Gospodine Stern, je li komemoracija holokausta glorifikacija komunizma - najkrvavije ideologije u poviesti čovječanstva?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Lipanj 2020 13:04
Svatko tko pokuša revidirati poviest koju su u boljševički stanac kamen uklesali ovi židovski “humanisti” i drugi njima slični, nije ništa drugo nego “antisemit, genocidni fašist i nacist”.
“Židovski svijetski kongres podupire protivljenje austrijskog parlamenta glorificiranju pro-nacističkih sukrivaca za genocid”, naslov je članka objavljenog u New Yorku 2. lipnja ove godine.
“Židovski svijetski kongres izjavio je svoje zadovoljstvo što je austrijski parlament usvojio rezoluciju koju je pokrenula stranka Zelenih, da se zabrani ustaško glorificiranje u Bleiburgu, Koruška.
Taj događaj je postao upaljač za glorifikaciju “heroja” fašističkog pro-nacističkog pokreta koji je vladao ratnom Hrvatskom i koji je bio kriv za masovna ubojstva Srba, Židova, Roma i antifašističkih Hrvata. Kroz mnogo godina taj godišnji događaj, posjećen tisućama i podpomognut uzastopnim hrvatskim vladama i Rimokatoličkom crkvom u Hrvatskoj, bio je jenna od najodvratnijih izložbi potamnenja poviesti 2. svjetskog rata igdje u Europi.
Komentirajući austrijsku poziciju glavni podpredsjednik Židovskog svietskog kongresa, Maram Stern, kaže: “Ovaj hrabri potez austrijskih legislatora šalje jasnu poruku da u Austriji nema mjesta za tako odvratan poviestni revizionizam. U nacionalnom panteonu ne može biti mjesta ni u jednoj zemlji za počinitelje i sukrivce za genocid. Hrvatska je uzastopno izbjegavala ovakve konfrontacije, ali nedavne izjave novoizabranog predsjednika Zorana Milanovića sugeriraju prekid s ovim duboko urezanim odvratnim stavom…”
Svakome normalnom čovjeku mora pozliti kada pročita ovakve patološke izjave, osobito kada je riječ o onima čiji su sunarodnjaci implicitno odgovorni za najveći genocid u poviesti čovječanstva. Ovi samozvani predstavnici “izabranoga naroda” nesmanjenim tempom već više od 70 godina obtužuju sve i svakoga za zločinne počinjene nadnjihovim narodom, a zločine genocida koje su počinili njihovi sunarodnjaci skrivaju kao zmija noge.
Svaki spomen tih zločina zionističke udruge, kao što je i ovaj kongres, proglašavaju antisemitizmom. I ne samo to, ovi i ovakvi Židovi uzimaju za gotov čin da su oni u svakoj zemlji neka bogodana povlaštena klasa koja se ne mora ponašati ni pokoravati nikakvim propisima. Da je to tako vidi se iz onoga što se nedavno dogodilo u New Yorku. Kako svi znamo prošlih mjeseci, kako bi se spriečilo širenje epidemije korona virusa, u Americi je, kao i drugdje u svietu, zabranjeno svako okupljanje više od pet osoba. Uza sve druge, to ograničenje vriedi za vjerska i pgrebna okupljnja. U New Yorku je od korone umro neki Židov, i smatrajući, naravno, da se oni ne moraju pokoravati ničijim zakonima osim onih iz Talmuda, masa bradatih Židova u onim svojim crnim frakovima i šeširima došla je na sprovod. Kada ih je policija pokušala spriečiti, oni su to shvatili kao otvoreni antisemitizam, za koji su čak prozvali i newyorškog gradonačelnika Billa De Blasia.
Mr. Stern, are these braids found in mass grave of Croatian victims buried alive in Huda Jama in Slovenia, by the followers of Karl Marx and Moshe Pijade, those of your “repugnant perpetrators and accomplices in genocide”?
