Zvonimir R. Došen: Izopačeno nasliedstvo jedne drevne komedije
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 08 Rujan 2023 13:00
Crvene feministkinje na Jelačićevom trgu pozdravljaju starim komunističkim pozdravom
Grčki dramatičar Aristofan napisao je391. godine pr. Kr. komediju ‘Ecclesiazusae’ ( na hrvatskom, Parlament žena ). U ovom njegovom scenariju žene u Ateni preuzimaju vlast i propisuju reforme kojima se zabranjuje privatno vlasništvo i zakonski propisuje seksualna jednakost ružnih i liepih žena .
Igra počima s Praksagorom, koja obučena u mušku odjeću i falš bradom na licu, s fenjerom u jednoj i štapom u drugoj ruci rano u zoru na jednoj ulici u Ateni izlazi iz svoje kuće. Na ulicu, obučene kao i ona, jedna po jedna izlaze i druge žene.
Kako bi što bolje izgledale kao muškarci neke su prestale brijati dlake pod pazuhom. ( Ovo me podsjeća na one neobrijanih nogu pred filozofskim fakultetom koje je prije nekoliko godina onako liepo opisao general Željko Glasnović.)
Jedna od žena, koja, kako izgleda, nije dobro skužila cilj prabake ovoga današnjega feminizma, poniela je i punu košaru pređe kako bi za vrieme dok se saberu sve “parlamentarke” barem nešto oplela. Vidjevši to Praksagora ju oštro izgrdi jer bi time mogla odkriti njihov trik.
Mnoge žene nisu sigurne u Praksagorin plan i ona ih pokušava ohrabriti i učiti kako u parlamentu govoriti kao muškarci. Poslie velikih napora Praksagora je frustrirana jer ženama nikako ne polazi za rukom glumiti muške. One se umjesto bogu Apolu idalje zaklinju božicama Demeteri i Persefoni, u svome obraćanju “parlamentu” jedne druge oslovljavaju gospođama i bune se na nelagodu s muškom odjećom koja im nikako ne pristaje. Na koncu Praksagora odlučuje da je jedino ona sposobna govoriti u parlamentu i prakticira svoj govor kojim će ukazati na korupciju i druge lopovštine dosadašnjih muških gradskih lidera.
U svome govoru ona predlaže da muški vlast predaju ženama jer su u njihovim kućama žene ionako upraviteljice i blagajnice i sve drugo.
Praksagorin muž Blepir je star i mora ići van vršiti nuždu. Nemogavši naći svoju odjeću on iz njihove kuće izlazi obučen u njezinu kućnu haljinu i s njezinim papučama na nogama.
I dok on čučeći na cesti stenje zbog konstipacije, k njemu dolazi, kao i on u žensku odjeću odjeven, njegov susjed i tako njih dvojica skuže da im je iz kuće nestala ne samo njihova roba nego i njihove žene.
Prolazeći tuda na putu iz ‘parlamenta’ njihov susjed Hrem im objašnjava da zbog jednoga novog čudnoga događaja bez presedana ( invazije parlamenta od premondurenih žena ) nije dobio plaću.
Misleći da je Praksagora onako zakrabuljena u muško odielo bila neki ‘liepi mladi čovjek’ Hrem obražlaže kako je mladić u svome govoru tumačio da žene trebaju preuzeti vlast jer da one drže tajne bolje od muškaraca, ne kradu, ne tužakaju ni špijuniraju, niti pokušavaju oboriti demokraciju. Hrem se s time podpuno slaže jer to znači da sada muškarci oslobođeni od služenja u parlamentu, mogu dulje spavati, ali da jedino što u tim odredbama nije dobro je da žene od sada muškima neće davati doručak ako ih prije ne poseksaju.
Žene su se onako obučene u mušku odjeću konačno iz parlamenta vratile svojim kućama. Kad je Praksagora ušla u kuću Blepir je na nju počeo vikati da je obukla njegovu robu samo zato da bi tako maskirana lakše pobjegla k svome ljubavniku. Ona se brani da to nije istina nego da je ona išla pomoći nekoj svojoj prijateljici pri porođaju, a obukla je njegovo odielo da joj bude toplije. Kad joj je on počeo pričati o onome što mu je susjed rekao o odredbama novih zastupnika u parlamentu ona s pravi da o tome ništa ne zna, ali odmah počima nabrajati razloge za što su te odredbe pametne.
