Zvonimir R. Došen: Komunizam ubija
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 27 Studeni 2020 12:51
Ovo su “antifašistima” u baštinu ostavili njihovi preteče
Ukrajinska djeca prije smrti za vrieme Gladomora 1933. godine
Jednoga dana “antifašistkinja” učiteljica prvoga razreda osnovne škole naredi učenicima da svi, koje roditelji odgajaju kao antifašiste, ustanu.
Nemajući pojma o čemu ona govori, a kako joj se ne bi zamjerili, svi su mališani ustali. Jedino je mali Ante ostao sjediti. Kad ga je učiteljica upitala zašto on nije ustao, mali Ante joj odgovori: “Zato što sam ja domoljub a ne to o čemu ti govoriš!”
Kad je učiteljica upitala zašto je on domoljub, Ante odgovori: “Moj otac i moja majka su domoljubi, pa sam i ja domoljub!” Ljuta učiteljica ga tada upita: “A što bi ti bio da je tvoj otac lopov, idiot i izdajnik a majka kurva?” Mali Ante se malo zamisli, a onda upta: “Antifašist?”
Komunizam ubija na sve moguće načine
Komunizam u svim svojim nazivima; boljševizam, staljinizam, titoizam, maoizam, realsocijalizam, antifašizam etc., najveći je masovni ubojica u poviesti čovječanstva.
“Kada sam 1920. kao medicinski misionar radio u Južnoj Kini,” napisao je dr. Walter Judd, “bio sam dugotrajnom “indoktrinacijom” kinezkih sliedbenika upoznat s komunizmom. Oni su bili tako sigurni u sebe da sam se nekada pitao je li njihova interpretacija ljudskih bića i družtva točna, a naša iluzija i pogrieška.
Jednoga dana rekao sam svome nagovaraču: “Jasno je da ti vjeruješ u to što govoriš, ali ja se ne slažem jer sam siguran da je to protiv ljudske naravi.”
On je eksplodirao: “Vi kapitalisti uvijek govorite o ‘ljudskoj naravi’, ali to ne postoji. Ljudska bića su ono što od njih napravimo. Kapitalizam ih čini grabežljivim, sebičnim, a to neizbiežno dovodi do sukoba i rata. Komunizam osobe čini nesebičnim, onima koji se ne brinu za sebe kao pojedinca, nego za čitavo družtvo-mase. Stoga, komunizam neće dovesti do sukoba i čitavi sviet će konačno imati mir!”
Ali ima nešto što se zove ljudska narav; i u zemljama pod komunističkom kontrolom logika zahtieva da tu mora postojati organizirano i sustavno ubijanje ljudi.
Nisam u našem Zapadnom svietu od dra Freda Schwartza našao dubokoumnijeg studenta komunizma, niti jasnijeg tumača onoga što komunisti zagovaraju i rade i što oni kao komunisti moraju raditi i zašto. Dr. Schwartz razumije da komunisti vjeruju je da je prieko potrebno da oni postignu kontrolu nad svietom, što podrazumieva “likvidaciju svih onih koje je nakaradno stvorila njihova kapitalistička okolina i onih koji se radi svoga neznanja i zabluda budu opirali.”
U svojoj analizi ove najkrvavije zločinačke organizacije u poviesti čovječanstva australski je znanstvenik dr. Fred Scwartz (1913.-2009.) napisao: “Komunizam ubija! To nije sporno. Dokazi su kristalno jasni. U izviešću pododbora za unutarnju sugurnost američkoga Senata, koji je proveo iztragu o broju ubijenih u Sovjetskom Savezu i Kini piše da je u Sovjetskom Savezu ubijeno između 35 i 45 milijuna, a u Kini 34 do 62,5 milijuna ljudi.”
Stručnjaci za komunističke zločine u SSSR-u, kao Aleksandr Solženjicin i Anton Antonov-Oveseyenko, čak i ove brojke se smatraju nedovoljnim. Antonov-Ovsyenko, čiji je otac 1917. bio vođa boljševičkog juriša na carsku Zimsku palaču, napisao je knjigu “Vrieme Staljina- Portret Tiranije” u kojoj računa da je rezultat komunističke vladavine Rusijom bio 100 milijuna ubijenih ili na druge načine umorenih.
Dr. Schwarz se protiv komunizma borio čitav svoj život. On je u svojoj duši znao da je to prava maska Sotone. Maska onoga koji laže, ubija, i razara (Evanđelje po Ivanu 10-10). On je imao hrabrosti govoriti čistu istinu. Za to je od “lievo-liberalnih” medija, kao New York Times, stalno blaćen i nazivan pogrdnim imenima.
Mnogi apologeti za komunizam priznaju da je komunizam u prošlosti izvršio masovna ubojstva, ali oni za to bacaju krivnju na “slučajne faktore, tradiciju okrutnosti i nasilja koja su u tim zemljama postojala prije dolazka komunista” i oni ne vjeruju da su masovna ubijanja bitna komponenta komunizma. Oni vjeruju da triumf komunizma u Ujedinjenim Američkim Državama, u Egleskoj ili u Zapadnoj Europi ne bi doveo do masovnih pokolja.
