Zvonimir R. Došen: Na 63. obljetnicu Njegove mučeničke smrti
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 28 Prosinac 2022 12:57
K’o plamičak gorim od Tvog silnog žara,
Što ga Ti upali kad nam vrati sreću,
I ja tebe nikad odreći se ne ću,
Nasliedniče častni hrvatskih vladara!
Kad znamo da je i službeni iztočni “ex-komunistički” i zapadni “demokratski” sviet protiv njih, ne samo zato što su se na završetku 2. svj. rata, ne njihovom krivnjom, našli na strani gubitnika nego najviše zato što su srušili njihovu voljenu Jugoslaviju, govore nam danas jugokomunistički sinovi i unuci na vlasti u “slobodnoj i demokratskoj” Republici Hrvatskoj, kao što su i njihovi roditelji govorili nekada za vrieme komunističke Jugoslavije, za hrvatski narod je štetno spominjati dra. Antu Pavelića, Deseti Travnja, Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaše. Zar nije koristnije, kažu nam, jednostavno zaboraviti da su ikada postojali i slaviti njihove predke koji su se, ne njihovom zaslugom, našli na strani pobjednika. A ako već ne ćemo ni njih onda trebamo slaviti neke hrvatske velikane iz davne prošlosti: Tomislava, Krešimira, Zvonimira, Radića i Mačeka ( Starčevića, Jelačića i njima slične se ne smije, jer su bili nacionalisti a time, naravno, i fašisti ), pa će nas cieli sviet ipso facto poštivati i voljeti. Povrh toga, kažu nam, dr. Ante Pavelić je bio diktator koji se osvećivao svima koji se nisu slagali s njegovom politikom, među kojima i vodećim ljudima iz Mačekove HSS-e.
A koliko je istinita ta jugokomunistička tvrdnja može se zaključiti iz ovoga što je Poglavnik dr. Pavelić rekao u zadnjoj rečenici svoga govora u palači Radničke komore u Zagrebu 28. kolovoza 1943. na velikom sastanaku uglednih ličnosti u NDH među kojima su bili i ministar prosvjete dr. Mile Starčević, državni ministar dr. Mladen Lorković, zamjenik predsjednika vlade dr. Vjekoslav Vrančić, ministar postrojnik dr. Lovro Sušić, upravni zapovjednik u Glavnom ustaškom stanu Božidar Kavran, glavni ravnatelj za promičbu Matija Kovačić, stožernik Zagreba dr. Ivan Musa i drugi.
Poslie burnoga pozdrava od strane svih nazočnih u dvorani predsjedatelj dr. Ivan Musa dao je rieč Poglavniku, koji je u svome govoru rekao:
“…Braćo i sestre, želim podvući jednu činjenicu. Ma da smo imali dvadesetgodišnje gorko izkustvo iz mukotrponog zajedničkog života sa Srbijancima, ma da je i vođa htvatskog naroda blagopokojni Stjepan Radićuz stotine i tisuće drugih hrvatskih rodoljuba morao dati svoj život u borbi za našu državnu i narodnu nezavisnost, u času porođaja Nezavisne Države Hrvatske par hrvatskih političara napušta svoju domovinu i polazi u tuđinu.
Stupaju u neku jugoslavensku vladu s bivšim beogradskim vlastodržcima u uvjerenju da je život još uviek moguć s tim satrapima našaega naroda. I što su ovi političari doživjeli? Prvo, nikada i nigdje ih se ni u jednom pitanju nije konzultitalo. Bili su sliepo oružje u rukama neprijatelja. A kada je i njima, političkim sliepcima, postalo sumnjivo držanje njihovih srbijanskih drugova postavili su zahtjeve da se Srbijanci izjasne o budućem uređenju Jugoslavije. I što se dogodilo? Jednostavno su izgurani iz vlade! Krnjević, koji je mislio da Srbi ne mogu sastaviti vladu bez njega i Šuteja, jer da bi to bio očiti dokaz o njihovim nepoštenim namjerama prema Hrvatima, mogao se je konačno uvjeriti da je bio u velikoj zabludi.
Eno, takozvana jugoslavenska vlada je sastavljena od samih Srbijanaca, bez Krnjevića i Šuteja, bez ijednog Hrvata.
Krnjević i drugovi trebali su dvie i pol godine dana da saznaju ono što je i zadnjem političkom djetetu u Hrvatskoj uviek bilo jasno - da Hrvatima s beogradskom čaršijom i cincarijom nema sporazuma i prema tome da Hrvatskoj i Srbiji nema života u zajedničkoj državi.
