Zvonimir R. Došen: Mi Hrvati smo jedini narod čiju poviest pišu njegovi odrodi (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 03 Lipanj 2022 12:59
Zemljovid Nezavisne Države Hrvatske poslie Rimskih ugovora
PRELIMINARNI PREGOVORI U LJUBLJANI
U takvoj za Hrvatsku podpuno nepovoljnoj atmosferi došlo je do sastanka između hrvatske i talijanske delegacije 25. travnja 1941. u Ljubljani. Hrvatsku delegaciju činili su dr. Ante Pavelić, dr. Mladen Lorković, dr. Edo Bulat i još neki drugi.
Kako reče pisac koji je u emigrantskom tisku detaljnije opisao sve ono što se u tim po Hrvatsku vrlo opasnim danima događalo, ovdje je potrebno navesti prikaz dr. Ede Bulata iz jedne njegove knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata čiste nacionalne orientacije.
Prije nego što prieđem na zapise dra. Bulata želim napomenuti da je dr. Edo Bulat bio prvi tajnik “Organizacije jugoslavenskih nacionalista” (ORJUNA-e) osnovane u Splitu 1921. godine.
Nu kad je kasnije došao do spoznaje kud taj put vodi priključio se Ustaškom Pokretu.
U svojoj knjizi “Kroz Borbe i Izkušenja” dr. Bulat je detaljno opisao pod kakvim uslovima se odvijao taj sastanak u Ljubljani gdje kaže da je dr. Pavelić najprije neki sat vremena sam razgovarao s talijanskom delegacijom:
Hrvatsko potomstvo treba ovo zapamtiti kao upozorenje na opasnost i smrt!”
“Najednom se otvore ogromna vrata”, piše dr. Bulat. “Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi Talijančić. Gotovo svečano nas pozva da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika koju zacielo nitko nije predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Dvorana je velika i vrlo visoka.
Prvo što nam upada u oči je jedna ogromna karta obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države.
Kao dobar geograf još iz ranije mladosti, odmah uočih dokle idu. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na niže. Učinilo mi se u tom času da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od hrvatske države.
Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrati od tog udarca.
S lieve strane sobe amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih i prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah do samog središnjeg stola vižlasti i mladi Ciano ( Mussolinijev zet i ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano, nap. a. ), u crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svietlim čizmama i jako ibočenim čeljustima.
Svi stoje i šute gledajući ponešto u nas pridošlice, ali najviše u Poglavnika koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva da se smjestimo pred njim.
Zaokrenut je prema nama. S lieva od njega čitav onaj vienac jastrebova treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plien.
Poglavnik uzima rieč, i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli koje mu bježe uokrug. Rieč mu je tvrda, a ponešto i umorna. Kaže nam odprilike ovo:
“Ministar vanjskih poslova Italije g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje” i pokaza nam rukom na kartu.
Nadalje je rekao g. Ciano da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država nezavisna od Italije i da snjom možemo činiti što hoćemo, pa čak ako hoćemo i pripojiti Njemačkoj.
Da bi podkriepio te svoje zahtjeve Ciano skupa sa prisutnim generalima iztakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat da bi ostvarila baš ovu granicu koju danas traži.
Za to su oni, veli, dali šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti da ovu priliku do kraja ne izkoriste. Jedino ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more i to u širini od kojih 30 kilometara negdje na području između Kraljevice i Senja.
Ja sam mu na to odgovorio slijedeće: Kad bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore tada bismo se svi mi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije jer smo svi rođeni u krajevima koje Italija traži za sebe.
Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takvom temelju, a kamoli vođenje pregovora.
Mi ćemo u takvom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži, nakon dva rata, imati još i treći - i to s nama”.
Drugi dan, njemački veleposlanik u Hrvatskoj, Sigfried Kasche, izvještava njemačko ministarstvo vanjskih poslova da je sastanak u Ljubljani protekao bez rezultata, jer da su talijanski zahtjevi odbijeni od strane dra. Pavelića.
“Vidjevši da pokušaj intimidacije pompoznim showom njihovih krivonogih i trbušastih generala nisu uspjeli uplašiti Hrvate, perfidni Talijani se pokušavaju služiti raznim “velikodušnijim” ponudama kao onom da će pristup na more izpod Velebita proširiti na 80 km ako Hrvatska prihvati pristup, najprije u personalnu, a onda u carinsku i privrednu uniju s Italijom, te podređenost hrvatske vojske talijanskoj komandi, što je dr. Pavelić smjesta odbio”, piše dr. Bulat.
O ovim i svim drugim pregovorima i ugovorima na koje su vođe malih naroda prisiljeni, posebno u ratnim vremenima, niije potrebno više govoriti.
Samo još želim napomenuti onima čije se ocjene o Poglavniku NDH dr. Anti Paveliću i o NDH uobće, temelje na raznim kukavičkim jajima iz jugokomunističke i velikosrbske košare, da prije donošenja svojih sudova malo promisle što bi oni učinili da su bili na njegovom mjestu.
