Zvonimir R. Došen: 'Oslobođenje' Zagreba
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 17 Svibanj 2024 13:00
Partizanska “prethodnica” ulazi u napušteni Zagreb
Sigurno se mnogi sjećate kako su jugokomunisti stalno prikazivali one slike na kojima se vidi kako su oni u punoj formaciji s komunističkim zastavama umarširali u Zagreb 8. Svibnja 1945. godine. Nu to jasno opovrgavaju mnoga svjedočanstva očevidaca.
Jedno takvo svjedočanstvo je i ovo veleč. Hijacinta Eterovića:
- Ja sam otac dominikanac, jedan od onih preživjelih koji su mnogo trpjeli za vrieme bombardiranja dominikanskoga samostana na rubu parka Maksimir u Zagrebu, koje su saveznički zrakoplovi izvršili 22. veljače 1944. godine.
U posliednjim danima Nezavisne Države Hrvatske i tijekom prvih godina post-1945. komunističkoga režima ja sam ostao živjeti u Zagrebu. Međutim, za Božić i Uskrs crkvene vlasti su me poslale u razna mjesta u provinciji da obavljam duhovne potrebe crkava koje su poslie proljeća 1945. ostale bez svojih župnika.
Ovo što sliedi su moja sjećanja o tom burnom periodu kako su mi ostala u pamćenju:
Dok je ratna uprava Nezavisne Države Hrvatske djelovala kako je mogla i umila, priličan broj stanovnika Zagreba joj se tajno ili otvoreno protivio. Kako se rat približavao kraju tako se nezadovoljstvo s režimom dr. Ante Pavelića povećavalo. Neki Zagrebčani su zamišljali da bi ustoličenje marksističke vlasti u Hrvatskoj dovelo do olakšice postojećih zloupotreba i boljeg poštivanja zakona. Oni su smatrali da će njihov očekivani novi poredak, poglavito glavnome gradu, donieti način života koji će više biti u skladu s Zagrebom prije 1918., nego s onim pod ustaškom upravom 1941.-1945. Oni su očekivali da će Hrvatska Seljačka Stranka urediti način na koji će se te promjene sprovesti. Ovi elementi razdora nisu računali na činjenicu da će poslie povlačenja Hrvatskih Oružanih Snaga u Zagreb doći talog Srednjeg Balkana. To područje se premnogo puta iztaknulo proizvodnjom ološa najgore vrste.
Odmah, čim su ušli u glavni grad ova zbirka razbojnika, koljača, sadista i političkih fanatika počela je s terorom kakvog se u Zagrebu nije vidjelo od invazije Mongola u 13. stoljeću.
Prije pojave “modernih Huna” stav Zagrebčana prema očekivanom partizanskom preuzimanju bio je dosta različit. Neki su o toj situaciji imali vrlo optimistične poglede i mislili da će se Titini partizani kad rat završi vladati podpuno pristojno. Drugi su imali više realne poglede, ali su se još nadali da će iza barem i minimalnih poboljšanja ratnih okolnosti usliediti mir.
Po mome mišljenju većina Zagrebčana koji su ostali u gradu da novu vlast dočekaju s dobrodošlicom bili su simpatizeri partizana, premda treba priznati da svi koji su o njima imali dobro mišljenje nisu o njima imali identične ideje.
Dulje vrieme Tito i neki njegovi nešto inteligentniji sliedbenici dosta su uspješno glumili rolu svoga izuma ‘kako biti sve za svakoga’. Tako je dobar broj Hrvata koji nisu vjerovali u marksizam bilo u kom obliku, ipak dozvolio da ih uvjere da će s dolazkom komunizma ili socijalizma doći do inaguracije ere manjega zla.
Onda, tu su bile i žene, djeca i druga rodbina pripadnika Hrvatskih Oružanih Snaga, živih i mrtvih, koji su mislili da je za njih pametnije ostati doma nego se priključiti vojnom egzodusu, koji je, kako znamo, ionako bio uvelike obterećen prilivom civilnih izbjeglica.
Ipak, u konačnoj analizi ponašanje pučanstva Zagreba bila je uglavnom određeno izjavama preko zagrebačke krugovalne (radio) postaje. Gotovo do zadnje minute ustaška straža je stajala oko ovoga centra za informacije, koji je stalno molio sve i svakoga da se i poslie kad Hrvatska vojska napusti grad ponašaju smireno i razborito. Prema tome, pro kao i anti-komunisti bili su pod utiskom da je bolje mirno ostati u svojim kućama nego se priključiti povlačenju ili se izlagati raznim rizicima izlazeći na ulice u prvim satima pojave komunista u Zagrebu i tranzicije od ustaškog u marksistički režim.
