‘Unternehmen Weitsprung’ - Podhvat koji bi, da je uspio, bio radikalno promienio poviest dvadesetog stoljeća (1. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 28 Srpanj 2017 19:03
Uspjeh ima stotinu otaca, a neuspjeh je sirotče
U jesen 1943. ‘Velika tri’ - Roosevelt, Churchill i Staljin, konačno su se dogovorili da se po prvi put sastanu i održe prvi trilateralni sastanak.
Natezanja oko mjesta gdje će se konferencija održati počela su odmah poslie pobjede Crvene armije nad njemačkom VI. armijom u Staljingradu 2. veljače 1943., a trajala su sve do druge polovice studenog.
Pregovori o mjestu sastanka trajali su tako dugo zato što se ‘tri velika’ nikako nisu mogli dogovoriti o najpogodnijem mjestu za održavanje sastanka. Jedan od razloga bio je što su se bojali da koji god grad izberu da će Niemci u njemu imati svoje tajne službe i da će ih pokušati likvidirati. Zato su se njihovi pregovori odvijali u najvećoj tajnosti.
Nu glavni razlog je bio što je, uzprkos Rooseveltovim priedlozima da se konferencija održi na Aljaski, u Kairu, Bagdadu, Basri, čak i u nekoj pustinji na Blizkom Iztoku gdje bi poput starih šeika i sultana svoje divane vodili pod velikim bogato uređenim šatorima, Staljin uporno inzistirao da se sastanak održi u Tehranu.
Njegov razlog je, kako je cielo vrieme govorio Rooseveltu i Churchilu, bio da dok ‘Crvena armija vodi odlučujuće bitke protiv njemačkog Wehrmacta’, on kao vrhovni zapovjednik mora uvijek biti u blizini ratišta. Ali, svatko je znao da su glavni razlozi za ovu upornost ‘Velikoga Maršala’ bili njegov strah od letenja u zrakoplovu (na koje se nikada nije dao nagovoriti), a drugi njegova paralizirajuća bojazan od atentata.
Roosevelt mu je odgovarao da i on kao predsjednik ne smije odlaziti previše daleko od Washingtona jer mora biti pri ruci da podpiše svaku odredbu koju donese američki Senat, a koja bez njegova podpisa ne može stupiti na snagu.
Ali uzalud su bili svi njegovi kontra-priedlozi. Staljin je na kraju pobjedio, kao i u svakoj drugoj njihovoj ‘prepirci’. Odlučeno je da se sastanak održi u Tehranu koncem toga mjeseca.
Njemačke tajne službe, Abwehr i SD (Sicherheitsdienst) ubrzo su pomoću mreže špijuna i sprava za odgonetanje kriptografije odkrile da će Roosevelt, Churchill i Staljin uskoro naći zajedno negdje na Blizkom Iztoku (Abwehr je bio obavještajna služba Njemačke vojske - Wehrmachta, a SD je bio pod nadležnosti Gestapo-a).
Admiral Wilhelm Canaris Brigadeführer Walter Schellenberg
Iako nikada do tada nisu prisno surađivali, šef Abwehr-a admiral Wilhelm Canaris i šef SD-a general (Brigadeführer SS) Walter Schellenberg počeli su zajedno organizirati podhvat za njihovu likvidaciju kojem su dali kodno ime Unternehmen ‘Weitsprung’ (Podhvat dugi skok).
Ovaj podhvat bio je strogo čuvana tajna na Zapadu i u Sovjetskom Savezu i nitko o njemu nije napisao niti jednu rieč sve dok bivši službenik NKVD-a Aleksander Lukin nije 1965. u moskovskom magazinu ‘Ogoniok’ objavio članak pod naslovom ‘Operacia daljni prbižok’ (Operracija dugi skok) u kojem je ukratko opisao neke detalje koji su njemu kao sudioniku u Staljinovoj zaštiti bili iz prve ruke poznati.
Tri godine kasnije Viktor Egorov napisao je članak pod naslovom ‘Zagovor protiv Evriki: Brošenny Portfel (Urota protiv Eureke: Nestali portfolij). Na temelju tih članaka mađarski novinar László Havas, koji je živio u Parizu počeo je iztraživati detalje toga, do tada javnosti nepoznatog, podhvata.
U to se 1968. u Vel. Britaniji uključio i Kyril Tidmarsh, koji je u Times of London napisao članak ‘How Russians foiled Nazi plot to kill Tehran Big Three’ (Kako su Rusi spriečili nacističku urotu za ubojstvo tehranske Velike trojice). I tako se klupko podhvata ‘Dugi skok’ počelo odmotavati.
