Tko su hrvatski branitelji, a tko razni “Zvekani”, “Sifoni” i “Ćokci”
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 27 Travanj 2018 19:03
Nisu heroji oni koji naređuju vojnicima da idu u bitke, nego oni koji sami dragovoljno idu u bitke!— General Norman Shwartskopf
Svi mi vrlo dobro znamo kako je broj Titinih “boraca naorodnooslobodilačkog rata” kroz 45 godina komunističke vladavine ustaljenim tempom iz godine u godinu rastao tako da ih je 1990. na popisu bilo najmanje tri puta više nego 1945. kada je rat završio.
Zapravo njihov broj nije ni poslie te godina prestao rasti tako da ih još i danas u Hrvatskoj oko 40.000 prima “boračke penzije”.
Tako je izgleda i poslie završetka Domovinskog obrambenog rata naglo počeo rasti i broj “hrvatskih branitelja” koji su bili tako daleko od bojišnice da nikada nisu osjetili miris baruta.
Hrvatski branitelj, dragovoljac Jadranko Kaleb, u knjizi “Svjetlo ispod sjene” sjajno je opisao tko su za vrieme Domovinskoga rata bili stvarni branitelji. Knjigu su mi prilikom jedne moje posjete Domovini darovali moji dragi dečki iz zadarske HVIDRA-e. Od svih knjiga koje imam o ovom našem obrambenom ratu od srbijanske agresije, a imam ih oko 20, ova nekako najslikovitije opisuje s čime su bili suočeni oni istinski branitelji na prvoj liniji bojišnice.
U knjizi zapovjednik 10. Bojne, “Hrvoje”, (najvjerojatnije sam Jadranko, nap. a.) opisuje elan, snagu, upornost, izdrživost i vjeru, ali i muke, rane, poniženja, očaj i na koncu samoubojstva onih istinskih hrvatskih branitelja. Onih s prve crte bojišnice, bojišnice koju su natopili svojom krvlju i na kojoj su ostavili dielove svoga tiela. Onih koji su još jednom čitavom svietu dokazali da je kroz našu dugu poviest hrvatski vojnik branitelj svoga ognjišta s oružjem u ruci uvijek bio vitez nad vitezovima. Onih kojima hrvatska pokoljenja duguju najdublje poštovanje.
Autor u proslovu kaže da je ovu knjigu napisao s željom da naša mlađa pokoljenja shvate što je i kakav je bio ovaj rat, kakav je život (istinskog) borca u ratu i iza rata i kako bi se naša buduća pokoljenja znala ponašati u nekom budućem ratu..
Knjiga je vrlo mala (186 stranica), ali u njoj je na koncizan način opisano sve ono što bi svaki mladi Hrvat i Hrvatica trebali znati o Domovinskom ratu i svi bi je trebali imati.
Hrvoje je bio zapovjednik 10 bojne HV koja je formirana 1991., i odmah početkom velikosrbske agresije stupila u borbe protiv JNA i četnika. U sastavu bojne bilo je najviše dragovoljaca, a bilo je i onih koji se nisu htjeli odazvati pozivu Domovine pa su privođeni od strane MUP-a. A bilo je i onih koji su do tada kao oficiri i podoficiri iz JNA, iz raznih razloga, prešli u Hrvatsku vojsku. Čast iznimkama, ali većina njih postavljena je na zapovijedna mjesta daleko iza prve crte bojišnice. Većina njih je danas na visokim pozicijama, s visokim činovima i odličjima jer, mora se znati, oni su bili “pravi dragovoljci”.
……Napadna akcija na “Brežuljak 108”.
“S tog brežuljka četnici danima neprekidno pucaju po mojima. Čak su toga tjedna ranili mi dvojicu iz bojne. Živce dižu ti četnici, pucaju li, pucaju…….
Više je toga dosta. Odredio sam kako više neće, nećemo im dopustiti da nas baš tako gađaju. Dobio sam odobrenje od zapovjednika područja i mogao sam započeti sa planom akcije. Odobrio je jednostavno, samo tako: “Možete!……”
Pozvao sam zapovjedništvo bojne i dao zapovijed da se s akcijom upozna crta boja, da se izvrše pripreme osiguranja , nas pet ujutro ide pravo na njih….
Nema odmora. Sa monom idu Ante, Tomo, Šime i Marko. Odmah smo započeli sa sređivanjem opreme. Trebamo ponijeti dovoljno streljiva, bombi, svaki od nas će nositi zolju, ručni bacač raketa. Odbacio sam sve dokumente, sve što nas može identificirati , a znam da će to i ostali isto napraviti, jer ništa kompromitirajuće ne smije biti u nas. Ako bi, ne daj Bože, pošlo po zlu, neprijatelj bi mogao svaki predmet iskoristiti i naštetiti postrojbi…..