Pretežnost ovoga glavnoga ponašanja je razlog zašto su ulice glavnoga grada bile podpuno prazne kad su partizani ulazili u Zagreb. Čak su se i najzadrtiji marksisti bojali pokazati svoje glave jer su promatrali Hrvatske jedinice koje su dva ili tri dana prije za vrieme povlačenjua s juga prolazile kroz Zagreb ili oko njega. Te jedinice nisu sličile na pobijeđenu vojsku ili na vojsku koja bježi. Protivno Niemcima, koji su naglo postajali desorganizirana razstrojena rulja, Hrvati su svoje formacije držali u podpunom redu i, uzprkos vojnoj škrtosti njihovih teutonskih saveznika, oni su bili dosta dobro obskrbljeni i naoružani i podpuno disciplinirani i pokorni zapoviedima svojih zapovjednika. Nisu Hrvati za ništa bili posliednje trupe koje su se kroz stoljeća habsburške vladavine povlačile s bojišnice. Navike željezne discipline Carske vojske prešle su u hrvatsku vojnu tradiciju kao trajna baština.
Prema tome, u svibnju 1945., naše formacije koje su se povlačile više su nalikovale na trupe koje su bile revne i pripravne započeti nove bitke, nego na jedinice koje su se našle na gubitničkoj strani rata. Ni tračka straha , ni zabrinutosti nije se moglo primjetiti na hrvatskim vojnicima.
Na suprot, duh homerskoga heroizma i spremnost za borbu koji je opisan u epskoj poeziji drevne Grčke i drugih naroda mogao se jasno vidjeti. I najjači komunistički simpatizeri su bili prestrašeni jer su bili u strahu da bi se ove uzmičuće trupe svakoga momenta mogle okrenuti i munjevitim naletom dokrajčiti marksistički establišmet na Balkanu prije nego Rusi, Amerikanci i Britanci stignu na scenu da spase svoje crvene štićenike.
Posebno zastrašujuća za marksističke simpatizere bila je pojava grupa “Crnaca” i “Maksovaca” (“Luburićevaca”) za vrieme povlačenja. Ove jedinice su bile zalaznica odstupajuće vojske i, kao uobičajeno pravilo, to su bili zadnji naoružani ljudi koji su prošli kroz grad. Ove jedinice bile su organizirane u odjeljenja od 20 ili 30 ljudi. Skoro svaki od njih nosio je laku strojnicu. Jedan pogled na njih bio je dosta da uvjeri svakog gledatelja da su oni bili bijesni na ove događaje (povlačenje) i da su bili u vrlo opasnom razpoloženju.
Na putu kroz grad oni su otvarali vatru na sve koje bi primjetili da kroz prozore ili iza oškrnutih vrata gledaju povlačenje. Međutim, treba zapamtiti da “Maksovci” i druge grupe nisu pucali direktno u one koji su ih promatrali. Oni bi samo oprašili po zidovima oko vrata i izpod prozora, tako da ne vjerujem da je od ove paljbe i jedna osoba bila ubijena ili ranjena. Uzprkos tome to je bio uspješan čin zastrašivanja tako da se ni najhrbriji marksist nije usudio dati oduška želji da na bilo koji način pokuša uznemiravati hrvatske trupe na povlačenju.
Kad su partizani počeli ulaziti u grad čula se jaka pucnjava iz pravca Dubrave. Malo kasnije razvila se bitka oko radio postaje gdje je nekoliko ustaša koji su se tu odlučili boriti do smrti nadolazećim partizanima pružilo jak odpor. Ja sam imao priliku slušati radio emisiju, koja je trajala za cielo vrieme borbe i čuo sam komuniste, poslie što su uspjeli zauzeti postaju, kako braniteljima i radnicim psuju ustašku majku. Neki Hrvat im je vrlo štro uzvratio. U pamćenju mi je ostala ona njihova svađa i međusobno dobacivanje uvreda koje se moglo jasno čuti preko ratio valova. Većina ovoga događala se oko 10 ili 11 sati na večer 8. svibnja 1945.
