Zvonimir R. Došen: Mi Hrvati smo narod koji ništa nije naučio iz svoje povijesti
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 27 Rujan 2024 13:01
Prošlost se ponavlja narodu koji je ignorira, a nikakva izgleda za budućnost zasigurno nema narod čiju povijest pišu njegovi zdajnici i tuđinski uljezi.
Izdaje, svađe, nagodbe, koalicije i prievare konstanta su naše povijesti
Poslie smrti hrvatskoga kralja Zvonimira 1089. godine u Hrvatskom kraljevstvu nastale su tri suprostavljene stranke, potvrđuje kronika popa Dukljanina u latinskoj rečenici:
“Bosnenses dominum suum sortiti sunt, Naronenses suum, Croati alienum”.
Bosanska gospoda se odvojiše u zasebnu hrvatsku državu, Kačići u južnoj Hrvatskoj izabraše Petra Kačića za hrvatskog kralja, a Hrvati Slavonci tuđinca Almoša Arpadovića.
Kako stoji u tim zapisima, ipak neko vrieme poslie bitke na Gvozdu 1097. godine, u kojoj je Svačić poginuo, ali nije bilo pobjednika jer su tijekom bitke obe strane bile decimirane, svih dvanaest plemena Hrvatskoga kraljevstva - Duodecim generationem nobilium regni Croatae - odlučiše se suočiti s mađarskom silom na bojnom polju kod rijeke Drave.
Očekivala se bitka i bilo je samo pitanje hoće li Mađari prvi prijeći rijeku ili Hrvati.
Nu ugarski kralj se odlučio sam u čamcu prijeći Dravu i stupiti na hrvatsko tlo.
U hrvatskom ratnom taboru nastalo je iznenađenje!
Umjesto boja kralj je Hrvatima ponudio mir s dodatnom ponudom: “Odredite kakav mir želite, kakvi su vaši zahtjevi, koje su moje obveze prema Hrvatskom kraljevstvu. Želite li jedinstvo naših država ili da Hrvatska i Mađarska budu samooblikovane države i žive kao dvije sestre uzporedo jedna drugoj, po svojim običajima, pod svojom upravom, svojim postojećim odvojenim načinom života, a ja ću kao kralj biti i ugarski i hrvatski vladar koji će u svojoj osobi povezivati naše države.”
Tako je došlo do prve mađarsko-hrvatske nagodbe poznate pod imenom “Pactae Conventae” koja je podpisana 1102. godine.
Nu sva hrvatska plemena nisu prihvatila Pactae Conventae. Ta plemena skoncentrirala su se u Vrhbosanskoj banovini.
Ti Hrvati su htjeli sačuvati svoju podpuno nezavisnu državu kao dio postojećeg Hrvatskog Kraljevstva. Tako je došlo do razjedinjenja hrvatskih zemalja.
Taj dio Hrvatskoga kraljevstva ostati će neovisan o mađarskoj kruni i pod upravom čisto hrvatskih banova - kasnije kraljeva, sve do turske okupacije 1463. godine.
A što će se u događati u dijelu Hrvatskoga kraljevstva koje je se nagodbom Pactae Conventae stupilo u savez s Mađarskim kraljevstvom?
Kao što će se dogoditi i sa svim ugovorima, pogodbama i nagodbama kroz osamstoljetno trajnje hrvatsko-mađarskog saveza, poslie podpisivanja ove nagodbe sve je, kako narod reče, pošlo đavolskim putem.
Udruženi s dijelom hrvatskih plemića izdajnika Mađari na sve načine pokušavaju Hrvatskoj nametati svoje gospodstvo, a dielovi hrvatskog plemstva vjernog svome narodu ljuto će im se opirati.
I, uz neke izmjene i promjene, tako će se to, s Mađarima i kasnije s Austrijancima, vrtjeti sve do 1918. godine.
Poslie zlokobne Pactae Conventae jedna od najgorih nagodbi što ih je Hrvatska sklopila s Mađarskom bila je tzv. Hrvatsko-ugarska nagodba.
Svakako, za hrvatski narod najgora i u cijeloj njegovoj povijesti najpogubnija nagodba bio je tzv. Ženevski sporazum za “Ujedinjenje Južnih Slovena” koji je šačica hrvatskih izdajnika sabrana u tzv. Jugoslavenskom odboru, protv volje čitavog naroda, podpisala 1918. godine.
O tome detaljnije u narednim člancima.
