Zvonimir R. Došen: ‘Božji bankari’, masonska loža Propaganda due i nagla smrt Ivana Pavla I.
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 09 Rujan 2022 13:00
Papa Ivan Pavao I.
Albino Luciani, rođen 17. listopada 1912., bio je najstarije od četvero djece siromašnoga zidara u Forno di Canale u sjevernoj Italiji (ime mjesta promienjeno je 1964. u Canale d’Agordo).
Kako je na dan rođenja bio vrlro slabašno diete u opasnosti da bi moglo umrieti prije krštenja isti dan ga je krstila primalja. Taj način krštenja naši stari su zvali ‘znamenovanje’. Dva dana kasnije krštenje malog Albina formalizirano je krštenjem u crkvi.
Za svećenika je zaređen 7. srpnja 1935. godine. Poslie zaređenja dvie godine je služio u svome rodnom mjestu, a već 1937. postao je profesor i podrektor na bogosloviji u Bellunu gdje je predavao dogmatsku i moralnu teologiju i kanonsko pravo.
U proljeće 1941. počeo je s radom za doktorat s tezom ‘Podrietlo ljudske duše prema Antoniju Rosminiju’. Antonio Rosmini bio je talijanski svećenik i filozof u 19. stoljeću koji je zagovarao liberalni katolicizam. Luciani je u svojoj tezi u većini odbacio Rosminijevu nauku i 1947. na Gregorijanskom sveučilištu dobio naslov doktora magna cum laude, da bi odmah nakon toga bio imenovan kancelarom biskupa Girolama Bortignona u Bellunu.
Papa Ivan XXIII. Postavio ga je 1958. Za biskupa u Vittorio Veneto, 1969. postavljen je za nadbiskupa Venecije gdje se sukobio sa svećenicima koji su propagirali tzv. liberalizaciju u koju je uključena i razstava braka, neke od njih je i suspendirao.
Kardinalom je proglašen 1973, godine. Dvie godine kasnije Luciani je predložio da se protiv svih svećenika koji favoriziraju komunističku partiju ili druge lievičarske grupe pokrene disciplinsko kažnjavanja. On je naglašavao da su katolicizam i marksizam protuslovni te da se marksizam rabi kao oružje protiv kršćanstva.
Skupocieni zlatni križ, koji mu je darovao papa Ivan XXIII., a koji je on dobio od Pia XII., Luciani je 1976. prodao i novac dao za zbrinjavanje osakaćene djece, a sve svećenike u Veneciji i okolici nagovarao da za istu stvar prodaju svoje dragocienosti i da žive jednostavnim i poniznim životom. Good luck, rekli bi Englezi.
Nije želio biti papa
Kada je 6. kolovoza 1978. umro Pavao VI. Kardinal Luciani je pozvan u Vatikan gdje je protiv svoje volje na četvrtom glasanju izabran za papu, jer su glavni mafijaši u grimiznim mantijama na čelu s kardinalom Jean-Marie Vilot-om vjerovali da on kao ‘outsider’ neće biti u stanju odkriti njihove veze s mafijom, članstvo u masonskoj loži ‘P 2’, pranje novca i razne druge kriminalne makinacije.
Ali uskoro će se pokajati jer prvo što je novi papa izjavio u svome govoru 28. rujna 1978. je da će prorešetati kardinale masone, zatvoriti masonsko-mafijašku banku Banco Ambrosiano, najveću privatnu banku u Italiji i iz vatikana protjerati ‘božjeg bankara’ nadbiskupa Paula Marcinkusa .
Sutra dan je nađen mrtav u svome krevetu.
Marcinkus, sin litvanskih emigranata rođen u Chicagu 1922. godine, visok skoro dva metra volio je s velikom cigarom u ustima šetati po luksuznim hotelima Rima, u to je vrieme bio šef vatikanske banke, silne financijske institucije službeno poznate pod imenom Instituto per le Opere di Religione ( Institut za religijske poslove ), koja je imala vrlo velik broj dionica u Banco Amrosiano, čijim će kolapsom izgubiti oko 250 milijuna dolara.
