Zvonimir R. Došen: Hrvatska pravoslavna crkva onda i sada
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 13 Siječanj 2023 12:59
“Stranka Prava ima narod podučiti da je vjera stvar duševnosti, da se po vjeri ne dieli ni jedan narod, da vjera mora biti slobodna, tako da ne smije u ničiju dirati, ni svoju drugom silom namećati, da narod različan u vjeri, nu jedne narodnosti i domovine ima biti jedan i u sreći i slobodi i da dosadašnja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijatelju naroda.”Dr. Ante Starčević
Nije mi poznato je li se ideja o srbskoj veličini i velikosrbstvu u glavama srbskih vjerskih i političkih vođa izlegla postankom prve srbske države u trinaestom stoljeću ili se to dogodilo nekih stotinjak godina kasnije za vrieme vladavine cara Stefana Dušana, kad je, kako Srbi tumače, osnovana njihova prva autokefalna crkva. Nu bez obzira na to kad se to dogodilo izgleda da se ona najprije zametnula u glavama srbskih popova koji su tu svoju suludu i zlu zamisao utkali u potku nove “srbske vjere” držeći se nekih starih dogmatskih pravila iz Grčke pravoslavne crkve, kojoj su do tada pripadali.
Armenijska apostolska pravoslavna crkva, zasnovana još u prvom stoljeću, bila je prva “nacionalna” Crkva. Uzprkos tome što je u kongregaciji te crkve bilo, onda i danas, pripadnika nekoliko različitih naroda Bliskoga iztoka, nikad nitko nije čuo da su ih Armenci zato smatrali Armencima.
Ako izuzmemo ovu najstariju kršćansku crkvu, do 1054. godine postojala je jedna jedina Kršćanska crkva. Kada je 1054. g. došlo do razkola ili “velike šizme” kršćanska Crkva se podijelila na dvije, na Grčku i Rimsku. Prvi korak u procesu koji je doveo do formalne šizmeučinjen je 1053. godine.
Iztočne (grčke) crkve na jugu Italije bile su prisiljene ili se zatvoriti ili se prilagoditi latinskim obredima. Za uzvrat carigradski ekumenski patrijarh Mikelis Kerularios naređuje da se u Carigradu zatvore sve latinske crkve. Kako su u Iztočnom carstvu državni poglavari birali i postavljali patrijarhe ( što je u pravoslavnim državama i danas praksa ) bizantski car Konstantin IX. je 1043. postavio Kerulariosa za ekumenskog patrijarha, iako on prije toga nije bio ni obični svećenik. Papa Lav IX. 1054. šalje u Carigrad svoga legata da priopći caru da Kerularios ne može biti patrijarh i da inzistira da car prizna da jedino papa može biti glavar Kršćanske crkve.
Hrvatska se u svim podjelama i sukobima Iztoka i Zapada našla na vjetrometini i postala onaj poslovični magarac preko kojega se konji tuku.
Administrativna, jezična, civilizacijska, a poslie šizme i vjerska granica između ova dva carstva išla je rijekom Drinom. U Iztočnom carstvu pismo je bilo ćirilica, a u Zapadnom latinica i, poslije svih izmjena, okupatora, vladara i pomicanja granica, koje su nastupile poslije propasti Bizantskoga carstva, to se nije u glavnom promijenilo sve do 1918. godine.
Nestankom srbske države poslije bitke na Kosovu 1389. godine ( ustvari ona je nestala smrću cara Dušana 1355.), nestala je i nova, zamišljena “Srbska crkva” i nije postojala sve do utemeljenja tkzv. Pećke patrijaršije, koju je polovicom 16. stoljeća sultanovim fermanom utemeljio srbski poturica janjičar Bajica Nenadić, alias Mehmed-paša Sokolović. Tek tada je ova turska tvorevina prešla preko Drine i po iztočnoj Hercegovini i Podrinju počela graditi srbske crkve i manastire.
Poslije smrti Mehmed-paše Nenadića-Sokolovića i njegova brata Arsenija, kojega je on postavio za prvog patrijarha Pećke patrijaršije, širenje srbske nacionalne vjere nastavili su drugi turski sluge obučeni u mantije srpskih sveštenika i kaluđera.
