Jugokomunistički konstrukt mržnje i laži koji se u genima prenosi iz generacije u generaciju (2. dio)

Pin It

Ovo je zemljovidna karta “nepostojeće države” koju su svi američki piloti na Europskom bojištu imali u svojim bombarderima.

Zelenom bojom označen je teritorij koji je pripao Italiji Rapalskim i Rimskim ugovorima

“Tri stvari se ne mogu dugo skrivati; sunce, mjesec i istina” - Buda

JE LI Dr. PAVELIĆ IMAO OBVEZU PREMA ITALIJI IZ VREMENA  EMIGRACIJE?

Nigdje ne postoji niti jedan dokaz da je dr. Pavelić za vrieme boravka u Italiji ikome dao ikakvo obećanje o teritorijalnim ili bilo kakvim ustupcima Italiji.

Insinuacije o tzv. prodaji Dalmacije je jugokomunistička izmišljotina kojom su na početku rata obmanjivali pučanstvo kako bi ga pobunili protiv Nezavisne Države Hrvatske.

Kako bi vidjeli o kakvoj se “prodaji” radilo pređimo na ono što se dođalo  uoči i za vrieme tih ugovora.

Nakon prvih spoznaja o talijanskim teritorijalnim zahtjevima dr. Pavelić se našao pred vrlo teškom odlukom - podpuno odbijanje talijanskih zahtjeva, što bi značilo kraj Nezavisne Države Hrvatske, okupaciju i aneksiju pola hrvatskog teritorija od strane Italije, ili ići u pregovore i spasiti što se spasiti može.

Izborom pregovaranja dr. Pavelić je poslije žilavih natezanja s Talijanima njihove pretenzije na aneksiju širokog pojasa zacrtanog od Rijeke preko Karlovca i Mostara pa sve do Kotora uspio svesti na malo područje u srednjoj Dalmaciji - i spasiti državu.

Zanimljivo je, kako je zapisao novinar Matija Kovačić koji je bio prisutan na tim ugovorima, da je dr. Pavelić na putu nazad u Hrvatsku rekao da će trebati oko dvije godine da se izgubljene hrvatske teritorije oslobodi.

Ustvari, rekao je: “Morali smo spasiti državu. Jedino tako ćemo imati priliku da stvorimo jaku vojsku koja će za koje dvije godine biti kadra baciti Talijane u more i osloboditi sve naše krajeve”.

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije za odpor protiv talijanskih zahtjeva. 

U to vrieme fašistička Italija već je u Hrvatskoj imala više o 250.000 vojnika.

Relevantna okolnost u to vrieme zbog koje su Nijemci izbjegavali bilo kakav sukob s Italijom bila je činjenica da je Njemačka tada bila u završnoj fazi pripremanja za udar na Sovjetski Savez.

Unatoč simpatijama nekolicine njemačkih vodećih ljudi i dužnostnika podpora Njemačke je izostala.

Na bečkom sastanku ministara vanjskih poslova Italije i Njemačke, Ciana i Ribbentropa, 21. - 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku pokazivao puno razumijevanja za talijanske pretenzije na hrvatske zemlje.

Hitller, koji je u to vrieme već bio podpuno zaokupljen planom “Barbarosa” (plan za  napad na Sovjetski Savez ), izjavio da Njemačka nije zainteresirana za hrvatske probleme i preporuča direktne pregovore između Hrvatske i Italije.

PRELIMINARNI PREGOVORI U LJUBLJANI

U takvoj za Hrvatsku podpuno nepovoljnoj atmosferi došlo je do sastanka između  hrvatske i talijanske delegacije 25. travnja 1941. u Ljubljani.

Hrvatsku delegaciju činili su dr. Ante Pavelić, dr. Mladen Lorković, dr. Edo Bulat i još neki drugi.

