Tko su hrvatski branitelji a tko razni “Zvekani”, “Sifoni” i “Ćokci” (3.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 18 Svibanj 2018 19:02
The bravest are surely those who have the clearest vision of what is before them,
glory and danger alike, and yet notwithstanding, go out to meet it.
(Najhrabriji su sigurno oni koji imaju najbistriju viziju onoga što je pred njima,
slava i opasnost jednako, ali ipak uzprkos, idu im u susret. ) - Grčki filozof i povjesničar Thoukudides
U kancelariji zapovjednika Gorana svi su “Spremni”
“Idemo s punkta u naše zapovjedništvo bojne. Umorni smo, ali jako zadovoljni. Moramo se istuširati i odmoriti. Mokri smo i prljavi. Sad tek osjećam kako su mi teške ruke i noge, kao da na njima imam olovo. Jedva čekam izuti čizme.
Došli smo do tarace zapovjedništva i sjeli.
Izuvamo čizme, kad odjedmom Ante podigao i pokazuje nam svoju desnu čizmu. Puna čizma krvi. Od čega? Ni on ne zna, sva mu je noga zakrvavljena. Skida čarapu. Peta. Kad su na s zasuli, u petu mu se zabio geler od mine. Nije ga ni osjetio. Donesoše brzo zavoj i žurno zovu doktora. Sjeli su ga u vozilo i odvezli u ambulantu. Takav je Ante, određen je za iznenađenja. Hvala Bogu što nije gore.
Prilaze mi moji branitelji, pozdravljaju, čestitaju na akciji, prijateljski me udaraju po ramenu, tapšu po leđima. Već su čuli za akciju, čuli su odprilike što se sve dogodilo. Drago im je što je akcija uspjela.
Zovu me moji iz veze kako me treba nadređeno zapovjedništvo, zapovjednik područja Goran Štimić (Zvekan) je na telefonu. Pita Goran kako je prošlo?
Dajem mu sažeto izviješće. Samo je odgovorio - dobro, dobro.
Nije bar pokazao da ga uspjeh akcije raduje.
Moram se istuširati, a i napokon skinuti tu mokru robu sa sebe. U kući nema vode. Oprat ću se vani. I dok se perem veza mi open javlja kako me zapovjednik Goran zove žurno u zapovjedništvo. Traži da napišem izviješće i da sam za 45 minuta kod njega. Ne da mi odmora. Sada mi se javljaju stotine misli, pitanja, za što me zove, zbog čega? Što ne valja? Zove me odmah. Dobro. Moram, što ću.Preobukao sam se, sjeo za stol i pišem izvješće. Hvala Bogu moji me u zapovjedništvu bojne razumiju, već me dobro znaju, vide da sam bezvoljan i ne pitaju me puno.
Pišem o akciji , njenom tijeku i učincima. Sad već osjećam kako sam umoran. Ali što ću, nema druge. Miki će ići sa mnom i neka vozi. I dok se vozimo prema nadređenom zapovjedniku još uvijek razmišljam što bi moglo biti tako žurno. Ima li možda nekih problema s ovom akcijom? Sva ta pitanja mi daju veliku nervozu. Osjećam kako me boli na desnoj strani kod srca. Žalim se Mikiju i on mi daje neke tablete od kojih će mi navodno biti dobro. Odmah sam ih progutao samo da mi malo pomognu i da nađem barem malo mira. Mili Bože, hoću li ikad više moći imati mir.
Došli smo. Ulazim u zapovjedništvo, a na porti vojnici, propisno uredni, ne puštaju. Ne znaju oni što se jutros digađalo na crti.
Zavode me u evidenciju, telefonski provjeravaju i stavljaju me na čekanje. Teško mi ide to čekanje, teško mi je je gledanje tog protokola i cijeli taj ritual mi teško pada. Moji na crti su mokri, kašlju, a ovdje kao da je zapovjedništvo NATO-a.
Znaju li oni da je rat? Tamo su krv, blato i mrtvi, a što je ovo ovdje? Pločice se sjaje, fotelje, struja se ne štedi, hodnikom sve neka trka s papirima, nitko na nikoga ne obraća posebnu pažnju.
Ono je vojska tamo na crti, a ne ovo. Ali vojnik sam, moram prihvatiti situaciju. Možda ima koristi i od ovoga. Nisu ni oni krivi, imaju takvu zapovijed i izvršavaju je. Rugam se ja svojim mislima i pokušavam razumjeti kako se jednostavno mora zapovjedništvo područja tako ponašati, jer na taj način see prikazuje vojska, disciplina, stega, a ne mi na terenu, neuredni, divlji, živčani, sve nešto hoćemo brzo, uvijek sm u nekom nemiru.