Kao nekakva ilustracija zla, uz ovaj Sternov komentar priložena je i slika jedne jedinice ustaša, običnih hrvatskih vojnika, jer je valjda za njega i njegove zioniste, kao i za njihove ortake Srbe i jugoboljševike, svaka hrvatska država zločin, a svaki hrvatski vojnik zločinac. I jedni i drugi boluju od endemske zaraze jasenovačkog mita. Na tom mitu sazdane su sve njihove tvrdnje o kolektivnoj odgovornosti hrvatskoga naroda za izmišljene ratne zločine. Za zatrovane zioniste i Velikosrbe osovina oko koje se ti “hrvatski zločini genocida” uvijek okreću je mit o “masovnim stradanjima Židova i Srba u Jasenovcu”. Postoje nepobitni dokumentima podkriepljeni dokazi da je u radnom logoru Jasenovac do travnja 1945., kada je napušten, ubijeno ili umrlo od raznih bočesti nešto preko 1.600 (tisuću šeststo) ljudi. Od toga broja, prema srbskim, jugokomunističkim i nekim židovskim “istoričarima” u ovom “logoru smrti”, kako ga oni vole zvati, pobijeno je najmanje 700.000” Srba i 11.000 Židova.
O srbskim glupostima nije potrebno govoriti, ali bih želio da mi netko od Židova objasni zašto su židovski lideri u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dr. M. Freiberger i dr. Gugo Kon, 1943. molili hrvatske vlasti da slanjem u logor spase grupe stranih Židova, kako ne bi morali napustiti Hrvatsku. Ova pisma su dokaz da su Židovi bili vrlo dobro obaviješteni o stanju u logoru Jasenovac. Mnogi njihovi zatočenici u tom logoru su po danu slobodno šetali okolnim mjestima i trgovali. Mnogi su poslie odsluženog roka kazne pušteni na slobodu.
“Hrvatski” komunistički glavešine ne vjeruju u jasenovački mit
Na prvoj komemoraciji“velikog zločina u Jasenovcu” 1964. (za koji su, kako izgleda, saznali tek 19 godina poslie završetka rata) umalo nije došlo do krvavog obračuna između srbskih i hrvatskih komunista.
Na odkrivanju Bogdanovićeva spomenika, osim šustera Mike Špiljka i krznarskog pomoćnika Marka Belinića nije se pojavio ni Tito, niti itko drugi od vodećih “hrvatskih” komunista.Komunistički “prvoborac” Marko Belinić očito ne zna o kakvom se logoru radi, pa u svome govoru kaže da su ga “podigli njemački fašisti kako bi uništili hrvatske komuniste”. To je strašno uvriedilo Srbe, koji su ovdje, kao i svugdje drugdje, morali biti glavne žrtve.
Ovaj incindent je jednom srbijanskom novinaru opisao jedan od njegovih glavnih protagonista Raja Nedeljković:
“Rano ujutru svi smo se okupili u sali Kulturnog doma u Jasenovcu”, sjeća se Raja Nedeljković, tada prvi čovjek SUBNOR Srbije: “Uoči početka svečanosti primetili smo da nema ni Vladimira Bakarića, ni Steve Krajačića. Reka ljudi pristizala je sa svih strana i odlazila nasipom do spomenika. U sali se, protokol, vidim, nešto uzmuvao. Trči od Mike Špiljaka do predsednika opštine Novska. Umesto da proslava počne u devet časova, kako je bilo zakazano, neko iz protokola nas obaveštava da je predsednik Novske otišao na autoput da sačeka Stevu Krajačića. Svečanost je kasnila već pola časa, a njih još nije bilo. Kažu nam: zakrčen put, pa ne mogu zvaničnici da se probiju do Jasenovca. Prolazi narod i mi pitamo gde je zakrčen put. Oni nas začuđeno gledaju - kažu: “Nigde.” Konačno se pojavljuje predsednik Novske, ali bez Steve Krajačića. Na brzinu podeli plakate četrdesetorici bivših logoraša, koji su u pobuni, 1944. godine, pobegli iz logora.
