Zvonimir R. Došen: Zašto su komunističke žrtve manje vriedne od nacističkih?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 06 Listopad 2023 13:01
Od gladi umiruća nevina ukrajinska djeca, žrtve groznog Holodomora
Tko i zašto iz godine u godinu tobože na temelju nekih “novih iztraživanja” umanjuje broj žrtava Holodomora? Kome je stalo da se omalovaži i u zaborav potisne holokaust nad Ukrajincima, Rusima, Kozacima, Hrvatima, Poljacima, Česima, Mađarima, Rumunjima i drugim narodima, u kojemu je živote izgubilo više od 40 milijuna nevinih ljudi ako ne onima čiji su ga sunarodnjaci ili ideološki istomišljenici počinili u ime njihove marksističke ideologije?
I onda kada ih se pritisne nepobitnim dokazima oni sve ove strašne zločine pokušavaju svaliti na Staljina iako vrlo dobro znadu da su dobar dio tih zločina genocida počinili inotorni bolševici; Trocki, Jagoda, Kaganović, Žinovjev, Kamenev, Pijade i tisuće drugih Židova.
Osim nekolicine poštenih ljudi današnji židovski povjesničari vješto izbjegavaju spomenuti Gladomor kojim su šefovi zloglasne Čeke, 80% Židovi, 1932. i 1933. glađu umorili između 8 i 10 milijuna Ukrajinaca, 2 milijuna Kazaha i milijune drugih.
Ali kada se spomene neki od ukrajinskih ili hrvatskih branitelja, koji su stupili u borbu protiv krvavog boljševizma, pa čak i onih koji su tadabili stari 16 godina, e onda se sve zionističke organizacije dižu na zadnje noge i vrište da su to nacisti koji su počinili zločine nad Židovima.
Iako vrlo dobro znadu da je u komunističkom “raju radnika i seljaka” između 1917. i 1991. bilo preko 230 golemih koncentracijskih logora i 450 tzv. radnih kolonija u kojima je mučeno, od studeni, gladi i izcrpljenosti umrlo ili na zvjerski način ubijeno desetke milijuna ljudi, ni jedna od tih organizacija o tome ne želi govoriti. A zašto? Zato što su za njih svi koji su se u 2. svj. ratu iz bilo kojih razloga našli na drugoj strani, nacisti i fašisti koji su svi odreda počinili zločine nad Židovima a svi zločini koje su počinili komunisti, među kojima su i oni gori i strašniji i od nacističkih, za njih su valjda neka vrsta pravedne osvete.
Nitko od njih ne spominje ni jedan od neopisivih zločina koje su razularene horde Crvene armije i jugokomunističkih partizana poslie završetka rata počinile nad narodima koji su im zaslugom zapadnih Saveznika pali u ruke.Neke od njih opisuje američki povjesničar prof. Robert Gellately u knjizi “Stalin’s Curse”, nu kako se može zaključiti i po samom naslovu i on sve svaljuje na Staljina kao da je on kao pojedinac sve te zločine sam izvršio. I on zaboravlja da je prije Staljina šef Crvene armije i Crvenog terora pod kojim je živote izgubilo više od 5 milijuna ljudi bio Lev Bronstein “Trocki”.Nitko od njih ne spominje te zločine, ni golemi udio židovskih boljševika u njima. Ali kada je između Trockija i Staljina došlo do borbe za vlast, sve židovske organizacije i udruge počinju s galamom o ruskom antisemitizmu, iako vrlo dobro znadu da su i poslie spra Trocki-Staljin uz Staljina ostali mnogi židovski top-boljševici, kao napr. zloglasni šef krvavog NKVD-a Genrik Jagoda ( židovsko ime, Jenokh Iyeguda ).
Jedni od komunističkih zločina o kojima prof. Gellately piše su i zločini nad Mađarima, koji su toliko strašni, bestijalni i ogavni da ih normalan čovjekgotovo nije kadarzamisliti. Evo jedan ulomak koji opisuje te strašne zločine:
“…Na 27. prosinca 1944. sazvan je novi Sabor i “izbrana” nova vlada Mađarske, koja je tim tobože demokratskim izborom dobila nekakav legitimitet. U kabinet su (javno) izabrana samo dvojica komunista, ali i ona većina drugih su prikrivali svoje člansnstvo u komunističkoj partiji. Najiztaknutiji među ovima bili su Ferenc Erdei, koji je postavljen za ministra vanskih i Gabor Péter za ministra unutrašnjih poslova.