I napokon puštaju me kod zapovjednika Gorana. Kucam i ulazim. Sjedi on u debeloj kožnoj fotelji za dugačkim stolom, inače je pukovnik, zemljovid iza njega na zidu, a na ostalim zidovima obješeno dvadesetak skupo uokvirenih zahvalnica što glase na njegovo ime, što na ime postrojbe i, naravno, istaknuta velika slika predsjednika Franje Tuđmana. Tako je taj naučio u JNA. Pokaži se, reklamiraj se i zagarantiran ti je uspjeh. I takav me stavio na čekanje.
Stara “istrcana” metoda čekanja kojom se izigrava veličina i sa kojom se želi ostaviti dojam. Čisti ruski pristup koji je kopirala JNA.
Ponudio mi je sjesti, bez pitanja stavlja čaše na stol i liva viski. Kažem mu kako ne pijem, jednostavno mi ne paše. Inače ne pijem. Dok se on čudi kako netko može biti da ne pije, pružam mu izviješće. Vidim da ga zanima, jer je odmah zainteresirano počeo čitati. Guta svaku riječ. Pročitao ga je i vraća mi uz zahtjev da ga dopunim. Traži da u izviješće navedem kako je on kao zapovjednik područja odobrio akciju i da je on taj koji je suorganizator akcije. Gledam ga, zatečen sam, iznenađen. On to ozbiljno? Kakav suorganizator? Ne može! Ne dolazi u obzir! Odbio sam uz obrazloženje kako mogu navesti da je odobrio akciju, ali suorganizator ne može.
Ništa taj nije organizirao ni suorganizirao. Na kraju krajeva ne ću napisati ništa, niti ću dopuniti da je odobrio akciju, niti ću uopće spomenuti njegovo ime, jer taj će sve iskoristiti za sebe. Imam iskustva s takvima, na kraju bi on kroz to izviješće privatizirao, materijalizirao sve što se da. Ostavio sam mu na stolu izviješće takvo kakvo je i ne želim u njemu ništa izmjeniti. Otišao sam nismo pružili ruke, a doduše nismo se rukovali ni kad sam došao.
Vratio sam se s Mikijem u svoju bojnu, u svoje zapovjedništvo.
Sjedim u zapovjedništvu, listam novine, čitam naslove i stalno mi misli lutaju. Stalno mi se vraća misao na akciju i taj sastanak s zapovjednikom Goranom, Zvekanom kako su mu nadjenuli nadimak. U ovim trenutcima više bi trebalo razmišljati o akciji, o ljudima na crti, ali eto, mene proganja taj sastanak. Kako može Zvekan biti toliko nepošten i lažov za svoj interes. To su ti tipovi što žive na tuđoj krvi….
Hrvatska je stavila Gorana Štimića na poziciju zapovjednika područja kao školovanog JNA oficira. Neće takvi na crtu, ne brini. Čast iznimkama. Iznimka je moj Štef, pravi borac s prve crte. Bio je on kapetan u JNA, ali taj je bio na prvoj crti i svojom vojnom intuicijom na južnom bojištu spasio ljudi i ljudi, cijelu satniju, a pitanje je hoće li ikada za to dobiti državno službeno priznanje. Ali, Goran Štimić, kojeg zovemo Zvekan, okupio je oko sebe u zapovjedništvo ulizice, huligane, kriminalce….
“Podoficiri” manipuliraju povijest i projektiraju prema potrebi
Tomislav ga je uživljeno slušao i kaže da mu sada mora ispričati nešto što se dogodilo: “Poznajete li vi Veljka Macara zvanog Sifon?… Evo što je bilo s tim podoficirom JNA. Dugo vremena prikupljam video zapise i dokumentaciju vezanu za Domovinski rat. Obrađujem temu rata, prikupljam doživljaje branitelja, oni mi donose videokazete i pojedine dokumente iz rata koji su ostali po kućama….. Dok sam u Udruzi sređivao video materijal o početcima Domovinskog rata, ubacivao sam kazete u video, gledao i zapisivao sadržaj, okupio se jedan dio branitelja oko televizije i s jakim zanimanjem su pratili slike početka agresije, prikazane barikade na cestama 1990., izlazak tenkova JNA.
Svih je zainteresiralo jer je prošlo ipak dosta vremena od kad se sve to događalo. I dok smo pratili snimke rata, snimke početka agresije, otvorila se rasprava je li ispravno izglasan u zakonu nadnevak početka rata. U čemu je problem? Nismo zadovoljni! Sabornici su izglasali nadnevak početka rata 1. 1. 1991., dan koji ništa posebno ne simbolizira, ništa ne znači osim što je običan dan početka Nove godine.
