Branitelji Hrvatske kroz stoljeća 2. dio
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 11 Prosinac 2013 18:01
Kako bi mlađi hrvatski naraštaji saznali barem dio istine o onima koje neoboljševici, velikosrbske sluge trenutačno na vlasti u Hrvatskoj i drugi antihrvatski elementi, unutar i izvan Hrvatske, na sve moguće načine pokušavaju demonizirati, smatram da je prieko potrebno istinito prikazati izkušenja s kojima je kroz svoju dugu i burnu povijest hrvatski narod bio više puta suočen.
Ta izkušenja koja su ga više put dovodila na sam rub biološkog uništenja, većinom su bila uzrokovana invazijom stranih osvajača - skoro uvijek podpomognutih domaćim izdajnicima.
Nu, što je najpotrebnije jest upoznati našu mladež, a i neke starije, da su, od iskona do danas, branitelji Hrvatske bili najhrabriji ratnici, vitezovi koji su uvijek bili spremni Za Dom mrijeti! Što su, kao i častni hrvatski branitelji u ovom Domovinskom ratu, posvjedočili i hrvatski ustaše i domobrani u bitkama za obranu Travnika, za vrieme 2. svj.rata.
Slijedi nastavak opisa bitaka za Travnik iz prošle emisije.
- Njemački general Leyser ne samo da se već bio pomirio s gubitkom Travnika, nego je, odmah kad je boljševička Cevena armija ušla u Srbiju i već od 14. rujna zajedno s bugarskim komunistima marširala na Beograd, u Zenici vodio tajne pregovore s partizanima, kako bi sebi i svojim vojnicima olakšao predstojeće povlačenje.
Stoga, vjerojatno za protuuslugu partizanima, on se oglušio na molbe hrvatskih branitelja Travnika za pomoć u strjeljivu.
To je bila jedina pomoć koju je pukovnik Bunić od Nijemaca tražio.
Partizanski napad na grad počima 30. rujna u 18 sati po cijeloj crti obrane od ušća rijeke Lašve do njegovih zapadnih prilaza.
Uz tkzv. jajačke i travničke odrede, grad i okolicu napada kompletna 10. partizanska divizija, te 7. krajiška i niz drugih njihovih brigada. Na noć 30. rujna sedmoj partizanskoj brigadi uspjeva zauzeti nekoliko bunkera na južnoj strani planine Vilenice, ali protuudarom branitelja ubrzo je, uz velike gubitke, prisiljena na povlačenje.
Vrančić je obišao vojnike, a po tom je dobio izviješće o stanju obrane.
Prema njegovom sjećanju, u partizanske ruke su pali svi bunkeri na južnoj strani Vilenice, točnije njih 12 od ukupno 26 izrađenih za obranu Travnika.
Iz ovoga i skoro svih drugih sukoba vidi se da, dok su ustaše i domobrani uvijek išli u napad po danu, Titovi “heroji” su se to usudili činiti samo pod okriljem noći.
Nijemci, čije su se trupe prije nekoliko tjedana povukle iz Travnika, već su se pomirili s gubitkom grada, te su, uzprkos molbama hrvatske strane, odbili izporučiti streljivo koje je braniteljima bilo prijeko potrebno.
Nu, uza sve to, branitelji na čelu sa svojim zapovjednikom bili su odlučni i spremni grad braniti do posljednjeg vojnika.
Dr. Vrančić, koji se tada nalazio u Travniku, piše: “Partizani nisu štedili strjeljivom. Američki zrakoplovi bacali su im ga u izobilju u limenim kutijama, koje su nosile nadpis: “pucaj - ne štedi!” O malim količinama strjeljiva, s kojima su razpolagali branitelji ovisila je obrana grada.
Oko 2 sata noći probio se do nas satnik Penava, koji je s Kalvarije povučen na iztočni ulaz u grad, te nam saobćio, da su u ruke partizana pali svi bunkeri od ceste koja iz Turbeta preko sedla Vilenice vodi u grad do onoga iza Isusovačke gimnazije.
Partizani su u tom dielu prodrli u grad, te se vode ulične borbe.
Strjeljiva nestaje, pa moramo biti pripravljeni na povlačenje, o čemu ćemo biti pravovremeno obaviješteni, da se priključimo vojsci.
Oko 6 sati ujutro, dne 1.listopada, javljeno nam je da su partizani protunavalom izbačeni iz grada
Pukovnik Bunić izvukao je dio snaga iz bunkera koje smo držali, te izvršio protunapadaj i uspio izbaciti protivnika.