On se je, još dok je hrvatska vojska bila u povojima, bez ičije pomoći odlučno suprostavio skoro svim pretenzijama moćne Italije tako da se ona umjesto kojih pedeset tisuća kvadratnih kilometara hrvatskoga teritorija konačno morala zadovoljiti s nešto više od stopedeset, zakjedno s onim što je dibila Rapalskim ugovorom. Sav izgubljeni teritorij izgubljen u Rapalskim i Rimskim ugovorima povraćen je Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 8. rujna 1943. godine.
Dr. Ante Pavelić je stjecajem okolnosti koje nije mogao kontrolirati izgubio rat i za to, i samo iz tih razloga, najlakše je krivnju za sve što se događalo prije i poslije toga gubitka pripisati njemu.
Dr. Franjo Tuđman je dobio rat, pa to ipak ništa ne pomaže da ga isti oni koji nikada nisu željeli nikakvu hrvatsku državu, sada kad ga više nema, okrivljuju da je; pregovarao s Miloševićem, da je izvršio nekakvu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, da je obranom svoje domovine počinio zločin, da je bio agent CIA-e i niz drugih budalaština i absurda.
Na žalost, danas u Hrvatskoj i izvan nje ima dosta onih koji vjeruju u takve budalaštine.
Je li dr. Pavelić imao mogućnost izbjeći podpisivanje Rimskih ugovora ? Jest, isto onako i onoliko kao i dr. Tuđman podpisivanje “plana Z 4” i Daytonskog ugovora!
Sve ovo što ovdje pišem nije temeljeno na nikakvoj pristranosti ili, kako će to reći “antifašisti”, na mom ustaštvu, nego rezultat neprekidnih metodičkih iztraživanja raznih izvora kroz više od 60 godina moga emigrantskog života.
Kako bih bio što objektivniji u svojim zaključcima o tome što je istina a što fabrikacija sve što sam tijekom tih godina našao u pojedinim, barem donekle nepristranim, američkim, niemačkim ili engleskim vojnim, političkim i drugim zapisima i dokumentima ili čuo od preživjelih sudionika u uzpostavi i obrani Nezavisne Države Hrvatske, pokušao sam ihkad god je to bilo moguće uzporediti s onim velikosrbskim i jugokomunističkim.
I, bez iznimke, uvijek sam našao da sve što ovi potonji pišu i govore o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, pa i o sebi, nisu ništa drugo nego podle fabrikacije onih čiji su ciljevi i namjere uvijek bili puno gori i opasniji od svih, pa i od onih fašističke Italije.
Istina je da su neki, samo neki, Dalmatinci otišli u Titine partizane radi talijanske okupacije, ali je također istina da je velika većina njih otišla zato što je bila vrbovana od strane starih orjunaša, komunista i raznih drugih odroda, a nikako nije istina da je talijanska okupacija, pa ni talijanski zulumi, bio glavni razlog za njihovo odmetništvo i zločinstva koje su kao partizani počinili protiv hrvatske države i hrvatskoga naroda.
Svaka budala zna da se talijanska okupacijska zona protezala preko polovice današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pa nitko nije čuo da su napr. Hercegovci, Ličani i Bosanci radi toga masovno bježali u Titine crvene bande.
A kada se većupire prstom u Dalmatince, neka mi netko objasni zašto su napr. Sinjani išli u partizane, a oni iz Otoka nedaleko Sinja, rodnog mjesta Mirka Norca, u ustaše?
I moje selo je bilo pod talijanskom okupacijom, ali nitko, niti jedan čovjek iz toga sela nije otišao u partizane. Svi do jednoga stupili su u obranu svoje Domovine u ustašama, domobranima, oružništvu ili nekoj drugoj službi. Svi do jednoga mrzili su Talijane iz dna svoje duše i nikada im se nisu pokoravali. Dapače, Talijani su ih se bojali kao vrag tamnjana. Moje selo je svoje hrvatstvo skupo platilo s 96 života najboljih sinova i kćeri, koji su pali od krvave jugokomunističke ruke, u velikoj većini poslie završetka rata.
Ali, ako je suditi po komentarima nekih novih mudraca u Hrvatskoj “Pavelićeva prodaja Dalmacije” je “istina” jer su tako naučili iz “Istorije NOB-a, u Titinim školama i od svojih “antifašističkih” predaka.
Njima se pridružuju i mnogi drugi koji nemaju blagoga pojma o onome s čime su u ona težka vremena hrvatski vodeći ljudi bili suočeni imaju obraza i hrabrosti brbljati o “nekakvom “Pavelićevom vraćanju duga Mussoliniju” i, zamislite, “Pavelićevoj nesposobnosti”. I, što je još gore, te osobe nameću se kao nekakvi mudri arbitri u razčlambama među čestitim hrvatskim domoljubima.