U rujnu 1943. Canaris, i Schellenberg su kroz svoje špijunske mreže saznali da je Staljin odbio putovati dalje od Irana, pa su zaključili da će se konferencija pod kodnim imenom ‘Eureka’ najvjerojatnije održati u Tehranu. Za točan datum zasjedanja nisu znali, osim da je vrlo blizu i da što hitnije morati riešiti pitanje izbora profesionalaca za izvršenje tako važnog i opasnog podhvata.
Canarisu i Schellenbergu je odmah na um došao bojnik (Sturmbannführer SS) Otto Skorzeny koji je nedavno izveo spektakularno spasavanje Benita Mussolinija koi je u srpnju 1943., po zpoviedi kralja Viktora Emanuela skinut s vlasti i zatočen u hotelu Campo Imperatore na vrhu Apenina.
Složili su se da udarne grupe, kojima će zapoviedati častnici iz Skorzenyeva Sonderlehrganga, budu uključeni i ruski izbjeglice obučeni u odore Crvene Armije.
Jedan od tih zapovjednika biti će vrlo agresivni častnik Sturmbannführer Rudolf von Holten-Pflug, koji je već prije bio u akcijama u Tehranu. Za glavnog zapovjednika biti će postavljen Sturmbannführer Winifred Oberg, kojega će Schellenberg povući iz Turske. Drugi su bili Jozef Schnabel, Bernhardt Schulze-Holthus i još nekoliko drugih. Među ovima će biti i Obergov prijatelj Sturmbannführer Hans Ulrich von Ortel, jedan od najhrabrijih, najnadarenijih i najagresivnijih komandosa.
Na žalost, on je također bio, pijanac koji u pripitom stanju nije imao uzla na jeziku.
U ljeto 1943. von Ortel je radio u Reichkommissariat-u Ukrajina, ustanovi koja je bila zadužena za administraciju zaposjednutih prostora. Ortel je tada radio u jednom uredu u mjestu Rovno u zapadnoj Ukrajini. Jednoga dana pozvan je u Berlin gdje mu je Shellenberg objasnio da je izabran za sudjelovanje u jednoj vrlo važnoj akciji. Nije mu objašnjeno o kakvoj akciji se radi niti gdje će se točno izvesti. Samo mu je rečeno da će to biti negdje u Iranu. Tijekom razgovora više put je pomenuto Skorzeny-evo ime i von Ortel je bio zaprisegnut da o svemu mora šutjeti.
Smatrajući ovo dobrodošlom promjenom njegovog sadašnjeg monotonog i loše plaćenog posla, von Ortel se veseo i uzbuđen vratio u Rovno. Bio je toliko radostan da nije mogao da razlog za svoje veselje ne spomene svome prijatelju poručniku Paulu Wilhelmu Siebertu. Siebert je kao ranjenik radio u Wirtenscaftsorganization Ost (Ekonomska Organizacija Iztok). Ortel je svoj ‘premještaj’ spomenuo i Siebertovoj ‘povremenoj djevojci’, mladoj Ruskinji Lydiji Lisovskoj koja je u Rovnom radila u uredu Gestapo-a.
Zlo je bilo u tome što Paul Wilhelm Siebert nije bio Paul Wilhelm Siebert. Pravi Siebert je poginuo u akciji. Njegovo tielo je pokopano kao tielo ‘nepoznatog vojnika’ jer na njemu nije nađeno ništa od identifikacije koju je svaki vojnik trebao kod sebe uvijek držati. Njegovo tielo poslie pogibije našlo se na teritoriju koji je privremeno bio pod sovjetskom kontrolom, pa su njegove dokumente s njegovim brojem i imenom uzeli agenti NKVD-a. NKVD ih je dao svome agentu Nikolaju Ivanoviću Kuznjecovu, koji je bio posebno izučen za operacije iza njemačkih položaja.
Kuznjecov je odrastao u Perm Governoratu u Uralu, nastanjenim starim njemačkim doseljenicima gdje je savršeno naučio njemački jezik. Početkom rata u specijalnoj školi NKVD-a izučio je savršeno imitirati ponašanje njemačkih častnika. Kuznjecov je bio ranjen negdje u isto vrieme kada je Paul Siebert poginuo. Sa Siebertovim dokumentima on se jednostavno prijavio u njemački sanitet, odakle je kad je malo ozdravio poslan na posao u Rovno.
Kada ga je Kuznjecov dobro napio, von Ortel mu je u opisu ‘nečega velikog’ u kojem će on sudjelovati, pohvalio da će on biti u akciji sa slavnim Skorzenyem, ali mu nije odkrio mjesto operacije. Lydiji Lisovskoj se pohvalio da on uskoro ide na specijalnu misiju s koje će joj ‘donieti liep perzijski tepih’. Kuznjecov je to odmah dojavio NKVD-u.
Premda von Ortel još nije točno znao; što, kada, ni gdje, Lavrenti Beria čim je primio ovu vijest, je znao sve - da Niemci znadu za skori sumit i da ga planiraju razbiti.