Mi Hrvati nemamo ništa protiv Srbijanaca, ukoliko se oni budu ograničili živjeti u svom i na svom i ne budu zadirali u ono što je naše.
Mi smo kulturniji i sposobniji od njih pa ne možemo dozvoliti da oni s nama upravljaju i vladaju. Neka oni brigaju njihove, a mi ćemo naše brige i onda ćemo biti dobri susjedi. Drukčije, kako oni rekoše, rat do istrage.
Što se tiče emigranata (Krnjevića, Šuteja, Šubašića i drugih (koji su s jugoslavenskom vladom pobjegli u London, nap. A.), mogu se sutra vratiti u oslobođenu domovinu, koja im se neće osvećivati ako su se iskreno pokajali, ako su pripravni u buduće raditi za dobro svoga hrvatskog naroda koji je zadojen idealima Starčevića i Radića, prožet čvrstom odlukom, do zadnje kapi svoje krvi braniti svoju državu od svakog neprijatelja, pa bio on tko bio i zvao se on kako mu drago!”
Za Jugoslavene i svu drugu balkansku klatež ustaštvo je veliki problem jer je ono borbeni, djelatni i djelotvorni hrvatski nacionalizam i kao takovo ono nije svojina ili pronalazak naše nedavne prošlosti. Ono postoji odkada postoji i volja hrvatskoga naroda da sačuva svoj narodni identitet, odkada i njegova borba za biti svoj na svome, borba za biti ili ne biti. U prošlosti ovakav borbeni nacionalizam se pojavljivao u raznim dobima i pod raznim imenima, što znači da je dr. Ante Pavelić kada je 1929. kao odgovor na diktaturu i teror srbijanskoga “kralja” osnovao Ustaški pokret samo obnovio one pokrete za ustanak protiv okupatora koje su a u prošlosti dizali Višeslav, Domagoj, Tomislav, Svačić, Jelačić, Kvaternik i mnogi drugi.
Kako je zapisao prof. Danijel Crljen, kada se ratna sreća priklonila zapadnim saveznicima, u krugovima Hrvatske državne vlade i Glavnog ustaškog stana povedeni su diskretni razgovori o mogućnosti prelaza na njihovu stranu. Ali pošto ni Britanci ni Amerikanci nisu za čitavoga rata ni jednom tajnom ni javnom gestom dali naslutiti da bi oni prihvatili prelaz Nezavisne Države na njihovu stranu, jer njihov je glavni cilj i onako bio očuvanje Jugoslavije, taj pokušaj nije imao nikakva izgleda za uspjeh. Povrh toga tzv. hrvatski demokratski predstavnici: Krnjević, Šubašić, Šutej i ostali, koji su 1941. sa srbijanskom vladom pobjegli u London, bili su otvoreni protivnicine samo Nezavisne Države Hrvatske nego svake hrvatske države izvan Jugoslavije. Ivan Šubašić je “u ime hrvatskoga naroda” službeno tražio od Roosevelta da obnovi Jugoslaviju, a “hrvatski” komunisti su poveli oružanu borbu za rušenje Hrvatske i obnovu Jugoslavije.
U jednoj direktivi ustašama u logorima u Italiji i Mađarskoj dr. Ante Pavelić piše: “U borbi za oslobođenje hrvatskoga naroda, a isto tako u sadanjem položaju , sve su ustaše jednake bez razlike iz kojega su kraja, iz kojega stališa potječu te niti se ijedan ustaša ne smije u tom pogledu od drugoga razlikovati, niti itko smije među ustašama praviti razlike.
Posebno je protivno ustaškom duhu i hrvatskom narodnom oslobodilačkom radu da se u ustaškim redovima umjetno prave neke pojedine skupine i skupinice, bilo iz čijih osobnih ili kojih drugih razloga.
Svatko tko u tom smislu uzradi, bilo javno ili potajno, ogrješuje se o ustaške propise i položenu prisegu te će u svoje vrieme prema ustaškim propisima za takovu neustašku, nehrvatsku i neozbiljnu djelatnost odgovarati.”
Danas u Hrvatskoj, kao i u prošlosti, svatko dra. Antu Pavelića i ustaštvo gleda kroz svoju prizmu, najviše kroz prizmu velikosrbske i jugokomunističke proizvodnje, koju su im od početka osnovne škole do završetka sveučilišta neprestano pod nos gurali jugokomunistički “vaspitači” i povjesničari, kao što to i danas čine razni Goldsteini, Klasići, Jakovine, Kapovići i ostala jugokomunistička klatež.