HRVATSKO-UGARSKA NAGODBA
Tzv. Hrvatsko-ugarska nagodba bila je sporazum izaslanstava Hrvatskog i Ugarskog sabora, sklopljen 1868. godine. Tim sporazumom trebao je biti uređen položaj ondašnje Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske unutar Austro-Ugarske monarhije.
Tom nagodbom uređen je ustroj središnje vlasti u Hrvatskoj, te zakoni koji su, u 70 paragrafa, trebali predstavljati temeljne zakone hrvatsko-ugarskih državnih i političkih odnosa u Monarhiji.
Kao i sve druge nagodbe koje su hrvatski političari kroz povijest, prije i poslie ove, sklapali s predstavnicima raznih stranih političara i ova nagodba neće biti vriedna papira na kojem je napisana.
Rak rana ove nagodbe bila je financijska nesamostalnost Hrvatske i nedorečeni položaj grada Rijeke. Nedorečenost nagodbe o pitanju Rijeke razriješila je sama kraljevska kancelarija uz obilatu pomoć Budimpešte liepljenjem krpice papira na potvrđeni akt i grad Rijeka je uz privolu riječkih zastupnika postao “corpus seperatum” ugarske krune.
Kako bi sve izgledalo dorečeno, kralj je izdao reskript što ga je pripremio mađarski grof Gyula Andrassy, a umobolnim hrvatskim političarima ostalo je samo prihvatiti ga.
Jedini koji se tome oštro protivio bio je dr. Ante Starčević.
Ciljevi hrvatske politike 1848. bili su državnopravna samostalnost i ravnopravnost s Bečom i Budimpeštom, ali loši potezi Narodne stranke i vladajućih političara u kasnijem razdoblju sve do 1918. bili su katastrofalni.
Poslienagodbeno vrieme u gospodarskom je smislu donielo nazadovanje u prometu, industriji i trgovini.
Sav višak državnog prihoda po podmirenju državnih troškova odlazio je u ugarsku blagajnu, i tim se dielom pomagao razvitak Mađarske, a ne Hrvatske.
U hrvatskim gospodarskim djelatnostima nije više bilo poleta kakav se osjećao za vrieme prve zagrebačke gospodarske izložbe 1864. godine.
(Ovo nas podsjeća na odlijevanje hrvatskoga novca “za razvitak nerazvijenih republika” u Titovoj Jugoslaviji, nap. a.).
Novopostavljeni ban Levin Rauch (židov) progonio je i iz državne službe odpuštao nepoćudne elemente, koji se nisu slagali s Nagodbom.
(Isto to danas u Hrvatskoj rade novi komunistički “banovi”, nap. a.).
Zabranjene su hrvatske novine “Pozor”, a u Beču je niknuo “Novi Pozor”, koji se kasnije preselio u Sisak i dobio naslov “Zatočenik”.
Članci Ivana Vončine i Matije Mrazovića, u kojima je napadnut ban Rauch, prodonijeli su njgovu padu, a novi ban postao je Koloman Bedeković.
Beč je uvidio kako dvojna monarhija ne donosi željene rezultate i 1871., i car je razmišljao usmjeriti monarhijsku politiku u prilog federalizma ili ostati na dualizmu. Iz razumljivih razloga Mađari su bili ljuti protivnici federalizma, a tu je politiku vodio i Gyula Andrassy.
Izgledi federalističkog riješenja monarhije napredovali su sve do trodnevne Rakovičke bune Eugena Kvaternika i Vjekoslava Bacha, od 8. do 10 listopada 1871. godine.
Ovom pobunom Kvaternik je želio osloboditi Hrvatsku od austrijske i mađarke dominacije, ali njegovi planovi su propali jer je uza se imao vrlo mali broj privrženih i poštenih ljudi, a veliki broj dvoličnjaka, prevrtljivaca i sebeljubaca.
Gyula Andrassy vješto je izkoristio Rakovički ustanak i cara uspio odvratiti od federalizma. Car tada razpušta Hrvatski Državni Sabor, a za kraljevskog namjestnika postavlja Antuna Vakanovića sa zadatkom da omogući suradnju između Hrvatske i Ugarske.
Vakaonvić 1873. provodi nove izbore za Sabor u koima je oporba osvojila 47 zastupničkih mjesta, a unionisti (mađaroni) svega 28.
Vidjevši što će se dogoditi on u Sabor dovodi 47 tzv. virilista i tako postiže “većinu” i sada s unionističkom “većinom” od 75 zastupnika Sabor provodi reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe kojom će Hrvatska od ukupno ubrane štitarine u Hrvatskoj dobiti samo 45%.
