Jugokomunistički konstrukt mržnje i laži koji se u genima prenosi iz generacije u generaciju (3. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 13 Travanj 2018 19:04
The most effective way to destroy people is to deny and obliterate their own understanding of their history.” (Najuspješniji način za uništenje naroda je ne priznati i izbrisati njihovo razumievanje vlastite poviesti) George Orwell
U nesmiljenoj jugokomunističkoj i zionističko-boljševičkoj promičbi protiv hrvatskoga naroda glavna tema uvijek su tzv. rasni zakoni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, čime se želi dokazati da je ona bila jedina država na svietu koja je ikada imala takve zakone.
O rasnim zakonima i obćem rasizmu u mnogim drugim državama, poglavito u Ujedinjenim Američkim Državama nije potrebno trošiti puno vriemena. Dosta je samo navesti neposluh crnkinje Rose Park koji se dogodio 1. prosinca 1955. godine, deset godina poslie završetka 2. svj rata.
Incident se dogodio kada je vozač autobusa James F. Blake zapovjedio Rosi da ustupi svoje mjesto u crnačkom odjeljenju (collored section) u zadnjem dielu autobusa bieloj osobi jer su sva mjesta u bielom odjeljenju (white section) bila zauzeta.
I prije i poslie Rose pojedini crnci su se bunili na te rasne zakone, ali bez uspjeha sve do 1956., kada je grupa crkinja u Montgomery-u, u Alabami; Claudette Colvin, Aurelia Browder, Sussie McDonald i Mary Louise Smith, ohrabrene neposluhom Rose Park, odbile ustupiti svoja mjesta bielcima radi čega su bile uhićene i zatvorene.
Crnačka udruga NAACP (National Association for the Advancement of Colored People), pod imenom ‘Bowder v. Gayle’ podniela je tužbu za ukidanje zakona o segregaciji koja je poslie dugog natezanja bila djelomično uspješna. Tako je konačno došlo do ukidanja tog diel rasnih zakona. Ali ostali su mnogi drugi sve do početka 70ih godina.
Vrlo sličan stil rasizma prakticirali su i Kanađani, koji su kao i Amerikanci velikom većinom anglosaksonskog podrietla. Ali danas oni sebe smatraju najvećim pobornicima “antifašizma” i judskih prava uobće.
Sjetimo se da je za vrieme Obrambenog rata kanadski kontigent UNCRO-a bio onaj koji je hrvatskim braniteljima i cielom hrvatskom narodu prišivao etikete “agresije na goloruke Srbe i fašizam” i širio najbezočnije laži o Hrvatskoj. Za te gnusne laži zapovjednici i vojnici od kanadskih su vlasti dobili odllikovanja.
Nitko od njih ne spominje da se u Kanadi sve do 1948. godine moglo vidjeti nadpise “No dogs or Jews allowed”. U slobodnom preievodu - Ulaz zabranjen psima i Židovima. A kada bi se u Torontu ili Hamiltonu na prodaju stavila neka kuća na tablama bi pisalo “Jews not welcome” (Židovi nisu dobrodošli).
Kada je na početku rata 1939. godine novinar upitao jednog visokog službenika u kanadskom ministrastvu imigracije: “Koliko bi Židova poslie rata trebalo pustiti u Kanadu?”, ovaj mu je odgovorio: “Jedan je previše.”
Rasizam i diskriminacija po eničkoj pripadnosti u Ujedinjenim Američkim Državama i Kanadi postojali su od prvih dana kolonizacije sve do 60ih godina prošloga stoljeća. Legalno i socijalno sankcionirane privilegije i prava bielih Anglo-Saksona nije bilo dodieljeno urođenicima (Indijancima), crncima, niti narodima podrietlom iz Azije i Južne Amerike, a i mnogim Židovima tek poslie proglašenja Holokausta.
Europejci, poglavito White Anglo-Saxon Protestants (bieli anglo-saksonski protestanti) imali su izključive privilegije u pitanju; obrazovanja, imigracije, prava na glasanje, državljanstvo, stjecanje zemljišta te u kriminalnim procesima itd.
Taj sustav postojao je sve do 60ih godina prošloga stoljeća.
Istovremeno, ali u nešto kraćem trajanju, ne-protestantski imigranti iz Europe; Irci, Poljaci, Talijani, Hrvati i drugi, bili su izloženi ksenofobičnom izključenju i drugim oblicima diskriminacije sve do polovice 60ih i u velikom dielu američkog društva nisu bili smatrani bielcima.
I ne samo to, oni koji nisu govorili engleski smatrani su luđacima. Sjećam se kako je jedan Poljak negdje polovicom 60ih u Buffalu pušten iz neke institucije za umno bolesne gdje je odležao skoro 20 godina jer je bio proglašen ludim zato što je samo govorio poljskim jezikom.
