Tko su hrvatski branitelji a tko razni “Zvekani”, “Sifoni” i “Ćokci” (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 04 Svibanj 2018 19:02
The soldier above all others prays for peace, for it is the soldier who must suffer and bear the deepest wounds and scars of war. ( Vojnik iznad svega moli za mir, jer vojnik je onaj koji mora trpjeti najdublje rane i ožiljke rata.) - američki general armije Douglas MacArthur
“…Iz njihovog pravca čuje se škljocanje oružja, po poznatom zvuku vjerojatno namještaju “šarca” i otvaraju limene kutije sa streljivom i redenicima. Čuju im se pokreti. Iznenađen sam koliko smo im se stvarno približili. Možda su udaljeni oko 150 do 200 metara, a ne 600 kako sam mislio….Samo da nitko ne pogriješi.
Došavši do par većih kamenja koji su u tom dijelu najbolji zaklon, čekao sam moje da priđu do mene. Prišli su, jedan smo do drugog sa željom da budemo sada što manji, manji i od tih par kamenja.
Svi tako posloženi čekamo. Nešto mi govori kako još nije vrijeme, kao tu si gdje jesi i stopi se sa zemljom. Mislim se kako bi se i pokrio sa zemljom, ali je nema, kamen je to…. Odjednom nastupi pucnjava čeda. Što ću, priljubim se uz kamen te pokušavam ocijeniti stanje. Pokušavam procijeniti što se događa, jesu li nas možda odkrili? Streljivo leti preko nas, čuje se zviždanje. Taj čedo nije normalan. Prije kad je pucao na lijevu stranu mi smo išli desno, a sad kad smo odmakli još više desno opet tuče iznad nas. Očito puca nasumice…
Mark već popušta. Već se pomalo mogu nazrijeti obrisi, odnosno može se pomalo primjetit teren. Sad se već nekako lakše možemo privući do četnika., ali možemo ih i odavde zasuti zoljama. Okrećem se polako na leđa. Želim dati znak Anti da dođe do mene. Vidi on mene. Stalno me prati. Dajem mu znak da se približi. Zna on što to znači. Morat ćemo brzo djelovati. Dopuzao je i leži glavom okrenutom prema meni. Malo se nasmiješio kako bi kako bi mi dao do znanja da je dobro. Vidim da je miran. Znao je on u takvim situacijama biti jako nervozan i zbog toga bi nekad brzopleto reagirao. Znao se puno znojiti, pokazivati nervozu, a sada je staložen.
Onaj četnik sa “stoosmice” promijenio je stil pucanja, počeo je s pojedinačnom vatrom. Uporan je i glup…. Dajem znak Tomi da ide lijevo, a Šime i Marko će desno…. Polako se podižem oslanjajući se na ruku. Aha. Eno ga puca…Vide li se drugi? Aha, eno još jednog gore, sjedi ispruženih nogu i puši. Eno i trećeg do njega. Uz njih su strojnice. Koji je od njih Stevo? Nije bitno. Spustio sam se i pokazao Anti kako ih ima trojica. Pokazujem mu da se podigne kako bi ih vidio i potvrdio. Moždaih on vidi i više. Gleda Ante, gleda. Pogleda me i kimnu. Potvrđuje. Znači i on ih vidi trojicu. Dižu se i ostali jedan po jedan.
Odkočio sam pušku, Ante čini isto. Otvorio sam zolju za okidanje, Ante radi kao i ja. Pogledam druge i oni rade isto. Čekam. Znama da ćemo svi još jedan put provjeriti kako nam oružje ne bi zakazalo. Događalo se to i to više puta. Pogotovo su štekali ručni bacači… Ovo su mi dragi trenutci. Do sada je išlo sve dobro, samo da nas sačuva dragi Bog. Svi smo se prekrižili. Pokazujem Anti da idemo na izmjenično djelovanje, ja ću prvi ispaliti zolju, a on će pucati s puškom, po ispaljenju zolje ja ću preuzeti pušku, a on ispaljuje svoju zolju. Zna on to i ranije smo to radili, ali volim mu ponoviti kako ne bi bilo zabune.