Kako bi se detaljnije opisalo sve ono što se u tim po Hrvatsku vrlo opasnim danima događalo potrebno je ovdje navesti prikaz dr. Ede Bulata iz jedne njegove knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata čiste nacionalne orientacije.

Prije nego što prieđem na zapise dra. Bulata  najprije želim napomenuti da je dr. Edo Bulat bio prvi tajnik “Organizacije Jugoslavenskih Nacionalista” (ORJUNA) osnovane u Splitu 1921. godine.

Nu uskoro je došao do spoznaje kud je taj put vodio i priključio se Ustaškom pokretu.

U svojoj knjizi “Kroz Borbe i Izkušenja” dr. Bulat je detaljno opisao pod kakvim uslovima se odvijao taj sastanak u Ljubljani gdje kaže da je dr. Pavelić najprije neki sat vremena  sam razgovarao s talijanskom delegacijom, pa dalje kaže:

“Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao upozorenje na opasnost i smrt!”                                           

(Ovo bi posebno trebala zapamtiti današnja pokoljenja, poglavito oni “hrvatski branitelji” koji i danas pušu u jugokomunističku trubu o “prodaji Dalmacije” i “rasnim zakonima”. nap. a.)

“Najednom se otvore ogromna vrata”, piše dr. Bulat.  “Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi Talijančić.   Gotovo svečano nas pozva da izvolimo ući.   Svi smo na broju i ulazimo. 

Pred nama puna slika koju zacijelo nitko nije predviđao, niti bio u stanju predvidjeti.

“Dvorana je velika i vrlo visoka.   

Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili.  Karta je predstavljala buduću Hrvatsku.

Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države.

Kao dobar geograf još iz ranije mladosti, odmah uočih dokle idu.

Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na niže.

Učinilo mi se u tom času da će me bol shrvati.   Cielu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od hrvatske države.

Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj.   Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije.  Jedva sam se uspio pribrati od tog udarca.

S lijeve strane sobe amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih i prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah do samog središnjeg stola vižlasti i mladi Galeazzo Ciano ( Mussolinijev zet i ministar vanjskih poslova, nap. a. ), u crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svietlim čizmama i jako izbočenim čeljustima.

Svi stoje i šute gledajući ponešto u nas pridošlice ali najviše u Poglavnika koji je stajao kod sredine stola.

Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva da se smjestimo pred njim.

Zaokrenut je prema nama. 

S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastrebova treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plien”.

Dr. ANTE PAVELIĆ SE SVOM SVOJOM SNAGOM, SVIM SVOJIM BIĆEM BORI PROTIV TALIJANSKIH POSEZANJA I PRIETI IM RATOM

- Poglavnik uzima rieč i to na hrvatskom jeziku:

Po običaju govori polako, kao da lovi misli koje mu bježe uokrug.

Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna. Kaže nam odprilike ovo:

“Ministar vanjskih poslova Italije g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje”, i pokaza nam rukom na kartu.

Nadalje je rekao g. Ciano da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država nezavisna od Italije i da snjom možemo činiti što hoćemo, pa čak ako hoćemo i pripojiti Njemačkoj.

Da bi podkriepio te svoje zahtjeve Ciano skupa sa prisutnim generalima iztakao je slijedeće:  Italija ulazi već drugi put u rat da bi ostvarila baš ovu granicu koju danas traži.

Za to su oni, veli, dali šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti da ovu priliku do kraja ne izkoriste.

Jedino ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more i to u širini od kojih 30 kilometara negdje na području između Kraljevice i Senja.

Ja sam mu na to odgovorio slijedeće: Kad bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore tada bismo se svi mi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji.  Svi bismo bili podanici Italije jer smo svi rođeni u krajevima koje Italija traži za sebe.

Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor  na tkvom temelju, a kamoli vođenje pregovora.

Mi ćemo u takvom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži, nakon dva rata, imati još i treći - i to s nama”.