Praksagora onda Blepiru detaljno opisuje nove priedloge: zabranu privatnoga vlasništva, jednaku plaću za sve i unificiran životni standard za sve.
Ona mu tumači da u novom sustavu ljudi ne će imati potrebe za osobno bogatstvo jer će se sve njihove temeljne potrebštine financirati iz zajedničkog fonda. Ona mu dalje obrazlaže da će u novom sustavu muški i ženske spavati s kime god tko hoće, samo će se najprije morati poseksati s ružnim članovima suprotnoga spola. ( Što je ovdje zanimljivo jest da Aristofan nigdje ne spominje istospolnu ‘seksualnu orientaciju’, koja je danas temelj ‘ljudskih prava i sloboda’ zapadne civilizacije, napose Europske Unije. To je, naravno, zato što ondašnji sviet još nije bio zatrovan svakakvim gadalinama kao ovaj danas, nap. A. ).
Za roditeljske dužnosti i odgovornosti, tumači Praksagora dalje, brinuti će se zajednica, jer djeca više ne će znati tko im je otac.
( Na ovim principima će 2.239 godina kasnije pomahnitali Židov Karl Marx postaviti temelje komunizmu, najkrvavijoj ideologiji u poviesti čovječanstva. A, kako svi znamo, na istim tim principima utemeljena je i Europska Unija. nap. a. )
Robovi će, nastavlja Praksagora, i dalje raditi na poljima, a odjeća će biti šviana samo po potrebi. Ne će biti sudskih parnica, jer u družtvu bez privatnoga vlasništva neće biti sporova oko dugova. Kazne za napade, tučnjave etc. biti će krivcima naplaćivane iz njihova obroka kruha, a krađe neće postojati jer će svi ljudi dobijati jednak dio svega.
Sve pregrade unutar kuća biti će porušene tako da će svi ljudi živjeti u istoj prostoriji. Sudovi i druge zgrade biti će pretvorene u zajedničke blagovaonice. Prostitutke više ne će smjeti raditi svoj posao ( ove naše crvene feministkinje su otvoreno protiv ovoga propisa, nap. a. ).
U jednoj drugoj sceni Aristofanove komedije jedna mlada djevojka čeka dolazak svoga dečka Epigena. Pokraj nje prolazi jedna ružna baba, ljuta jer ( kao i ove naše feministkinje ) ne može naći partnera za seksanje. Poslie međusobnih dobacivanja vulgarnih uvreda one ulaze u svoje kuće. Malo kasnije dolazi Epigen i govori svojoj djevojci koliko je voli. Ali k njma odmah dojuri ona ružna baba i, pozivajući se na novi zakon, pokušava prisiliti Epigena da prije nego legne sa svojom djevojkom mora ići spavati s njom.
I dok se djevojka i baba prepiru, dolaze dvije druge ružne babe i Epigena silom odvlače.
Ovaj novi neofeministički igrokaz u Hrvatskoj je samo još jedna od brojnih faza perpetualne rezurekcije komunističkog oblika Aristofanove komedije koji su im u amanet ostavile njihove bake i majke. Sjećam onih krvavih godina poslie završetka 2. svj. rata kada sam kao diete morao slušati govore njihovih nepismenih baka, ušljivih partizanskih tifusarka, koje su poniženom, duboko ranjenom i opljačkanom narodu silom natjeranom na njihove ‘mitinge’, držale govore o ‘novim pravima žena i blagodatima novog komunističkog poredka’, u kojima su kao papige, gotovo rieč po rieč, ponavljale ove gore navedene govore baba iz Aristofanove komedije.
Iste te govore, samo sada zamotane u ‘novi stil demokracije’, danas nam na svakom zasjedanju novoga Aristofanovog ‘patlamenta’, poznatog i kao Sabor Republike Hrvatske, drže njihove potomke, frustrirane nakaze: Katarine, Urše, Sandre, Dalije, Rade i druge.