Za nas bi trebao biti bitan nadnevak 17. 8. 1990., dan početka takozvane “balvanizacije” i mi smatramo da je to dan početka rata, to je dan oružane agresije Srba i JNA na Hrvatsku.
Oni su toga dana oružano blokirali prometnice u Hrvatskoj. Srbi su već podijelili oružje koje im je dala JNA i na taj dan su počeli pucnjavom na civile Hrvate. Pucali su na osobna vozila, na kamione, na sve što je hrvatsko. Toga dana su podpuno blokirali prometnu vezu s južnom Hrvatskom. Sve te događaje vjerodostojno prikazuju ti video zapisi koje gledamo….
S nama prati i gleda te video zapise naš dobar znalac iz rata “branitelj” Veljko Macar - Sifon. Znamo ga iz vojske, čudak, nismo ga baš naročito prihvatili, nije bio na prvoj crti i samo gleda profit, ne bira način na koji bi izvukao korist. Cijeli rat “vrzmao” se po zapovjedništvima, dobivao odličja, činove, a nitko od nas u Udruzi branitelja ne zna ni kako ni zašto je nagrađivan.
U zapovjedništvo HV ušao je 1991., upravo u zapovjedništvo od dana kad je napustio JNA kao podoficir. Danas je zaposlen u HV s činom pukovnika i na velikoj je dužnosti.
Dok smo se međusobno prisjećali i raspravljali o tim početcima rata, odjednom iz čista mira diže se on sa sjedalice i vikne: “Sve to što gledamo nije istina, to je sve laž, nije bilo tako!” Iznenađen reagiram s pitanjem, “Što nije tako Sifon, jesi li ti normalan?”
Ostali ga čudno gledaju i prate daljnji razvoj diskusije između nas dvojice.
On ponovo sav uzbuđen viče da sve to što se prikazuje nije točno, da je sve to laž. Ne mogu vjerovati svojim ušima i ponovo mu uzvratim, vidiš li dobro, Sifon, vidiš li tko je sve to snimao, vidiš li što je bilo?…
Slušam Sifona i ne mogu vjerovati koliko je glup i pokvaren… Nisam više izdržao sa strpljivošću i započeo sam mu s lekcijom u lice: “Dobro znamo tko si ti i nećeš nas učiti o Domovinskom ratu po metodama JNA. Ti si Sifone u to doba bio u JNA i što sada želiš, da kažemo da kako JNA nije bila agresor? Još si se u to doba učlanio u stranku za očuvanje Jugoslavije. Imamo mi sve te popise…. Jesi li zaboravio kad si nam se predao u uniformi JNA, pobjegao si od svojih s uzdignutim rukama i nismo te ubili, a mogli smo. Tebe i tvoju obitelj skrivali smo 1991. Od KOS-a…
Sifon će na sve to drsko kako on nema ništa s nama. Počeo sam ga udarati nogom u stražnjicu i tjerati van: izlazi van smeće jedno! Da te više nisam vidio…!
Ćokac
“Za vrijeme najjače agresije četnika i JNA, nastavlja Hrvoje, “javljaju mi iz nadređenog zapovjedništva da je agresor svim sredstvima navalio zauzeti područje Motrišta i selo Brige. Naše postrojbe u obrani trpe teške napade i teško da će moći izdržati u obrani. Napadaju četnici noć i dan, s oklopnim postrojbama, zrakoplovima, vrše helikopterske desante i već su izgleda probili našu crtu obrane. Moja je zadaća da što žurnije s postrojbom uzpostavim upornu obranu na pričuvnim položajima, na drugoj crti obrane koja je izgleda već postala prva. Zadaća mi je blokirati i zaustaviti daljnje napade agresora na susjedno selo Mozac. Tu moramo uzpostaviti upornu obranu i ne dopustiti agresoru daljnji prodor. Jedino što sam mogao kao vojnik je izvršiti zadaću sa poznatim našim odgovorom - na zapovijed!
Postrojba mi je već spremna za prebacivanje na tu zonu odgovornosti. Nakon dogovaranja, koje obavljamo u hodu i to u roku od jednog sata od zapovjedi, ulazimo u selo Mozac. Izvršavamo raspored ljudstva i oružja i uspostavljamo crtu obrane.
