Zvonimir R. Došen: Hoće li novi “Bosanski lonac” biti okidač i za 3. svj. rat? (2.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 25 Veljača 2022 12:51
Lenjin i njegovi boljševici 1917. u zapečaćenom niemačkom vlaku na putu u Rusiju
Odmah na početku rata u kolovozu 1914. Briranci sa svojom golemom mornaricom blokiraju sve prilaze njemačkim lukama i objavljuju obsežnu listu tzv. kontrabande (robe za krijumčarenje) čime gotovo podpuno zabranjuju Americi trgovinu s Njemačkom i Austrougarskom.
Tri mjeseca kasnije Britanci objavljuju da je Sjeverno more ratna zona i da svi brodovi koji se usude u njega uploviti to čine na svoj vlastiti rizik.
Britanci računaju da će glađu prisiliti Centralne sile na kapitulaciju pa, ne obzirući se na propise Ženevske i Haaške konvencije, pod “ratni materijal” stavljaju sve uljučivši hranu i medicinu.
Njihovi ratni brodovi zaustavljali su sve trgovačke brodove koji bi se približili Europi, sprovodili ih u njihove luke i zaplienili sav materijal koji su u njima našli.
Radi ovoga krajnje nehumanog ratnog zločina u Njemačkoj će od gladi umrieti 763.000 nevinih civilnih osoba. U jednom memorandumu 1. siječnja 1917. britanski ratni kabinet se hvali da kroz Sjeverno more, koje blokiraju njihovi ratni brodovi, ništa ne može proći prema Niemačkoj, a niti kroz Jadransko Austrougarskoj jer ga blokiraju francuski i talijanski ratni brodovi.
Istovremeno brodovi iz njihovih kolonija i Amerike Britancima dopremaju silne količine svakovrstne robe uključujući i goleme količine ratnog meterijala.
Za to Niemci u Atlantik šalju jata svojih podmornica sa zadatkom da napadaju i potapaju te brodove.
Jedna od tih podmornica “U20”, pod zapovjedništvom Kapitänleutenanta Walthera Schwiegera, 7 svibnja 1915., u Irskom moru torpedom pogađa britanski putnički prekooceanski brod “Lusitania”, koji je iz New Yorka plovio za Liverpool.
Poslie udara samo jednim torpedom došlo je do goleme eksplozije i brod je u roku od svega 18 minuta otišao na dno mora. To je prouzročilo ogroman broj žrtava; od 1.266 putnika i 696 posade spasila se svega 761 osoba.
Eksploziju i naglo potapanje broda prouzročio je tovar američke “humanitarne pomoći” Britaniji skrivene u utrobi broda, a sastojao se od; 4 milijuna strojničkih naboja, 3.240 upaljača za topovska punenja, 5.000 topovskih granata i drogog eksplozivnog materijala. Nekoliko dana prije nego je Lusitania izplovila iz New Yorka niemačko je veleposlanstvo u Washingtonu objavilo u američkim novinama oglas kojim opominje Amerikance da je Niemačka u ratu s Velikom Britanijom i upozorava potencijalne putnike da su “sva plovila koja su pod zastavom Velike Britanije i svih njezinih saveznika u opasnosti da budu napadnuta i potopljena”.
Svako se ratovanje temelji na obmani i lukavštini - Sun Tzu
Od samoga početka rata Britanci znaju da će, ako im u pomoć ne dođe Amerika, biti poraženi pa je na sve načine pokušavaju uvući u rat protiv Niemačke. Ali predsjednik Woodrow Wilson neprestano odbija jer je većina američkog pučanstva protiv “miešanja u europske trzavice i sukobe”.
Početkom 1917. Britancima je sasvim jasno da će bez aktivnog uključenja Amerike izgubiti rat pa se sada služe jednom dobro smišljenom, podvalom. Ova podvala bio je “vrlo tajni šifrirani telegram”, kojega je tobože niemački ministar vanjskih poslova Arthur Zimmermann poslao niemačkom ambasadoru u Washingtonu, a ovaj ga treba prosliediti niemačkon ambasadoru u Meksiku.