A kako su Ga gledali oni koji su 1941., kao i njihovi sinovi i unuci 1991. ustali u obranu svoga naroda vidi se iz pisma Jose Baljkasa sa smrtne postelje u bolnici u Argentini, Njegovom tjelohranitelju bojniku Jakovu Barbariću 18. svibnja 1957. godine:
Dragi moj Jakove!
Primio sam Tvoje vrlo drago pismo od 4. svibnja 1957. godine, koje me je jako obradovalo, tim više što je iz neposredne sredine našega dragoga ćaće i što je od Tebe, na čemu Ti od srdca hvala.
Povodom atentata na najvećega sina i heroja Hrvatske, našega Poglavnika, nešto ću ti napisati.
Nije On zaslužni, to jest, najzaslužniji sin Hrvatske ovoga vremena, kako se to mnogi, pa i mi često znamo izražavati i u pohvalu Njegova rada pisati. Ja sam mali čovjek, radnik, pismen, ili polupismen, to jest, znam čitati i pisati, pa s mojega gledišta, čitanja poviesti i shvaćanja kažem da je Poglavnik najzaslužniji poslie Tomislava.
Svim našim vladarima, kako nas poviest uči, prietilo se i zatvaralo u tamnice, mećalo u okove, sjeklo glave, ruke, mučilo, vodilo u tuđinu i t.d., ali svaki je od njih - ne budi mi prigovoreno - imao dvore i podvorje, livade i vinograde, tvrđave i lađe i to sve najprije za svoju obranu, pa onda dalje.
Znam da ćeš se i Ti na ovo nasmijati , pa možda čak i reći da sam nepismen, jer odkuda meni sada pamet i znanje da učenim filozofima i sveučilištarcima solim pamet.
Nu, smijao se Ti ili ne, to mene ne će smetati, evo zašto. Pitam ja sve naše velikaše i mudrijaše što je imao Poglavnik? Kroz čitav život imao je samo progone i selenja. Kao dječak sa svojim je brižnim roditeljima propješačio skoro svu željezničku prugu Bosne i Hercegovine i bosonog preskočio i izbrojio sve drvene pragove pod tračnicama da kasnije kad odraste bude uviek u borbi i obrani za hrvatsku stvar, a ne ni za otčeve dvore, ni tvrđave, jer oni nikada ni kućucu nisu imali.
Poslie u mladenačkim muževnim godinama, zbog borbe za oslobođenje hrvatskoga naroda od srbskog jarma, biva osuđen na smrt i primoran bježati u tuđinu. Kao bosonogi dječak obijao je pragove tračnica, a kao odrasli i učeni čovjek obijao je po tuđini tuđinske kućne, policijske i diplomatske pragove, sve za toda bi oslobodio svoj narod i uzpostavio njegovu Nezavisnu Državu.
Za svoj nesebični rodoljubni rad bio je često izsmijavan, pa čak i izrugivan, a da i ne govorim koliko i od koga zlonzmjerno i bezobrazno napadan i klevetan.
Sve to Njega nije smetalo. Išao je svojim određenim putem, koji je nasliedio od svoga isto tako skromnoga učitelja Ante Starčevića.
Dok su sve naše vladare i kraljeve, banove, knezove i grofove kitile zlatne krune, zlatni mačevi, briljantno prstenje, skupociene odore, razkošni plaštevi i kićeni brodovi Poglavnika kite smrtne osude i u tielu bezbožničke jugokomunističke čelične kugle. Ali ne samo zato da ubiju Njega, nego da ubiju Hrvatsku koju On noseći je u svome srdcu predstavlja u čitavom svietu.
Eto, to je moja uzporedba hrvatskih vladara i hrvatskih prognanika.
Naš Poglavnik ima uzporedni život Krista, jer i On se rodio u siromaštvu i kao diete morao bježati od bezbožnika i na koncu od istih tih bezbožnika bio razapet.
Dok je živ nitko Ga ne može zamieniti jer su njegove vrednote, skromnost, nesebičnost i žrtva nezamjenjive. Za to Poglavnika, i Hrvatsku u Njemu, žele uništiti oni koji žele uništiti sve što je hrvatsko.
Eto, ja kao oduljio, a što ćeš, srdce govori, duša daje poleta, a Poglavnik života, pa aj’ ti zaustavi to! Je li tako? Kako je meni bilo pri duši kada sam nemoćan ležeći u ovoj bolnici, grobnici živih, preko krugovala čuo o atentatu ne ću Ti ni psati, jer vjerujem da Ti je Poglavnik pokazao moje pismo upućeno na Njega.