Znam po iskustvu da će me nervoza proći onoga trenutka kad se krene napried sa akcijom. Došlo je vrieme. Prije polaska u miru sam se pomolio i prekrižio. Uvijek kad sam se molio s puškom mučila me je misao varam li ja to Boga, varam li ga s tom mojom molitvom jer ipak idem s puškom.
Znam da će za koji sat netko poginuti….. Netko će poginuti, hoće, mi ili četnici. Kako mi imamo obitelj, tako je možda ima i taj četnik. Ali protiv zla smo se dužni boriti.
Ti četnici su zlo, došli su u moju Domovinu ubijati nas, moj narod, moju obitelj, oni su zlo koje nam ne da mira, zlo koje želi vladati nama. Oni su ti koji su se ustremili prema nama. Nisam ja, Hrvoje, išao u Srbiju činiti zlo. Moj poziv je braniti Hrvatsku. I zato molim Boga da se nas pet vratimo čitavi.
Okupili smo se na polaznoj crti. Četnici ponovo pucaju iz puškostrojnice i to točno u pravcu nas. Ispalili su četiri rafala i stali. Pogledam Antu, Tomu, Šimu, Marka i pitam ih hoćemo li? Opremili su se i kažu da su spremni. Vidim da su smireni. Nasmješili smo se međusobno i idemo. Uvijek u takvim situacijama padne mi na pamet dio iz stare borbene pjesme “smrt ga gleda on se na nju smije!”
Prekrižili smo se I lagano se uputili prema četnicima. Krenem prvi, ostali za mnom. Čim smo krenuli u meni je zavladao mir, čak i doza radosti…Odmakli smo pognuto od naših položaja 30-tak metara, kad iznenade se promoli vatra sa “stoosmice” od strane četnika. Metci lete oko nas, a mi zalegli na tlo…Mrak je, pucaju nekontrolirano, a kako ne mjenjaju ritam pucanja za zaključit je da nas nisu primjetili. Mogu nas oni otkriti ako imaju IC, infracrveni uređaj. Nema druge moramo nastaviti.
Pužemo svakako, četveronoške, na trbuhu, pa se prebacujemo na puzanje bočno, na koljenima i podlakticama. Bitno je samo da im se približimo. Oružje nam je u obje ruke. Držimo ga i vučemo za remen od cijevi naslonjeno na podlakticu ruke. Pazimo na oružje i streljivo više nego na sebe, jer u ovoj situaciji jedino ti ono može pomoći…
Dok pužemo osjećam kako se mijenja vrijeme, daje na buru.
Lagani hladni vjetrić počeo nam se zavlačiti u kosti. Postaje hladno, ali izdržat ćemo sigurno. Uz tu hladnoću još smo “nabasali” na lokvu. Kud se ona stvorila ispred nas? Ta vodurina stvorila se od jučerašnje kiše. Mrzim to što ćemo preko nje, ali moramo. Što ćeš? Ne smijemo se dizati kako nas ne bi otkrili.
Nema nam druge moramo je prijeći i to pužući preko nje. Ne možemo je nikako zaobići. Mrzim puzati po vodi, ali nema se kuda…
Prošli put kad smo išli na izviđanje prošli smo više od pola terena, izdigli smo se, prebacivali i jednom su nas otkrili. Dobro su nas poklopili. Morali smo se izvući.. Mora da su imali infracrvene durbine…
Stalno, danonoćno, moji mi dojavljuju u zapovjedništvo, pucaju, pucaju, otvaraju vatru iz snajpera… Kad su mi dvojicu ranili, prelilo je čašu. Eto, što su ti četnici. A naši iz grada neće u rat. Neće pa neće! I još mi te izdajnike po gradu moramo braniti…. (Ti i danas vladaju Hrvatskom, nap. a.).
Imeđu sebe znamo govoriti kako ćemo srediti mi te četnike, ali sredit ćemo i naše izdajice. I dok pužemo, koliko god ja želio misliti o nečem drugom, misli mi se stalno vraćaju kako sam u vodi. Puzat ću ja i po vodi, ali, pužem za svoje.
Ima dobrih I pravih ljudi, puzat ću za njih.
Pojačali su četnici vatru. Jesu li nas otkrili? Sad se oglašavaju i iz M-53. Prije nisu pucali iz njega. Pucaju li pucaju. Metci lete iznad nas, ni pomaknuti se ne možeš, imaš osjećaj da će strugati po tebi. Jesu li nas otkrili? Možda nisu. Samo da nitko od mojih ne digne glavu. Neka nas još u lokvi….
Kolika je samo ta lokvetina. Zašto nije malo manja? Bole me koljena i laktovi.
Ovi moji oko mene šute. Neka, neka. Hvala Bogu nitko nije pogođen. Samo neka leže. Znaju oni da tako mora biti. Iskusni su oni. Prošli smo ovo već sto puta.