I dok se ove bijesne krmpare u novom Aristofanovom ‘parlamentu’ vrišteći razne otrcane komunističke slogane i kao nekada njihove ušljive bake ‘bore za prava žena i radnoga aroda’ njihove se drogirane i crvenom farbom premazane sorelle na Jelačićevom trgu isto tako grčevito vrišteći ‘bore protiv neprijatelja’, koji klečeći i moleći krunicu ugrožavaju emancipaciju svih ružnih razkalašenih babetina, nove vrste sotonskih protuprirodnih klonova ‘novoga svjetskoga poredka’, koji jednako mrze sve normalne ljude, muškarce i žene.
Iako ovaj novi udar na osnovne zasade civilizacije, Božje i prirodne zakone, obitelj, vjeru, nevinostdjeteta, moral i dostojanstvo čovjeka i sve što je čovječanstvu od pamtivijeka sveto nije nikakva novost, ovaj novi val demonskih juriša puno je jači i puno opasniji od svih dosadašnjih, jer ima obilnu podporu novih globalnih satanističkih centara moći.
Stoga nije nikakvo čudo što se te nakaze dižu na zadnje noge i vrište kada netko upozori na tu po hrvatski narod smrtnu opasnost. Njihove reakcije su posebno oštre i otrovne ako to upozorenje dođe od nekog svećenika kao napr. ono nadbiskupa Želimira Puljića prošloga mjeseca na proslavi Uznesenja bl. djevice Marije u Sinju. Od svega što je ovaj hrvatski svećenik u svojoj homiliji rekao najviše ih smeta ovo:
‘Majka je veliki prirodni misterij. Ljudi su sretni dok imaju majku. Ona je izvor života koji hrani, štiti i brani mlado biće kad je nemoćno i potrebno zaštite. Lijepo je vidjeti majku s djetetom u naručju, punu altruizma i požrtvovnosti. Stoga, reći za nekoga da je „dobar kao majka“ zapravo je najljepši kompliment nečijoj plemenitosti i čovjekoljublju. Od majčine ljubavi i dobrote ljudi žive. Takvo duhovno i ćudoredno materinstvo uvijek budi ljubav i poštovanje. I predstavlja se kao ženstveni i moralni ideal o čemu valja trajno govoriti jer proživljavamo krizu dostojanstva žene i materinstva.
Danas su nam potrebne krjeposne i duhovne žene i majke koje imaju veliko ljudsko i humano srce, te snažnu i stabilnu vjeru. Potrebne su izgrađene i moralne osobe koje razlikuju dobro od zla, koje poštuju život kao Božji dar i drže do moralnih propisa i zakona upisanih u ljudsku savjest. Potrebni su ljudi za koje je „obitelj božanska institucija“ i povlašteno mjesto osobnoga rasta i odgoja budućih članova naroda i Crkve. U tom vidu budućnost pojedinaca i društava u rukama je dobrih i krjeposnih žena i majki.’
Svatko tko u sebi ima išta humanoga mora se upitati kome može smetati ovo što je mons. Puljić u svojoj homiliji rekao? Kakova izopačena stvorenja moraju biti oni koji mrze majku, svakome normalnom čovjeku najdraže, najplemenitije biće na svietu? To mogu samo spodobe koje nisu odgojene u duhovnom i ćudorednom materinstvu. Spodobe koje znadu da zbog svoje pokvarenosti nisu dostojne majčinskoga zvanja.
Spodobe odgojene u komunističkim nemoralom izopačenoj prtupriodnoj fantaziji, koju je prije više od 2.400 godina u svojoj komediji izsmijavao ovaj stari grčki dramatist.
Definicija feminizma je, pokret za socijalnu, ekonomsku i političku jednakost žena i muškaraca. Nitko pametan ne može imati ništa protiv toga. Danas su žene: zastupnice u parlamentima, ministrice, predsjednice i podpredsjednice država, direktorice najvećih korporacija, kao napr. General Morors Corp., gradonačelnice, profesorice, doktorice, pravnice, sudkinje etc, etc.
Pa ne znam za kakvu se jednakost još trebaju boriti.
Ovo drečanje razkalašenih ženturina po Zagrebu nema nikakve veze s feminizmom. To je podmukli puzeći pokret za demografsko uništenje hrvatskoga naroda. I ako im se uskoro ne stane na kraj budimo sigurni da ono u čemu nisu uspjeli jugokomunisti u 45 godina svoje strahovladavine uspjeti će ovi njihovi potomci pod pokroviteljstvom ‘velike majke’, Europske Unije i obilatom financijskom podporom Soroševe fundacije ‘Open Society’.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