Tijekom 19. i dobrim dielom 20. stoljeća, u tzv. Zapadnom svietu vjerovanje u progres i superiornost bielaca smatrano je bogodanim pravom.
Većina Kanađana koji su govorili samo engleskim jezikom vjerovali su da su britanski principi vladanja bili vrhunac biološke evolucije i da kanadska “veličina” ovisi o njihovom anglo-saksonskom naslieđu.
Nu nitko za to na te narode i njihove bivše lidere danas ne stavlja nikakav žig sramote. Tu i tamo neki njihovi današnji politički lideri će na sve to reći “I’m sorry” (žao mi je), a Amerikanci će uvijek reći “My country - right or wrong!” (Moja zemlja -u pravu ili u krivu!).
U novije doba vidjeli smo kako na nedavnim izborima zapadnoeuropski “desničari”, kao Marine le Pen u Francuskoj, Geert Wilders u Nizozemskoj i drugi postaju sve više i više popularni. Je li taj novi val tzv. etnonacionalizma bezprimjeran? Nije! Je li on svojstven samo nekim narodima? Sigurno nije! Malo tko želi spomenuti da su kroz svoju poviest Vel. Britanija, Francuska, Španjolska, Amerika, Nizozemska, Belgija i sve druge države koje su diljem (ne-bielog) svieta imale svoje kolonije, bile modeli i za najekstremniji nacionalizam baziran na rasnoj podjeli.
U njegovoj knjizi “Mein Kampf” Hitler je kasnih 1920ih zapisao da je Amerika “jedna država koja napreduje prema stvaranju zdravoga, na rasi utemeljenog poredka”. Tu je uz ostalo vjerojatno mislio i na američki imigracijski zakon o strogom ograničenju imigranata na rasnoj osnovici propisan (kako je navedeno u obrazloženju istoga) “radi očuvanja gospodstva nordijske krvi u Ujedinjenim Državama”.
Po tom zakonu poznatom kao “Naturalization Act”, vrata za useljenje bila su otvorena samo “slobodnim bielim strancima”. Na temelju toga Akta njemački su pravnici 1930ih počeli pisati one njihove rasne zakone. Ali ti rasni zakoni bili su samo dio onoga što je Ameriku u tom pogledu činilo svietskim liderom.
Amerika je u to vrieme bila “dom jedinstvene smjele i kreativne zakonodavne politike upregnute u supremaciju biele rase”. Američki zakonodavci lukavo su u 30 država propisali zakone o zabrani miješanja rasa (miscegenation), koji su prietili strogim kriminalnim kaznama za međurasne ženitbe. Oni su proizveli američku rasnu klasifikaciju prema kojoj je “svaka osoba i s jednom kapi crne krvi pripadala nepoželjnoj rasi”.
RASNI ZAKONI U NDH
U ono vrieme, kada je mlada hrvatska država napadana od svih i sa svih strana, jedino ju je Njemačka pomagala, bez obzira iz kojih razloga. Nedavno pronađeno pismo dra. Pavelića dru. Mili Budaku jasno pokazuje da je on, ako radi ničega drugoga onda za taj razlog, bio prisiljen formalno propisati ove zakone, ali oni u nikom pogledu nisu bili kopija onih njemačkih, po kojima Niemci sebe smatraju nadljudima (Übermensch), niti onih židovskih po kojima su oni “Izabrani narod. To se jasno vidi iz onoga što se kaže u razjašnjenju tih zakona:
“….Često se govori o rasizmu kao nauci koja je protivna shvaćanju katoličke vjere i kao takva u suprotnosti s jednim od temelja hrvatske duhovne kulture. Rasizam je shvaćanje da je stanovita rasa uzdignuta iznad svih ostalih rasa, od nje manje vrijednih, i da je kao takva od sudbine pozvana da vlada nad svima drugim rasama. Ovakovo shvaćanje nema temelja u biološkim činjenicama. Biološka nauka uopće ne diferencira po vrijednotama, nego samo konstatira postojeće činjenice. Svako biće je za okolinu i uvjete pod kojima živi što bolje prilagođeno, a tako i svaka ljudska rasa za svoje životne uvjete što bolje prilagođena i sama po sebi jednako vrijedna kao svaka druga.
Rasne zakone ne diktira rasističko omalovažavanje i priezir drugih tuđih naroda, nego samo volja našega naroda, da bude i na kulturnom i na privrednom polju vraćen sam sebi i da se prema svojoj duhovnosti dalje razvija i usavršava. Zakonske rasne odredbe samo su izraz težnje, da Država Hrvatska, njena sudbina, duhovna i gospodarska kultura bude upravljena u duhu narodnom i na isključivu dobrobit hrvatskog naroda…”
Točka 6.
