Genocid je zločin ovisno o tome tko ga je izvršio i nad kojim narodom je izvršen
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 01 Rujan 2017 19:03
Anglo-američki kolonisti slikaju se 1870. na jednom od mnogih brda bizonskih lubanja
Prije dolazka bielaca (Španjolaca i Britanaca), na predjelima koji se danas zovu Ujedinjene Američke Države i Kanada živjelo je između 12 i 18 milijuna urođenika - “Indijanaca”. Do 1891. njihov broj je spao na 237.000, a 97,5% njihove zemlje je nasilno oduzeto i kolonizirano. Stotine i stotine plemena s njihovim jedinstvenim običajima, jezicima, učenjem i kulturom, jednostavno je izbrisano s lica zemlje.
Autor Carmen Bernand procienjuje da je na području koje se danas zove Meksiko prije dolazka Španjolaca bilo oko 30 milijuna urođenika podieljenih u nekoliko osebujnih civilizacija među kojima su najpoznatije bile; Maja, Olmec, Teotihuacan, Toltec, Aztec i druge. Ove civilizacije imale su svoj vrlo razvijen društveni, kulturni, teološki i jezični (ligvistički) sustav. U 62 jezika ovih civilizacija na teritoriju današnjega Meksika najrazvijeniji su bili : nahuatl, jucatec, cocil, mixtec, zapotec, otomi, huicol i totonac.
U najkrvavijem genocidu u poviesti čovječanstva, španjolski okupatori “Conquistadores” su u roku od svega četiri decenije kompletno uništili sve ove civilizacije. Od 30 milijuna civiliziranih i podpuno mirnih urođenika ostalo je svega 3 milijuna.
Eksterminacija je počela 1492. godine, odmah dolazkom Kristofera Kolumba u područje koje se danas zove San Salvador. U roku od svega nekoliko decenija urođeno stanovništvo je bilo decimirano. Što nije nemilosrdno poubijano, to je pomrlo od zaraza, kao kozice, gripa i ospice i drugih zaraza bielih okupatora, za koje urođenici us vome imunom sustavu nisu imali antidote.
Gore spomenuti europski “kršćanski” invadori (uglavnom Britanci i Španjolci), sistematski su eliminirali (masakrirali) urođeno stanovništvo, od Kanadskoga Arktika do Tierra del Fuego u Južnoj Americi. U ovom genocidu, ili seriji genocida, oni su uz masovna ubojsva za uništenje ovih naroda rabili marševe smrti, nasilna preseljavanja na puste predjele, destrukciju njihove temeljne hrane (kao mosovno uništavanje bizona u Sj. Americi). Povjesničari računaju da je 1850ih godina na američkim i kanasdskim prerijama paslo između 30 i 60 milijuna bizona (buffalo-a).
Do konca 1880ih ostalo ih je svega nekoliko stotina. Svi ti silni milijuni ovih plemenitih životinja koji su bili glavna, a u najviše slučajeva i jedina, hrana urođenika “Indijanaca”, bili su u svega tri decenija američke i britanske ekspanzije na zapad sustavno uništeni s jednom jedinom namjerom da se glađu umore i oni milijuni urođenika koji još nisu bili pobijeni.
William Cody sam je u roku od 18 mjeseci ubio 4.200 bizona, mnoge od kojih je, kao i mnogi drugi, ostavio tamo gdje su pali. Za to je dobio nadimak “Buffalo Bill” i danas je diljem Amerike slavljen kao jedan od vrhunskih macho mena.
Mnoge urođenike koji nisu skapali u marševima smrti ili od gladi i drugih nevolja, pijani okupatori su rabili za mete na streljanama.
Kroz akcije vlasti i pojedinih vjerskih organizacija, nad preživjelim ostatkom urođenika tlačenja su se nastavila i u 20om stoljeću. Kultura, vjera i sve što su ovi narodi kroz tisuće godina baštinili sustavno je uništavanao. Jedna od posliedica tih groznih zločina su današnja vrlo česta samoubojstva mladih urođenika u Sjevernoj Americi.
Kako navodi jedan povjesničar, “Jedino masovna ubojstva komunističkih vlasti Sovjetskoga Saveza, koje su između 1917. i 1987. umorile 41 milijun svojih građana, i kinezkih s 35 milijuna, možda su veće od ovih koje su počinili anglosaksonski i španjolski kolonisti”.
Sliedeći opis je samo jedan mali uzorak tih strahovitih grozota koje su ovi okupatori počinili nad milijunima nevinih urođenika:
Španjolci:
Kristofer Kolumbus (pravo ime Cristoforo Colombo), američki je heroj od 1792. godine, kada je udruga Tammany u New Yorku prvi put organizirala večeru “u čast njegovih djela”. (Tammany je stara moćna organizacija unutar Demokratske stranke, koja je naširoko povezana s korupcijom. Utemeljna 1789. kao “bratsko dobrotvorno društvo”, ona je u 19. i 20. stoljeću postala gospodar političkoga života u New Yorku.)
Od 1943. godine Kolumbusov dan se svake godine u Americi slavi u drugi ponedjeljak u listopadu.
Kako piše jedan američki povjesničar, “Na žalost, ovaj hrabri iztraživač ima i svoju vrlo crnu stranu. On je Aravake, urođenike tzv. Zapadnih Indija (karibskih otoka), najprije opisao kao “plahe, priproste, izkrene, slobodne i darežljive ljude, a onda ih je za to nagradio smrću i robstvom.
Za njegovu drugu plovidbu on si je dao čin “Admirala ocena” i po dolazku u “Novi sviet” odriešio vladavinu terora kakvu je malo tko prije vidio.
