Zvonimir R. Došen: Marseljski atentat 2.dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 08 Listopad 2021 13:00
Vozač automobila Paul Froissac pokušava odgurnuti Kerina dok puca u Aleksandra,
Liepa žena brzo je otišla iz hotela Regina. U njezinoj odsutnosti Kvaternik, koji je došao iz Pariza, došao je u hotel i upitao za nju predstavivši se osoblju kao gospodin Kramer.
Oko 21 sat Plavojka se vratila u hotel u pratnji nekog Petra.
Ona ga je predstavila kao svoga muža i nije bio zapisan u hotelsku knjigu.
Nakon pola sata Kvaternik se vratio u hotel i noćni čuvar odpratio ga je do sobe bračnoga para, gdje je ostao oko sat vremena.
U nedjelju, 7. listopada, Veličko i Kralj susreli su se s Petrom na autobusnoj postaji “Mattei” i zajedno s njim odputovali u Marseille gdje su ostali do oko 17 sati. Kvaternik je u međuvremenu platio sobe u Avignonu i u to vrieme, oko 17 sati, s Plavojkom i četiri kovčega odputovao autobusom u Aix-en-Provence, oko 30 km udaljenog od Marseille-a.
Na povratku iz Marseillea Veličko, Petar i Kralj sastali su se u jednoj kavani u Aix-en-Provenceu s Kvaternikom.
U 19 sati Kvaternik ih je napustio i zatražio taksi da ga odveze do autobusne postaje. Kojih 25 metara od postaje čekala ga je Plavojka s četiri kovčega i on ju je uzeo u taksi i na prilazu Mirabeau zamolio vozača, imenom Fouqué, da se zaustavi pred hotelom Négrecoste.
Tu su izašli s skovčezima i rezervirali sobu s dva kreveta.
Samo je Kvaternik govorio s osobljem kojem je razjasnio da gospođa koju prati očekuje muža koji će uskoro stići.
U 19,30 sati Kvaternik je naručio taksi i s dva kovčega napustio hotel.
Plavojka je ušla u sobu broj 19, zapisana kao čehoslovačka državljanka Maria Vondraček, rođena u Trstu 14.XI.1910., došla iz Avignona.
Kvaternik je otišao u hotel “Moderne” na bulevardu Victor Hugo, gdje je za “prijatelje” uzeo sobu broj 25 s dva kteveta, a za sebe sobu broj 23, na ime Egona Kramera.
Kelemen se nije zapisao jer se predstavio kao Kramerov brat,a Kralj se zapisao pod imenom Silvester Malny, trgovac, rođen u Pragu 1912. godine.
Oko 20 sati Kvaternik se vratio u hotel Négrecoste po gospođu Vondraček s kojom je malo kasnije napustio hotel.
Poslije njihova odlazka stigao je i Petar muž gospođe Vondraček i uselio u njezinu sobu. Kasnije se i gospođa Vondraček vratila u hotel.
Kvaternik, Veličko i Kralj, koji su se oko 22 sata vratili u hotel Moderne, zamolili su noćnog čuvara da ih probudi sutra u 4 sata ujutro.
U ponedjeljak 8. listopada, već u 3,30 ujutro njih trojica su bila u predvorju hotela.
Bračni par Vondraček otišao je iz hotela Négrecoste oko 10 sati ujutro i nije bio viđen do navečer.
Veličko, Petar i Plavojka taj dan su otišli u Marseille. Na širokoj ulici koja silazi prema marseilleskoj luci Veličko je tražio mjesto koje je smatrao najpogodnijim na putu kojim će proći povorka s Aleksandrom.
Kvaternik je u Aixu otišao na gradski turistički ured kako bi saznao vrieme polazka prvoga parobroda iz Marseillea za Italiju.
U 18,30 svi su bili u Aixu. Nekih sat i pol kasnije Kvaternik je otišao u hotel Négrecoste i upitao za one koji su bili u sobi broj 10.