Velika pomoć širenju nove Sokolovićeve Srbske crkve na zapad došla je 1582. iz Rima kada se Ugo Boncampagni ( papa Grgur XIII. ), kao onaj grčki pop koji nije imao drugoga posla iz dosade krstio jarce, uhvatio za…bavati s kalendarom Julija Cezara, koji je 1627 godina za sve kršćane i nekršćane, bio OK ali sada odjednom nije, jer je Ugo pronašao da je Julijeva godina duža od njegoveza ogromnih 0.0075 dana.
Množtvo Hrvata katolika, naročito onih pod otomanskom okupacijom u iztočnoj Hercegovini i Podrinju, nije primilo taj novi kalendar nego se i dalje služilo starim kalendarom. Na temelju toga većina njih će postepeno ali sigurno kasnije biti asimilirana u srbsko pravoslavlje-svetosavlje.
Kakda su krajem 17. i početka 18. stoljeća Austrijanci u hrvatske krajeve doveli bivšega turskog, a sad njihovog, povjerenika pećkog patrijarha Arsenija Čarnojevića i 200 tisuća njegovih od gladi skapavajućihSrba tempo širenja svetosavlja se naglo povećao. Dolazkom u hrvatske krajeve ta Srbska crkva, kao izvorno ekspanzionistička agresivna velikosrbska predhodnica, postala je toliko agresivna da u borbi za postizanje svojih ciljeva nije birala sredstva niti je prezala ni pred najvećim zločinima, kao što su bila ubojstva hrvatskih svećenika i laika koji su se opirali posrbljavanju. Sve je ona to činila pred očima i s obilnom pomoći Austijanaca, koji su uvijek bili u strahu od složne i jake Hrvatske.
Od tada, pod mitrom svetitelja Save Srbska je pravoslavnacrkva postala glavni generator velikosrbskog ekspanzionizma na hrvatske krajeve i najpotentniji ferment mržnje na katolicizam i na sve hrvatsko.
Utemeljenje Hrvatske Pravoslavne Crkve u NDH
U svome govoru prilikom utemeljenja Hrvatske pravoslavne crkve 28. veljače 1942. godine dr. Ante Pavelić je rekao i ovo: “Razpadom Jugoslavije i uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske doživjelo je velikosrbstvo težak i vrlo osjetljiv udarac.Nu, netom se je malko osviestilo od zadanog udarca, počelo je oružanim prepadima na hrvatsko pučanstvo i njegovu imovinu po raznim, još nezaštićenim hrvatskim selima, posebno onima uz iztočnu granicu Nezavisne Države Hrvatske.Ovi napadaji bili su predviđeni i smišljeni davno prije propasti Jugoslavije i za njihovo izvršenje bile su posebno izvježbane četničke grupe, kojima je bio zadatak da nastoje svim mogućim sredstvima onemogućiti sređivanje Nezavisne Države Hrvatske, ako bi jednoga dana do njezine uzpostave došlo.
I, kada je ona voljom čitavog hrvatskog naroda postala stvarnost, hajdučke četničke bande držale su da je došlo njihovo vrieme.Koliko je već u samom času našeg samostalnog i državnog života bilo moguće, Hrvatska Državna Vlada je sve učinila kako bi pružila zaštitu hrvatskom pučanstvu u ugroženim selima i onemogućila četničku djelatnost na našem državnom području.
Zločini koje su velikosrbski četnici počinili nad mirnim hrvatskim narodom odmah u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske bili su takove naravi da su hrvatske oblasti smatrale potrebnim poduzeti drastične mjere protiv izvršitelja zločina i njihovih zločinačkih gniezda.
Kada su Srbi osjetili da je Hrvatska Državna Vlada odlučila najenergičnije odgovoriti na četničke krvave izazove i pod svaku cienu braniti živote i imovinu svojih građana, stavljajući na ljutu ranu ljutu travu, onda su počeli tražiti utočište na sve strane i širiti viesti kako ustaše ubijaju tobože “nevini i goloruki” srbski živalj. I da bi jeka tih viesti bila što snažnija, izmislili su priču o nekakvom nasilnom prekrštavanju pravoslavnih u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.”
