Zvonimir R. Došen: Na osamdesetčetvrtu obletnicu uzpostave Nezavisne Države Hrvatske
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 10 Travanj 2025 13:05
Hrvatska se vojska diže za slobodu vodit rat, dok ne stigne sve do Drine, nit će klonut, nit će stat !
Na veliki četvrtak 10. travnja 1941. godine pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Poglavnika dra Ante Pavelića, proglasio je uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim povijesnim etničkim prostorima. O tome nadnevku i o onome što je dovelo do toga za hrvatski narod jednoga od najsretnijih i najslavijih dana u njegovoj novijoj povijesti napisano je na stotine tisuća stranica i izgovoreno milijuni riječi.
Nu nitko, pa ni najvrsniji pisci i oratori ne mogoše dostatno opisati onaj uzhit, onaj zanos i ono neizmjerno veselje koje je taj proglas prouzročio u duši hrvatskoga naroda u čijoj je duši vjekovima, poput neugasivog ognja, tinjala želja za njegovom slobodnom i svojoj o nikome ovisnoj državi. Počam od davne 1102., njegovu zemlju čerečili su i između sebe dijelili: Madžari Austrijanci, Turci i Mletci i služeći se prisilnim naturivanjem svoga jezika, pisma ili vjere, pokušavali ga pomadžariti, germanizirati, poturčiti i talijanizirati.
Tu i tamo su ponekada imali malo uspjeha, ali nikada ni jedan od njih nije uspio hrvatskome narodu u njegovoj duši uništiti njegov hrvatski ponos, njegov ratnički duh i njegov nacionalni osjećaj. Okončanjem 1. svj. rata 1918. nestadoše svi ti okupatori. Ali, jednim potezom pera, pobjedničke “velikih sila velikoga zapada” strpaše hrvatski narod u još gore i sramotnije sužanjstvo. Demonstraciju grupe razoružanih hrvatskih vojnika protiv te nepravde, 5. prosinca 1918.na Trgu bana Jelačića, pod zpovijedništvom odroda, veleizdajnika i čankoliza Grge Angjelinovića, dočekale su i izrešetale srbijanske strojnice. Od tada pa do umorstva hrvatskih narodnih predstavnika na čelu s Stjepanom Radićem u srbijanskom “parlament” 1928. godine hrvatski narod se pokušao na demokratski način boriti protiv samovolje primitivnoga okupatora. To umorstvo, taj barbarski čin jasno je pokazao da se takovim načinom neće postići nikakva uspjeha. Nu ciganskome karavlaškome “kralju” u Beogradu ni to ubojstvo nije bilo dosta pa je 6. siječnja 1929. razpustio i taj zločinački parlament i proglasio svoju osobnu diktaturu, pod kojom su počeli novi još mnogo gori zločini protiv hrvatskog naroda. Ta diktatura, ti zločini prisilili su hrvatski narod da s demokratskog, parlamentarnog prijeđe na aktivni oružani odpor i u tu svrhu dr. Ante Pavelić osnovao je Ustaški Revolucionarni Pokret čija će bezkompromisna borba kulminirati 10. travnja 1941. proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim povijesnim prostorima.
Toga dana hrvatski se narod oslobodio okrutnog, sramotnog i nadasve ponizujućeg tuđinskog jarma koji su mu po završetku 1. svijetskog rata Zapadni saveznici svojim “Versailleskim ugovorima” silom nametnuli. Nije se tu ustvari radilo o nikakvim ugovorima ni pregovorima, nego o samovoljnim odredbama oholih pobjednika, Engleske i Francuske, koji su se u Versaillesu sastali da bi, držeći se svojih starih silničkih osvajačkih navada, nastavili s podjarmljivanjem njima nepodobnih naroda i razpodjelom njihovih zemalja. Od svih naroda koji su tada pali pod grabežljivu šapu tih silnika najviše je stradao naš hrvatski narod.