Dok ih je u predvorju hotela čekao, Kvaternik je pažljivo proučavao zemljovidnu kartu Francuske. Kad je u predvorje iz sobe broj 10 došao bračni par Vondraček svi troje su pošli u blagovaonicu. Razgovarali su talijanskim jezikom ( i to savršeno, kako je kasnije izjavio konobar koji je bio Talijan ) s prekidima na hrvatskom.
Napustivši bračni par Kvaternik se vratio u hotel Moderne gdje je susreo svoje “prijatelje”, od kojih se razstao nakon što im je dao zadnje upute da sutra u jutro iz njegove sobe uzmu crveni kovčeg i da ga predadu Petru u Négrecoste.
On sam je s drugim kovčegom, koji je bio plave boje, u 22 sata naručio taksi i rekao vozaču, Réné Dufour-u, da ga odveze u Avignon.
Na putu su razgovarali o sportu, o Prizu, koji je dobro poznavao i o lijepim cestama.
Stigavši na kolodvor u 23,30 stavio je kovčeg u garderobu i otišao u jedan bar nešto založiti.
U utorak 9. listopada Veličko i Kralj, prema zapoviedi koju su dobili jučer na večer, već u 7 sati bili su u hotelu Négrecoste.
Došli su u sobu u kojoj su bili Petar i Plavojka, Petar je zaključao vrata i ključanicu pokrio noćnom košuljom.
Izpod dva madraca izvadio je oružje i svakome dao po jedan samokres ( pištolj ) marke “Mauser”, jedan marke “Walther”, magazine s nabojima, dvie ručne bombe i 1.500 franaka.
U 10 sati, u pratnji hotelskog nosača, svi su napustili hotel i uputili se prema autobusnoj postaji.
Kralj i Veličko su se vratili u hotel Moderne gdje su u 11 sati objedovali i platili sve račune, uključivši i unapried plaćene troškove za utorak-sriedu 10. listopada.
U 13 sati napustili su Aix-en-Provence i u 14 sati stigli u Marseille.
IZVRŠENJE ZADATKA - Marseille 9. listopada 1934., 16 sati.
Po ulazku u francuske vode do pristaništa Vieux-Porta ( Stara luka ) razarač “Dubrovnik”, na kojem je u pratnji jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Bogoljuba Jeftića dolazio kralj Aleksandar Karađorđević, pratili su francuski ratni brodovi “Colbert” i “Duquesne”.
Kraljica Mariola, radi akutne thalassofobije ( straha od mora ), nije se za živu glavu dala ukrcati na brod. Ona će kasnije stići vlakom.
Nakon dolazka, u 16 sati, Aleksandar je zauzeo mjesto u automobilu pokraj francuzkog ministra vanjskih poslova Jean Louisa Bartoua. Sprieda na desnoj strani bio je vozač Paul Foissac ( ondašnji automobili imali su upravljač na desnoj strani, poput onih danas u Engleskoj i nekim drugim zemljama gdje se vozi po lievoj strani, nap. a.), a na lievoj viši činovnik Prefekture ( županije ) Henri Barthélemy.
Odtraga na desnoj strani sjedio je Aleksandar, na lijevoj Bartou, a na suprot njemu, na malom priklapajućem sjedalu sjedio je francuski general Alphonse Joseph Georhes.
Iza njih u drugom automobilu bili su Bogoljub Jeftić i francuzki ministar mornarice François Piétri.
Oko prvog samovoza bila su dva častnika na konjima; na desnoj strani dopukovnik 141. Gorske pukovnije, Jules Piollet, a na lievoj zapovjednik sklopa Pokretne republikanske garde, Paul Vigoroux.
Predviđeni put povorke vodio je ulicama Canebiére, Saint-Ferréol, Curs Pierre Puget i La Corniche sve do spomenika Palima na Iztoku.
Prije nego je povorka krenula mnogobrojni fotografi, kinooperateri i novinari upravljali su svoje aparete nekoliko centimetara izpred Alesandrovoga nosa.