U korupciju s Marcinkusom bili su upleteni masoni mafijaši: Roberto Calvi, predsjednik Banco Ambrosiano, veliki meštar lože ‘P2’ Licio Gelli, poznati mafiozo dugogodišnji prijatelj Giovannia Montinia koji će postati papa Pavao VI., Michele ‘squalo’ (morski pas) Sindona i drugi masoni iz lože P2.
Marcinkus je kao šef vatikanske banke 1982. u Italiji obtužen za sudjelovanje u korupciji koja je prouzrokovala kolaps Banco Ambrosiano u kojem su ulagači izgubili 3,5 milajarde dolara.
Za vrieme racije u potrazi za dokazima Gellieve veze s pranjem mafijaškoga novca kroz vatikansku banku, u njegovoj vili u Arezzu u ožujku 1981. talijanska je policija pronašla nešto puno gore od njegova udjela u pranju novca. Pronašli su da je on veliki meštar zabranjene masonske lože Propaganda due ( ‘P2’ ) koja se priprema za nasilno preuzimanje vlasti u Italiji.
U Gellievu sefu bila je lista s imenima od 962 člana lože među kojima su uz ostale i: tri ministra, četrdeset zastupnika u talijanskom parlamentu, glavni zapovjednici vojske i mornarice, šefovi policije i obavještajne službe, četrnaest sudaca, broj industrijalaca među kojima je bio i Silvio Berlusconi, te princ Napulja Vitorio Emmanuele i socijalist Gianni de Michelis. Da, isti onaj de Michelis kojega je za vrieme srbske agresije ‘međunarodna zajednica’ potavila za jednog od svojih arbitara u Hrvatskoj.
Malo kasnije policija je pod lažnim dnom u tašni Gellieve kćeri našla kopiju dokumenta pod naslovom ‘Piana di Rinascita Democratica’ (Plan za preporod demokracije). Naslov je svakako bio pogriešan. U dokumentu je bio razrađen plan za puč kojim bi na vlast u Italiji došao Mussolinijev fašistički sustav u kojemu bi bili zabranjeni radnički sindikati, medija stavljena pod državnu kontrolu itd.
Rezultat odkrića liste članstva P2 i ‘Plana za preporod demoktacije’ bio je pad talijanske vlade.
Kasnije sud je u obtužbi naveo da su masoni iz P2 infiltrirali sve državne institucije s nevjerojatnim kapacitetom kontrole nad njima do te mjera da je P2 postao država u državi.
Loža P2 je osnovana 1877. kao ogranak Velikog Orienta u Italiji, kojemu je na čelu bio ujedinitelj Italije Giusepe Garibaldi. Nekoliko decenija kasnije loža P2 će biti podpuno infiltrirana od mafije da će je veliki meštar Velikog Orienta biti prisiljen zatvoriti i protjerati ‘štovanog’ meštra Licia Gelli-a. Gelli je uzeo listu članova i osnovao drugu ložu P2.
Rošen 1919. Gelli je bio mladi odani Mussolinijev fašist. Neko vrieme je bio je u niemačkim SS jedinicama na Iztočnom frontu u Rusiji. Po koncu rata pobjegao je u Argentinu odakle se 1963. vratio u Italiju i odmah se učlanio u tada malobrojnu ložu P2.
Tri godine kasnije postao je veliki meštar lože. Pod njegovim skrbništvom i mafijaškim novcem članstvo lože se u vrlo kratkom roku ustostručilo na preko 1000 članova u nekoliko ogranaka.
Mafija nije bila jedini financier P2. Prema svjedočanstvu odbjeglog informanta P2 Mina Pecorellia ložu je financirala i CIA, a Gelli je bio njezin operativac. Nešto poslie njegova izkaza Pecorelli je nađen ubijen iz vatrenog oružja.