Za Poglavnika i Dom Spremni! Tri put ŽAP! Tvoj Joso ustaša
U ratnom vihoru, kada je Nezavisna Država Hrvatska bila napadnuta sa svih strana, izvana i iznutra, pod Njegovom vladavinom u roku od samo nekoliko mjeseci poslie utemeljenja države donesen je niz zakona među kojima i zakon o osebujnosti i čistoći hrvatskog jezika, zakon o utemeljenju Hrvatske pravoslavne crkve i kazneni zakon za korupciju, krađu i ratno profiterstvo.
Jugokomunistička propaganda hrvatskim naraštajima već više od 80 godina neprestano u sviest gura priče o Njegovim “neoprostivim” pogrieškama među kojima je na prvom mjestu “prodaja Dalmacije”. Iako oni i svi drugi vrlo dobro znadu da je On u tzv. Rimskim ugovorima vodio divovsku borbu da spasi što se spasiti moglo i, osim maloga diela teritorija koji je fašistička Italija uspjela nadodati onome što je dobila Rapalskim ugovorima, spasio golem dio hrvatske obale. -
Naši mladi ljudi, koji su zavedeni tom jugoboljševičkom propagandom, trebaju se najprije upitati tko su bili oni koji su tu “prodaju” izmislili. To su bili oni koji su čitavu Hrvatsku prodali jednoj balkanskoj državici naroda koji je u kulturnom i svakom drugom pogledu barem 500 godina zaostao iz Talijana. Pa vas pitam, da je, ne daj Bože, Italija okupirala i pod svoju upravu stavila čitavu Hrvatsku bi li hrvatski narod pod fašističkom Italijom prošao golgotu koju je prošao pod prvom fašističkom, a pogotovo pod drugom srbokomunističkom Jugoslavijom?
Nitko tko se smatra Hrvatom ne može odobravati talijanske pretenzije na hrvatske nacionalne prostore, a nitko osim odnarođenog izdajnika ne može jugoslavenstvo, pa bilo ono fašističko ili komunističko, smatrati ičim drugim osim najvećim zlom koje je ikada u poviesti zadesilo hrvatski narod.
Dr. Ante Pavelić je bio jedan od riedkih hrvatskih političara koji je to jasno vidio u prvoj Srboslaviji. Kap koja je čašu Njegova strpljenja prelila bilo je krvničko umorstvo hrvatskih poslanika na čelu sa Stjepanom Radićem u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. godine.
I za to je on ustao u oružanu borbu protiv tih balkanskih divljaka i njihovih podrepina u Hrvatskoj i pokazao im da i Hrvati znaju kako se klin izbija klinom a ljute rane lieče ljutom travom. On u borbi za oslobođenje hrvatskoga naroda nije sliedio, niti se obazirao na fašizam, nacizam, ni bilo koju ideologiju.
Nu današnji “hrvatski povjesničari”, potomci jugokomunističkih odmetnika i raznih uljeza i bjelosvietskih vucibatina uporno tvrde da je on sliedio nekakve strane ideologije: fašizam, nacizam.
Ali to je samo dio njihove bezuspješne borbe za osobnu egzistenciju, jer je i onima najglupljim i najpokvarenijim među njima jasno da ni masovni pokolji na prevaru od Engleza razoružanih hrvatskih vojnika, ni sva grozna mučenja, progoni i robije, ni bijesna jugokomunistička i velikosrbska propaganda nisu uspjele i nikada neće uspjeti iz duše hrvatskoga naroda izkorieniti poštovanje svoga Poglavnika i ustaše, ni divljenje i ponos na njegove vojnike, svoje hrabre branitelje.
Oni koji u to ne vjeruju neka se sjete kako je lice bivšega jugokomunističkog generala Janka Bobetka zasjalo i kako je bio ponosan što je sada hrvatski general kad su ga hrvatski vojnici 1993. u Šibenku dočekali pjesmom pjesmom Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana i kako su za vrieme Oluje ratnici Hrvatske specijalne policije na vrhu Ćelavac na Velebitu pjevali istu tu pobjedničku pjesmu od koje su četnici bježali kao vrag ot tamjana.
I kad bude opet ogranulo sunce,
Kad sjajem slobode sine zemlja naša,
Procvati će tada najdivnije cvieće,
Mirisave ruže - na groblju USTAŠA !
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