Šime, Marko I Tomo će raspaliti po svoju, pucat će tamo gdje osjete da je najpotrebnije. Što god ispale i pogode dobro je.
Pogledam u Antu i kimnem mu glavom što znači možemo, idemo. Ante mi odobri očima. Pogledam druge i oni mi daju signal kako je sve u redu. Možemo. To, ovo sam čekao, ovo su mi trenutci kad osjećam zadovoljstvo. Sad ćemo se riješiti zla. Podižemo se na koljena. Stavljam zolju na rame, nišanim točno na četnika stijelca. Ne očekuje nas. Prestao sam disati. Buum - i raketa leti pravo na njega. Ukazalo se svijetlo i dim na “stoosmici”. Napokon. Ante je ispalio kratke rafale, tri puta po tri sreljiva. Uzimam pušku, a Ante zolju. Nišani Ante, a ja nišanim u pravcu one dvojice četnika što sam ih prije vidio. Sada ih ne vidim, ali odprilike znam pravac gdje sam ih vidio. Sada su već dobro zbunjeni.
Pojedinačnom vatrom pucam u tom smjeru, pokušavam ih pogoditi iako ih ne vidim. Ispalio je zolju i netko od one moje trojice. Za njim skoro istovremeno izpaljuje zolju i Ante.
Odjeknule su jake eksplozije, dimi se kod četnika. Bravo! Nešto smo dobro pogodili. Pucamo, ispaljujemo zolje, bacamo bombe, bacaj sve što imaš.
Ne znam vremenski ni koliko je prošlo, ali ispraznio sam oba okvira streljiva. Legao sam kako bih uzeo pričuvne napunjene okvire za pušku. Četnici ne uzvraćaju prema nama. Ne čuje se od njih ništa. Dajem znak da se stane s pucnjavom. Ne smijemo poduzimati ništa naglo i preslobodno, nego se trebamo pripremiti za moguća iznenađenja. Sad je za očekivato da će nas četnici zasuti iz dubine, po običaju udarit će oni s njihove osnovne crte po nama. Stara uhodana praksa JNA je udarit sa svih svojih položaja iz svega što ima. Neka se vidi snaga JNA. Ali čudno, zasad se još ne čuje ništa. Nisu ovo očekivali.
Promatramo okoliš kako bi što vidjeli. Ništa. Nema nikoga. Je li moguće da smo ih sve sredili? Podigoh se na koljena i opalih u pravcu četnika još par kratkih rafala, očekujući da će možda netko od njih uzvratiti. Nazire se nešto, ali ne možeš još ništa jasno vidjeti. Ništa. Dajem mojima signal da idemo prema njima.
Digli amo se na noge i sagnuto razvijeni u srijelce s oprezom krenuli smo prema njima. Došli smo do brežuljka, do uspona, kad naiđosmo na konop od mina.
Minsko polje je ipak tu. Točno kako smo i predvidjeli. Postavili su promovke.
Podižem ruku kako bih pokazao na oprez i da prekorače konop. Nemamo sada vremena za razminiranje. Prekoračio sam ga upinjući se hoću li vidjeti jesu li postavili nagazne “paštete”. Te mine često postavljaju u kombinaciji. Nema ih. Čudo. Nastavili smo. Kao prvi nailazim i na drugi konop, a tu je i treći. Povezali su mine u seriju. Prelazimo s oprezom. Uspjeli smo doći do njihovih položaja. Svi smo prošli preko mina.
Približavam se rovu odakle je pucao četnik. Eno ga leži. Ima zelenocrnu uniformu i četničke znakove. Možda je ranjen. Nije, ne miče se. Možda drži oružje u ruci, blizu sebe. Ne vjeruj mu ni kad ti se čini da je mrtav. Bilo je užasnih, nevjerojatnih situacija. Na Kruševu je 1991. podmuklo poginuo Nikola Đalto. Bili su to prvi početci borbe, kad se rat još nije toliko ozbiljno shvaćalo...
