Branitelji Hrvatske kroz stoljeća 3. dio
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 26 Prosinac 2013 18:08
Neuspjesi i veliki gubitci 10. partizanske divizije u dosadašnjim pokušajima osvajanja Travnika pokazali su komunističkim glavešinama da je, dok god branitelji imaju strjeljiva, Travnik nemoguće osvojiti s jednom njihovom divizijom,.
Sada partizani prikupljaju nove snage u koje je uz 10. uključeno još nekoliko njihovih divizija, među kojima su; tkzv. IV. Krajiška, nekakva Srednjobosanska, te divizije koje su nedavno bile izbačene iz Banja Luke.
Slavko Rodić je ocjenio da mu trebaju najmanje tri divizije od ukupno 22.650 partizana, da bi porazile jednu bojnu ustaša i domobrana u Travniku.
Nu, ubrzo se pokazalo da ni te divizije nisu bile kadre grad zauzeti, sve dok branitelji nisu ostali bez strjeljiva.
PONOVNI NAPAD NA TRAVNIK 20. LISTOPADA 1944.
Partizanski napad počeo je na večer 20. listopada. Opet po noći jer, kao i u dotašnjim ni u ovome oni nisu imali kuraži po danu se suočiti s junačkim braniteljima.
Poslije topničke paljbe koja je trajala oko 2 sata, 7 partizanskh bataljona vrše napade na svim crtama obrane.
Branitelji štede posljednje zalihe strjeljiva i puštaju ih na vrlo kratki razmak gdje svaki naboj nalazi svoju metu.
Pred postavama, pokošeni strojničkom i puščanom vatrom partizani padaju kao snoplje. Oni koje nije zaustavila tanad padaju pod bajunetama branitelja, koji su se već pripremili za smrt - izpovjedili i pričestili. Partizani opet počimaju s topovsko-bacačkom baražom na grad i sve postave, koja traje čitavu noć.
Na Travnik je te noći palo više od tisuću projektila. Poslije šest juriša koji su ih stajali goleme gubitke u ljudstvu, partizani su ipak uspjeli zauzeti bunkere broj; 2, 7, 9, 12, 13, 16 i 20.
Uz pomoć topništva i dva tenka partizani uspjevaju zauzeti i postav Tarabovac.
Ujutro 21. listopada, hrvatske snage na čelu s satnikom Penavom vratile su sve izgubljene postave i ponovo zauzele sve bunkere.
U 9 sati i 30 minuta hrvatske obrambene položaje bombardira savezničko zrakoplovstvo, a topnički i tenkovski napadi traju čitav dan.
Radi nestanka strjeljiva u 8 sati navečer pripadnici Kupreške ustaške bojne i domobrani moraju se povući s jugozapadne crte obrane.
Nu, u protunapadu slijedećeg dana hrvatske snage razbijaju partizansku 6. brigadu, koja u neredu bježi na polazne položaje.
Noću 21./22. Travnik je napadnut sa svih strana. Sa sjevera, zapada i juga napada ga 11 partizanskih bataljuna podpomognutih s tkzv Jajačko-travničkim odredom.
S jugoiztoka i sjeveroiztoka u napadu je 8 bataljona. Ukupno 10.000 partizana.
Moć obrane naglo slabi radi pogibije i ranjavanja, a najviše radi manjka strjeljiva.
Nu, branitelji su odlučni braniti grad do posljednjeg vojnika.
Ujutro 22. listopada, 1. i 2. satnija V. ustaške bojne protuudarom ponovno zauzimaju Tarabovac. Radi nestajanja strjeljiva, postrojbe koje su branile južnu i jugozapadnu crtu obrane ( ukupno oko 300 vojnika) povlače se na Dolac koji napadaju tri partizanske brigade.
Ove hrvatske snage imale su izbor ili se vratiti u Travnik, ili pukušati proboj partizanskog obruča i povući se prema Zenici.
Poslije kratkog dogovaranja odlučeno je ići u proboj - pa makar svi izginuli.
U 4 sata ustaše preko Guče Gore, Brajkovića, Grahovića, Bukove Glave i Jagodića, kreću u proboj partizanskoga obruča.
Kako uobće nisu očekivali ovako smion podhvat, partizani su bili podpuno iznenađeni. U sukobu, koji je trajao skoro sat vremena, poginuo je jedan partizanski major i 48 partizana.
Branitelji su probili obruč i kasno u noć stigli u Zenicu.
Odlučujuća bitka za Travnik počima u 18 sati 22. listopada 1944., padom bunkera broj 7 između Šipovika i Pirote. Padom toga bunkera pala je i vanjska obrana grada.