Špijunske organizacije
U to vrieme Velika Britanija je imala mrežu obavještajnih agencija, među kojima je glavna bila Secret Intelligence Service (SIS) koja je utemeljena još 1909., ali ‘službeno’ nije postojala sve do 1994. godine. Druga je bila Directorate of Military Intelligence Section 6 (MI6), a treća, koja se trebala baviti izključivo vojnom protuobavještajnom službom, bila je Military Intelligence Section 5 (MI5).
Uz ove postojala je i super-tajna SOE (Special Operations Executive), osnovana 1940. u Ministarstvu ekonomskog ratovanja (Ministry of Economic Warfare).
U mandat ove agencije nije bila uključena samo špijunaža, nego i sabotaže, atentati i razne druge vrste ubojstava, pa je među agentima drugih službi u Vel. Britaniji bila poznata kao Ministarstvo neđenlemenskog ratovanja (Ministry of Ungentlemanly Warfare).
Ionako slabe kave su bile početkom 2. svj. rata, američke obavještajne službe su se još držale principa koji im je 1929. postavio ministar vanjskih poslova Henry Stimson kad je rekao, ‘gentlemen don’t read other gentlemen’s mail.” (gospoda ne čitaju pisma druge gospode). Američka vojska i mornarica, čije je rivalstvo oduvijek doro poznato, imale su svaka svoju obavještajnu službu. Vojska je imala svoju MID (Military Intelligence Division), a mornarica ONI (Office of Naval Intelligence).
MID je imala manje od 20 častnika, koji su se većinom bavili skupljanjem informacija o suparničkim vojskama. Istovremeno, vojska je imala i US Army’s Corps of Intelligence Police od ukupno 20 vojnika, koja je poslie napada na Pearl Harbour reorganizirana u Counter Intelligence Corps, tako da Amerika iza neprijateljskih linija uobće nije imala nikakvu špijunsku organizaciju, sve do osnutka OSS-a (Office of Strategic Services), predhodnice CIA-e. Ali, kao i svakoj drugoj novoj organizaciji, njoj je trebalo dosta vremena da se osposobi za izvanredno težke i delikatne operacije u vremenu rata.
Sovjetski Savez je imao sasvim drugačiji špijunski aparat, koji je informacije skupljao do tada neviđenom uporabom terora; zastrašivanjem, batinanjem, mučenjem na sve moguće načine, masovnim ubojstvima i drugim, za normalna čovjeka nezamislivim, metodama
Taj zločinački aparat zvao se Narodny Komisariat Vnutrenjih Del (NKVD).
Crvena Armija je imala svoju posebnu obavještajnu službu, ali NKVD je i nju nadgledao.
Na čelu NKVD-a u to vrieme bio je zloglasni Lavrenti Beria, jedini boljševik uz Vjaćeslava Molotova u kojega je Staljin (donekle) imao povjerenje.
Svaki spomen tog zlokokobnog akronima i imena njegovog šefa utjerivao je strah u kosti svima, pa i najvišim boljševičkim ličnostima, kao što su bili maršal Kliment Vorošilov, general Georgij Žukov i drugi.
U Tehranu Staljin je šumastom Rooseveltu Beriu predstavio riečima: “Ovo je moj Himmler”.
Na suprot britanskim i boljševičkim okrutnim organizacijama bile su Vojna obavještajna služba (Abwehr), te druge, isto kao i SOE i NKVD brutalne, njemačke javne i tajne organizacije konsolidirane pod kišobranom Schutzstaffela-a (SS); Reichssicherheitshauptamt (RSHA), Geheime Staatpolizei (Gestapo), Sicherheitsdienst (SD) i neke druge.
Sve ove službe već dugo su u Iranu imale svoje agente, duple agente i ‘sigurne kuće’ u kojima će odsjedati i po potrebi se skrivati njihovi agenti.
Jedna od tih kuća bila je vlasništvo njemačkog agenta Švicarca Ernst Mercera, ustvari duplog agenta koji je radio za britansku SOE.
On će odigrati jednu od glavnih uloga u odkrivanju i hapšenju njemačkih komandosa u Tehranu i spriečavanju atentata koji, da je uspio, bio promienio poviest 20. stoljeća, a time sigurno i svih drugih poslie njega.
Ali, uza sva međusobna prisluškivanja, von Ortelova brbljanja, Merserovu izdaju i sve drugo, ni svemoćni NKVD, ni SOE, ni sve druge ‘savezničke’ organizacije ne bi imale puno uspjeha da nije bilo jedne podpuno nevine 20 godina stare djevojke, poljske Židovke Wande Pollak, koja nije imala nikakve veze niti s jednom od njih, niti s ičim što se u to vrieme odigravalo u Tehranu.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
