Zvonimir R. Došen: Democracy and Multi-party System the Croatian Way
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 08 Ožujak 2024 13:02
Ja sutra osnivam svoju stranku hrvatskoga zajedništva! I ja svoju! I ja svoju! I ja svoju!…
Jedan “hrvatski” mainstream portalnedavno je objavio da je u Hrvatskoj (s cca 4 milijuna stanovnika) uz 166 do sada osnovanih privatnih političkih stranaka i bivši megatajkun Ivica Todorić osonovao svoju stranku i dao joj ime “Zajedno Hrvatska”.
Uvjeren sam da je i onima koji slabo poznaju hrvatsku povijest poznato da je rieč ‘zajedništvo’ nama Hrvatima od dolazka na ove prostore imala podpuno obrnut smisao i kao takova raznim politikantima služila kao pokriće za međusobno rivalstvo.
Evo nekih povijesnih primjera našega “hrvatskog zajedništva”.
Kada je početkom 9. stoljeća knez Ljudevit Posavski digao ustanak protiv franačkoga okupatora, umjesto da mu se pridruži, bosanski knez Borna se pridružuje franačkom okupatoru. Bez obzira na to što oni u to doba nisu postojali kao Srbi nego kao Rasci ili Rašani, to jest jedna neznatna slavenska grupa doseljena u bizantinsku pokrajinu Rašku, Srbima će se početi nazivati tek 1226. kada je Hrvat katolik Stjepan Nemanja iz današnje Crne Gore od pape Honorija III. dobio dozvolu da prieđe na pravoslavlje i postane rašanskim županom, srbski “istoričari” pišu da je Borna bio “srpski knez”. Nu nije se tome čuditi kada isti ti istoričari pišu ne samo da su nekoliko egipatskih faraona i najmanje dva rimska cara bili Srbi, nego da je Blažena djevica Marija bila Srbkinja.
Nu nisu oni sami. Eto i današnji Bošnjaci, koji su se kao “narod” pojavili “davne” 1993. godine kažu da su Borna, ban Borić, kralj Stjepan Tvrtko Kotromanić i svi drugi hrvatski bio plemići povijesnih hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine bili Bošnjaci.
Kada je 1089. bez nasliednika umro kralj Zvonimir u kraljevini Hrvatskoj svaki plemić je sebe smatrao najsposobnijim i najzaslužnijim da sjedne na njegov tron. Koristeći to hrvatsko zajedništvo Zvonimirova žena kraljica Ilona ( hrv. Jelena), sestra mađarskoga kralja Kolomana, poziva svoga brata da okupira Hrvatsku. Poslije dugih natezanja jedan dio velikaša izabra za kralja Petra Svačića, koji kupi vojsku da se suprostavi Mađarima. Umjesto da mu se pridruže i stupe u obranu svoje domovine jedan dio velikaša stupa u savez s kraljicom Ilonom. Svačić se 1097. s malobrojnom vojskom na Gvozdu suprostavlja brojčano nadmoćnim Mađarima u kojoj i sam pogiba. Pet godina kasnije podpisan je zlokobni ugovor Pacta Conventa. Što je poslie toga usliedilo svi znamo.
Tijekom osam stoljeća “udruge” s Mađarima i Austrijancima kada god su pojedini osviješteni Hrvati pokušali podići narod na ustanak svaki od njih je na brzinu silom ugušen, kao i uvijek zbog naše hrvatske razjedinjenosti. Jedan od ovih bio je Matija Gubec, vođa pobune hrvatskih seljaka-kmetova, koji je 1573. digao ustanak protiv okrutnoga mađarskoga veleposjednika Ferenca Tahy-a. Kako svi znamo, dobro naoružana Tahyeva i hrvatska mađaronska vojska lako je porazila goloruke hrvatske seljake, a Gubec je na trgu Sv. Marka “okrunjen” užaremom željeznom krunom. Nu to užasno “krunenje” nije naredio Mađar Tahy nego zagrebački nadbiskup mađaron Juraj Drašković, a okrunio ga je, kako je izjavio, zato što se kao obični kmet usudio pobuniti protiv gospode plemića.
Drugi je bio ustanak Eugena Kvaternika 1871. godine. Epitaf na njegovome grobu opisuje hrvatsko zajedništvo ovim riečima - Tu leži div, naš stid i sram, što bješe kriv, jer bješe sam.
Jedan od novijih brendova hrvatskoga zajedništva pojavio se 1915. kada suFrano Supilo, Ante Trumbić, Ivan Meštrović i njihovi drugovi jugofili u Parizu osnovali Jugoslavenski odbor, čiji cilj je bio ujedinjenje s “braćom Srbima” u Velikoj Srbiji. To zlokobno ujedinje će odmetnik srbofil Grga Angjelinović oko tri godine kasnije, 5. prosinca 1918., na Trgu bana Jelačića zapečatiti krvlju nevinih Hrvata.
Kroz nešto više od 22 godine trajanja ove zločinačke tvorevine primitivni balkanski okupator uz sustavne pljačke, progone i ubojstva nevinih ljudi, nad hrvatskim je narodom vršio nasilja i grozote kojima nisu bili ravni ni oni divljačkih horda Atilinih Huna i Džingis-kanovih Mongola.