Jesu li oni u pravu ili boluju od opasne obmane? Da se odgovori na to pitanje potrebno je znati za što su komunisti izvršili najveći pokolj u poviesti čovječanstva.
Jednostavan odgovor na to pitanje je; za to što im je otac te njihove sotonske ideologije Karl Marks u baštinu ostavio uputstvo da se osnovna svrha komunizma (diktatura proletarijata) može ostvariti samo na jedan način - likvidacijom buržoazije i svih drugih protivnika komunizma. U svom Komunističkom manifestu, na str. 66, on doslovno kaže: “Morate, zato, priznati da kad kažete “pojedinac” da ne mislite na nijednu drugu osobu osim člana buržoazije, vlastnika imetka. Ta osoba mora uistinu biti pometena s puta.”
Kakav je odjek uništenje “buržoazije” imalo na život u zemljama koje su pale pod njihovu krvavu vlast moglo se vidjeti već prvih dana njihove vladavine.
Imperij povampirenih luđaka
U kampanji masovnih likvidacija “buržoazije” poznate pod imenom Crveni teror, koja će trajati od 1917. - 1922., komunisti su u novonastalom Sovjetskom Savezu likvidirali većinu znanstvenika među kojima su bili i skoro svi poznatiji biolozi i agronomi. Mali broj ovih za poljoprivredu prieko potrebnih znanstvenika koji je uspio preživjeti, kao napr. poznati genetičar Nikolaj Vavilov, ili je izbačen s posla ili postavljen pod kontrolu novih “sovjetskih stručnjaka” poput Trofima Lysenka, koji će svojim luđačkim “inovacijama” glađu pomoriti milijune i milijune ljudi. I Vavilov će na koncu biti uhićen i odpremljen u gulag gdje je umro 1943. godine.
Trofim Lysenko (1898.- 1976.) bio je nepismen do svoje četrnaeste godine. Nu to mu nije smetalo da poslie dolazka boljševika na vlast u Rusiji u kratkom roku diplomira u partijskoj školi i postane “vrhunski sovjetski biolog i agronom”, koji je odmah izjavio da će on učiniti da će se u Sibiru uskoro uzgajati limuni i naranče.
Kako bi pokazao da se njegovim novim metodama urod na kolektiviziranim poljima može drastično povećati Lysenko naređuje da se na svim kolhozima sjeme sije puno gušće i zaorava puno dublje što je prouzročilo zagušenje sjemena i komptetan kolaps usjeva. Nu nitko za to nije krivio Lysenka. Kao i za sve druge i za ovu katastrofu glavni krivci su bile tisuće osiromašenih seljaka “antisovjetskih sabotera”, koje je trebalo pobiti ili poslati u sibirske gulage.
Lysenko je idalje nastavio sa svojim luđačkim eksperimentima kao da se ništa nije dogodilo. Jedan od tih njegovih novih izuma bio je sijanje lana po sniegom pokrivenom polju. Lysenko je bio uvjeren da će snieg prilikom otapanja, na neki samo njemu poznat način, odnieti sjeme u zemlju, sjeme će tada proklijati i posao će biti uspješno završen. Kada je snieg okopnio, kako bi im pokazao rezultat svoga novoga izuma, Lysenko je na njivu poveo grupu partijskih glavešina. Na njihovo zaprepašćenje, čtava njiva je bila prekrita pliesnivim sjemenom lana.
Ali i za to su krivci bili “buržoa saboteri”, okorjeli protivnici nove proleterske agronomije, koje se mora iztriebiti. To će se izvršiti oduzimanjem i zadnjega zalogaja hrane već ionako od gladi skapavajućiem narodu. U Ukrajini boljševički čekisti na mjestu strieljaju svakoga seljaka kod kojega je pronađen jedan njegov krumpir ili pregršt njegova žita, koje je on “ukrao” u nadi da će barem za jedan dan odgoditi smrt njegove od gladi umiruće obitelji.
Kako svi znamo rezultat je bio genocid poznat kao Holodomor u kojemu je 1932. i 1933. od gladi umrlo između 10 i 12 milijuna Ukrajinaca.
Kazahstanski gladomor, poznat kao Gološjokin genocid, u kojeme je glađu umoreno više od dva milijuna ljudi (što je bilo više od 38% kazahskoga naroda), i mnogi drugi za koje se manje zna.
U komunističkoj Jugoslaviji Titina Ozna i “narodni sudovi” čine to na više načina. Jedna od najefikasnijih metoda bila su masovna strieljanja “narodnih neprijatelja” i konfiskacija njihove imovine. Dio tih gnusnih zličina opisan je u knjizi “Partizanska i Komunistička Represija i Zločini u Hrvatskoj 1944. - 1946.”