Ali ubija me ova hladnoća. Uvukla se u kosti i kako je sad izbaciti? To je čudo kako je ledeno. I ona nam želi napakostiti. Okupljen sam željom da mi se samo malo ugrijati. Grije li sunce jednako kao i prije? Hoću li ponovo doživjeti taj osjećaj sunca? Mili Bože kako sam ga zaboravio… Prošle su godine rata, prošla su ljeta, a ja zaboravio na sunce. Mili Bože! Noge su mi se ukočile. Smrzla mi se koljena, stopala. Čizme su pune vode….
Četnici više ne pucaju. Nastupila je tišina. Stale su napokon “čede” s pucnjavom. I bilo bi vrijeme…. Možda je pravo vrijeme za krenuti. Ipak idemo, dajem znak da nastavljamo. Kasnije će biti još teže. Idemo.
Sad kad sam odredio polazak jedva sam pomaknuo noge. Podpuno sam ukočen. Ali, moram, sam sebe bodrim puži, puži, moraš. Samo da mi se dokopati suhog. Ova lokva me izludila.
Pogledavam iza sebe na ljude. Prate me. Dobro je. Sve je u redu. Koliko je velika ova baretina. Nikad joj kraja. Vlaga, uvukla mi se u kosti, u mozak da ću poludjeti od nje. Sam sebi govorim, izdrži i samo napijed. Svaki pokret mi je težak. Prešli smo nekih tridesetak metara i napokon sam nekako izpuzao iz te vodurine.
Odlučio sam kako ćemo “zašijat” desno. Koliko se sjećam, vidio sam da tamo mora biti neki mali suhozid. Bit će nam dobar zaklon.
I dopuzao sam se do zida i naslonio se na kamen…
Ante, Tomo, Šime i Marko pomalo dolaze izpuzavaju iz one vodurine.
Dobro je. Samo neka priđu uz ovaj kamen. Jesu. Hvala Bogu, prebacili su se. Zadihali su se. Mokri su kao i ja. Ovim prijelazom od vode do zidića kao da smo se svi malo zagrijali. Ali, nema one prave topline. Hladno je idalje, a u glavi vruće. Svi osjećaji su nekako izmješani. Bitno je da su puška i zolja dobro, kao i srjeljivo i bombe….
Po procjeni četnici su još daleko. Možda 600 metara. Daleko je to. Treba to prijeći. Mislio sam se bi li ih valjalo iznenaditi kad bi se sada zaletjeli. Ali, ne znamo ima li mina!? Koliko bi taj zalet trajao, ima li još kakvih suhozida za koje ne znamo? Ne valja. Morat ćemo oprezno lagano. Još se ne čuje ništa. Odredim, idem izvidjeti. Dajem znak da me štite i da me malo puste da odmaknem. Najbolje je puzati, ne smijemo se još dignuti.
Moram puzati, a laktovi me prilično bole. Možda sam odmaknuo tri metra od mojih, kad opet pucnjava od četnika. Leti streljivo iznad glave, ne mogu procijeniti na kojoj visini, ali nisko je. Imam neki osjećaj kad bi se samo malo digao na koljena pogodili bi me. Moram nastaviti. Uvjeren sam da ti četnici ne znaju da im se približavamo. Dobro je kadkada što pucaju. Dok pucaju ne čuju da im se približavamo. Zaneseni su pucnjavom i slabije primjećuju. Nastavio sam strugati kamen još koji metar.
Kao da pužem po izlomljenom staklu. Ne vidim prate li me moji. Eto, što ti je biti u ratu. Ne valja kad puca, ne valja i kad ne puca. Moraš se snaći i izdržati ikad je jedno i kad je drugo. Prilagoditi se moraš. Čujem ja ove moje iza. Prate me, pužu. Već nailazim osim kamena i blata i na malo trave, ima i granja, nailazim i na pokoji manji grm drače. Ma neka. Samo da nije ona golet da nas ne vide. Lakše ćemo im se privući.
Prošli smo dobrih pedestak metara, kad stade pucnjava. Čuje se iz pravca četničkih položaja kako jedan od njih povišenim, ali prigušenim glasom zove Stevu i traži da mu taj donese još jedan sanduk streljiva. Pa nisu oni tako daleko kako mi se činilo. Ne vidi se, još je mrak. Kad ih ovako čujem mora da smo im prišli dosta blizu. Srećom zasad nema mina. Kakav je teren mogli su postaviti samo “kukuruz” ili “jedinice”, “promovke” rasprskavajuće odskočne koje se aktiviraju na potez konopom. Zasad konopa nema. Čujem ih imora da smo dosta blizu. Stat ćemo tu i čekati zoru barem malo da razbije ovaj mrak.”
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