U borbi za jednu “ćuku” Nikola je ranio četnika, a taj četnik uhvatio se derati, i dere li se dere. Zove u pomoć, viče kako ne želi umrijeti i traži pomoć, traži da mu se smiluje. Smilovao se Đalto ide mu pomoći. Izašao je iz zaklona i ide prema njemu. Kad mu je prišao sasvim blizu, četnik izvadi pištolj ispod sebe i ispali tri hitca u Đaltu. Ubio ga je.
Gledam ja ovog poginulog četnika ispred sebe i izgleda mi da je ovaj “siguran”, dobro je pogođen. Vidi mu se krv na glavi, prsa su mu dobro raznesena. Oko njega je puno krvi. Na brzinu pogledam Antu, Tomu, Šimu i Marka, odmjerim kratko svakog od njih , kako bih vidio jesu li dobro. Možda je neki od njih previše uzbuđen, uznemiren. To nas može zeznuti , jer događalo se da od velikog pritiska , uzbuđenja u takvim situacijama iznenada počnu nekontrolirano pucati.
Mogu upasti u psihičku blokadu… U toj blokadi imaju oštre poglede, velike razkolačene oči na ozbiljnom licu.Podpuno se izmjene. Kad su tako blokirani možeš ih tući, triskati, tražiti da se osvijeste, ali ništa. Ako im se to dogodi moraš ih voditi ili nositi.
Ovim mojima se mora priznati odlučnost i hrabrost. Drago mi je što smo takvi i što smo zajedno. To su ljudi koji će poginuti jedan za drugog. To zajedništvo mi je nešto predivno.
Zora je i već se prilično vidi. Ante je došao do vrha brežuljka. Sva pažnja je ustremljena kako nas ne bi što iznenadilo, glupo bi bilo kad bi nam sada poslie ovoga netko od njih prišao i iznenadio nas. Gleda Ante okolo. Pokazuje na jednog da leži mrtav. Dođoh gore. Bradonja. Brada mu je nenormalno velika. Leži na leđima sa zabačenom glavom nazad u pravoj četničkoj odjeći sa znakovljem orlova i petokrake. Puška je pored njega, ali i boca rakije.
Eto s kim mi ratujemo. I Taj je pogođen. Dobio je jedan u rame i dva u posa. Gdje je treći četnik? Nema ga. Pobjegao je.
Gledam u pravcu u pravcu glavne četničke crte možda bi što primjetio. Ne vidi se nitko. Povremeno pogledavamo u pravcu naših položaja. To mi je uvijek drago pogledati. Sa ove strane neobično izgledaju naše pozicije. Vide se naši glavni položaji. Vidi ih se i to dosta. Čak se vidi osam od dvanaest položaja. Dobro je što se ne može jasno vidjeti ljudstvo na njima i četnici ne mogu znati koliko nas ima.
Idemo, pokupimo to oružje, dokumente koje imaju, tu su i neki zemljovidi koje ćemo kasnije analizirati. Kakv im je ovo položaj, gdje god pogledaš nalazi se boca od alkohola. Boca do boce kao da su tu imali točionu rakije.
Dajem znak da idemo nazad. Opet moramo istom stazom preko mina. Dobro bi bilo po uobičajenom kad bi premjestili mine i postavili ih tamo gdje ih četnici najmanje očekuju. Ali sada nemamo vremena. Neka stoje, nećemo ih dirati bitno je da znamo za njih.
Lagano, sagnuto, jedan za drugim otišli smo od četničkog položaja. Ubrzali smo povratak. Naši bi nas već mogli vidjeti, svanulo je. Trebali bi znati da smo to mi. Obaviješteni su svi na crti o ovoj akciji, ne bi trebalo biti iznenađenja.
Imaju i dvoglede. Pognuto ubrzano hodamo, ali ne možemo brže nego što idemo. Nosimo zarobljeno oružje. Ima dosta tereta na nama. Ali, ipak sad kad se vraćaš želiš poletjeti, samo da se vratiš što prije i zato ubrzavamo još brže, samo da nismo na toj čistini.
Kako idemo k našima, okrećem se u pravcu brežuljka kako četnici ne bi slučajno krenuli za nama i iznenadili nas s leđa te pokosili. Za sada se ne vidi ništa.
