Zvonimir R. Došen: Mit obošnjačkom antifašizmu: SS Sturmbannführer HUSEIN ef. ĐOZO – Himmlerov i Titov bliski suradnik kojeg je Alija visoko cijenio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 29 Studeni 2024 13:02
Iako je bio Sturmbannführer SS-a, duhovni vođa Handžar divizije i osuđen kao ratni zločinac, postao je Titov osobni prevoditelj i pratio ga na putovanjima Galebom, odakle je bacao fetve na Izrael. A kad se režim ponovo promijenio, pa Alija Izetbegović proglasio neovisnost BIH, opet su ga se sjetili, pa su po njemu nazvali školu u Goraždu.
Jedini SS-ovac kojeg je Tito uzeo u svoju blizinu i kojeg je izuzetno cijenio, Husein efendija Đozo je bio tabor-imam u Handžar diviziji, ali i intelektualac koji je ostavio dubok trag u životu BIH muslimana.
Husein ef. Đozo rođen je 3. srpnja 1912. godine u selu Bare kod Goražda. Školovao se u medresi Mehmed-paše Kukavice u Foči i Mehremića medresi u Sarajevu. Šerijatsku sudsku školu u Sarajevu završava 1933. a onda odlazi na Univerzitet el Azhar u Kairo, gdje 1939. završava Šerijatsko-pravni fakultet. Po povratku u Sarajevo radio je kao profesor arapskog jezika i u uredu reisu-l-uleme kao referent za obrazovanje. Služio je i kao vojni imam i kapetan Jugoslovenske kraljevske vojske. Bio je jedan od vodećih članova organizacije ilmije „El Hidaje“.
Imam Sturmbannführer
Husein Đozo, muftija al Huseini, Karl-Gustav Sauberzweig i doglavnik NDH Mile Budak
Tijekom Drugog svjetskog rata bio je glavni imam 28. Regimente, 13. SS brdske divizije „Handžar”. U Handžar diviziju se dobrovoljno prijaviou lipnju 1943. i prvobitno služio kao imam 2. puka (SS puk br. 28). Za vrijeme svoje službe u ovoj jedinici, osim vjerskim prosvjećivanjem trupa, Đozo se bavio i obukom drugih imama. Po Himlerovoj naredbi u gradu Guben, 100 km od Berlina, osnovan je institut za obuku vojnih imama za potrebe 13. SS divizije „Handžar“ i 23. SS divizije „Kama“.
U tom institutu je tada već po činu Waffen Sturmbannführer der SS, Husein Đozo obučavao imame do kraja rata, pišuću razne brošure za vojnike. Pisao je u klasičnom nacističkom propagandnom stilu, koristeći standardne fraze poput „davanja života za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Evropu”, o zadatku SS-ovaca, kao i o borbi „protiv kapitalizma, komunizma i judaizma“, a sve zarad „Novog poretka”.
O Đozinoj saradnji sa Heinrichom Himmlerom pisao je u to vrijeme i njemački magazin „Fokus”. U jednom Đozinom pismu stoji: „Smatram svojom dužnosti izraziti zahvalnost Reichführeru u ime divizijskih imama i stotina i tisuća siromašnih u Bosni. Spremni smo položiti naše živote u borbi za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Europu.”
Đozo kao reformator
Poslije rata osuđen je na pet godina zatvora i gubitak građanskih prava u trajanju od dodatnih pet godina, jer je: “svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama”. Nakon odležane zatvorske kazne, Đozo je u periodu 1950—1960 radio u Tvornici kožnih prerađevina, zatim u Upravi gradskih puteva u Sarajevu, a potom i kao viši knjigovođa u firmi “Metal” u Sarajevu.
I u komunističkoj Jugoslaviji, Đozo je nastavio svoj teološki rad. U rijaset islamske zajednice dolazi 1960. godine. Ono po čemu je posebno ostao poznat je njegovo pokretanje rubrike Pitanja i odgovori u tadašnjem „Glasniku, poznata kao „Đozine fetve“, posebno važna, naročito za obične muslimane s kojima je putem ovih fetvi prof. Đozo direktno komunicirao.
Kroz svoje fetve efendija Đozo naglašava važnost i ulogu žene kao stupa obitelji, usklađivanja kamatnog sistema s islamom, potcrtava važnost moralnog i uzornog ponašanja imama. Piše i o odijevanju muslimana i naglašava da se muslimani trebaju nositi onako kako je to i uobičajeno u njihovim sredinama, vodeći računa o osnovnim uslovima kao što su halal odjeća, da nije uska, prozirna i provokativna. Bio je veoma strog i rigorozan kada su u pitanju neislamski običaji koji su se ukorijenili među muslimanaima u tadašnjem socijalistočkom društvu.
Tijekom šezdesetih i ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća Đozo honorarno radi i kao profesor gazi Husrev-begove medrese. Za presjednika Udruženja ilmijje u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini izabran je 1964. godine a 1970. godine pokreće časopis „Preporod“ čiji je glavni i odgovorni urednik do 1972. godine. Zanimljivo je da je bio i Titov prevoditelj na njegovim putovanjima po Arapskim zemljama, i tim prilikama bi ga pratio na Galebu. U razdoblju od 1976.-1979. godine Đozo je također iznova odgovorni urednik „Preporoda“.
Posebno je bitan njegov stav pri donošenju odluke da se zekat ili za muslimane obavezno izdvajanje dijela imovine u humanitarne svrhe, organizirano prikuplja preko Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, što je sačuvalo njene obrazovne institucije. Kroz institucije zekata i sadekatul-fitra došlo je i do ostvarenja zamišljenog. Otvoren je islamski teološki fakultet, a sarajevska medresa je radila neometano od socijalističkih vlasti iznjedrivši mnoštvo imama.
S otvaranjem Islamskog teološkog fakulteta 1977. godine Đozo je redovni profesor na predmetu tumačenja Kur’ana.
Godine 1968, Đozo je uzburkao javnost u Jugoslaviji, nakon što je podržao bivšeg jeruzalemskog muftiju Muhammeda Amina al Huseinija, starog prijatelja iz vremena Handžar divizije, kada je podržao njegov poziv u džihad protiv Izraela nakon šestodnevnog rata. Tada je i Titova Jugoslavija prekinula diplomatske odnose sa židovskom državom, a koliko je na to utjecao Titu bliski bivši SS-ovac nije poznato.
Umro je 30. svibnja 1982. godine, u Sarajevu, u svojoj 70. godini, nadživješi Tita. Vrhovni sabor islamske zajednice je 6. listopada 1990. godine donio odluku o potpunoj rehabilitaciji Huseina Đoze, a Fakultet islamskih nauka mu je u povodu njegove smrti posvetio prvi Zbornik radova. Danas se smatra jednim od najvećih i najuticajnijih bošnjačkih mislioca 20. stoljeća. Odlukama Općinskog vijeća Goražda iz 1995. i 1996. osnovna škola koja je prije rata nosila ime „Nikola Tesla“ preimenovana je u „Husein efendija Đozo“.
Ovo je samo još jedan primjer poznate “bošnjačke” prevrtljivosti.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