U telegramu piše: - Washington - Meksiko, W158 19. siječnja 1917. - Nastrože povjerljivo:
“Za Vašu ekselenciju osobno! (niemačkog ambasadora Bernsdorffa u Washingtonu, op. a.) Ovo je informacija koju trebate sigurnim tajnim kanalom poslati carskom ministru (niemačkom ambasadoru) u Meksiku, a koju on čim prije treba predati predsjedniku Meksika.”
“Na 1. veljače mi namjeravamo početi s neograničenim podmorničkim ratom. Mi ćemo uzprkos tomu nastojati da Amerika ostane neutralna. U slučaju da to ne uspije mi Meksiku nudimo savezništvo - pod sliedećim uvjetima: - Da zajedno ratujemo (protiv Amerike). Naša obilna financijska pomoć i podpora Meksiku za ponovno osvajanje izgubljenih teritorija u Teksasu, Novom Meksiku i Arizoni. Detalje o budućoj nagodbi ostavljamo vama.”
Arthur Balfour, notorni britanski ministar vanjskih poslova, poznat po onoj negovoj deklaraciji, kojom je Walteru Rothschildu, Chaimu Weizmannu i drugim zionističkim vođama obećao njihovu državu u Palestini, a poslie rata zaboravio da ju je dao, 23. veljače 1917. dolaziu američku ambasadu na Grosvenor Square-u u Londonu i ambasadoru Walteru Hines Page-u predaje kopiju “Zimmermannova telegrama”. Page, koji je od početka rata bezuspješno pokušavao nagovoriti predsjednika Wilsona da Niemačkoj naviesti rat, sada vjeruje da ima adut kojim će ga “probuditi iz pasivnosti”.
On najprije u Washington šalje telegram u kojem kaže: “Za tri sata poslati ču predsjedniku i ministru vanjskih poslova telegram od goleme važnosti.”
Svatko tko je imalo bio upoznat s perfidnim makinacijama britanske tajne službe znao je da je ovaj telegram bio najobičniji falsifikat. Svatko osim glupoga američkoga ambasadora u Vel. Britaniji, Waltera Page-a i njegovih šefova u Washingtonu.
Poslie raznih konzultacija, savjetovanja i razprava u Senatu i Kongresu o ovom “niemačkom planu agresije na tritorijalni integritet Ujedinjenih Američkih Država”, američka vlada u petak 6. travnja 1917. naviešćuje Niemačkoj rat.
Tri dana kasnije, u ponedjeljak 9. travnja 1917., Niemačka aktivira svoje “tajno oružje”.
U zapečaćenom vlaku iz Züricha u Švicarskoj niemački agenti preko čitave Niemačke na granicu Finske i Rusije sprovode grupu boljševika na čelu s Vladimirom Uljanovim “Lenjinom”. Dok je ova grupa boljševika na željezničkoj postaji u Zürichu čekala vlak koji će ih kroz Niemačku odvesti Rusiju neki boljševici koji su odlučili ostati u Švicarskoj su im pjevali komunističku Internacionalu, a drugi ih obasipali pogrdama: “izdajice, hulje, svinje!”
Na zadnjoj postaji puta jedan niemački agent dao je Lenjinu kovčeg u kojemu je bilo 100.000 zlatnih rubalja kao pomoć njegovin boljševicima za rušenje ruskoga carstva.
Ulazkom Amerike u rat situacija se na Zapadnom bojištu mienja u korist Saveznika. Ali dosta sporo jer Americi treba nekoliko mjeseci da pripremi potrebnu količinu ratnog materijala i osposobi (trenira) određeni broj vojnika za rat u Europi. I poslie toga njihove trupe sporo pristižu na bojište.
Podpisom mirovnog ugovora u Brest-Litovsku, 3. ožujka 1918., između nove boljševičke vlasti u Rusiji i Centralnih sila (Niemačke, Austrougarske, Bugarske i Turske) Rusija je izključena iz rata i Niemačka sada s Iztočnog na Zapadni front može premjestiti nekoliko desetaka svojih jakih i dobro okaljenih divizija.
Tada se događa nešto na što Niemci nisu računali. U Europi, a naročito u Vel. Britaniji pod patronatom moćnih engleskih lordova-masona djelovao je silan zionistički lobi koji je bio upleten u sve pore britanske i američke politike.