Kada je Kolumbus završio svoj krvavi pir, osam milijuna Aravaka, gotovo čitavo urođeno stanovništvo otoka Hispanjole bilo je uništeno - masovnim torturama i ubojstvima, prisilnim radom do podpune izcrpljenosti, glađu i ubitačnim očajem.”
(Hispanjola je drugi po redu najveći otok u Karibima na kojem se dans nalaze države Haiti i Dominikanska Republika),
Američki pisac Barry Lopez, opisuje svjedočanstvo španjolskoga misionara Bartolome-a de las Casas-a, koji je svojim očima gledao ove strahovite zločine - masovna ubojstva, torture i silovanja: “Jednoga dana pred Las Casasovim očima Španjolci su silovali, odsjekli glave i razčerečili 3.000 ljudi. “Takve nehumanosti i barbarizmi počinjeni su pred mojim očima kakve nemaju premca u nijednom dobu ovoga svieta”, zapisao je Las Casas.
“Španjolci su djeci koja su pokušala od nijih pobjeći odsijecali noge. Oni su u ljude lievali vrijuću sapunicu i kladili se koji će jednim zamahom mača bolje po pola presjecati ljude. Dresirali su čopore pasa tako da bi kad bi ih odvezali živa urođenika raztrgali na komade u roku od jedne minute. Urođenička dojenčad bila su omiljena hrana za njihove pse”, kaže dalje Las Cassas.
Britanci:
Američki pisac Hans Koning (pravo ime Hans Köningberger) piše:
“Britanci su okupirali sve prostore od Virginije prema sjeveru. Španjolci su od početka američke urođenike smatrali prirodnim robovima, teglećom stokom, dielom pliena.
Kada je bilo profitabilnije prisiliti ih da rade dok ne uginu, oni su ih natjerali da rade dok ne uginu. Englezi u urođenicima nisu ividjeli nikakve vriednosti. Oni su za njih bili vjernici đavla, divljaci koji su izvan spasenja crkve i njihova masovna likvidacija je postala dio njihove prihvatljive politike.”
Povjesničar profesor David Stannard piše:
“Stotine Indijanaca su ubijene u neprestanim okršajima. Druge stotine su ubijene masovnim trovanjem. Lovili su ih s krvosliednicima i drugim psima. Svi njihovi čamci (kanui) i ograde za ribu bili su razbijeni, a njihova sela i njive do zemlje spaljeni.
Indijanske ponude mira bile su od Engleza primljene samo da se Indijance vrati natrag u logore, a onda, kada su ih lažnim osiguranjem malo smirili, kolonisti su prešli u ponovne masakre. Izričita nakana kolonista bila je da unište Indijance, da ih se kao narod izbriše s lica zemlje. U jednom napadu kolonisti su uništili kukuruz dovoljan da cielu godinu dana prehrani četiri tisuće ljudi. Umor glađu i masaskri svih Indijanaca nesposobnih za odpor ( uglavnom djece, žena i staraca) bio je omiljeni britanski način obračuna s urođenicima.”
Amerikanci:
Rano u 18. stoljeću države Massachusetts, Connecticut i New Jersey promovirale su genocid nad njihovim lokalnim urođenicima tako što su razpisale “scalp bounty” (nagrada za skalpiranje) Indijanaca. Massachusetts je 1703. za jedan indijanski skalp plaćao 12 funti, a do 1723. ciena se popela na 100 funti, (enormna svota za ona vremena). Ward Chrurchill, američki pisac i politički aktivist, profesor etničkih studija na Colorado sveučilištu, u jednoj svojoj studiji o tome piše: “Uistinu, na mnogim predjelima to je nastavljeno i u 19. stoljeću, prije nego je narod stao na kraj toj praksi.”
U 18. stoljeću George Washington je Indijance uzpoređivao s vukovima, grabežljivim zvierima, i pozivao na njihovu kompletnu destrukciju.
Andrew Jackson je 1814. osobno nadgledao unakažavanje (mutilaciju) 800 leševa Creek Indijanaca koje su pobili njegovi vojnici.
Guverner Californije 1851. uporno zahtieva uništenje preživjelih urođenika. To isto 1883. traže i urednici novina Rocky Mountain News u Coloradu i New Mexican iz Santa Fee.
Amerićki heroj general William T. Sherman 1867. kaže: “Mi moramo nastupiti s osvetničkom revnošću protiv Sioux (Lakota pleme), čak i do njihova iztriebljenja i iztriebljenja njihoivih žena i djece.”
Ovo su samo neki od groznih zločina genocida koje su ovi “kršćanski” kolonisti počinili nad narodima čije su zemlje nasilno okupirali. Nitko za njih nikada nije odgovarao. Nitko, pa izgleda da ni Bog, nikada nije denuncirao ni kaznio, ni izravne počinitelje, ni njihove naredbodavce. Oni su i danas slavljeni kao nacionalni heroji. Njihovi spomenici već stoljećima stoje na najvažnijim trgovima, avenijama i parkovima Velike Britanije, Španjolske, Portugala, Sjeverne i Južne Amerike.
A što tek reći o spomenicima komunističkim krvnicima koji su nadmašili sve pa i ove zločine? Njihova imena se mogu vidjeti na mnogim ulicama, njihovi spomenici “krase” trgove i parkove mnogih “demokkratskih” zemalja Europe, Azije i obe Amerike.
A u tome među svima prednjači današnja Narodna Republika Hrvatska.
Ali, naši anglosaksonski “prijatelji” i njihovi saveznici “antifašisti” su uvijek pravedni, a svi oni na drugoj strani, su, fašisti i nacistički kolaborateri i lopovi, koje svatko mora mrziti.
Za DomSpremni!
Zvonimir R. Došen