I dok je veliki dio hrvatskoga naroda bio prisiljen trpjeti ove zločine primitivnoga srbijanskog okupatora u Dalmaciji, kolievci hrvatskih kraljeva, grupa hrvatskih jugofila osniva Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), koja u zločinima nad svojim narodom nadilazi svoje srbijanske mentore.
Ali, kako svemu jednom mora doći kraj, 10. travnja 1941. došao je kraj i ovoj zločinačkoj tvorevini kada je na svim hrvatskim povijesnim etničkim prostorima uzpostavljena Nezavisna Država Hrvatska. Ali, dok je golema većina hrvatskoga naroda slavila dan koji su njegova pokoljenja sanjala kroz osam stoljeća bivši ovisnosti o tuđim kraljevinama orjunaši i razni drugi jugofili i srbofili, sada premondureni u “hrvatske komuniste” šuteći su čekali da vide “što će dalje biti”
Poslie velikoga zusammenstos-a njihovih idola Hitlera i Staljina, 22. lipnja 1941., ovi “hrvatski” komunisti odmetnuše se u šumu i zajedno sa Srbima počeše žariti, paliti, ubijati svoj narod i rušiti tek uzpostavljenu Nezavisnu Državu Hrvatsku, koju su hrvatska pokoljenja čekala osam stoljeća, i na koncu nad svojim vlastitim narodom izvršiše strašni genocid.
Da, mnogi taj velezločin nad hrvatskim narodom pripisuju srbskim komunistima i četnicima, ali istina je pak da su među top naredbodavcima i najgorim krvnicima bili hrvatski komunisti: Josip Broz, Ivan “Stevo” Krajačić, Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Vicko Krstulović, Josip Manolić, Josip Boljkovac i niz drugih.
Nakon 45 godina strahovlade i ovoj je zločinačkoj tvorevini došao kraj, kada je hrvatski narod, ovaj put donekle složno, ustao oružjem u ruci braniti svoju na demokratski način uzpostavljenu državu.
Kažem donekle, jer iako je dobar broj sinova i unuka bivših Titinih partizana, tzv. hrvatskih komunista”, stupio u obranu svoje domovine rame uz rame sa sinovima i unucima hrvatskih branitelja ustaša i domobrana, njihovi još živi djedovi očevi-oznaši i udbaši i braća su u svim većim hrvatskom gradovima, ponajviše u Zagrebu, u davno pripremljenim i dobro osiguranim zapećcima čekali pogodan čas da opet sjednu na vlast. U strahu da će ako pobjedi Milošević, uz njegovu “salatu” i njihovo meso biti servirano četnicima, neki od ovih komunističkih zlikovaca, Manolić, Boljkovac, Mesić i mali broj drugih, na početku su glumili da se i ni bore za slobodnu Hrvatsku. Nu nije trebalo dugo čekati da se i oni povuku i sa svojim starim drugovima i njihovim sinovima i unucima mirno čekaju da preuzmu vlast kada mladi hrvatski glupi vitezovi ili viteški glupani na bojnome polju pobjede i iz Hrvatske iztjeraju njihove dojučerašnje srbske ortake.
I, spektakularnom operacijom Oluja Hrvatska je vojska u roku od četiri dana u kolovozu 1995. do nogu potukla okupatorske snage i oslobodila ovu našu, iako prostorno okrnjenu, Hrvatsku.
Ali umjesto da se sada obračuna s ovom izdajničkom krvničkom klikom naši hrabri vojnici na čelu sa svojim generalima zaustaviše se na pola puta i poput onih Selimovićevih muslimana. Odtada je, kako ono davno reče crnogorski pop-pjesnik Njegoš, sve pošlo đavolijem tragom.
Dok, već teško bolestan Tuđman u svojim govorima naglaba o demokraciji, integraciji Hrvatske u NATO, europske demokratske trendove i drugim “postignućima hrvatske diplomacije” pritajeni komunisti vješto koriste nastalu situaciju i pripremaju se za preuzimanje vlasti.
Notorni lažljivac-krivokletnik Mesić putuje u Haag i pred klokanskim sudom “demokratske međunarodne zajednice” obtužuje Hrvatsku za izmišljene ratne zločine.
Umjesto da Račana, Manolića, Boljkovca, Blaževića i sve ostale oznaše i udbaše uhite i strpaju u zatvore, a nakaradnoga veleizdajnika kada se vratio iz Haaga prijekim putem pošalju k Brozu u njegovo veselo lovište u paklu,naši proslavljeni generali, koji su još tada uza se imali vojsku i oružje, mirno čekaju da komunistički zločinci na prievaru preuzmu vlast, i Mesić postane predsjednik države, a time i njihov vrhovni zapovjednik. Onda mu, onako postidećki, šalju otvoreno pismo u kojemu ga “špotaju” za njegove laži pred haaškim sudom našto ih on prijekim postupkom šalje u mirovinu i vojno i politički eutanizira.