Mnogi narodi tim “ugovorima” izgubili su pojedine dijelove svoje zemlje, manje-više spali u drugorazredni podanički položaj, ali su i dalje imali svoju ,kakvu takvu državu, svoj jezik i svoj narodni identitet.
Hrvatskome narodu je oduzeto sve. Oduzeta mu je, i među njegovim neprijateljima razdijeljena, čitava njegova postojbina. Oduzeta mu je njegova povijest, njegov jezik, pravopis, njegovo ime. Oduzeto mu je sve što ga je činilo slobodnim i ravnopravnim članom ljudskoga društva.
On, samo on, trebao je nasilnim pretapanjem u neku drugu vrstu, u neku drugu rasu, u neku izmišljenu hibridnu naciju biti izbrisan s lica zemlje.
Ipak u hrvatskom čovjeku ostalo je nešto što mu još nitko nije uspio oduzeti.
Ostala mu je ljudska čast, nacionalna svijest, ratničko srce, nepokolebiva vjera u Boga Stvoritelja i uvjerenje da će doći dan kad će se snagom mišica svojih sinova i kćeri, silom svoga oružja, osloboditi mrske tiranije koju su mu uz pomoć domaćih odnarođenih izdajnika silom nametnuli ovi zaapadni silnici, imperijalisti koji su moć i veličinu svojih imperija postigli time što su silom oružja podjarmiliviše od pola svijeta i pobili nebrojene milijune nevinih ljudi. Sve su oni to stoljećima lako i bezbrižno činili jer su im Hrvati i nitko drugi nego Hrvati stoljećima štitili njihova leđa od raznih najezda s Iztoka. Hrvati, i nitko drugi nego Hrvati, na početku 7. stoljeća potukli su i iz te Europe iztjerali Avare. Hrvati, i nitko drugi nego Hrvati, 1242. na Grobničkom polju iznad Rijeke potukli su i pdpuno uništili Batu-kanove Mongole i Tatare, koji su u svome pohodu na osvajanje Svete Stolice i čitave Europe već bili zauzeli Rusiju, Poljsku Madžarsku i niz drugih država
Kako bi spasio glavu madžarski kralj Bela IV. pobjegao je u Hrvatsku i skrivajući se, pod hrvatskom stražom, na jednom hrvatskom otoku čekao da Hrvati potuku Mongole. Nu na internetu svijetski “povjesničari” pišu kako su Madžari, a ne Hrvati potukli Batu-kanove Mongole.
Tijekom 14 stoljeća borili su se Hrvati, u obrani Europe i kršćanstva protiv raznih osvajača koji su s istim ciljem kao Mongoli, Tatari i Turci nadirali s Iztoka. U borbi protiv tih i svih drugih okupatora iztaknuše se mnogi hrvatski ratnici: Nikola Šubić Zrinski, Nikola Jurišić, Petar Zrinski, Krsto Frankoan, Josip Jelačić, Eugen Kvaternik i stotine, stotine drugih koji su svojim primjerom ovjekovječili našu junačku prošlost o kojoj jedan pjesnik s ponosom napisa: “ PREĐI NAŠI BIJAHU LAVOVI, KAKVI OCI TAKVI I SINOVI. SRDCA SMJELA ,A JUNAČKE ŠAKE BRANILI SMO DOM OD SILE SVAKE. NEKA GUSLE MOME RODU POJE, KAKVI JESU SINCI ZEMLJE MOJE !
Nu za nagradu za sva svoja junaštva naš narod je, uvijek odredbom onih koje je branio krvlju i životima svojih najboljih sinova,dobivalo nove uvrede, nova poniženja i novo robstvo s ciljem da ga se jednom za uvijek uništi. Ali,hrvatski narod se ne da i ne može uništiti. Desetog Travnja 1941. poručio je svima da Hrvatu nitko nikada nije mogao, ne može i nikada neće moći oduzeti njegove svetinje, njegovu nacionalnu svijest, njegovu želju za podpunom slobodom i volju njegovih sinova i kćeri da za te ideale, za te svetinje na bojnome polju dragovoljno daruju svoje živote na oltar svoje Domovine kad god to uztreba.