U London Observeru 1990. objavljen je članak s informacijom koja je nađena u deklasiviciranim američkim tajnim dokumentima koja Gellia povezuje s CIA postajom u Rimu i ‘Operacijom Gladio’, oružanom antikomunističkom mrežom koju je CIA organizirala u Italiji poslie 2. svj. rata.
Postoje dokazi da je P2 bio upleten u atentat na talijamskoga premiera Alde Moro-a 1978. godine i bombardiranje čeljezničke postaje u Bologni 1980., koje je bilo dio ‘Strategia della tenzione’ kako bi se stvorili uvjeti za planirani državni udar.
Dva Gellieva glavna pomoćnika bili su mafia bankar Michele Sindona i Roberto Calvi predsjednik banke Banco Ambrosiano.
Sindonu i Calvia je odmah je zaposlio jedan drugi član lože P2 nadbiskup Paul Mačinkus predsjednik papinske Vatikanske banke da upravljaju vatikanskim novcem i drugim brojnim investicijama. U policijskoj pretrazi u Arezzu odkriveno je da je Calvi stvorio tisuće fikcionalnih bankovnih računa za pranje mafijaškog novca zarađenog na trgovini drogama i drugim kriminalnim radnjama.
Sliedećim izpitivanjem dokumenata Banco Amrosiano odkriveno je da je s računa te banke falilo 1,3 milijarde dolara.
Calivi je pobjegao u London gdje se kratko vrieme skrivao, a onda je 18. lipnja 1982. nađen obješen pod mostom Crnih Fratara (Blackfriar’s Bridge) s džepovima punim cigle.
Britanska policija i patolog koji je na njegovome tielu izvršio obdukciju najprije su izjavili da se Calvi sam objesio. Kad su ih novinari počeli izsmijavati pitanjima kako se Calvi mogao objesiti iznad vode i zašto bi netko tko se želi objesiti napunio svoje džepve ciglom patolog je svoj nalaz preinačio i napisao “cause of death unknown” (uzrok smrti nepoznat).
Međutim, sud je u Italiji obtužio Gelli-a za sudjelovanje u Calvievu ubojstvu.
Calvi je bio samo jedan od onih koji su bili ppovezani sa P2 skandalom koji su umrli ‘zagonetnom’ smrću ili jednostavno nestali s lica zemlje. Michele Sindona je prije nego je u bolovima umro u svojoj ćeliji u zatvoru u Milanu vikao da je otrovan.
Licio Gelli je pobjegao u Genevu gdje je 13. rujna 1982. uhićen dok je iz švicarskih banaka pokušavao izvući desetke milijuna dolara i zatvoren u modernom zatvoru Champ-Dollon, odakle je ‘uspio pobjeći’ u Čile. Pet godina kasnije vraćen je u Švicarsku koja ga je tražila radi njegova udjela u kolapsu Banco Ambrosiano i subverzivne veze s bombardiranjem željezničke postaje u Bologni 1982. godine u kojoj je poginulo 85 osoba. Za te zločine švicarski sud ga je osudio na ‘dugu robiju’ u trajanju od dva mjeseca!!!
Ali, 15. prosinca 1987. talijanski ga je sud u Firenzi (in absentia) osudio na osam godina zatvora za financiranje deničarskih (fašističkih) terorističkih aktivnosti u Toscani sedamdesetih godina.
Gellia je već prije toga sud u San Remu osudio na 14 mjeseci zatvora radi eksportiranja novca iz Italije.
Švicarska je eventualno pristala da ga iztuči u Italiju, ali samo zbog financijskih malverzacija poslie kolapsa Banco Ambrosiano. Za sprovođenje Gellia iz Švicarske u Italiju Talijani k’o Talijani poduzeli su do tada neviđene mjere osiguranja u koje su uključili preko stotinu iskusnih snajperista, nekoliko falš automobila, čak i jedan vlak, i dva blindirana automobila da ga sprovedu na sud u Bolognu gdje je oslobođen svake krivnje za bombardiranje želejzničke postaje u tom gradu 1980. godine. Ovo je sigurno model na kojem je utemeljeno “pravosuđe” Republike Htvatske!