Najveći i najneposredniji problem bio je kako prehraniti narod i obnoviti ekonomiju. Ta zadaća je bila vrlo težka jer je Crvena armija diljem Mađarske opljačkala je sve što je našla. Povrh toga SSSR je uporabio posebno organizirane skupine koje su izvodile sistematska pljačkanja “trofija”, t. j. dragocienosti svih vrsta i nastavile s probijanjima u banke i odvažanjem pliena pred očima šokiranih gledatelja...
MAĐARSKI BRANITELJI BORE SE DO SMRTI I NANOSE BOLJŠEVICIMA OGROMNE GUBITKE
“U Budimpešti nastavljaju bjesniti žestoke bitke. Staljin naređuje da se u bezkonačne juriše šalje sve više i više vojnika.Crvena armija trpi strašne gubitke, ponekad tako blesavo da su branitelji zaprepašteni gledajući kako jedan luđački val poslije drugoga sliepo ide u napad i biva pokošen.
U bitkama s hrabrim mađarskim braniteljima, koji se bore do smrti, za vrieme obsade Budimpešte gubitci Crvene armije su; 80.026 mrtvih i 240.056 ranjenih. Poslie Staljingrada ovo je za boljševike bila jedna od najskupljih ratnih operacija. ( Mnogo veći gubitci Crvene armije biti će nešto kasnije u osvajanju Berlina: 350.000 poginulih, nap. a. )
I ove njihove gubitke, kao i milijune drugih, palih u luđačkim jurišima pijanih Rusa na branitelje drugih naroda i milijune onih koje su sami pobili, glađu i na sve druge moguće načine umorili, kao i njegov učenik Tito, Staljin je, naravno, ubrojio u “žrtve fašizma”.
Na 13. veljače 1945., kad su već dobro prorijeđeni, gladni i izcrpljeni mađarski branitelji ostali i bez posliednjega naboja, boljševicima uspieva zauzeti grad.
Maršal Rodion Malinovski, zapoviednik “Druge ukrajinske armije”, svečano predaje grad u ruke svojim vojnicima, koji iza sebe ostavljaju strašne tragove obojstva, pljačke, otimačine i masovnih silovanja na razini koju je zdravoj osobi nemoguće zamisliti.
Čak i mađarski komunisti s gorčinom su se tužili Staljinu, kaonaprimjer, vođe komunističke partije u predgrađu Budimpešte, Kobanji, koji su sovjetskim vlastima poslali pismo u kojem se između ostalog kaže: “... Umjesto u čežnji očekivanog oslobođenja došlo je do bezsmislenog razaranja grada. Sovjetski vojnici pokazali su svu svoju neobuzdanost, pomahnitalost i mržnju.
Pred očima njihove djece i muževa masovno siluju majke. Iz ruku očeva i majki odvlače dvanaest godina stare djevojčice, koje onda siluje deset do petnaest ruskih vojnika.”
Ovo su zločini sto puta gori od Hitlerovih. Ovo su zločini tisuće puta gori od svake smrti. Ali, eto, danas mađarski vođa Viktor Orban podržava Putina i druge potomke onih koji su nad njegovim narodom ne samo koncem 2. svj. rata, nego opet 1956. izvršili ovako strašne zločine, a danas ih ponovno, ne zna se već po koji put vrše nad ukrajinskim narodom.
Njemu se u podržci Putinu prije nekoliko dana sa svojim “socijal-demokratima” ( kriptokomunistima ) pridružio i novoizabrani premijer Slovačke, Robert Fico, koji zločine koje su Putinovi preteče 1945. i 1968. počinili nad njegovim narodom, kao i ostali izdajnici svoga naroda, vjerojatno smatra “oslobođenjem”.
Poslie ovih groznih zločina nad Mađarima dolaze na red svi drugi narodi koji su se zbog bilo kojih razloga našli na gubitničkoj strani, posebno Hrvati, koji su u Titinim kolonama smrti poslie završetka rata u više od pol mulijuna na zvjerski način ubijenih izgubili cvijet svoje inteligencije i mladosti.
To je za jedan mali narod genocid veći od genocida nad brojnijim narodima, ali današnji povjesničari “slobodnog i demokratskog” Zapada taj megazločin prešućuju ili ga pokušavaju opravdati mitom o jasenovačkom logoru. Tito je bio jedan od najkrvavijih šumskih razbojnika i deseti po redu na listi najvećih ratnih zločinaca, odgovoran za više od milijun i pol ubojstava. U njegovoj krvavoj boljševičkoj distopiji stotine tisuća nevinih ljudi prošlo je kroz kazamate najgore vrste. Kada je Staljin umro na njegov popgreb je došlo svega šačica delegata iz komunističkih država. Ali kad je umro ovaj šumski razbojnik na njegovu sprovodu je bilo 209 stranih delegacija: jedan veliki vojvoda, četiri kralja, pet prinčeva, 31 predsjednik, sedam podpredsjednika država, šest predsjednika parlamenata, 22 premijera, tri podpredsjednika vlada, 47 ministara vanjskih poslova, 20 raznih ministara, 21 drugi državni dužnosnik, devet multilateralnih organizacija, šest pokreta i 40 političkih partija.
