekiša Vuksan«: 192 borca; 186 Srba i 6 Hrvata; 26 članova Partije, i 166 »vanpartijskih komunista«.
Treći kordunaški bataljon: 326 boraca; 324 Srbina i 2 Hrvata; 58 članova Partije, i 268 »vanpartijskih komunista«.
Četvrti banijski bataljon: 213 boraca; 203 Srbina i 10 Hrvata; 41 član Partije, i 172 »vanpartijska komunista«. Štab brigade i obezbjeđenje: 26 boraca; 25 Srba i 1 Hrvat; 7 članova Partije, i 19 »vanpartijskih komunista«.
Pametnom dosta! Ali izgleda nije i Bošnjacima.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