Tek drugi dan, 9. svibnja oko 10 sati prije podne pojedine kolone partizana počele su pomalo dolaziti ulicama napuštenoga grada. Sjećam se da je jedna od tih kolona dolazila iz pravca Dubrave prema Vlaškoj ulici. Druga je obkolila i zauzela željeznički kolodvor. Moglo se jasno vidjeti da su ove partizanske formacije bile u smrtnom strahu. Iako su ulice bile podpuno prazne i nigdje nije bilo nikakva odpora Titovi heroji su bili zamjetljivo nervozni i izgledalo je da su svakoga momenta očekivali da će biti napadnuti iz zasjede. Mnogi od njih nisu se usudili prelaziti ulicu osim prignuti i u punom trku kao da su svake sekunde očekivali da će im oko ušiju početi zviždati tuča puščane tanadi.
Prve crvene jedinice koje su ušle u zagreb nisu bile sastavljene od hrvatskih komunista. To su u glavnom bili Crnogorci, ili oni iz drugih predjela južno i iztočno od hrvatskih teritorija. Njihov izgled davao je dojam neuzporedivo gori od bilo koje jedinice Hrvatskih Oružanih Snaga.
Mnogi od njih bili su bosonogi, a svi su bili blatni, neobrijani i odjeveni u razne prnje. Njihova lica su odražavala smjesu okrutnosti i straha. Njihovo ponašanje na željezničkom kolodvoru je bilo smiješno. Kolodvor je bio podpuno prazan ali partizani su se pažljivo šuljali od vagona do vagona i bili su spremni na svaki sumnjiv zvuk dati se u bijeg glavom bez obzira.
Zaista, njihov ulaz u Zagreb nije ni malo sličio na “herojsku pobjedničku armiju” o kojoj su Titini propagandisti počeli kasnije pričati.
Takvo je ponašanje normalno utjecalo i na ponašanje građana Zagreba, uključivši i one komunistički orientirane. Čak se i najzadrtiji marksisti nisu usudili izaći na ulice i nisu ni pokušali pozdravima dočekati svoje “drugove” ili izkazati svoje veselje za njihov dolazak u grad.
Svatko je imao osjećaj da su oni još uvijek na pola očekivali da će se Hrvatska vojska iznenada vratiti i poslati ovu odrpanu (od Rusije, Velike Britanije i Amerike dobro naoružanu) smjesu gerilaca u one dielove Balkana iz kojih su nedavno dopuzali.
Tri ili četiri dana poslie pojave ovih izmiješanih balkanskih grupa u hrvatskoj metropoli, u grad su počele ulaziti hrvatske komunističke formacije iz Dalmacije i Slavonije. Ovi su pružali daleko bolji izgled, kako u odjeći tako i u ponašanju. Prvi put od početka rata 1941., vidio sam komuniste koji su jašili na konjima i imali čizme na nogama. Konji I čizme bili su znak nekakvog višeg položaja hrvatskih partizana, (te čizme su vjerojatno prije par dana skinuli s mrtvih i zarobljenih hrvatskih i njemačkih vojnika, što potvrđuje i sliedeća rečenica, nap.a.). Uzprkos tobožnjim opomenama u svezi s pljačkom partizani su odmah svim muškim stanovnicima koje su mogli naći počeli skidati cipele. U tim prvim danima “oslobođenja” izgledalo je da partizani nisu nikome mogli gledati ravno u lice. Njihove oči bile su samo za gledanje u obuću i svakoga prolaznika koji je na nogama imao cipele oni su prisilili da ih skine i njima preda. Tek kasnije motorizirana vozila i tenkovi ulaze u Zagreb.
Svi stanovi su bili orobljeni, naročito oni u južnom dielu grada nu izgleda da su oni siromašniji dielovi pučanstva, koji su živjeli u predgrađima, posebno u Trnju, pretrpili najgoru pljačku. Komunističke su širili vijesti da su njihove vlasti neke plačkaše strieljali ili objesili nu nitko nije vidio niti jedno od njih.
Kako se vidi, ovaj stari nepismeni Vlah-četnik, sada partizanski “oficir”, iz neke zabitne bosanske gudure, dobro je natovario svoga malog konjića vrećama pliena koji je skupio za vrieme “oslobađanja Zagreba”.
I dok se ovo odigravalo osjećaj optimizma koji je radi okončanja rata prevladavao u velikom broju stanovnika polako se pretvarao u razočaranje, beznađe i, konačno, u paniku.