Ustoličenje mitropolita Hrvatske Pravoslavne Crkve
Pred sam Uzkrs (1942.) objavile su Narodne Novine Poglavnikovu zakonsku odredbu, kojom se na području Nezavisne Države Hrvatske osniva Hrvatska pravoslavna crkva kao samosvojna, autokefalna ustanova. Tom je zakonskom odredbom konačno ostvarena želja svih pravoslavnih Hrvata.
Tom zakonskom odredbom omogućeno je svim pravoslavnim Hrvatima podpuno slobodno izpovjedanje svoje pravoslavne vjere, a uz to i sudjelovanje kao ravnopravnih čimbenika u izgradnji svoje domovine Hrvatske, koja omogućuje svim svojim sinovima, prema njihovoj sposobnosti i radu, sudjelovanje u vršenju državne uprave i odgojnog rada na cielom poviestnom području.
Ta je zakonska odredba bila dokaz da je Poglavniku i Hrvatskoj Državnoj Vladi, kao i svim Hrvatima uistinu stalo do prave vjerske snošljivosti građana sviju vjera. To je bio dokaz da u Hrvatskoj nema niti je bilo povlaštenih ili zapostavljenih u vjerskom pogledu, kao što ih nema ni u družtvovnom, a ni političkom.
(…) Jučer 7. lipnja (1942.) Hrvatska Pravoslavna Crkva je imala svoj najsvečaniji dan. Ustoličen je, naime, na najsvečaniji način prvi mitropolit zagrebački Maksimov Germogen, koji je tako uveden u kanonski posjed svoje mitropolije.
Već prije 9 sati sakupili su se vjernici u Crkvi Svetog Preobraženja, a na trgu pred crkvom bile su postrojbe 6. i 12. Sata Poglavnikovog Tjelesnog Sdruga (PTS-a) pod zapovjedničtvom poručnika Ante Bušića i zastavnika Stjepana Mašića, te jedna sat Prve samovozne bojne pod zapovjedničtvom poručnika Bjelobrajdića, kao i postrojba konjanika, koja je držala stražu i špalir. Bila je prisutna i glazba 2. Pješačke pukovnije.
U crkvi se uz brojne vjernike sakupilo svećenstvo, koje je bilo obučeno u svečanim ornatima i spremalo se za doček svoga mitropolite. Pred sam dolazak mitropolite došao je Poglavnikov svečanostnik pukovnik Machiedo, a odmah zatim predsjednik Hrvatskog Državnog Sabora, Doglavnik Marko Došen, u pratnji saborskog bilježnika Ivana Majcana.
Postrojbe su predsjedniku Hrvatskog Državnog Sabora odale počast. Pred crkvom je dočekao svečanostnika pukovnika Machieda kao i predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora i saborskog bilježnika, predstavnik obćine Hrvatske pravoslavne crkve u Zagrebu g. Petar Lazić, koji je odpratio predsjednika Hrvatskog Državnog Sabora i saborskog bilježnika, te načelnika Glavnog Grada Zagreba Ivana Wernera do počastnih mjesta u crkvi.
Nekoliko časaka iza toga dan je znak o dolazku mitropolite. Glazba je zasvirala počastnu koračnicu, a na crkvenom su tornju zazvonila su sva zvona. Preosvećeni gospodin mitropolit Germogen došao je u pratnji svoga tajnika Miloša Oberkneževića, a dočekao ga je i pozdravio svečanostnik pukovnik Machiedo.
Preosvećeni mitropolit zajedno je sa zamjenikom ministra Pravosuđa i bogoštovlja, ministrom Seljačkog gospodarstva drom Jozom Dumandžićem pregledao postrojbe, koje je pozdravio poklikom: Za Dom! - na što su mu one odgovorile gromkim: Spremni! Mitropolit je postrojbama podjelio svoj blagoslov. Iza toga mitropolit se je uputio u u crkvu, gdje su ga na vratima u svečanim odeždama dočekali pravoslavni svećenici, jeromonasi: Platon, Vaso Šurlan, Serafin Kubčevski, Benjamin Pavlovski, Joco Cvijanović, Miron Federer i protođakon Aleksej Borisov…
Svećenstvo je odpratilo mitropolitu pred carska vrata gdje je obavio molitve…
Tada je prema mitropoliti stupio zamjenik ministra Pravosuđa i bogoštovlja, ministar seljačkog gospodarstva dr. Jozo Dumandžić, koji se obratio mitropoliti ovim riečima:
“Vaša preosvećenosti!