Već se smrkava Ali noć nas neće omesti, neće nas usporiti, jer dobro poznamo to područje. Selo je puno civila. Kolone civila, stari, žene, djeca, kreću se iz Motrišta i Briga, dolaze iz područja žalosti i muke gdje su od četnika i JNa doživjeli teška granatiranja, ubijanja, zarobljavanja i zlostavljanja. Mnogi su poginuli, mnogi su mučeni, narod bježi od zla i jada koje trpe već godinama. Istjerani otišli su iz svojih kuća, a ni sami ne znaju gdje. Traže spas I kakav takav mir. Tiho prolaze kroz Mozac.
Velika kolona ljudi kreće se ponizno bez galame, bez i najmanje slučajne vike, nema dozivanja, zamišljeni su, poniženi, obeshrabljeni. Jedino što čujem od tih ljudi je plač i to u trenutcima kad nam se obraćaju, gledaju u oči i mole nas tihim izmučenim tonom: “Spasite nas, pomozite nam, spasite nas sinovi naši….”
U selu smo se već nekako organizirali. Ubrzavam proces da se ljudstvo što brže rasporedi, da se zauzmu položaji i da što prije uzpostavimo crtu obrane na početku sela. Četnici su uzeli maha, već su se dosta približili Mozcu i mogu navaliti svaki trenutak. Moram otići zapadno do 2. satnije jer tamo bi mogli navaliti. I dok idem prema položajima, na nekih tridesetak metara vidim neku siluetu čovjeka uz kameni zidić.
On sjedi na zemlji, glavu je stavio među skupljene noge i jeca, plače.
Prilazim mu, možda je povrijeđen, ranjen i pitam ga: “Što je bilo, jeste li ranjeni, da li vas što boli?” Kaže da nije. Pitam ga: “Što je onda, zašto plačete?” Kaže da su mu u selu Brige ostali majka, žena i djeca, a da je on morao pobjeći jer četnici ubijaju sve i svakoga.
Dobro me iznenadio, ne mogu vjerovati: “Što, njih si ostavio, a ti si pobjegao?”
Kaže da je morao jer više nije mogao izdržati. Pitam ga za ime. Kaže da ga zovu Ćokac.
“E, Ćokac, evo dobit ćeš sada pušku i zajedno ćemo u selo po tvoju obitelj.”
Neće Ćokac, viče, dere se, odbija pušku, neće ni čuti. Psuje i neće pa neće.
U meni kuha, smirujem sam sebe, gledam ga i pokušavam spoznati kakav je taj čovjek….. Odem do vozila uzmem pričuvnu pušku i donesem mu. Objašnjavam mu da ćemo otići barem jedan dio puta, možda ih sretnemo. Pokušavam ga na sve načine ohrabriti, samo da se pokrene.
Što ga ja više nagovaram da idemo i da uzme pušku, on onako čučeći na zemlji više odbija, psuje i odjednom se naglo diže. Uzeo je pušku koju mu nudim, uhvatio je za cijev i odmah bacio pet metara od nas. Toliko me naljutila ta njegova drska gesta i upornost u bezobrazluku da sam ga počeo tući nogom. Udarao sam ga čismom u tijelo, šakama po glavi, po leđima i počeo ga vrijeđati: “Smrade jedan, ostavio si svoju obitelj , smeće pokvareno! Ti ćeš bježati, a mi da te branimo! Ostavio sam ga neka onako leži i ne mogu vjerovati kakvi su to ljudi.
Prošao je rat. Hodam gradom s kolegom iz rata i vidim Ćokca kako hoda sa ženom koja ga drži ispod ruke. Hoda Ćokac u skupocjenom odijelu s kravatom, a meni se vratile te slike kad ih je ostavio…. Došlo mi je da priđem toj ženi i kažem joj kako može uopće s njim šetati i gledati te izloge? Kako može spavati s njim kad je on toliko smeće? To smeće je ostavilo obitelj četnicima. Ostavio je nju, majku i djecu. Ostavio ih je kad im je najviše trebao.
Pričam ja tu dogodovštinu kolegi iz rata i pokazujem mu Ćokca. A prijatelj će meni: “E moj kolega, znaš li ti tko je on sada? On ti je veliki moćnik u županijskom uredu, ima veliku funkciju, dobio je on stan u gradu od 120 kvadrata, dobio je puste nepovratne kredite, ima i poslovni prostor i napravili su mu kuću u Brigama. Tamo je dobio zemlju od općine i posadio plantaže maslina i smokava…..On u županijskom uredu izdaje potrebne dokumente za dobivanje raznih poticaja, politički je moćan u stranci. Njega se pita za imenovanje kadrova po državnim poduzećima. Branitelji moraju dolaziti njega moliti za posao. Branitelji moraju od njega tražiti pomoć….”
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