Tada komandant tkzv. V. korpusa, Rodić, šalje pukovniku Buniću poruku u kojoj zahtjeva da preostali branitelji u Travniku polože oružje i da se predaju njegovim partizanima.
Bunić mu odgovara: “Hrvatski vojnici i častnici se bore i kad uztreba umiru za svoju Domovinu, oni se nikad ne predaju!”
Partizani u idućim satima moraju osvojiti unutrašnje točke obrane; Kaštel, zatvor, željezničku postaju, tvornicu duhana i vojarnu.
Poslije višesatnih borbi, najviše prsa o prsa, preostali branitelji ( njih oko 800 ) na čelu sa svojim zapovjednikom povlače se u vojarnu odakle će pružiti posljednji odpor.
U vojarnu je uvučen i jedan protutenkovski top sa svega dvije preostale granate.
Prvi partizanski tenk dolazi pred glavna vrata vojarne.
Mladi, ali već dobro izkusni i prekaljeni topnik, Martin, pogađa ga i uništava prvim hitcem.
U tenku pogibaju; operativni oficir V. korpusa, zloglasni boljševik, pukovnik Josip Mažar “Šoša” i načelnik štaba 6.brigade, kapetan Milan Milovac.
Drugi tenk pokušava obići prvoga i probiti se u vojarnu, ali Martin direktnim pogodkom i njega uništava.
U ovom tenku pogibaju komandant tenkovske brigade, pukovnik Lazar Marin i zamjenik komandanta 10. divizije, podpukovnik Petar Mećava.
Branitelji su izpalili posljednji naboj. Iz vojarne se više ne puca. Sada se partizani gomilaju u krug oko vojarne. Poslije što su izpalili posljedne naboje branitelji, na čelu sa svojim zapovjednikom, navaljuju kroz sve izlaze i s nešto preostalih ručnih bomba, bajunetima i kundacima pušaka bacaju se na partizanske gomile oko vojarne.
Prvi među njima je pukovnik Bunić, s pištoljem u jednoj, a s ručnom bombom u drugoj ruci.
Partizani su momentalno zbunjeni. Vidjevši Bunića, kako izlazi na čelu svojih vojnika, misle da se radi o predaji i njih grupa pojuri prema njemu, natječući se koji će prije do njega doći i steći pravo da ga on svojom rukom zakolje. Bunić ih pušta u neposrednu blizinu, a onda aktivira bombu koja ubija njega i grupu crvenih vampira oko njega.
Na druge branitelje partizani otvaraju strojničku i puščanu vatru i ova finalna bitka je ubrzo završena.
Sve koji u ovom sukobu nisu poginuli, nego su ranjeni ili zarobljeni, bijesna partizanska ušljiva paščad je poslije groznih mučenja poklala.
Kako navodi Vrančić i nekoliko drugih izvora, nakon pada nastao je užasan pokolj u Travniku.
Najprije je Ozna V. partizanskog korpusa poklala sve ranjene hrvatske vojnike u bolnici. U 4 sale bilo ih je 50. Svi su poklani od uha do uha. Nisu pošteđene ni častne sestre milosrdnice, koje su njegovale ranjenike.
Za tim su, najprije kratkim postupkom, a onda putem tkzv. narodnih sudova, poubijani svi viđeniji Hrvati Travnika i okolnih sela - katolici i muslimani. U prvih 48 sati pobijeno je 2.700 civilnih osoba.
Partizanski krvavi pir trajao je punih 90 dana, sve dok ih hrvatske i njemačke trupe nisu ponovno razbile i iztjerale iz grada i okolice.
Na čelu ovih crvenih krvnika bio je notorni boljševik, bosanski Vlah, Slavko Rodić, koji je za ova strašna nedjela počinjena nad nedužnim civilnim stanovništvom, unapređen u čin general-poručnika ili, kako stoji u njihovim zapisima, “general-lajtnanta”.
Malo je kojega od tisuća i tisuća crvenih krvopija stigla zaslužena kazna.
Ipak, njega je četiri i pol godine pšoslije ovih zločina stigla kazna smrti. Iako je, u omjeru s njegovim zločinima, bila vrlo brza i laka, ona ga je ipak stigla.
Godine 1948. poslije Rezolucije Inforbiroa, stavljen je za načelnika generalštaba jugoarmije, gdje je zamjenio crnogorskog boljševika, generala Arsu Jovanovića, koji je 12. kolovoza 1948. ubijen prilikom pokušaja bijega u Rumunjsku.