U svom poviestnom govoru održanom u Hrvatskom Državnom Saboru, dana 28. veljače 1942. godine, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske između ostaloga je nagoviestio osnutak Hrvatske Pravoslavne Crkve, naglasivši to načelom izraženim u hrvatskoj narodnoj poslovici “Brat je mio, koje vjere bio”.
Hrvatski je narod uviek bio vjetski snošljiv. U hrvatskoj su zemlji kroz stoljeća uz Hrvate katolike i muslimane živjeli i pravoslavni u slozi i ljubavi….”
Kamen temeljac velikosrbske i neojugoslavenske promičbe, kojom se danas pod svaku cienu želi spriečiti obnova Hrvatske pravoslavne crkve je ona: “To je Crkva koju je Pavelić stvorio i ona ne bi bila prihvatljiva za međunarodnu zajednicu!”
Tu izpriku je više puta rabio i dr. Franjo Tuđman. Ali, kad ju je već odlučio upotrebiti onda je trebao navesti da je za tu međunarodnu zajednicu Hrvatska pravoslavna autokefalna crkva neprihvatljiva jer su jugokomunisti, s kojima se i on zajedno protiv nje borio, po dolazku na vlast 1945. najprije pobili sve njezine svećenike, a onda ih mrtve desetljećima pred tom zajednicom ocrnjivali kao “fašiste, naciste i koljače srpske dece”.
Nu uzprkos svemu Hrvatska pravoslavna crkva je obnovljena. Njezino sadašnje sjedište u Zagrebu je u Domjanićevoj br. 5, a na čelu joj je arhiepiskop Aleksandar i jedino što je još potrebno jest da na vlast Hrvatskoj umjesto jugofila dođu domoljubni ljudi koji će je zakonskom odredbom legalizirati i vratiti joj sve što joj je otela Srbska crkva. Ipak,nekise katolički svećenici u Hrvatskoj prave da za nju ne znaju pa, po uputi s najviše instance na Kaptolu, umjesto da pravoslavne ukrajinske izbjeglice upute u nju oni ih šalju u srbskim protama, vjerojatno u nadi da će jednoga dana prilikom lomljenja leba s tim srbskim protama i Miloradom Pupovcem “nalećeti” na zlatni novčić s likom Karađorđa, kao što je nedavno “nalećeo” Andrej “Suvo zlato” Plenković.
Ali i među Hrvatima pravoslavne vjere, ili onima koji se prave da su pravoslavne vjere, ima onih koji ne priznaju ovu Hrvatsku pravoslavnu Crkvu ni arhiepiskopa Aleksandra, ni one koji Božić slave prema Julijanskom kalendaru, pa su zbog toga nedavno započeli s napadima na hrvatskoh branitelja Predraga Mišića zato što je počinio “neoprostivi grijeh” što je 6. siječnja (na badnjak prema julijanskom kalendaru) organizirao božićni prijem za hrvatske branitelje pravoslavne vjere na kojemu su među uvaženim gostima bili poznati hrvatski katolički domoljubni biskup Vlado Košić i hrvatski povjesničar Ante Nazor.
Iako je papa Ugo sa svojim kalendarom “skočio” 13 ( orginalno 10 ) dana napried izgleda (paradoksalno) da se prema njegovom kalendaru Isus Krist rodio 25. prosinca 1. godine Ante Christum (Prije Krista) ili, kako ateisti zovu, “stare ere”, a prema Julijanskom 7. siječnja 1. godine Anno Domini (Godine Gospodnje) ili “nove ere”.
Nu kako ga god okrenete to je jedan te isti dan pa je ova nova pobuna oko Mišićeva slavljenja pravoslavnog Božića 7. siječnja, umjesto 25 prosinca, u najmanju ruku djetinjasta i vrlo slična onoj svađi Liliputijana iz Swiftovih Gulliverovih putovanja je li se kuhana jaja treba početi guliti od debeloga ili tankoga kraja.
Vjerojatno će ovi koji su poveli kampanju protiv Peđe Mišića povesti kampanju i protiv onih koji se na Uskrs usude guliti uskrsna jaja od strane od koje ih budu gulili i oni u Srbskoj pravoslavnoj crkvi.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