Čim je ova revizija bila ostvarena, Vakanović je odstupio s dužnosti.
Unatoč mađarskom protivljenju car je 1873. hrvatskim banom imenovao hrvatskog pučanina Ivana Mažuranića.
Za vrieme Mažuranićeva banovanja, donesen je zakon o pravu okupljanja građana i slobodi tiska, osuvremena je državna uprava, ustrojeno je sudstvo u čiju praksu je uvedena porota, a sam ban se odrekao predsjedništva “stola sedmorice”, što je ban po službenoj dužnosti do tada bio.
Mažuranić je, nadalje, utemeljio statistički zavod, osnovao zemaljsko kulturno i zdravstveno vijeće, zavod za umobolne na Stenjevcu - Vrapče, a glavnu kaznionicu je smjestio u stari pavlinski samostan u Lepoglavi.
Najviše je uradio na prosvjećivanju naroda, osnivajući pučke škole, a 1874. otvorio je u Zagrebu Hrvatsko sveučilište.
Jednom riečju, Mažuranić je modernizirao hrvatsku državu i uveo je u moderno doba. Učinio bi sigurno i više da Mađari nisu izigravali i ono što su prema Nagodbi morali poštivati, namećući mađarski jezik u zajedničke službe, na željeznici, pošti, financijama itd.
Mažuranićev zakon o okupljanju i slobodi tiska obilato je koristio dr. Ante Starčević, proričući propast Austro-Ugarske monarhije i napadajući bečki dvor i samoga cara Franju Josipa i Mađare.
Nakon prestanka njenog djelovanja, kad je bila zabranjena poslie Rakovičke bune 1871., Stranku prava obnovio je dr. Ante Starčević1878. godine.
Ova stranka s jasnim programom samostalne i nezavisne hrvatske države počela je voditi široki oporbeni narodni pokret.
Njezin program bio je najzdravije, najdjelotvornije sazrievanje narodne svijesti i državne misli. U njemu su ugrađeni svi ciljevi hrvatske državnosti koji su kristalno jasno određeni i utvrđeni.
Starčevićeve težnje i protuaustrijeske i protumađarske djelatnosti oporbe počele su stvarati novu povijest hrvatske državotvorne misli.
PROTUNARODNA “NARODNA STRANKA” - ONDA I DANAS
Oko Starčevića okupljali su su mladi hrvatski intelektualci, koji nisu željeli biti poput članova Narodne stranke u kojoj, kako i sam njezin lider biskup J. J. Strossmayer kaže u pismu povjesničaru Franji Račkom, “vladaju nepravedni i nemoralni potezi onih koje vodipakost, zloba i uzkogrudnost i koji su se pretvorili u novi antihrvatski politički mentalitet ljudi poniznih prema jačima, a prema siromšnim i slabijim bahatih i bezćudnih.
Narodna stranka se potrošila, izgubila ugled u narodu i postala nepoželjna”.
(Ova današnja je potrošena prije nego je postala, ugleda nikada nije imala, a kao i svi njezini članovi, od prvoga dana je ne samo nepoželjna, nego omražena i prezrena od svih poštenih Hrvata. nap. a.).
Nakon 1871. Stranka prava je u narodu postala prava narodna strankai već na izborima 1884. u Hrvatskom državnom saboru imala 25 zastupnika.
U to doba pravašima su postali mnogi književnici i pjesnici kao poznati Hrvat iz Istre Eugen Kumičić, te Ante Kovačić, Slavonac August Harambašić, koji je bio i zastupnik u Saboru i surađivao u časopisu “Vienac” čije je geslo bilo “Nulla redemptio sine sanguine” (Nema izkupljenja bez krvi).
Zatim, Križevčanin Franjo Marković, književnik i narodni zastupnik u Saboru,
svećenik i pjesnik Andrija Palmović iz Rasinje kod Koprivnice, Senjanin pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik i književnik Antun Gustav Matoš, dramaturg i putopisac dr. Ante Trešić Pavičić i niz drugih.
Za vrieme Mažuranićevog banovanja došlo je 1878. godine do političkog zapleta oko Bosne. Turska carevina bila je tada već tzv. živi mrtvac na Bosporu.
Bosna i Hercegovina nalazile su se u granicama određenim 1699./1700., između Turske, Austrougarske i Mletaka.