Čujem s četničke strane ispaljivanje minobacača. Evo ih, četnici već znaju što se dogodilo i pucaju. U zraku fijuču granate. Znao sam. Moraju četnici nakon ovakve akcije zapucati. Za ovakav poraz ispalit će oni tisuće granata.
Zasuli su nas. Moramo leći, opet u tu vodurinu. Padaju granate oko nas i naprijed i nazad i sa strane, sve je u dimu. Ne odzvanja jedna po jedna granata, već po četiri, pet odjednom. Plotuni.. Kamen na kamenu ne ostaje. Padaju na dva metra od nas, evo ih možda devedeseta, stota. Ne brojim ih, ali padaju li padaju… Sad je najpametnije ležati i držati se za krunicu oko vrata.
U glavi mi se samo mota misao, evo je, evo dolazi, je li ova “prava”, evo je, gdje će ova pasti, hoće li direktno na mene, gdje će ova, je li ovo moja…?
Čekam ja onu “pravu” granatu, čekam, čekam, a nešto mi odzvanja u glavi kako još to nije moja, nije ni ova, ni ova…
Kroz grmljavinu granata, bolno zavika Tomo: “Pogođen sam, nemam ruku!”
Vidim Marka koji mu je najbliži, odkotrljao se do njega i nekim zavojem mu mota lijevu ruku. Vidi se dosta krvi. Pogodilo ga je i to dobro… Dopuzao sam i ja do Tome, i samo što sam došao na moje mjesto točno gdje sam ležao pala je granata. Milu im… Hvala Bogu i Majci svetoj što su me izvukli iz tog mjesta.
Tomo leži na leđima i očajnički gleda u nebo. Lice mu se grči od bolova. Čvrsto u densnoj ruci drži krunicu koju nosimo oko vrata i ne pušta je.
Stisnuo je oči, ubrzano diše, puše na usta i stenje. Ne može maknuti pogođenom rukom. Zavoj što mu je Marko samo stavio veće je sav crven od krvi.
Skinuo sam s njega opremu i uhvatio ga za kragnu. Vučem ga i tražim da se pomalo odguruje nogama. Hoće Tomo. Priseban je. Marko je pokupio opremu i ide mi pomoći, uhvatio ga je i on za kragnu. Vučemo ga dosta brzo. J…ti granate, samo da spasimo Tomu.
Napokon su I naši otvorili vatru prema četnicima. Štite nas sa položaja. Gadno je zaratilo. Evo, još malo, još malo, vičem, vuci Marko, idemo Tomo!
Ulažemo zadnju snagu, ne možemo više na noge, mišići zatežu, dišemo na škrge, ali vučemo. Došli smo na dvadesetak metara od naših položaja, kad dođoše trojica branitelja i prihvatiše Tomu. Dovukli smo ga. Tu je doktor Goran i već previja Tomu. Dovukao je on svu medicinsku pomoć. Kaže kako zna koliko smo ludi i da će netko biti ranjen. Ali drago je doktoru što je ovako prošla akcija. On je živi hrvatski nacionalist, ali neće to priznati.
Naši s punkta pomažu, slažu zaplijenjeno oružje, donose nam vodu. Nikako ugasiti žeđ. Evo, došao je i Ante i Šime. Dobro je, svi smo se izvukli. Gledamo jedan u drugog i smijemo se. Kad odjednom Šime se razdere na sav glas, zapjeva i skače, igraj Zadre, igraj Zadre. Gledam u pravcu četnika i neka sad bacaju koliko hoće, ništa im ne pomaže, ali s brežuljka se više sigurno neće zadugo pucati.
Sjeli smo, zapalili cigaretu i gledamo taj brežuljak. Da nije ovog rata nikad u životu ne bi bio na njemu. Koliko je sada samo pažnje izazvao. Na njemu su ostala dva života. Što im je to trebalo? Što ti je život i kud te donese!
Gledam na brežuljak I proživljavam proteklu noć, vatru, muku, bijes, zadovoljstvo, žalost i ushićenje.”
U nastavku: U kancelariji zapovjednika Gorana “Zvekana” svi su “Spremni”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