“Osobama, koje su se prije 10. travnja 1941. izkazale zaslužnima za hrvatski narod, napose za njegovo oslobođenje, kao i njihovim bračnim drugovima, s kojima su sklopile brak prije stupanja na snagu ove zakonske odredbe i potomcima iz takvog braka, u koliko bi se na te osobe mogla odnositi ova naredba, može poglavar države izvan propisa ove naredbe priznati sva prava, koja pripadaju osobama arijskog podrijetla.
Rasne zakone ne diktira rasističko omalovažavanje i prezir drugih tuđih naroda, nego samo volja našega naroda, da bude i na kulturnom i na privrednom polju vraćen sam sebi i da se prema svojoj duhovnosti dalje razvija i usavršava. Zakonske rasne odredbe samo su izraz težnje, da Država Hrvatska, njena sudbina, duhovna i gospodarska kultura bude upravljena u duhu narodnom i na isključivu dobrobit Hrvatskog naroda.”
Nedavno odkriveno pismo Poglavnika dr. Ante Pavelića ministru Mili Budaku govori nešto sasvim suprotno jugo-komunističkim i zionističko-boljševičkim lažima!
Nezavisna država Hrvatska Ured Poglavnika Dne. 29. svibnja 1941.
Dragi prijatelju i brate Mile, I na ovaj način želim Te zamoliti u dvije stvari o kojima smo načelno razgovarali prije nekoliko dana. Neovisno o Zakonima koji su na snazi, a tiču se neprijatelja naše Države medju kojima je i dobar broj Židova, molim te da Ti na svoj način pomogneš kako bi Židovska Bogoštovna općina u Zagrebu nesmetano, bez ukidanja, mogla djelovati. Protivu onih koji se ogrieše o Zakone neka se primiene sve propisane mjere, ali nema potrebe kažnjavati sve pripadnike naše po vjeri starije braće. Posebno ne one koji su u braku s katolicima. Nadalje, molim Te uredi da se ne diraju oni židovski sviećnjaci na vrhu ugaone zgrade na Trgu Barthoua. Izložio sam Ti zašto mi je to važno, a kada su osobni razlozi u pitanju, onda me sigurno razumieš.
ZA DOM SPREMNI
ANTE PAVELIĆ
Iz ovoga se jasno vidi da je poglavar Nezavisne Države Hrvatske bio prisiljen od strane Njemačke propisati te zakone, ali je sve činio da se njihove odredbe ne sprovode u djelo. Možda bi za jugokomuniste i njihovo potomstvo bilo prihvatljivije da je postupio kao što su postupili Srbi, koji nisu morali propisati takve zakone jer su po vrlo kratkom postupku Beograd učinili prvim “Judenfrei” gradom u Europi.
Mađarska, Rumunjska, Slovačka i druge države koje su bile u savezu s Njemačkom imale su za vrieme rata rasne zakone.
Ali, bez obzira na sve ove dokaze, jugokomunistički sinovi i unuci nastavlaju gdje su stali njihovi predci svemu što je istinski hrvatsko prišivati etikete ekstremnog nacionalizma, fašizma, nacizma i svih drugih negativnih pridjeva. Cilj je vrlo jednostavan. Obteretiti hrvatski narod kolektivnim “iztočnim griehom” radi kojega će morati vječno živjeti u kajanju i pokori i biti sretan što stranci i razni uljezi u zajednici s njegovim izdajnicima hoće nad njim vladati.
Među ovima se u posliednje vrieme našao i neki “časnik Hrvatske vojske” koji pokvarenošću nadmašuje i svoje pređe, jer ne samo da luperda po onoj staroj jugokomunističkoj kanti o “prodaji Dalmacije” i “rasnim zakonima”, nego za sve nedaće koje naš narod danas trpi okrivljuje istinskog hrvatskog branitelja Marka Perkovića Thompsona i svu našu mladež koja na njegovim koncertima kroz pjesmu i hrvatske pozdrave izkazuje svoje domoljublje. Prema njemu oni su krivi za masovno izseljavanje i sve druge nepogode koje se danas događaju u Hrvatskoj.
Takve “hrvatske časnike” detaljno je u knjizi “Svjetlo ispod sjene” opisao hrvatski dragovoljac Jadranko Kaleb u tipovima poput ‘Zvekana’ i ‘Sifona’, koji su iz JNA prešli ravno u zapovjedništvo HV, dobivali (ili sami sebi dielili) činove i odličja, bez obzira na to što nikada nisu bili ni blizu prve crte bojišnice. Svatko tko želi znati istinu o tome tko su bili istinski branitelji a tko Zvekani i Sifoni, treba nabaviti ovu knjigu.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