Pet ili šest dana poslie ulazka prvih partizana u Zagreb, kolone zarobljenih njemačkih i (od Britanaca izručenih) hrvatskih vojnika počimaju stizati sa sjeverozapada. Poredani u redove po četiri oni su kroz grad prolazili u sva doba noći. Ove su procesije zarobljenika oko deset dana punile sve glavne ceste. Moj dojam je bio da je broj ovih vojnika bio bezkrajan. Ali ne sjećam se da sam među njima vidio mnogo ustaša. Domobrani su oni kojih se najviše sjećam. Nije bilo miješanja hrvatskih i njemačkih zarobljenika. Svaka narodnost išla je u zasebnim kolonama i različitim ulicama. Niemci su vidljivo bili više ratom izcrpljeni i potišteni od Hrvata. Nu i ovi su bili neobrijani i vrlo umorni od nespavanja i manjka hrane i vode. Težko su hodali, vukući noge i na njihovim licima nije bilo osmijeha niti pozdrava gledateljima koji su stajali na pločnicima.
Ipak, oni su zadržali svoj vojnički izgled i bilo je očito da su to hrvatski vojnici-zarobljenici.
Činjenica da su bili u Zagrebu i svojoj vlastitoj zemlji davala im je tračak nade u život. S druge strane, u držanju i obćem izgledu Niemaca nije bilo ni traga humanosti. Oni su izgledali kao animirani leševi, hodajući mehanički kud god su gonjeni kao da su pod nekom čudnom daljinskom kontrolom. Moj dojam je bio da je broj njemačkih i hrvatskih zarobljenika koji su kroz grad prolazili bio odprilike jednak. Čuo sam, također, da su njemački vojnici, koji nisu bili potrebni za rad na javnim radovima (kao na koncentracijskim logorima i mjestima gdje su vršena masovna strieljanja) bili masovno pobijeni na raznim mjestima u unutrašnjosti zemlje. Jame na jadranskim otocima su isto su postale zgodna mjesta za riešavanje problema s viškom ratnih zarobljenika.
Malo se naroda pojavljivalo na ulicama da gleda prolaz ovih masa zarobljenika kroz grad. Pučanstvo je ove kolone radije promatralo iza zatvorenih prozora. Nigdje nisam vidio da je itko nudio hranu ili vodu zarobljenicima koji su očito doslovno umirali od žeđi, glada i umora.
“Veliki strah” prožimao je Zagreb u svibnju 1945., isto kao što se i originalni osjećaj toga imena (Grande Peur) razširio Francuskom u ljeto 1789. godine. Ali 1945. je imala čvršće temelje za emanaciju od onoga “Velikog straha” 1789. godine.
Ubojstva su počela odmah prvih dana okupacije. Rečeno mi je da su vršena samo u parku Maksimir. Oko mjesec dana poslie završetka rata komunističke vlasti su naredile da se svi domobranski častnici moraju prijaviti lokalnim vlastima. Najavljeno je da su potrebni za služenje u Jugoslavenskoj armiji. Mnogi od ovih ljudi bili su pričuvni častnici koji nikada nisu bili u aktivnoj službi Hrvatskih oružanih snaga. Neki od njih bili su stari ljudi koji su se borili u Austrougarskoj vojsci 1914.-18., ali nisu bili pozvani u službu 1941.-45.
Oni su bili registrirani kao posliednja pričuva Nezavisne Države Hrvatske, za uporabu jedino u slučaju krajnje nužde. Do te nužde nije nikada došlo jer se hrvatska vlada odlučila na povlačenje radije nego se boriti do zadnjega čovjeka.
Broj veterana invalida, koji su bili u aktivnoj službi samo u prvom dielu rata, a ostali su u Zagrebu ubrojeni su u ove domobranske “oficire”.
Radi prisutnosti ovih kategorija bivših i potencijalnih ratnika među pučanstvom glavnoga grada velik broj ljudi se prijavio u vojarne koje su bile u Maksimiru i Dubravi. Sjećam se da je njihova kolona bila najmanje kilometar duga.