Na stalno lobiranje zionističkih lidera u Londonu, megakapitaliste “baruna” Waltera Rothshilda i njegovih kolega Chaima Weizmanna i Nahuma Sokolova, u oči boljševičke revolucije 2. studenog 1917., ( Po starom, Julianskom kalendaru“Oktobarska revolucija” je počela 25. listopada, a po Gregorijanskom 7. studenog. ) britanski ministar vanjskih poslova Arthur J. Balfour u ime “Vlade Njegovog Kraljevskog Veličanstva” šalje pismo lideru Britanske židovske zajednice barunu Rothschildu. U pismu je “Deklaracija” koju Rothschild treba proslijediti Zionističkoj federaciji Vel. Britanije i Irske . Pismo glasi:
“Dragi lorde Rothschild,
S velikim užitkom prenosim vam, uime Vlade Njegovog Veličanstva, slijedeću deklaraciju o sućuti s židovskim zionističkim aspiracijama, koje su bile podnesene Kabinetu, i od njega odobrene”.
“Vlada Njegovog Veličanstva s naklonošću gleda na uzpostavu u Palestini nacionalnog doma za židovski narod i uporabiti će svoja najviša nastojanja i trud kako bi olakšala postignuće ovog cilja, s time da se jasno razumije da ništa neće biti učinjeno što bi moglo prejudicirati građanska i vjerska prava postojećih ne-židovskih zajednica u Palestini, ili prava i politički status - koje židovi uživaju u svakoj drugoj zemlji”. “Biti ću zahvalan ako ovu deklaraciju prenesete Zionističkoj federaciji”.
Vaš odani Arthur James Balfour
Kako Britanci nikad nikome nisu nšta poklanjali i ova je deklaracija morala biti masno plaćena. Poslije tri godine ratovanja engleski i francuski kuferi su bili prazni, a gubitci na bojištima bili su toliko ogromni da je dolazkom ovih niemačkih divizija na Zapadno, sada jedino, bojište njihov totalni kolaps i poraz bio neizbježan. U pomoć im priskaču ovi zionistički milijarderiWalter Rothschild, Chaim Weizmann, Nahum Sokolov i drugi. Velika obitelj Rothschild, čiji su članovi bili glavni bankari diljem Zapadne Europe pa tako i u Njemačkoj i Austriji (a i danas su) imali su podpunu kontrolu nad monetarnim sustavima i rezervama zlata tih država.
Prema njemačkim izvorima, oni su pri koncu 1917. platili Balfourovu deklaraciju tako što su većinu novca i zlatnih rezervi iz njemačkih banaka prebacili u Englesku i tako Njemačku, koja je već bila podpuno sigurna u pobjedu, bacili na koljena. I ona je izgubila rat.To će kod niemačkoga naroda izazvati mržnju na Židove ili, kako to Židovi vole zvati, antisemitizam, kojega u Niemačkoj do tada nije bilo. Francuzi su bili puno veći antisemiti od Niemaca. Što, uz ostale, potvrđuje i tzv. Afera Dreyfus.
Poslie “poraza”, nastupila su poniženja i rigidna ograničenja “Versailleskog ugovora” kojim je čitav niemački narod sveden na prosjački štap.
Time su pobjednici u ovom “ratu za okončanje svih ratova” umjesto platforme za trajan mir u svietu stvorili novi dinamični starter za sliedeći, puno krvoločniji, svietski rat.
Kako znamo, i ovaj drugi rat je završio skoro isto kao i onaj prvi, samo s jednom (za Zapadne saveznike) nepredviđenom posliedicom. Poslie grandioznih proslava pobjede nad nacističkom Niemačkom 1945. godine zasliepljeni zapadni politički lideri, naročito oni američki, nisu bili kadri shvatiti da su pobjedom nad nacizmom spasili jednoga drugoga, puno gorega i opasnijeg neprijatelja, koji će do današnjih dana ne samo njima, nego čitavom svietu biti glavna prietnja.
Jedini koji je to shvatio i tražio da se odmah poslie pobjede nad nacizmom obračuna s boljševizmom bio je general George Patton, koji je taj njegov “grieh” protiv “našega saveznika, dragoga uncle Joe-a” izgubio glavu.