Ali, kako jednom reče američki pisac Harlan Ellison, dva najpoznatija elementa u svemiru su hidrogen i ljudska glupost. Htio bih upitati te “hrvatske povjesničare i pedagoge” kako to da našu djecu još ne uče kako je i Tuđman da se oduži Međunarodnoj zajednici, prodao Srbima Sriem i pola Bosne i Hercegovine, Crnogorcima Boku Kotorsku, a Izetbegovićevim poturicama ne samo onu drugu polovicu Bosne i Hercegovine, nego i dio Dalmacije, tako da smo na koncu morali platiti Kineze da nam - preko našega mora - kod Pelješca naprave most da možemo prelaziti iz jednog diela svoje države u drugi.
U svom izviešću novinar Matija Kovačić, koji je kao službeni predstavnik hrvatskih medija bio nazočan na pregovorima u Rimu, piše kako je dr. Pavelić za vrieme pregovaranja s Talijanima vodio ogorčene borbe posebno s Mussolinijevim zetom Galeazzom Cianom i mudrim potezom “krunenjem” Kneza od Spoleta, uz niz drugih talijanskih zahtjeva, uspio odbiti ulazak Hrvatske u personalnu, carinsku ili bilo kakvu uniju s Italijom, te kako je svojim ljudima u vlaku na povratku iz Rima rekao: “Treba nam godinu-dvie da organiziramo i naoružamo vojsku koja će Talijane baciti u more.”
Čak i poznati jugofil Ivan Meštrović u svojoj knjizi “Sjećanje na političke ljude i događaje” piše kako mu je poslie podpisa ugovora dr. Mile Budak rekao: “Stiskamo zube, ali nemojte misliti da nas ovo o Dalmaciji ne boli kao i Vas, a da nisu Švabe iza Mussolinija bacili bismo mi njega u more.”
Meštrović također navodi da mu je u razgovoru ustaški pukovnik Tomislav Sertić rekao: “Mi nismo germanofili ni italofili, a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa drugo ne vodi nego sloboda Hrvatske i za to smo spremni da dademo glave. U tome cilju i silom prilika našli smo se s kim se nalazimo.”
Prilikom susreta u Glavnom ustaškom stanu, ustaški dužnostnik Joso Rukavina je Meštroviću rekao: “Ljuti ste, ali nije bilo druge. Glavno je da se održi Hrvatska , pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko nadao.”
Meštrović u istoj knjizi piše da mu je jedan hrvatski častnik pričao kako je nakon jednog oružanog sukoba s talijanskom vojskom u Liki bio pozvan k Poglavniku, koji mu je rekao: “Ti si imao pravo, samo ne možemo tako s Talijanima jer su nam saveznici, barem za sada. Meni je žao, ali morat ću te premjestiti.” Bio je premješten u Karlovac.
Do sukoba ustaša i talijanske posadne vojske u Liki dolazilo je više puta. O jednom koji se dogodio kada su četnici-partizani zauzeli Široku Kulu čuo sam iz usta moga bratića Frane, koji je kao vojnik 31. ustaške jurišne bojne u njemu sudjelovao. Dok su ustaše jurišali na utaborene odmetnike “saveznici” Talijani su, umjesto da im pomognu, u pozadini na već njihov poznati način lovili napuštene kokoši. Kako bi ih lakše pohvatali, jedni bi u rukama držali dugačke štape, a drugi bi prema njima tjerali kokoši, kojima bi oni štapima “pokosili” noge. Kad su raztjerali odmetnike ljuti ustaše su svoje strojnice okrenuli na Talijane. Situacija se smirila kad su ustaše uspjeli Talijanima “dokazati” da su to na njih pucali “partiđani”.
O jednome drugom pričao mi je 1963. godine detektiv UNS-a (Ustaške Nadzorne Službe) Marko Krpan. Kad je saznao da k Talijanima u Medak često dolazi četnički oficir Jovo Savatović, Marko je s nekoliko oružnika postavio zasjedu i uhvatio ga. Ali kad su ga kroz Medak htjeli sprovesti u Gospić Talijani su im ga oduzeli i izjavili da je on pod njihovom zaštitom. Marko je incident prijavio pukovniku Juci Rukavini, koji se odmah jednim manjim tenkom (taknketom) praćenom satnijom ustaša uputio u “posjetu” medačkim Talijanima. Umalo da niije došlo do oružanog sukoba. Ali, vidjevšii gorostasnog Jucu kako bez ikakve zaštite stoji na tenku koji ide prema njima Talijani su se uplašili i nisu dugo oklievali s predajom Savatovića.
Lički su ustaše svoje “veliko prijateljstvo” s talijanskim fašistima pokazali i tako što su u Gospiću po noći loviili i na “nulericu” ošišali sve ženske koje su se s njima družile (kurvale).
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