Papa Pavo VI. primio ga je 1971. u Vatikanu s punim državničkim protokolom, ni malo mu nije smetalo što je ovaj šumski ubojica ubio preko 660 njegovih katoličkih svećenika.
Ni Hitler, ni ntko u poviesti čovječanstva nije uspio učiniti ono što su u svojim distopijama počinili Staljin i Tito. Oni se nisu kao Hitler izživljavali samo na određenim narodnim grupama, niti samo na svojim ratnim protivnicima, nego su, kada su pobili sve koje su smatrali neprijateljima boljševizma ili nepovjerljivim, počeli obračunavati sa svojim najbližim suradnicima i drugovima za koje su posumnjali da bi mogli biti opasni za njihov obstanak na vlasti. O Titinim obračunima s “Informbirovcima” nije potrebno nabrajati jer o njima svi dobro znamo.
Znam da mnogi također dosta znadu o Staljinovim čistkama, ali mnogima vjerojatno nisu poznati detalji o nekim djelovima njegovih čistki, kao napr. ovaj:
U trećim po redu velikim čistkama, koje su počele 1937. godine, od 5 maršala Crvene armije 3 su “nekuda nestala”. Od 30 generala armije 29 ih je “nestalo”. Od 195 zapovjednika divizije 110 je “nestalo”. Od 899 visokih častnika 643 su progonjeni a 583 ubijena.
Pa je li onda ikome čudno zašto su se uz narode čije su se dragovoljačke jedinice borile protiv boljševika, koje sam naveo u prošlom opisu, na njemačkoj strani protiv bočjševizma borile i ove: 840.000 Rusa, 285.000 Kozaka, Čerkeza i drugih podjarmljenih naroda iz okolice Kavkaza, 250.000 Ukrajinaca, 100.000 Letonaca, 60.000 Estonaca, 47.000 Bjelorusa i 20.000 Litvanaca. Izgleda da je to čudno samo komunistima i židovskim zionističkim organizacijama. Za njih su svi ovi milijuni običnih vojnika nacisti i ratni zločinci, koje je prema njihovom mišljenju sve do jednoga trebalo izključiti iz ljudskoga družtva i najstrože kazniti.
Ali i poslie gotovo osamdeset godina duge potrage i za najneznatnijim vojničićem koji se borio na njemačkoj strani nikada nećete čuti da bi netko od ovih grlatih zionista upitao kuda su nestali oni njihovi sunarodnjaci, krvavi agenti Čeke, koji su za vrieme gladomora u Ukrajini na licu mjesta ubijali svakoga tko bi, kako bi svoju djecu spasio od grozne smrti, sakrio jedan (svoj) krumpir ili šačicu žita.
Zna se, ipak, da su mnogi od njih završili u Palestini gdje su na prostorima s kojih su prognali Palestince, na modelu svojih bivših boljševičkih kolhoza organizirali svoje “kibutze”.
Jednu njihovu proslavu opisao je židovski pisac Amos Oz ( pravi Židov rođen u Jeruzalemu ) u knjizi “Where the Jackals Howl” ( Gdje šakali viju ) gdje citira izjavu jednoga od njih: “…Tu večer slavili smo savezničku pobjedu. Drugi svjetski rat je završen i monstrum je pobjeđen. Na vrhu vodotornja razvili smo socijalističke (boljševičke) zastave… Blagovaonica je bila okićena sloganima i velikim portretom Josifa Staljina u odori. Feliks je održao vatren govor o čistom neokaljanom novom svietu koji će se izgraditi na ruševinama poraženih sila mraka…Svi smo ustali na noge i zapjevali zionističku himnu i ( komunističku ) Internacionalu…”
Zbog ovoga i drugih istina zadrti zionisti su ga proglasili izdajnikom.
A hajde da spomenemo samo jedan mali dio saveznički zločina o kojima nitko ne govori.
Britanci su samo u Hamburgu u 8 dana i sedam noći neprestanog bombardiranja fosfornim bombama ubili više njemačkoga civilnog pučanstva, nego je Vel. Britanija za vrieme cijeloga rata izgubila od njemačkih bombardiranja.