Nitko se od ovih ljudi više nije vratio kući, niti sam ja ili itko drugi od civilnoga pučanstva Zagreba ikada saznali išta o njihovoj sudbini. Čitavo pučanstvo bilo je zgroženo ovim incidentom. Od onoga momenta kada su ove nesretne žrtve vojne i političke birokracije jednostavno nestale bez traga, strah i zloslutnja vladali su onim što je nekada bio “veseli Zagreb”. Poslie nekoliko mjeseci svatko je morao imati novu osobnu kartu. Svatko, bez iznimke, dobio je tu kartu sa slikom i fizičkim opisom. Izdavane su tri vrste ovih karata. Broj, koji je bio otisnut unutar pečata na svakoj karti, bio tako malen i nezamjetljiv da ga mnogi ljudi uobće nisu primjetili, ili ako i jesu, nisu ga smatrali važnim. Ali, za poslieratno pučanstvo u Hrvatskoj ovi brojevi su bili od životne važnosti.
Broj “1” na karti značio je da je pojedinac kojemu je taj broj pripisan aktivni član Jugoslavenske komunističke partije ili u najmanju ruku “radi ratnih usluga” u njihovu korist, od novih komunističkih vlasti smatran povjerljivim.
Broj “2” bio je za politički nevažne osobe, članove tzv. “sivoga množtva” ili “sivih masa”,
a broj “3” na karti značio je da je vlastnik karte protivnik marksizma i da ga treba strogo paziti.
Svakako, i ja sam dobio svoju kartu. Kao dominikanac naravno da sam bio registriran pod brojem “3”.
Pod komunisrtičkim režimom živio sam više od dvie godine. Ne mogu se sjetiti da sam za to vrieme vidio da su komunisti vršili bilo kakvu obnovu porušenih objekata. Koliko se sjećam nije bilo nikakve izgradnje ni popravaka iako je Tito i njegov režim od UNRRA-e (United Nations Relief and Rehabilitation Administration, nap.a.) dobivao goleme pošiljke svakovrstne pomoći.
Titini su pristaše pograbili iz UNRRA paketa sve što je bilo za jesti, obući, obuti ili uporabivo na bilo koji drugi način. Paketi su dieljeni članovima Partije, partizanskim borcima i njihovim obiteljima. Ostalo pučanstvo nije dobilo ništa.
Između konca rata 1945. i konca 1947., sva djelatnost Titine vlade bila je usmjerena uglavnom prema jednom cilju - likvidaciji svih stvarnih, potencijalnih ili zamišljenih neprijatelja. Noćna uhićenja, otmice i masovna umorstva bila su glavni dio posla.To je bila ponovna “Vladavina terora” iz 1793.-94., jedino što je ova trajala mnogo dulje i jugoslavenski su komunisti i socijalisti bili puno krvaviji čak i od svojih najfanatičnijih jakobinskih prototipova.
Ukratko, to je bilo vrieme masovnih boljševičkih “čistki”.
Ovaj kratki prikaz moga pamćenja iz godina 1945.-47., je točan prikaz moga osobnoga izkustva, dožvljaja i utisaka. Stoga, spreman sam sve ovo pod zakletvom potvrditi i spreman sam pred bilo kojom osobom ili institucijom dokazima posvjedočiti tošnost svešto sam ovdje iznio.
Veleč. Hijacint Eterović
1. prosinca 1961.
Lynch, Nebraska, USA
Za one krvave poratne mjesece i godine tajnik papinskog nuncija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dr. Giuseppe Massucci u svome dnevniku piše:
“Gorke suze teku bez prestanka. Nove kazne neprekidno šalju ljude u smrt vješanjem. Ciela zemlja je preplavljena potocima suza. Poslie masakra nekoliko stotina tisuća hrvatskih vojnika i civila u prvim mjesecima komunističkoga režima, strieljnja i vješanja se i dalje nastavljaju dan iz dana. Očito ova politika masovnih ubojstava je politika novoga režima radije nego serija djela koje čine neki neodgovorni elementi. Nikoga u Hrvatskoj nema tko za nekim ne tuguje.”
Naši mladi ljudi moraju saznati za ove jugokomunističke, a.k.a. “antifašističke” mega-zločine nad njihovim predcima. Nasliednici, sinovi, unuci i praunuci tih krvnika svim silama se danas u Hrvatskoj bore protiv njihova odkrivanja jer znadu da kada dođe dan, a on mora doći, da taj magnum crimen izađe na vidjelo pred čitavim svietom da je to dan njihova nestanka s političke scene u Hrvatskoj. Za uvijek!
Sliedi svjedočanstvo partizana-djeteta “hrvatskog Srbina” Dušana Vukovića
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