Iz publike je odjekivao pljesak i povici - vive le roi! ( živio kralj! ).
Čuvari javnoga reda, koji su se uzduž puta nalazili na razmaku od dva metra, zadržavali su razdraganu rulju na pločnicima.
Povorka je pošla iz Stare luke. Aleksandrov automobil, koji se kretao vrlo polako, stigao je na trg Burze, na suprot palači Burze, između kojih prolazi ulica Canebiére. Već je bilo 16,15 sati.
Stražar Célestin Galy, koji je na trgu Burze bio u službi pred stražarnicom redarstva, primjetio je kako se neki čovjek iz drugoga reda publike vrlo mirno i pažljivo probio u prvi red a da nikoga nije gurnuo i došao u prazan prostor, jedan i pol metar od kraljevog automobila.
“Stražar je, misleći, kako je kasnije izjavio, da se radi o čovjeku “ koji prema starom francuzkom običaju želi dotaknuti kralja, kako bi mu donio sreću”, potrčao prema čovjeku da ga odstrani.
Ali bilo je kasno. Čovjek, koji je sada u svakoj ruci imao po jedan pištolj, u trenu oka skočio je na nogostup automobila i počeo pucati.
Smrtno ranjen is neposredne blizine, “point blank”, s nekoliko zrna velikog kalibra (9 mm), kralj je na mjestu izdahnuo. Nije izustio niti jednu rieč.”
Ovo je izjavio stražar Célestin Galy koji je prvi stigao do atentatora dok je još pucao u unutrašnjost automobila.
Uzprkos tome, odmah poslije viesti da je Aleksandar ubijen, u Jugoslaviji se proširila viest kako je Bogoljub Jeftić brzoglasno dojavio u Beograd da su poslednje Aleksandrove rieči bile - “Čuvajte mi Jugoslaviju.”
Vidjevši stražara kako se u skoku baca na njega, atentator se okrenuo, pucao u njega i ranio ga, a za tim je opet počeo pucati po unutrašnjosti automobila.
Oko Aleksandrovog automobila nastao je metež.
Pošto svojom starom paradnom sabljom (izrađenom prije 1914. g.) , nije mogao udariti na lievo, dopukovnik Piollet je sa svojim konjem napravio polukrug i tek tada uspio atentatora udariti sabljom po glavi. Nu pošto ovaj od prvoga udarca nije pao Piollet ga je udario i drugi put i Kelemen je pao na pločnik.
Piollet je kasnije uspomene na ovaj događaj detaljno opisao. Njegova udovica ih je objavila poslije njegove smrti.U njima on zorno opisuje sam događaj, nered koji je uslied njega nastao i pucanje policije na sve strane poslije atentata, na što je on počeo vikati: “U ime Boga prestanite pucati!”
Dok se ovaj prizor odvijao stražar na biciklu, imenom Paul Pierre, stao je iza automobila koji se upravo zaustavio. Tu je stigao u času dok se napadač na tlu hrvao s drugim stražarima. Prema njegovim riečima, napadač se lavovski borio i nastojao se osloboditi “ležeći na zemlji kraj kraljevskog automobila pružao je strahovit odpor onima koji su ga htjeli razoružati. Jedan stražar puca u njega i pogađa ga u glavu iznad uha.”
Drugi stražar, imenom Damien Debionne, također je počeo pucati.
Stražari Ernest Davin i René Clément prvi su se bacili na izpruženog Kelemena, koji je još u desnoj ruci držao magazin pištolja Mauser.
Sada već iznemoglom Kelemenu Gavin je iz ruke iztrgnuo magazin i počeo pretraživati po njegovoj odjeći.
Iz lieve strane njegovog prsluka izvukao je jedan magazin velikog kalibra za Mauser s 20 naboja i jedan manji s osam naboja, drukčijeg kalibra, te jednu ručnu bombu.
