Zvonimir Došen: Tko je izumio “fašistički pozdrav”?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 31 Srpanj 2020 13:01
Pozdrav kojim su američka djeca od 1892. do 1942. izkazivala vjernost svojoj zastavi
Tzv. ‘nacistički pozdrav’ nisu izmislili, ni talijanski fašisti, ni njemački nacisti, nego američki nacionalisti.
Pozdrav s uzdignutom rukom, poput starog rimskog pozdrava, u Americi je bio poznat kao Bellamyev pozdrav (The Bellamy salute). Ime je dobio po Francisu Belamy-u, a rabljen je punih 50 godina kao znak jamstva vjernosti američkoj zastavi (Pledge of Allegiance to the Flag).
Prvi put je upotrebljen na nacionalnoj školskoj proslavi Kolumbusovog dana (National School Celebration of Columbus Day) 12. listopada 1892. godine.
Nu neki tvrde da izumitelj Belamyeva pozdrava nije bio Belamy nego urednik novina ‘Youth’s Companion’ James Upham.
Bellamy je na zamolbu vlastnika magazina Daniela Sharpa Forda, koji je početkom prošloga stoljeća kako bi američkom puku podigao opadajući osjećaj domoljublja, vodio kampanju da se u svaku školu u Ujedinjenim Američkim Državama postavinacionalni stieg i da mu svaki građanin, a posebno djeca, svako jutro kada uđu u učionicu trebaju jednim specifičnim pozdravom zakleti vjernost.
U to doba, manje od 30 godina poslie krvavog građanskog rata, jedinstvo američkog naroda je još bilo vrlo krhko.
Bellamy koji je radio u uredništvu Fordova magazina, bio je nekakav protestantski dušobrižnik “pastor” koji je vjerovao u nekakav svoj kršćanski socijalizam.
Ford ga je zamolio da napiše zakletvu vjernosti zastavi, što je on uskoro učinio i objavio u magazinu.
I nakon vrlo kratkog vremena Zakletva je u Americi postala vrlo popularna i omniprisutna u školama, kampovima, na političkim skupovima, u Kongresu i drugdje.
Ali jednostavno stajati izpred barjaka, u njega zuriti i rukama obješenim niz tielo recitirati pozdrav izgledalo bi u najmanju ruku nespretno pa je odlučeno da se pronađe jedan prikladan pozdrav. Poslie kratke razprave odlučeno je da za vrieme recitiranja zakletve vjernosti zastavi “svaka osoba - čovjek, žena i dijete - s lievom rukom uz tielo, u stavu pozor, podigne ukočenu desnu ruku s izpruženim prstima prema zastavi”.
Ovaj oblik pozdrava kasnije će usvojiti (kopirati) i neke druge države, među kojima su bile Italija, Grčka i Njemačka.
Grčki parlamentarci u njihovom parlamentu 1938. pozdravljaju - kralja i domovinu
Sve je to bilo liepo i taj stari rimski pozdrav pozdrav nije dugo vremena nikome smetao. Ali kada je Amerika poslie japanskoga napada na Pearl Harbour, 7. prosinca 1941., stupila u rat protiv sila Osovine američki političari su se počeli neugodno osjećati, jer su se bojali da bi neki mogli ovaj pozdrav ocieniti kao znak solidarnosti s “fašističkim režimima na drugoj strani oceana”.
Richard Ellis u knjizi “To the Flag: The Unlikely History of the Pledge of Allegiance” ( Zastavi: Nevjerojatna poviest zakletve vjernosti) piše “sličnosti u pozdravu počele su privlačiti primjetbe već ranih 1930ih”, jer su ga mase u Hitlerovoj Njemačkoj počele rabiti. “Radi nelagodne sličnosti pozdrava “Heil Hitler” s pozdravom Obećanja vjernosti”, piše dalje Ellis, “pojavila se bojazan da bi neprijatelj mogao Bellamyev pozdrav uporabiti za propagandne ciljeve.”
Zato je Kongres 22. prosinca 1942. na brzinu promienio paragraf 7 zakona o zastavi (The Flag Code) u kojem je određeno da se od tada Pozdrav vjernosti zastavi vrši tako da se, umjesto dizanja, desna ruka stavi na srce.