Drugi dan, njemački veleposlanik u Hrvatskoj, Sigfried Kasche, izvještava njemačko ministarstvo vanjskih poslova da je sastanak u Ljubljani protekao bez rezultata jer da su talijanski zahtjevi odbijeni od strane dra. Pavelića.

Vidjevši da pokušaj intimidacije pompoznim showom njihovih krivonogih i trbušastih generala nisu uspjeli uplašiti Hrvate, perfidni Talijani se pokušavaju služiti raznim “velikodušnijim” ponudama kao onom da će pristup na more izpod Velebita proširiti na 80 km ako Hrvatska prihvati pristup, najprije u personalnu,a onda u carinsku i privrednu uniju s Italijom, te podređenost hrvatske vojske talijanskoj komandi, što je dr. Pavelić smjesta odbio.

O ovim i svim drugim pregovorima i ugovorima na koje su vođe malih naroda prisiljeni posebno u ratnim vremenima nije potrebno više govoriti.

Samo još želim napomenuti onima čije se ocjene o Poglavniku NDH dr. Anti Paveliću i o NDH uobće, temelje na raznim kukavičkim jajima iz jugokomunističke i velikosrbske košare, da prije donošenja svojih sudova malo promisle što bi oni učinili da su bili na njegovom mjestu. 

On se je, još dok je hrvatska vojska bila u povojima, bez ičije pomoći, odlučno suprostavio skoro svim pretenzijama moćne Italije, tako da se ona umjesto kojih stodvadeset tisuća kvadratnih kilometara hrvatskoga teritorija konačno morala  zadovoljiti s oko dvjesto kvadratnih kilometara.

I taj dio, zajedno s onim što je Italija kao nagradu dobila Rapalskim i Rimskim ugovorima poslije završetka 1. svj. rata, povraćen je 8. rujna 1943. godine.

Dr. Pavelić je stjecajem svakome poznatih okolnosti izgubio rat.                                   

 Za to i iz tih razloga najlakše je krivnju za sve što se događalo prije i poslije tog gubitka  baciti na njega.

Dr. Franjo Tuđman je dobio rat, pa to ipak ništa ne pomaže da ga isti ti, sada kad ga više nema, okrivljuju  da  je; pregovarao s Miloševićem, da je izvršio agresiju na Bosnu i Hercegovinu, da je obranom Domovine počinio zločin, da je bio agent CIA-e i niz drugih absurda, ali ipak u Hrvatskoj, i izvan nje, ima dobar broju jugoslavenstvom zatrovanih tipova kojiima ne smetaju takve budalaštine.

Je li dr. Pavelić je imao mogućnost izbjeći podpisivanje Rimskih ugovora ?               

Jest, isto onako i onoliko kao i dr. Tuđman onih Daytonskih i svih drugih prije i poslie njih!  Ustvari još puno manje.

Sve ovo što o ovim ugovorima ovdje iznosim utemeljeno je na činjenicama koje sam tijekom neprekidnih metodičkih iztraživanja raznih izvora kroz više od 57 godina moga emigrantskog života uspio pronaći, a neke iz prve ruke čuti od onih koji su u njima sudjelovali.

Kako bih bio što objektivniji u svojim zaključcima o tome što je istina a što fabrikacija, sve što sam tijekom tih godina  našao u pojedinim, barem donekle nepristranim,  američkim, njemačkim ili engleskim vojnim, političkim i drugim zapisima i dokumentima, ili čuo od preživjelih sudionika u uzpostavi i obrani Nezavisne Države Hrvatske, kad god je to bilo moguće, pokušao sam ih uzporediti s onim  velikosrbskim i jugokomunističkim.

I, bez iznimke, uvijek sam našao da sve što ovi potonji pišu i govore o Hrvatskoj i hrvatskome narodu, pa i o samima sebi, nisu ništa drugo nego podle fabrikacije onih čiji su ciljevi i namjere uvijek bili puno gori i opasniji od svih, pa i od onih fašističke Italije.