Pjatiletka vs Befehlswirtschaft
Po dolazku na vlast u 1. svj. ratom uništenoj i ekonomski podpuno razstrojenoj Niemačkoj Hitler je među prvim zakonima donio zakon otzv. zapoviednoj ekonomiji“Befehlswirtshaft”, sustav u kojemu su sve investicije, produkcija, doznake kapitalnih sredstava i sve u svezi s privredom i potrošnjom bile podložne propisima državnoga centralnog četverogodišnjeg plana. Kako su do sada svi njihovi planovi doveli do katastrofalnih posliedica Staljin i njegovi “znanstvenici” sada pokušavaju Hitlerov Befehlswirtschaft presaditi u svoju “Pjatiletku”.
Nu velika razlika između nacističkoga i komunističkoga plana bila u tome što su planeri nacističkog plana bili najbolji niemački znanstvenici; ekonomisti, inženjeri i tehnolozi i industrijalci, a komunističkoga nepismena i umno izopačena stvorenja iz najnižega sloja ljudskoga družtva.
U izradbu Hitlerovoga plana bili su uključeni glavni niemački znanstvenici, trgovci, građevinari i industrijalci kao; Friedrich Thyssen, Alfried Krupp, Wilhelm Messerschmitt, Friedrich Flick, Ferdinand Porshe i mnogi drugi. Takvi ljudi nisu mogli sudjelovati u izradbi Staljinovih, Titinih, Maovih i Čaučeskovih planova jer su bili mrtvi - “pometeni s puta”.
Umjesto da sekao Hitlerov Befehlswirtshaft drže zakona ponude i potražnje i dozvole prodavačima i kupcima da sami odrede svoje ekonomske aktivnosti nepismeni komunisti propisuju podpuno oprečne i kompletno lude zakone, koji trebaju odrediti njihov cielokupni ekonomski smjer. “Za veće dobro” sve ekonomske odredbe su centralizirane i partijski “stručnjaci” određuju što će se i koliko proizvoditi, tko će gdje i kako proizvoditi, kako i kome treba dodieliti dobra i koje ciene trebaju biti za sve materijale i usluge.
Tu petoljetku će kasnije kopirati svi komunistički diktatori, među kojima je na prvome mjestu bio Josip Broz Tito. Mi stariji se dobro sjećamo onih poratnih krvavih i gladnih godina prouzročenih njegovim petogodišnjim planom.
Taj komunistički “majstorski plan” ostati će na snazi u svim komunističkim državama sve do njihova kolapsa 1990. godine.
Jedan od stotina primjera koji ukazuj na svu biedu komunističkog ekonomskog sustava je i autoindustrija. Uzprkos golemim infuzijama američke ekonomske pomoći putem tzv. “Maršalovoga plana” i silnih milijardi dolara koje im je Njemačka u svim poslieratnim godinama morala plaćati, komunisti proizvode vozila u tehnoložkomsmislu jednaka onima iz crtanoga filma “The Flinstones”. Dok je kapitalistički blok za svietsko tržište proizvodio Mercedese, Porshe, Rolls-Royce, Jaguare, Cadillace i Ferrarie i stotine drugih modela modernih automobila komunistički blok je, ekskluzivno za svoje tržište, jer ih nitko drugi nije htio kupovati, proizvodio limene kante; Lade, Zile, Moskviće, Stojadine, Juga i Dacie. I dok je “obezpravljeni i gladni” radnik na Zapadu mogao kad god mu se prohtielo u bilo kojoj od stotina tisuća trgovina automobilima, za gotov novac ili na odplatu, kupiti automobil koji mu se svidio i isti dan ga odvesti kući, u komunističkoj Jugoslaviji to nitko nije mogao ni zamisliti. Kako je to išlo u tvorevini za kojom “hrvatski antifašisti” toliko tuguju netko je opiso u ovoj vjerojatno istinitoj anegdoti:
- Nekome čovjeku 1975. poslao brat iz Amerike novac da si kupi auto. Čovjek ode u jedinu agenciju za naručbe automobila u Zagrebu i kaže direktoru, drugu Stevanu Kenjalu, da želi iz Kragujevca naručiti novog “Stojadina”. Kenjalo mu reče cienu, čovjek mu dade novac i upita kada će dobiti auto. Poslie dosta dugog pregledanja nekakvih formulara i telefoniranja u Beograd Kenjalo mu reča: “Tačno za deset godina, u ponedeljnik 25. avgusta iljadu devesto osamdeset pete.” Čovjek tada upita: “Možete li im reći da mi auto dopreme poslie podne?” Kenjalo se izdreči u čovjeka i upita: “Pa bre p….mu materina ti mora da si lud čovek. Kad možeš da čekaš deset godina šta te bre briga oćeš li ga dobiti pre ili posle podne?” Čovjek mu na to odgovori: “Već dugo nemam vode u stanu, pa će mi taj dan prije podne iz komunalnoga doći onaj što popravlja vodovod.”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