Tijekom godina u Americi je dolazilo do raznih prepiranja oko sadržaja i uporabe pozdrava. Jedno od najvažnijih pitanja je bilo je li vlasti uobće imaju pravo određivati građanima da javno izražavaju obećanje vjernosti svojoj zemlji, jer su Ujedinjene Američke Države utemeljene na ideji podpune slobode svakoga pojedinca i prema tome nitko ne može biti prisiljen da javno izražava bilo kome bilo kakvu vjernost.
Za to je tekst pozdrava više puta mienjan, uvijek kako bi se prilagodio trenutačnom političkom stanju. Tako je napr. iz orginalnog Bellamyeva teksta “zaklinjem vjernost mojoj zastavi” izbačena rieč “mojoj”, jer su neki američki političari bili u strahu da će noviji useljenici to shvatiti kao zakletvu zemljama u kojima su rođeni.
Do najznačajnije promiene došlo je, s oduševljenom podporom tadašnjeg predsjednika D. Eisenhowera, 1954., kada je iza “one nation” (jedan narod) ubačeno “under God” (pod Bogom). Eisenhower je tada rekao: “Na ovaj način mi potvrđujemo supremaciju vjere u američkoj baštini i budućnosti. Time ćemo stalno ojačavati ona duhovna oružja koja će zauvijek biti najsnažniji resursi naše zemlje - u miru i ratu!”
Današnja verzija zakletve glasi: “Obećajem vjernost zastavi Ujedinjenih Američkih Država i Republici koju ona predstavlja, jedan narod pod Bogom, nedjeljiv, sa slobodom i pravdom za sve.”
Ako je suditi po ovome što se u posliednjih nekoliko godina odigrava u Americi (i Europi) i ova verzija će uskoro biti izmijenjena, “prilagođena”, današnjim “prosviećenim trendovima”. Nema sumnje da će najprije biti izbrisano ono “pod Bogom”
Neprestane i sve više zahuktavajuće demonstracije, rušenje spomenika svim američkim liderima, uključujući i spomenik otca Ujedinjenih Država Amerike, Georgea Washingtona, paleži i otvorene oružane konfrontacije s policijom, koje pod krinkom tobožnjeg antifašizma diljem Amerike organiziraju neokomunističke “sleeping cells” slikovito podsjećaju na one stare anarhokomunističke boljševičke “juriše na barikade”. Zastupnički dom - Kongres napučen je mladim “antifama“ Demokratske stranke koje, kao i njihovi boljševički predhodnici, sve koji se ne slažu s njihovom ideologijom smatraju fašistima.
Ali za sve ovo što se danas događa najveću krivnju snosi sama Amerika, ili bolje reći, američki političari, od F.D. Roosevelta na ovamo. Roosevelt je bio prvi koji je odmah po dolazku za predsjednika 1933. priznao boljševičku tvorevinu USSR. Američki politički vođe (Demokrati i Republikanci) su ne jednom, nego tri puta spasili bezbožni komunizam od sigurne propasti: Prvi put tijekom 2. svj. rata svojm masivnim “Land-Lease” programom. Drugi put poslie poraza Njemačke 1945., kada su u dogovoru sa svojim saveznicima na mučki način ubili generala Georgea Pattona, koji je poslie poraza Hitlerovog nacizma bio spreman udariti i uništiti Staljina i njegov komunizam.
Treći put kad je, po njihovoj zapoviedi, njihov “general u Kini” Joseph Stillwell uručio Mao Ts-tungu 200 milijuna dolara u zlatu određenih za pomoć nacionalistima na čelu s Ciang Kai-šekom.
Nu izgleda da se poslie svega ovoga Amerikanci još nisu osviestili. I dan danas svaki od njih kad napr. govori ili piše o Španjolskom ratu gen. Franka i njegove nacionaliste naziva fašistima, a krvave komuniste koji su za vrieme svoje vladavine porušili stotine poviestnih spomenika, crkava i drugih sakralnih objekata, pobili tisuće svećenika, častnih sestara i drugig nevinih osoba, republikancima.
Zato, neće biti nikakvo čudo ako jednoga dana budemo gledali kako Amerikanci s uzdignutom šakom pozdravljaju svoj Star-Spangled Banner - na kojemu će sada morati biti i “socijalističke oznake”.
Onda? Neka nam svima Bog pomogne.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