Račan je pod novi komunistički, sada “antifašistički”, kišobran prikupio većinu svojih bivših po raznim strankama, većinom u HDZ-u, razpoređenih komunista, koji će pod njegovim i Mesićevim vodstvom 2.000. godine na “demokratskim izborima” preuzimeti vlast i početi rušti sve s hrvatskim predznakom.
Od tada do danas u poniženoj, orobljenoj, kulturno i demodrafski osakaćenoj Hrvatskoj na vlasti se izmjenjuju stari udbaši i njihovi potomci-ratni deerteri i profiteri i razni kriminalci i kradljivci SDP-a i HDZ-a.
On i njegovi komunistički pijuni: Bajić, Ostojić, Josipović i drugi potomci Titinih krvnika zajedno s Mesićem progone i pred Haaškim sudom obtužuju Gotovinu, Markača, Norca i druge hrvatske generale za izmišljene ratne zločine. Norac je podpuno nevin osuđen od njihovoga korumpiranoga komunističkog suda na dugogodišnju robiju, a Gotovina i Markač uhićeni i odpremljeni u Haag, gdje su prije bilo kakve osude nevini, neosuđeni odslužili višegodišnju robiju, a onda od istoga toga suda oslobođeni svake krivnje.
Po povratku u Hrvatsku, za koju se četiri godine hrabro borio, Gotovina staje rame uz rame s jugokomunističkim gmizavcem Josipovićem kao s najboljim prijateljem i umjesto da mu pljune u lice izjavljuje da je rat završen i da se sada svi trebamo okrenuti budućnosti.
A kakva je ta budućnost? U svim državnim institucijama vlada obći kaos, lopovluk, korupcija i sve druge vrste kriminala. Glavna institucija zakonodavne vlasti, Sabor ( do 2000te Hrvatski
Sabor, op. a. ) je pravi Barnumov cirkus. Kada iole zdrav čovjek pogleda sastav ovoga, gotovo uvijek napola praznoga kluba idiota mora pomisliti da se tu zapravo radi o nekoj komediji umno poremećenih morona.
Gotovo svaka razprava u tome klubu je vrištanje grupe razkalašenih komunističkih droljai vika predsjedajućega klauna o povredi poslovnika. O pravosuđu nije nikome potrebno govoriti jer je svakome jasno da je toobična kopija bivšega jugokomunističkog u kojeme te Partija tuži - Partija sudi.
Ali od svega ovoga najčudnija i najodvratnija je ova, izključivo hrvatska, specifičnost. Hrvatska je jedina država na sijetu u kojoj se poslie toliko prolivene krvi u borbi za oslobođenje na vlast biraju ratni dezerteri, sinovi i unuci onih protiv kojih se ustvari ovaj prošli rat i vodio. A što je još bizarnije jest da su tim dezerterima glavni savjetnici i suporteri, koji ih drže na vlasti, hrvatski ratni generali. Svake godine na proslavama Dana pobjede i nacionalne zahvalnosti u Kninu ovi dezerteri su počastni gosti i glavni govornici.
Uz njih na tim proslavama stoje špaliri hrvatskih generala ( među kojima, naravno, nikada nisu nazočni oni naši častni generali poput Glasnovića, Norca, Rose i nekolicine drugih ) i mirno gledaju kako iza barikada stoje najhrabriji hrvatski ratnici, njihovi bivši vojnici i častnici, kojima je “zakonom” zabranjeno sudjelovanje na proslavi pobjede za koju su oni najviše prolili svoje krvi. Među tim generalima su i podpisnici peticije za oslobođenje iz zatvora udbaških ubojica Perkovića i Mustača odgovornih za preko stotinu mučki ubijenih hrvatskih političkih emigranata.
A gdje je naša “desnica”?
Umjesto da se složno suprostavi ovome prokletstvu naša tzv. hrvatska desnica je prava vreća rogova ili, kako za seljake reče bijesni komunistički ideolog Karl Marx, vreća krumpira - svi jednaki a svi različiti. Grupa većinom sobom zaokupljenih egotista, kojima su osobni probitci iznad svega drugoga. Svatko sebe smatra najsposobnijim i najpozvanijim da govori u ime svih drugih. Nekoliko primjera: Milan Vrkljan napušta Domovinski pokret jer nije izabran za predsjednika stranačkoga kluba. Ante Prkačin napušta zato što nije postavljen za glavnog govornika stranke. u
Nitko ne može s nikim pa svatko s šačicom svojih prijatelja, koji većinom ne znaju što hoće, osniva svoju sitnu strančicu, pa, uz nekakve Suvereniste, Obiteljske i ostale “desne”, i Karolina Vidović Krišto osniva svoju stranku s imenom Odlučnost i Pravednost
Slična situacija je i s braniteljskim udrugama. Najviše njih su podpuno “fake”. Broj članova u nekima, osobito u onima koje su najglasnije u samopromociji je - jedan.
Što reći na sve ovo što se danas događa u toj našoj jadnoj Hrvatskoj osim da većina hrvatskoga naroda očito boluje od izopačene kognitivne percepcije stvarnosti. Bolesti od koje se, kako izgleda, još dugo neće izliječiti.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