Borbe se sada vode za bunkere iza tvornice duhana.
U 7 sati javljeno nam je da je od 12 palih bunkera vraćeno njih osam.
Ja sam spavao svega dva sata, a onda sam otišao posjetiti pukovnika Bunića.
Našli smo ga, veliki župan Babić i ja, gdje daje zapovijedi brzoglasnim putem i prima izvješća.
Nije spavao dvie noći i dva dana. Na finom licu čitala se zabrinutost, ali ne očaj.
Dok smo razgovarali službujući častnik, satnik Pero Šutić, najavio je dolazak zapovjednika bunkera, koji žele podnijeti izvješće zapovjedniku Buniću.
Ulaze jedan po jedan i izvješćuju, da posade razpolažu prosječno s 15 do 20 naboja (ili kako se to u današnjoj Hrvatskoj kaže “lepo po srpski” -metaka, n. a.) po momku.
Moral je izvrstan, ali mole strjeljivo. Bona Bunić naređuje da se podiele posljednja strjeljiva. Čuvao je nešto za skrajnji slučaj.”
Na kojoj razini je taj moral bio i kakvi su to bili ratnici, najbolje svjedoči Vrančićev razgovor s jednim od nih koji je upravo pristigao u zapovjedništvo. Vrančić piše: “Kao posljednji ulazi jedan ustaški čarkar ( obični vojnik n.a.). Došao je umjesto zapoviedaućeg dočastnika, jer je ovaj bio ranjen. Podnosi izvješće, koje se ne razlikuje od drugih. Svi vape za strjeljivom. Kad je završio izvješće, upitah ga, odakle je. Iz Kupresa, glasio je odgovor.
Na njemu je bila ustaška odora. Prilično trošna, a na njoj su se vidjeli tragovi netom minule borbe; žuta ilovača na hlačama i prsima surke.
Na nogama mu umjesto cipela, krpe uvezane oputom.
Nemaš cipela - velim mu ja. Nije li ti zima, s mokrim krpama na nogama?
- Poderale se cipele gospodine u borbama - odgovori mi ustaša. - Ali lako je za cipele! Ako bude Države Hrvatske, bit će i cipela; a ako je ne bude, neće, bome, ni glave ni cipela! -
Pukovnik Bunić zove k sebi obskrbnog dopukovnika Mahmuda Sulejmanpašića i moli ga da nađe par cipela za kupreškog borca.”
Vrančić dalje opisuje tijek bitke. “....Ulazimo k Buniću i on nam saobćuje, da je upravo dao nalog da se zauzmu četiri posljednja bunkera u rukama partizana. Tako je slučaj htio da je vatra udarila na vatru.
Nada se, da će naše topničtvo, pod čijim se izravnim udarom nalazi partizanska glavnina, odlučiti bitku.
Odlučujemo se zato posjetiti bitnicu koja je smještena o boku vojarnice, na jednom otvorenom prostoru da bi imala slobodu djelovanja. Topovi su ukopani oko jedan metar u zemlju, tako da je momčed zaštićena od strojopuščane vatre.
Probijamo se do topova kroz kišu tanadi i skačemo u izkopanu jamu odakle promatramo borbu. Zapovjedajući nam častnik tumači taktiku borbe: - ‘Pružamo pomoć našem pješačtvu, dok zauzimlje prvi bunker - veli nam tumač. Vidite li onu raketu. To je znak da su naši ušli u bunker.
Sada partizani bježe u slijedeći, pa ih moramo blagosloviti topovskim tanetima.’
Topovi rigaju vatru. Promatramo pogodke na dalekozor.
Naša bitnica je izvanredno upucana. Isti momci je poslužuju već tri godine, a s istoga mjesta pucaju već deset mjeseci.
Tanad sije smrt među neprijateljem, koji napušta bunker po bunker i bježi prema vlastitoj glavnini u klanac.
Tek sada svih šest topova riga usredotočenu vatru na masu koja bježi.
Partizani su na Vilenici ostavili stotine mrtvih, koje su dobrim dielom odvukli i pokopali nedaleko Turbeta, da se nebi saznalo za njihove prave gubitke. Saznalo se ipak, da su među ostalim pala i dva partizanska generala, od kojih se jedan zvao Tento.
Bilo je to 2. listopada 1944.” Navodi dr. Vrančić.
Nastavak u emisiji iduće subote.
Pozdrav iz Kanade.
Braniteljski radio - subota 7. prosinca 2013.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