Na toj dužnosti Rodić se održao svega 7 mjeseci, jer kako ‘ozna sve dozna’, ubrzo je doznala da je i Rodić ne samo inforbirovac, nego je za vrieme njegovog školovanja u vojnoj akademini “Vorošilov” u Sovjetskom Savezu, postao i tajni agent NKVD-a.
Odmah je uhićen, izveden pred “Vojni sud” i na tajnom suđenju osuđen na smrt strijeljanjem. kazna je u tajnosti izvršena u noći 29. travnja 1949.
Nu, kako ne bi došlo do pobune njegovih ortaka u zločinima, sada na vodećim dužnostima u JNA, Tito, Moša Pijade i Ranković su dali u javnost da je umro, od ničeg drugog, nego od upale pluća.
Eto, dok se kao otrcani komita i kradljivac, po svakavom vremenu, 4 godine šmucao i bježao po bosanskim šumama, nije mu ništa naudilo, a sad na visokoj poziciji u Beogradu, uza sve udobnosti i svu liječničku i svaku drugu njegu, on umire od upale pluća. Very interesting! - rekli bi Englezi.
Sahranjen je, uz visoke vojne i državne svečanosti u “Aleji narodnih heroja” u Beogradu.
Ministar Vrančić dalje navodi: “Na 23. siječnja 1945., podhvatom jedinica jednog hrvatskog gorskog zdruga i jedne njemačke lovačke divizije, partizani su, poslije vrlo kratke borbe, iztjerani iz Travnika i grad je opet oslobođen.
Ali, kakav je izgledao poslije groznih zločina crvene boljševičke kuge, opisao je izvjestitelj Ismet Varatanović, koji je tom prilikom pratio jednu ustašku bojnu koja je dobila zadatak biti posada oslobođenog Travnika.
Varatanović u dva rječita članka opisuje stanje koje je zatekao Travniku i okolnim naseljima.
Sva sela oko Travnika bila su popaljena i porušena.
Poslije detaljnih opisa patrizanskih zlodjela, Varatanović piše: “Travnik je danas grad s najviše siročadi, najviše udovica. Travnik je grad, u kome nismo našli ni jedne otvorene trgovine, grad u kome se preostali stanovnici ne mogu nasmijati.
Travnik je danas grad, u kome nema ni konja, ni krava, ni ovaca, koza, ni peradi, jer neprijatelj je sve odnio......”
“Iznosim ovaj sumarni prikaz stradanja Travnika - kaže Vrančić - ne možda kao neki osamljen, nov i nepoznat slučaj.
Sudbina Travnika obće je poznata i primjer za sudbinu bezbroj hrvatskih gradova i ostalih naselja, u kojima je za vrieme rata i poslije toga vlast vršila i vrši Komunistička partija Jugoslavije preko marksistički indoktriniranih komesara Ozne i Udbe...”
Ovoj neoboljševičkoj bandi, koja je opet uzurpirala vlast nad izmučenim hrvatskim narodom, kao i svim koji je pomažu, treba biti jasno da je puna čaša. Da u Hrvatskoj ne može i neće biti mira sve dotle dok se u njoj ne izbriše svako obilježje, svaki znak i svaki spomen koji podsjeća na ove crvene ušljive krvnike.
Da u Hrvatskoj neće i ne može biti mira sve dok se izdajnička banda ne nađe tamo gdje joj je mjesto.
A gdje je to, svaki pošteni Hrvat zna!
Vitez Eduard Bona-Bunić, branitelji Travnika pod njegovim zapovjedništvom i tisuće drugih u onome ratu, kao i branitelji Vukovara, Gospića, Osijeka, Zadra, Karlovca i svih drugih hrvatskih gradova i sela i svakog pedlja naše domovine u ovom prošlom ratu, ponos su i dika svakog istinskog Hrvata i Hrvatice.
Oni su na oltar svoje ( naše ) domovine dali ono najviše što čovjek može dati - svoje živote. Za to im vječna slava! Hrvatska pokoljenja nikada ih neće i ne smiju zaboraviti!
A izdajnicima poručujem da zapamte, da svaki onaj tko, na bilo koji način, vrijeđa branitelje vječne Hrvatske, ne samo da vrijeđa svetinje čitavoga hrvatskoga naroda, nego vrijeđa njegovu dušu, vrijeđa sve ono što Hrvata čini Hrvatom . Zato, neka dobro znaju da će doći dan kad će biti pozvani na odgovornost.
A taj dan nije daleko.
Čestit i Blagoslovljen Božić i Sretniju Novu 2014. Godinu, želim svim
domoljubnim Hrvaticama i Hrvatima, u Domovini i diljem svijeta!
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski Radio - subota 21. prosinca 2013.