U knjizi ‘In God’s Name’ (U Božje Ime) engleski je pisac (katolik, nap. a.) David Yallop opisao je okolnosti u kojima se papa Ivan Pavao I. našao i što je, po njegovome mišljenju, dovelo do njegove prerane smrti.
Jedna od njegovih centralnih tvrdnja je da je kardinal Vilot papu otrovao kalijevim cianidom te da je kad je nađen mrtav u zgrčenoj ruci držao papir koji je odmah uništen jer su na njemu bila imena visokorangiranih članova kurije članova masonske lože P2 i koji su bili upleteni u brojne korupcije i skandale pranja mafijaskoga novca i da je na prominentnom mjestu među tim imenima bilo ime Paula Marcinkusa.
Kad je 1984. izašla iz tiska knjiga je proglašena best sellerom i Yallop je izjavio da će ako se Vatikan obveže da će poduzeti iztragu ove njegove centralne tvrdnje svaki cent koji dobije od njezine prodaje (do sada je prodano više od 6 milijuna primjeraka) dati za dobrotvorne namjete koje Vatikan odredi.
Vatikan se na sve njegove tvrdnje i ponudu jednostavno oglušio.
Svećenik Charles Murr navodi da je u umorstvo bio uključen i tadašnji predsjednik biskupske konferencije u Vatikanu mason kardinal Sebastiano Baggio.
Lucianijev liečnik i blizi prijatelj Antonio Da Ros, koji je 25 godina odbijao govoriti o njegovoj ‘iznenadnoj’
smrti 2003. konačno je prekinuo šutnju i izjavio: ‘Ja sam ga pregledao tjedan dana prije njegove smrti i bio sam zapanjen kad sam čuo da je umro. On je uživao zavidno zdravlje, nije pušio, rutinski je vježbao, uvijek je bio aktivan, povremeno je pio malo vina, nije imao nikakvih problema sa srdce, visokim tlakom, kolesterolom, kao i nitko drugi u njegovoj obitelji, ništa što bi moglo dovesti do iznenadne smrti.’
Na suprot tome i glasinama koje su se radi vrlo sumnjivih događanja oko papine smrti počele širiti diljem svieta Radio Vatikan jedanaest dana poslie papine smrti, 10. listopada 1978., u ‘news buletinu’ izjavljuje: ‘Iako je smrt Ivana Pavla I. došla tako iznenadno, činjenica je da je papa bolovao od ozbiljnog niskog tlaka i bio u vrlo lošem zdravstvenom stanju i vrlo slabašan za cielo vrieme njegova kratkog papinstva. Zadnjih dana njegove su noge bile toliko otekle da je jedva mogao stajati… Ivan Pavao nije namjeravao početi s revolucionarnim promjenama u vatikanskoj hierarhiji…”
A onda nastavlja s ‘izpravcima’ da mrtvoga papu prvi našao njegov tajnik Magee, a ne častna sestra Vincenza Taffarel, koja je njegovo tielo odkrila kad mu je nosila kavu i pozvala Mageea, kako su prije izjavili.
Kad su se riešili ove opasnosti crveni mafijaši su morali naći nekoga drugog u podpunosti vjeri odanog ‘outsidera’ koji ništa ne zna o njihovim makinacijama i kojemu će moći iza leđa nastaviti raditi svoj lopovski posao. I našli su ga u Karolu Woytili, istinskom svećeniku, pravom slugi Krisovom, kojega nije interesiralo ništa osim službe svome narodu, Bogu i Crkvi - onoj pravoj, Kristovoj Crkvi.
Ne znam kako drugi o tome misle, ali meni je težko je zamisliti da se ‘Smiešeći papa’ Ivan Pavao I. ovih dana smije kada čuje da ga ista ona mafija u crvenim mantijama koja mu je skratila život na ovome svietu sada proglašava blaženim.
Nu bez obzira na sve, za sve prave vjernike, sluge Božje Albino Luciani i Alojzije Stepinac su blaženi i svetci i bez podpore crvenih mantija u Vatikanu.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