Istina je da su neki, samo neki,  Dalmatinci otišli u Titine partizane radi talijanske okupacije, ali je također istina da je velika većina njih otišla zato što je bila vrbovana od strane starih orjunaša i komunista-jugofila, ali nikako nije istina da je talijanska okupacija, pa ni talijanski zulumi, razlog za njihovo odmetništvo i zločinstva protiv hrvatske države i hrvatskoga naroda.

Svaka budala zna da se talijanska okupacijska zona protezala preko polovice današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pa nitko nije čuo da su napr. Hercegovci, Ličani i Bosanci radi toga masovno otišli u Titine crvene bande.

A kad se uvijek upire prstom u Dalmatince, neka mi netko objasni zašto su napr. Sinjani išli u partizane, a oni iz Otoka, nedaleko Sinja, rodnog mjesta generala Mirka Norca, u ustaše.  Zašto je najmanje partizana bilo iz Zadra i zadarskoga zaleđa koji su već više od 20 godina stenjali pod talijanskom okupacijom?                                                                                                 

I moje selo je bilo pod talijanskom okupacijom, ali nitko, niti jedan čovjek iz toga sela nije otišao u partizane. Svi do jednoga bili su ustaše. Svi do jednoga mrzili su Talijane iz dna duše i nikada im se nisu pokoravali. Dapače, Talijani su ih se bojali kao vrag tamnjana.  Moje selo je svoje hrvatstvo platilo s 96 života najboljih sinova i kćeri, koji su pali od krvave jugokomunističke ruke, u velikoj većini poslie završetka rata.

Ali, ako je suditi po komentarima nekih novih “manje desnih” u Hrvatskoj, “istina o  Pavelićevoj prodaji Dalmacije” je ono što su oni naučili iz “Istorije NOB-a, u Titinim školama i od svojih “antifašističkih” predaka.

Ipak, danas ti ljudi, koji nemaju blagoga pojma o onome s čime su u ona težka vremena hrvatski vodeći ljudi bili suočeni imaju obraza i kuraži brbljati o “nekakvom “Pavelićevom vraćanju duga Mussoliniju” i, zamislite, “Pavelićevoj  nesposobnosti”. A što je još gore, ti jugokopilaši se uvijek nameću kao mudri arbitri u svim razčlambama među čestitim hrvatskim domoljubima.

A kad je već rieč o “plaćanju duga Mussoliniju”, nije li žalostno da nasuprot njima čak ni notorni jugonovinar Denis Kuljiš u svom članku u jugoslavenskom Jutarnjem listu, nije mogao izbjeći istinu o Mussolinijevu tretmanu Ustaša “hapšenjima i zatvaranjem poslie atentata na Aleksandra Karađorđevića, deportiranjem na puste vulkanske otoke itd.”

Čudi me kako ti ljudi ne govore o tome kako je i Tuđman, kako bi spasio što se spasiti dade, za vrieme rata stalno govorio o “avnojevskim granicama”. Kako je pod pritiskom “međunarodne zajednice” nekoliko puta (napr. u operacijama Medački Džep i Maslenica) morao zaustavljati i vraćati na početne položaje Hrvatsku vojsku koja je već tada bila spremna, i kadra, osloboditi sve okupirane hrvatske krajeve. Kako ne spominju da je i Tuđman podpisivanjem Daytonskog sporazuma prodao hrvatske povijesne etničke pokrajine Bosnu i Hercegovinu - i dio Dalmacije tako da ćemo na koncu morati graditi Pelješki most, kako bi kao ni jedna druga zemlja na svietu mogli, preko nekoliko metara otuđenog prostora svoje zemlje, prelaziti iz jednog diela svoje države u drugi?

Ali tome se ne treba čuditi jer kako jednom reče američki pisac Harlan Ellison, dva najpoznatija elementa u svemiru su hidrogen i ljudska pokvarenost. 

Nastavak sliedi

Za Dom Spremni!      

Zvonimir R. Došen