Domaćin Stevo Krajačić nije se pojavio ni kad je počela svečanost kod spomenika. Na pozornicu se popeo Marko Belinić. “Drugovi i drugarice", rekao je on, "ovaj logor ovde gde danas otkrivamo spomenik podigli su nemački fašisti da bi uništili hrvatske komuniste i rodoljube...” Na te reči nastade žamor. Član delegacije Srbije Laza Dačić, iz Srema, kaže mi: “Čuješ li ti ovo?” "Čujem", velim, "ali ćuti". “ … Raziđe se onaj narod, nekako potišteno, a protokol nas obavesti da je ranije zakazani zvanični ručak u Novskoj - otkazan. Stigoše me usput predsednik Novske, Štefica Špiljak i Soka Krajačić, inače supruga Marka Belinića. Kažu: stigao Stevo Krajačić i zakazao ručak u banji Lipik. Konačno smo se našli u tom restoranu. Direktor hotela sada sedi sa nama i vajka se: “Evo, drugovi, noćas od pola jedan sam na nogama. Naiđe drug predsednik Sabora Stevo Krajačić i diže me iz kreveta. Kaže mi da spremam ručak za ovu svečanost i da obavezno ispržim žablje batake. Odmah sam poslao pet ljudi da hvataju žabe, a u zoru još pet. Uspeli su. Evo, žablji bataci se prže…”
Konačno stiže i zvanična kolona automobila. Unutra Stevo Krajačić, Mika Špiljak, Đuro Pucar, Džemal Bijedić, Marko Belinić… U prolazu, Belinić mi se uzbuđeno žali da u ovoj pometnji promene nije stigao da obavesti slovenačku delegaciju i još neke strane delegacije.
Za stolom, nađoh se tačno preko puta Steve Krajačića. U jednom trenutku, Krajačić se povišenim glasom obrati Marku Beliniću:
“Je li ti, Marko, jesam li ja tebi naredio da ti glasaš za ovog našeg Đuru Pucara, koji je ostao bez posla, da on postane predsednik Saveza boraca Jugoslavije? A ti glasao za Aleksandra Rankovića.”
Marko se vrpolji i ćuti, a Stevo se obrati Džemalu Bijediću i prekori ga zašto oni tvrde da su podigli husinske rudare na ustanak, a trebalo bi da znaju da je to uradio on, Stevo Krajačić, i drugi drugovi iz Hrvatske. Svoje otrovne strele Krajačić uperi prema meni:
“A vi, gegule i reponje? Seljačine, Srbi? Hoćete da podižete rafinerije u Novom Sadu i Pančevu? Šta vi znate šta su rafinerije? U to se mi razumemo, a vi znate samo svinje da tovite. I mnogo vas je ostalo, da znaš!”
Ostao sam bez reči, u magnovenju mi sinula misao da zgrabim flašu sa stola i da ga raspalim po glavi. Stezao sam rukama ivicu stola da se uzdržim.
“Slušaj ti, đubre jedno", kažem. "Mogu da ti razbijem zube da nemaš čime 'leba da jedeš…”.
Sa našom delegacijom izleteo sam napolje, kaže Raja Nedeljković. Iz sale izađoše Mika Špiljak, Đuro Pucar i Marko Belinić. Nagovaraju nas da se vratimo. Špiljak objašnjava da će oni to raščistiti u Zagrebu, jer se Krajačić, veli, mnogo osilio. Svakog drugog dana cisterne mu dovoze morsku vodu za njegov bazen u vili u Zagrebu.
Odgovorio sam da to ne dolazi u obzir i da ću sutra i tako biti na Brionima, gde je skup svih boračkih organizacija, pa ću Tita obavestiti o svemu ovome. Na tome se i završilo. Zamolih neke drugove koji su polazili u Zagreb da me povezu…”
Nedeljković se nekoliko dana kasnije na Brijunima potužio Titi. Tito mu je rekao da će on s Krajačićem razgovarati. Nekoliko dana kasnije Nedeljković je vidio kako se Tito i Krajačić “kao dva najbolja prijatelja” kod Karađorđeva zajedno voze u lov u jednoj kočiji, “razgovaraju i smejuse”.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