Engleski, pisac John Cornwello tom bombardiranju piše:
“....Tu se radilo o eksploataciji tehnologije i pažljivo prosuđenoj kmobinaciji tlaka i fosfornih bombi za stvaranje ognjenih oluja koje su spalile i u prah pretvorile tisuće nevinih ljudi, žena i djece, s ciljem slamanja njemačkoga morala.
Tu su bila i pomna iztraživanja stručnjaka za bombardiranja, specijalista i arhitektonskoga povjesničara Kraljevskog ratnog zrakoplovstva, Nikolasa Pevsnera, o starinskim zgradama; ne zato da bi ih se sačuvalo, nego kako bi se odkrilo njihova osebina zapaljivosti.
Bombardiranje Hamburga koje je RAF ( Britansko ratno zrakoplovstvo), započelo 24. srpnja 1943. g. pod nazivom “Operation Gomorrah”, postiglo je vrhunac četiri noći kasnije s infernom u obliku lopte koja je u ovoj strašnoj noći dosegla visinu od dva kilometra, istovremeno implodirajući sav kisik i stvarajući žestoke olujne vjetrove toliko jake da su pred sobom čupali i najveća stabla.
U podrumima je slador kuhao, staklo se topilo, ljudi koji su se našli vani na ulici usisavani su u vrijući asfalt.Samo te noći živote je izgubilo 45.000 Nijemaca, odprilike isto onoliko koliko je poginulo Britanaca od njemačkog bombardiranja za čitavo vrieme rata…”. Isto se dogodio u Dresdenu, Kölnu i nizu drugih gradova.
Od japanskoga bombardiranja američke vojne luke Pearl Harbour na Havajima 7. prosinca 1941., poginulo je 2.896 osoba, velikom većinom vojnih osoba.
Za odmazdu Amerikanci su u travnju 1945., kad je Japan već bio pred kapitulacijom, u bomardiranju Okinawe pobili 150.000 civila (jednu trećinu stanovništva toga otoka).
Iako je Japan već bio spreman i nudio predaju, Amerikanci je nisu htjeli primiti dok za osvetu Pearl Harboura u Hirošimi i Nagasakiju atomskim bombama ne pobiju još 230.000 Japanaca, velikom većinom civila, što znači oko 130 Japanaca za svakog poginulog Amerikanca u Pearl Harbouru.
Nu i to je bio samo jedan segment američke osvete. Samo u jednom naletu 9. ožujka 1945. Amerikanci s 300 bombardera B-29 “Liberator” fosfornim bombama u Tokiju i oko njega stvaraju golemi inferno. U ovom podpuno bezobzirnom bombardiranju na prostoru od 41.430 četvornih kilometara uništene su sve zgrade, ubijeno 100.000 ljudi, velikom većinom civila, među kojima najviše djece, žena i staraca, ranjeno 125.000, a bez krova nad glavom ostalo 1.200.000 ljudi.
Ove i ovakove savezničke zločine bi se moglo nabrajati u nedogled. Zašto nitko od tih grlatih “pravednika” ni jednoga od njihovih vojnika častnika i civilnih naredbodavaca ne smatra zločincem?
Nitko ne može nijekati nacističke zločine koji su nacisti počinili nad židovskim narodom,ali može li holokaust biti opravdanje za sve, pa i za progon 700.000 Palestinaca, koje su Židovi doseljeni iz raznih zemalja Europe, samo prilikom utemeljenja svoje države 1948. silom prognali s njihovih tisućljetnih ognjišta? Prvi izraelski predsjednik David Ben-Gurion je doseljenim Židovima tada rekao: “Mi moramo pod svaku cienu spriečiti njihov povratak”. Židovi su s lica zemlje izbrisali preko 530 palestinskih sela i na njima izgradili židovske kibuce i setlemente, a iz mnogih gradova protjerali sve Palestince.
Poslie tzv. šestodnevnog rata 1967. Izraelci su s Zapadne obale (West bank) prognali drugih 250.000 Palestinaca, a s Golanske visoravni 80.000 Sirijaca. Gaza, u kojoj na 365 četvornih kilometara pijeska živi gotovo dva milijuna palestinske sirotinje danas je golemi svojevrstni koncentracijski logor.
Zar to nisu zločini protiv čovječanstva? Zašto nitko ne protestira kada se Benjamin Netanyahu ili drugi izraelski vojni i politički lideri s velikom dozom pompe časte u parlamentima “demokratskih” država kao što je Kanada?
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