Inspektori državne sigurnosti odmah su uzeli oružje i čahure koje su se našle oko auta.
PONAŠANJE DRŽAVNE SLUŽBE JAVNOG REDA I PUBLIKE PRILIKOM ATENTATA
Ka su dopukovnik Piollet i stražari Paul Pierre i Damien Debionne oborili Kelemena nastala je luda panika.
Vozač automobila, Charles Della Santa, koji je povezao ministra Bartoua u bolnicu izjavio je kako je već u vrieme prvih hitaca “prestrašeni narod bježao na sve strane”.
Stražar Séraphine Rignon je vidio kako se “razjareni narod bacao na Kelemena da ga linčuje”. On je čuo i nove hitce, ali nije znao tko ih je izpalio.
Na koncu je dodao: “U gužvi sam izgubio pištolj marke Herstal, kalibra 6,35, ali nemam njegov broj.”
Značajno je bilo držanje stražara Adriena Roudila, za to što je dalo pravu sliku ponašanja službe javnog reda, čiji članovi su se međusobno tukli ne znajući hoće li prije udarati pendrecima ili pucati.
“I pucalo se. Puno se pucalo. Ali nijedna od tih kugla nije pogodila Kelemena koji je već bio oboren i okružen stražarima”.
Ali Roudil je blizu auta zapazio “drugu osobu” s pištoljem maloga kalibra, kojeg je pendrekom udario po ruci i pištolj je iz nje izpao.
“Nisam imao vremana uhvatiti ga jer me je u tome spriečilo guranje koje su prouzročili oružnici na konjima. Ja sam tek uspio podići pištolj, koji ovdje predajem za svrhe potrebne za iztragu.”
Taj pištolj bio je kalibra 6,35, marke Herstal. Ovu izjavu stražar Roudil je dao za vrieme sudbene iztrage.
Kako je kasnije izjavio jedan od prisutnih, “u žaru akcije izgledalo je da je svaki pojedinac postao sukrivac. Tuklo se i pucalo, ne mareći kuda, tko, kako i u koga.”
Jedan odvažni promatrač imenom Gross, koji se nalazio u prvom redu množtva publike, čuo je “više hitaca koji su bili izpaljeni velikom brzinom”.
“Nastala je vreva i metež i netko me je, ne znam čime, udario po glavi. Zamglilo mi se i pao sam.”
Opet jedan drugi, ovoga puta neki Srbin imenom Aćimović, koji je došao vidjeti svoga kralja, čuo je pucnjavu. “Ubijaju nam kralja!” povikao je svome prijatelju Vasi Nikoliću koji je bio s njime i pojurio prema autu. Ali i njega je u trčećem množtvu netko maznuo po glavi.
Pograbio ga je vatrogasni poručnik Henri Chéne kojemu su skočili u pomoć neki inspektori Državne sigurnosti i neki građanin. U to je priskočio inspektor Abel Garcin i nakon duljeg natezanja uspio Aćimovića, koji je sav okrvavljen ležao na zemlji, spasiti od bijesnih udaraca rulje, koja ga je i dalje nastavila udarati.
Garcin ga je odvezao u bolnicu gdje se je ustanovilo da se ne radi o nikakvom sukrivcu. I to je bilo sve. Aćimović se morao pomiriti s onom - ‘tko je dobio, dobio je’.
U ovakvom metežu nije se znalo tko koga napada, tuče ili brani. Ministar Bartou je izlazeći iz automobila iznemogao, od straha više nego od rane, pao u ruke stražara Françoisa Martie i rekao: “Ja sam Bartou, ranjen sam u ruku. Povedite me na sigurno mjesto.”
Odmah su ga pograbili i noseći ga na rukama nekako su se konačno progurali kroz gužvu do ulice Reine Elisabeth gdje je stajao jedan taksi. Stavili su ga u taksi, u koji su se utrpala i trojica stražara i jedan civil i povezli ga prema bolnici.