Granice su išle od utoka Drine u Savu uzvodno do utoka Une, te Unom, većim dielom, do njezina izvora, pa po najvišim vrhovima Dinarida i Kamešnjice do Gabele na Neretvi te uzkim pojasom do Boke Kotorske.
Kako bi nekako održao vlast nad velikom carevinom koja se protezala na dva kontinenta, turski sultan Mahmud II. bio je prisiljen reformirati i na neki način oblikovati državu prema zahtjevima novoga doba.
Ukinuo je janjičare, nekada elitnu tursku vojsku, izmijenio dotadašnji sustav štitarine, organizirao novu vojsku itd.
Staro hrvatsko bosansko stanovništvo, koje su Turci, nota bene, kroz 400 godina svoje vladavine dobrim dielom preveli na svoju muslimansku vjeru, počelo se buniti i carevini pružati odpor.
Najprije je 1821. vezir Dželaludin u Travniku je skupio vojsku i krenuo na Crnogorce, ali su ga Crnogorci u Moračkim klancima potukli do nogu.
Tada sultan u Bosnu šalje vezira Hadži Mustafu sa zadatkom da provede reforme i utvrdi tursku vlast, ali tamošnji muslimani nisu bili voljni prihvatiti sultanove “novotarije”.
Uzprotivivši se tim promjenama janjičarski aga Alija Rušćuk 1826. podiže bunu.
Ovaj bošnjački ustanak ugušen je u krvi, ali unatoč tomu, 1826./27. u Bosni nije bilo mira i bosanski pobunjenici su napokon uspjeli potisnuti Hadži Mustafu preko Drine.
Novi vezir Abdurahim bio je boležljiv i slab upravitelj. Ušavši u Bosnu pridobio je zvorničkog dizdara Ali-pašu Vidaića i privremeno je ostao u Zvorniku, gdje je bosanskom puku objavio proglas sliedećeg sadržaja: “Muhamedovski Bošnjaci” Donosim vam iz daljine poljubac mira i bratimskog jedinstva. Zaboravljajući vaše budalaštine i želeći otvoriti vaše oči svietlu, priopćujem vam svete zapoviedi najsilnijeg od svih vladara. Ako se pokorite, imam vlast oprostiti vam. Dobro razmislite, da se kasnije ne pokajete!”
Došavši s vezirom u Bosnu, pristaše promjena borbom su sada osvojili svoja bivša ognjišta, primjerice braća Džindžafići koji su sa svojom vojskom krenuli iz Zvornika prema Sarajevu i, uprkos žestokom odporu, osvojili Sarajevo.
Pobjednička vojska tada u Zvornik odvede zarobljenike; Hadži Alud-agu Turnadžiju, negovoga brata Feiz-agu Turnadžiju, braću Tahmidžiće, Ibrahim-agu Bakarovića, Pinu Barjaktara, te janjičarskoga agu Aliju Rušćuka, gdje ih vezir dade sve pogubiti.
Avdurahim je počinio i mnoga druga zlodjela, te je samo u jednoj noći pogubio 30 aga i spahija. U cieloj Bosni zavladao je strah.
Čim se 1828. saznalo da ruski general Diebič s vojskom kreće na Tursku carevinu, Bošnjaci pod vodstvom gradačkoga dizdara Husein-bega Gradaščevića ujediniše se 1829. s onim Ali-paše Vidaića.
Dočuvši što se zbiva u Bosni, sultan je svome veziry Morali-paši naredio da odjene “nizamsko odijelo”, to jest novu odoru turske vojske skrojenu po uzoru na onu austrijske vojske.
To među muslimanima u Travniku i diljem Bosne i Hercegovine izaziva velike nemire. U proljeće 1831. Husein-beg Gradaščević s nekoliko tisuća vojnika iz Posavine kreće prema Travniku. Čuvši za to Morali-paša bježi k Ali-agi Rizvanbegoviću u Stolac, a odatle preko Dubrovnika u Carigrad.
Gradaščević, sada prozvan Zmaj od Bosne, skuplja 40.000 vojnika, muslimana i katolika, iz svih krajeva Bosne i kreće na Carigrad.
Lukava Visoka Porta prividno je pristala na bošnjačke zahtjeve i formalno se suglasila da Husein postane Bosanski vezir, ali je potajno protiv njega pregovarala sa tuzlanskim dizdarom, kojemu je obećala vezirsku stolicu.
Protiv Huseina pobunio se i Ali-paša Rizvanbegović i priključio se turskoj vojsci. Iako je radi ove izdaje Huseinova vojska smanjena na svega 25,000 ratnika, Husein je na Vitez planini dočekao i razbio tursku vojsku koju je vodio Kara Mahmud-paša.