Ne samo da Amerikanci to nisu shvatili, ili nisu htjeli shvatiti, nego i onda kad su bili prisiljeni shvatiti, glupi kauboji su bili uvjereni da postoje nekakve razlike između ruskog, jugoslavenskog, kinezkog i bolo kojeg drugog komunizma, nastavili golemim svotama novca financirati i na sve druge načine pomagaii komunističke krvnike Titu, Mao tse-tunga i druge, pa je ovo što im se danas događa ono što se svima događa poslie sađenja tikava s vragom.
Nu izgleda da mnogima još nije jasno da komunizam nije nestao padom Berlinskoga zida, nego da je samo promienio svoj vanjski ogrtač i modus operandi. Među ovima ima i nekih naših čestitih ljudi koji smatraju da se ex-KGB dopukovnik iz boljševika promienio demokrata, jer su valjda toliko kratkovidni da ne vide one boljševičke simbole na svim ruskim bojnim zrakoplovima i helikopterima, pa čak ni onaj golemi na tornju Kremlja.
Ne vjerujem da će Amerikanci i NATO radi Ukrajine ući u rat kao što nisu ni onda kad je Putin okupirao Krim. Ali, ako ovaj put ipak dođe do rata između Rusije i članica NATO-a na čelu s Amerikom, uzprkos svim glumenjima o “prijateljstvu Putina i Xi Jinpinga na jednoj strani i prepucavanja između Kine i Amerike na drugoj, ne vjerujem da će se Kina uključiti u rat na bilo čijoj strani i gubitnik će biti Rusija. Kina, kao i sve druge komunističke države, u slučaju rata najviše strahuje od unutarnjih pobuna, u prvom redu jer nezino pučanstvo nije tako homogeno kako neki misle. Drugo, kinezki narod nije zaboravio grozne zločine koje su Maovi komunisti počinili, a povrh toga bivše britanske i portugalske kolonije Hong Kong, Macau i druge jedva čekaju da se odciepe. Putinova nova šarada priznavanja “nezavisnosti” ukrajinske pokrajine Donetska i Luganska je njegov imbecilni quid-pro-quo Zapadu za priznanje Kosova.
Vrhunski američki politički analist George Friedman, šef vodeće privatne tvrtke za prikupljanje informacija i predviđanja “Strator”, u knjzi “The Next 100 Years” predviđa da će se, ako dođe do rata, Ruska federacija razpasti na nekoliko dielova.
Evo što on u ovoj knjizi piše 2009. godine: “Rusija sada vrši jake pritiske na svojim granicama. Pritisci su uglavnom upereni prema središnjoj Aziji i kroz vrieme će biti donekle uspješni…
Rusi ne namjeravaju dozvoliti da dođe do razpada njihove federacije, nego žele rezurekciju propalog SSSR,a. To će dovesti do trenja s Ujedinjenim Američkim Državama i drugim državama u regiji, naročito u idućem deceniju. Ali stvarni bljesak će najvjerojatnije biti na zapadnim granicama Rusije s Ukrajinom. Bjelorusija (ili Belarus) biti će u savezu s Rusijom.“
Sva Friedmanova dosadašnja predviđanja bila su 85% točna.
Što se “bosanske države” tiče, ona u ovim zbivanjima neće imati nikakvu ulogu. Ona za nikoga, osim zaglupljenih “Bošnjaka” i velikosrbskih ekspanzionista, nema ništa veću stratešku važnost od Butana ili Burkine Faso. To je smiešna umjetna tvorevina koja kao i sve tvorevine te vrste nema šanse za obstanak. A ova današnja glupa retorika nekih zapadnih jastrebova i čvoraka oko njezinoga “integriteta” je prodaja “snake oil-a”. Jedino što bi tu moglo imati neki značaj je da su možda i Amerikanci konačno shvatili da je Drina vječna granica Iztoka i Zapada i da su, kako i njihov bivši ambasador u Hrvatskoj Peter Gailbraith danas prizna, 1995. učinili golemu pogriešku kad su pred Banja Lukom zaustavili Hrvatsku vojsku.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