Odatle su dosta brzo stigli do bolnice gdje je odmah stavljen pod nazor službujućeg liečnika, doktora Audiera.
Tek tu u bolnici na ruku mu je stavljen garrot ( podveza za stezanje žila ), poslije čega su mu dali neke injekcije.
Iako je rana bila na desnoj ruci, koja je u ovakvim slučajevima manje opasna od rane na lievoj ruci, Bartou je ubrzo umro, najvjerojatnije za to što je izkrvario na putu do bolnice, a nitko se u bolnici nije sjetio da mu je bila potrebna transfuzija krvi.
Aleksandara, koji je nekoliko puta iz neposredne blizine pogođen težkim kuglama iz Mausera dovezli su u Prefekturu. Veliki župan Pierre Johannaud odmah je brzoglasom pozvao liečnika Bertranda Gabriela koji se odmah uputio u Prefekturu gdje je na divanu našao mrtvoga kralja.
Na tielu, koje je još bilo obučeno, vidjela su se dva otvora prouzrokovana kuglama; jedan izpod desne strane leđa i jedan izpod prsnog koša u visini jetre.
Nu kad je s kraljeva leša skinuta odjeća dr. Gabriel je umjesto dvije pronašao pet velikih rana. Samo jedna od njih bila je na lievoj ruci, druge su bile na prsnom košu.
Jedna kugla, koja je bez ikakve sumnje prouzrokovala smrt u istoj sekundi kad je naboj izpaljen, ušla je na lievoj strani prsnog koša i izašla na leđima izpod desne lopatice.
Pa recimo da nekim čudom Aleksandar nije ostao na mjestu mrtav, on bi poslije udara u prsa samo jednom kuglom ovako težkog kalibra i parabelum naboja ( duplo veći i jači od običnog ) smjesta pao u šok i ne bi uspio izustiti niti jednu rieč. Toliko za Jeftićevo “Čuvajte mi Jugoslaviju”.
Kako su izjavili mnogi prisutni, u metežu koji je nastao neposredno poslie atentata izgledalo je da stražari, policija, vojnici i isvi koji su imali oružje pucaju u sve i svakoga.
Gospođa Mireille Armelin bila je pogođena u lievi dio pluća. Gospođi Lucie Dupré prostrieljeno je bedro. Gospođi Durbec prostrieljena je desna noga i uslied težkog krvarenja je umrla. Gospođa Yolande Faris smrtno je ranjena, prostrieljena joj je utroba i, kao i kod gospođe Durbec, nikad nije ustanovljen kalibar naboja.
SUDBINA KELEMENA
Veličko Georgijev Kerin, alias Černozemski, alias Kelemen, znao je da izvršenjem ovoga zadatka ide u sigurnu smt i kao pravi dragovoljac i ustaša on je taj zadatak rado primio i častno izvršio.
Ali, što nitko, pa vjerojatno ni on, nije očekivao jest tretman koji je nad njim, ne samo dok je bio živ, nego i poslije smrti, izvršen od strane toliko razvikane “civilizirane, kulturne i katoličke Francuzke”.
Najgori ubojica koji se ogriešio o obće pravo, uhićen u sličnom slučaju, dobiva prvu pomoć i vodi ga se u bolnicu.
U bolnici svakoga većega grada postoji jedna soba rezervirana za okrivljenike koji se poslije liječenja predaju na razpolaganje sudu.
Ali kako izgleda ta praksa ne odnosi se jednako na sve. Pogotovo onda kad se radilo o hrvatskim ustašama.
Za to Kelemenu nije pružena nikakva pomoć, niti je odvezen u bolnicu. Nad njim i kasnije nad njegovim mrtvim tielom izvršen je niz nečovječnih postupaka koje se nikako ne može opravdati njegovim činom, bez obzira na to koliko je taj čin bio strašan.
Kako je izjavio jedan od stražara, imenom Faisant, ranjeni Kelemen je s mjesta atentata po pločniku dovučen u stražarnicu gdje je na pola svučen ostavljen ležati na podu. Jedan sat kasnije stavili su ga na jedan teretnjak.