Poslie toga Husein sa svojom vojskom kreće prema Vrhbosni (Sarajevu) gdje biva obkoljen od nadmoćne turske vojske. Prije poraza Husein je oko sebe okupio oko 200 plemića (aga i spahija) s kojima je probio turske redove i otišao u Slavoniju.
U Osijeku je primio sultanov ferman o pomilovanju nu ogorčen na bosanske izdajnike nije se htio vratiti u Bosnu, nego je otišao pravo u Carigrad, gdje mu je sultan ponudio visoki vojnički položaj.
Ne želeći svojim zemljacima dati primjer gaženja svojih nazora, odbio je sultanove ponude i rađe otišao u zatočeništvo u Trapezuntu, gdje je uskoro umro.
I poslie svega ovoga u Bosni i Hercegovini nije bilo mira, a pobune su bile sve češće sve dok 1850. godine sultan nije poslao kaznenu ekspediciju pod zapovjedništvom Vlaha poturice, Omer-paše Latasa.
Mihajlo “Mićo” Latas, rođen je u selu Latasi kod Ogulina. Završivši vojnu akademiju u Zadru, služio je u Austrijskoj vojsci gdje je izvršio krađu novca koji je bio namjenjen za vojsku.
Prije nego je uhićen uspio je prebjeći austrijsko-tursku granicu i došao u Banja Luku, a odatle u Carigrad, prešao je na islam i stupio u sultanovu vojsku u kojoj je munjevito napredovao jer se pokazao kao najučinkovitiji likvidator stvarnih i izmišljenih sultanovih protivnika.
Za te zasluge sultan ga imenuje bosanskim vezirom. Po dolazku u Bosnu ovaj vlaški poturica tamani sve tko mu nije po volji, a posebno muslimane Hrvate, među kojima je i stari Ali-paša Rizvanbegović, bez obzira na to što je za vrieme pobuna bio na strani sultana.
Latasova “vojska” sastavljena je od poturčenih vlaških, poljskih, mađarskih, njemački, talijanskih i drugih lopova i kriminalaca, koji su pred zakonom pobjegli iz svojih zemalja i prebjegli u Tursku carevinu.
Poslie odlazka Latasa i njegove “kažnjeničke vojske” 1852. godine, Bosna je pripravna za promjene i, osim nekolicine aga i begova, samo je čekala poticaj kojim će se dokrajčiti turski provizorij.
Tako je Bosna vegetirala u Turskoj carevini sve do 1870ih kad su u nju počele dolaziti razne uhode iz Austro-ugarske i Srbije i kršćanskoj raji podizale temperaturu kako bi pripremile teren za novog okupatora.
To nije bilo tako teško jer se raju uvjeravalo kako će ugodno živjeti u novoj državi itd.
I prije toga, 1857. i 1858. bunili su se katolici, ali do ozbiljnih komešanja obezpravljene raje došlo je tek 1875. godine uglavnom zbog nametnute visoke štitarine (harača). U Južnoj Hercegovini pobunu je poveo fra Ivan Musić, oko Duvna fra Ivan Begović, a oko Livna fra Bono Drežnjak.
U sjeveroiztočnoj Hercegovini pobunili su se i iztočni kršćani.
Iz južne Hrvatske pobunjenike su pomagali hranom, oružjem i lijekovima, a iz sjeverne Hrvatskoe Mažuranić također pomaže ustanicima.
U toj krizi Hrvatska je preuzela više od 100.000 izbjeglica. (Tko kaže da se povijest ne ponavlja? Sjetimo se onih stotina tisuća izbjeglica koje je Hrvatska primila za vrieme prošloga rata da bi kasnije bila obtužena za “agresiju na Bosnu”. nap.a.)
Pobune kršćana u Bosni, u Hrvatskoj su oživjele nadu kako će se Bosna, do tada poznata kao Turska Hrvatska, konačno pridružiti matičnoj zemlji Hrvatskoj.
Godine 1876. Srbija i Crna Gora u nadi da će zauzeti i prisvojiti Bosnu i Hercegovinu napale su Tursku carevinu, ali su poražene.
Ovaj poraz Srbije i Crne Gore zaoštrio je odnose između Rusije i Turske, jer kao i uvijek, pa tako i danas, Rusija smatra da je ona ‘protecteur éminent’ svoje “pravoslavne braće”.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