Kako na jugokomunističkom show-sudu reče blagopokojni kardinal Stepinac - hrvatski se je narod (10. travnja 1941.) plebiscitarno izjasnio za svoju državu i ja bih bio ništarija ako ne bih osjetio bilo svoga naroda. Njegovi sinovi i kćeri osjetili su bilo svoga naroda i listom su ustali u obranu svoje države, za nju se junački borili i za nju svoje živote davali. U njima, kao i u svim novim hrvatskim herojima, poput Mile Blaževića “Čađe”, Damira Tomljanovića “Gavrana”, Blage Zadre i tisuća drugih iz ovog prošlog osloboditeljskog rata, mnemonički su živile i žive sve prošle generacije naših junačkih predaka. Svojom žrtvom oni su našim novim pokoljenjima u baštinu ostavili primjer kako se brani sloboda svoga naroda. Svi oni koji od toga 10. Travnja, pa sve do danas nisu osjetili bilo svoga naroda, a posebno oni koji su na bilo koji način stupili u službu neprijatelja, nisu samo ništarija, nego najgora vrsta odroda i izdajnika. Oni su najodvratniji ološ najmizernijih crvenih čankoliza koji su za zdjelu leće uvijek bili spremni prodati sve pa i svoju majku koja ih je, nažalost, u Hrvatskoj rodila i hrvatskim kruhom odhranila.
Ti crveni izdajnici, da bi na neki način opravdali svoje izdajništvo, a udruženi s din dušmaninom hrvatskoga naroda, svom svojom promičbom, svim svojim silama, već 80 godina na sve moguće načine pokušavaju ocrniti i uništiti ili, a kad im to ne uspjeva, barem trivijalizirati značaj i snagu Desetog Travnja. Nu nikada u tih 80 godina ta njihova promičba nije bila toliko jaka kao što je danas.
Znajući tko su i kakovi su ti stvorovi, ti mizerni nasljednici crvenih vampira, te njihove laži, ta nihova propaganda ne može i nesmije nas obezhrabriti.
Ovo je samo jedno od stotina razdoblja koje je naš narod u svojoj burnoj povijesti morao proživjeti da mu podpuna sloboda, koja mora doći, bude što dragocjenija i slađa.
A ona će doći ! To neka bude jasno svakome, jer kako u svojoj pjesmi “Desetom Travnju “ reče pokojni dr. Andrija Ilić - JAČI SMO OD PROGONA I SMRTI ! HRVATSKI TRAVANJ OPET ĆE DOĆ !
A onim našim “desnima” koji i dalje uporno tvrde kako ova današnja okrnjena Hrvatska tobože nema veze s Nezavisnom Državom Hrvatskom neka za opomenu posluži ovo što je na siednici Predsjednistva HDZ-a 1994. godine rekao dr. Franjo Tuđman, koji se protiv NDH borio kao jugokomunistički partizan: "Gospodo, budimo realni. Mi smo se našli u borbi za hrvatsku državu i mi smo bili oslonjeni i morali smo biti oslonjeni prije svega na te elemente hrvatstva koji su stradali u NDH, koji su bili povezani s NDH i to je bila većina hrvatskoga naroda. Htjeli mi to ili ne, to je bila većina hrvatskoga naroda! I bez tog elementa ne bismo bili izdvojili ovu Hrvatsku…”
Svim domoljubnim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svieta želim - Sretan 10. Travnja!
A Njega koji je stavljajući na kocku svoj život i život svoje obitelji, ustrajnom bezkompromisnom borbom 10. Travnja 1941. na svim hrvatskim povijesnim etničkim prostorima uzpostavio Nezavisnu Državu Hrvatsku i sve one koji su je junački branili i za nju svoje živote položili podravljam njihovim ponosnim bojnim pozdravom:
Za Poglavnika i Dom - Spremni!
Zvonimir. R Došen