Što je za tim učinjeno saobćio je u svom zapisniku dva mjeseca kasnije predstojnik sigurnostnog redarstva Marseillea, komesar Pierre Cals koji je djelovao u svojstvu nekakvog izaslanika sudca iztražitelja.
Krasne li stranice sadizma! Evo što tu stoji:
“Mi Cals, etc....izvješćujemo da smo 9. listopada iza atentata na osobu Nj. vel. Aleksandra I. Jugoslavije, došli na lice mjesta. Tu smo saznali da je počinitelj atentata, koji je bio ranjen, prenesen u redarstvenu stražarnicu na trgu Burze.
Ubojica još nije bio mrtav. S jedne strane bilo je poželjno prenieti ga u naše urede, da ga se pokuša preslušati, a s druge strane da ga se izbavi od biesa gomile. Pod takvim okolnostima mi smo ga pomoću inspektora i čuvara reda predali sigurnostnoj službi.
....U našem uredu mi smo ubojicu sasvim svukli i oduzeli mu odjeću i razne predmete, koji su spomenuti u našem zapisniku o ustanovljenju ovoga očiglednog zločina...”
Da mu je pružena liečnička pomoć Kelemen bi sigurno preživio.
Umjesto toga ostavljen je na podu gdje je nakon 4 sata mučenja izkrvario i umro.
Smrt Aleksandra Karađorđevića bila je kobna za prvu Jugoslaviju.
Od časa njegove smrti ova francusko-engleska tvorevina počela je naglo umirati i u svega šest i pol godina ona je za uviek nestala. Posredstvom istih sila, četiri godine kasnije na njezinim ruševinama uzpostavljena je druga ( posljednja ) komunistička Jugoslavija.
Nu, uzprkos moći tih sila, ni jedna, ni druga nikada ne bi postojale da nije bilo naših, hrvatskih, izdajnika.
Imena svih osoba uključenih u organizaciju i izvršenje osude nad srbijanskim tiraninom su poznata. Svih osim Liepe Plavojke i Petra.
A tko su oni bili? Za što su samo njihova imena dugo ostala u tajnosti? Za što su baš oni bili uključeni u pripremu za atentat?
Najprije, odgovor na ovo drugo pitanje. Ne znam kad je Petar umro, ali se zna da se poslije atentata morao skloniti u Grosseto, jedno od ustaških skloništa u Italiji.
Plavojka je navodno bila živa sve negdje do konca 80ih godina prošloga stoljeća, pa je radi njihove osobne sigurnosti njihov identitet dugo držan u tajnosti.
Odgovor na treće pitanje je: Petar je bio vrlo uspješan zagrebački trgovac koji je poslovno putovao po cieloj Zapadnoj Europi. S njime je mnogo puta putovala i njegova supruga, pa su oboje vrlo dobro poznavali sve važnije gradove Italije, Austrije, Njemačke Švicarske i Francuzke.
Povrh toga, Petar je od samoga početka novčano pomagao ustaše u emigraciji, nabavljao im oružje i druge potrebštine, pa je sigurno najlakše mogao pribaviti i oružje za atentat, koje će njegova izvanredno liepa i hrabra supruga prenieti u Francuzku.
A sada odgovor na prvo pitanje. Tajanstveni “Petar” je bio hrvatski domoljub ANTE GODINA, a “Liepa Plavojka” bila je njegova izvanredno liepa supruga STANA.
Ustaše Veličko Kerin, Mijo Kralj, Zvonimir Pospišil, Ivan Raić i svi koji su sudjelovali u organiziranju i pripremi kazne nad glavnim kolovođom srbijanskoga divljačkog terora svojim primjerom zadužili su sva hrvatska pokoljenja, kako ondašnja, tako i današnja i sva buduća.
ZA TO - NEKA IM JE VJEČNA SLAVA!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
