Dolazak prvih Hrvata u Sjevernu Ameriku
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 01 Lipanj 2018 19:01
Hrvati su u velikom broju počeli napuštati svoja ognjišta i seliti u tuđi sviet kada su njihovu domovinu zadesile velike poviestne nesreće. Prva od tih nesreća u novijoj poviesti bila je najezda Turaka koji su 1463. godine iz Srbije, koju su zauzeli poslie bitke na Kosovu 1389. godine, prešli Drinu i zauzeli dio tadašnje hrvatske kraljevine Bosne. Kako su Turci postupno osvajali hrvatske zemlje tako je hrvatsko pučanstvo napuštalo svoje posjede i domove i bježalo prema zapadu.
Neki su našli utočište u zapadnim dielovima Hrvatske, a neke grupe su odselile u strane zemlje, uglavnom u Austriju, Mađarsku i Italiju. Tako su u tim državama nastale hrvatske naseobine; u austrijskom Burgenlandu (Gradišću), u talijanskoj Molise, u iztočnom dielu Gradišća, Čongradskoj županiji i drugim mjestima u Mađarskoj.
(Niti jedna od ovih hrvatskih zajednica nema, niti je ikada imala, zakonom zagarantirana mjesta u parlamentima ovih država, niti svoje nacionalne političke stranke koje se kao takve mogu natjecati u izborima na bilo kojoj razini. Ta anomalija može postojati samo u današnjoj Hrvatskoj, op. a.)
Druga velika nesreća za hrvatsko seljaštvo (koje je u tim vremenima činilo veliku većinu naroda) bio je tragični izhod Seljačke bune 1573. godine. Do pobune je došlo nakon što su se seljaci uzalud žalili, najprije banu a onda i samome caru, na zlodjela plemića na čijim posjedima su oni bili kmetovi. U znak prosvjeda seljaci prestali plaćati nemoguće poreze koje su od njih zahtijevali feudalci zemljovlastnici.. Najgori među ovim veleposjednicima bio je Mađar Ferenc Tahy, koji je na seljake poslao svoje naoružane plaćenike, koje su i slabo naoružani seljaci spremno dočekali. Radi toga odpora “Hrvatski Sabor” je seljake proglasio izdajicama domovine i kao takve stavio ih izvan zakona. Seljaci su na to odgovorili sveopćim ustankom, kojemu je na čelu bio Ambroz (Matija) Gubec. Kako je ta buna završila svima nam je poznato.
Je li uobće potrebno naglašavati istovjetnost današnjeg anti-hrvatskog jugokomunističkog Sabora” s ondašnjim mađaronskim Saborom, koji je, kao i ovaj današnji, bio sve samo ne hrvatski?
Velike grupe prestrašenih seljaka koji su uspjeli izbjeći drakonske kazne svojih stranih i odnarođenih gospodara pobjeglo je u zemlje Zapadne Europe. Njih preko tisuću kasnije je iz tih zemalja uspjelo pobjeći u Sjevernu Ameriku. Neki od njih su se na prostorima današnje države Georgije bavili uzgajanjem svilene bube.
Prvi Hrvat za kojega se zna da je dulje boravio u Americi bio je svećenik (isusovac) Ivan Ratkaj, koji je kao misionar boravio među Taramuhara Indijancima u današnjem Novom Meksiku. Nu kako izgleda njegova misionarska revnost nije se Indijancima previše sviđala pa je 1683. Godine u mjestu Carriozo u brdovitim predjelima Novog Meksika bio otrovan.
Nekoliko desetljeća poslie Ratkaja u Ameriku je došao drugi hrvatski isusovac Ferdinand Konšćak koji je vršio misionarski rad među Indijancima u Kaliforniji i Meksiku. Uz misionarski posao Konšćak (kojega su u Meksiku preimenovali u Fernando Gonzales), se bavio i iztraživanjem novih, tada još ne mapiranih, prostora. Na temelju tih iztraživanja on je izradio prvu zemljovidnu kartu južne Kalifornije, koja je sve do polovice 19. Stoljeća bila službena karta za to područje.
Tijekom osamnaestoga stoljeća pojedinci ili male grupice Hrvata dolaze u Sjevernu Ameriku, ali samo na prostore današnjih Ujedinjenih Američkih Država. Radi Napoleonovih osvajačkih ratova početkom devetnaestoga stoljeća u Europi dolazi do podpunog kolapsa dotadašnjeg ionako nestabilonog sustava. Napoleon osvaja dio hrvatskih zemalja. Dubrovnik po prvi put u poviesti gubi status Slobodne Republike i postaje dio nove Francuske carevine. Radi toga, držeći se uputa svojih konzulata po svietu, dubrovački i drugi hrvatski pomorci ostaju izvan svoje domovine i postupno stvaraju svoje domove na obalama stranih država.
Odmah po odkriću Amerike hrvatske je pomorce počeo zanimati taj “Novi sviet”, pa engleska povjesničarka i geografkinja Eva Germaine Taylor u knjizi “Tudor Geography 1485-1583” piše da su godine 1500-te većina mornara i kormilara na engleskim brodovima bili Dubrovčani, Genovežani, Normani i Bretonci.
Na 4. ožujka 1600-te godine predstavnik dubrovačke republike u Španjolskoj, Orsat Crijević, piše da su u to doba mnogi Dubrovčani već bili u Sjevernoj Americi. On također piše da su mnogi putnici iz Dubrovnika u u španjolskom gradu Sevili položili novac za životno osiguranje, ali da je u slučaju smrti osiguranoga, bilo mnogo problema oko podizanja novca jer su neki od njih bili promienili svoja imena. Očito je da su tako i mnogi raniji hrvatski doseljenici u Ameriku iz raznih razloga promienili svoja imena, najviše radi netrpeljivosti Anglo-amerikanaca koji ne samo da nisu bili kadri izgovarati ničija strana imena, nego su mrzili sve one čija su se imena razlikovala od njihovih. Tako su se mnogi raniji hrvatski doseljenici u Ameriku podpuno izgubili za poviestničare koji se bave iztraživanjem američkih građana hrvatskoga podrietla.
Odmah pod dolazku u Ameriku Hrvati su počeli sudjelovati u njenom ekonomskom razvitku i političkom životu. Tako već u 16. stoljeću Hrvat iz Dubrovnika Vice Bune je podkralj Meksika. Kapetan Ivan Cvjetković je dubrovački poklisar na dvoru španjolskoga kralja Filipa II., preko koje službe je imao veze s hrvatskim naseobinama u Americi.
Trgovačkim ugovorom sa Španjolskom 1494., Dubrovnik je imao pravo na trgovačka putovanja u Latinsku ameriku, a tijekom dalljnjih godina oko 5.000 Hrvata iz Dalmacije je služilo u španjolskoj mornarici gdje su neki od njih zauzimali najviše položaje. Pouzdano se zna da su od godine 1700. hrvatski brodovi iz Dalmacije održavali redovite plovitbe za Ameriku. Stoga nije upitno da su prvi Hrvati došli u Ameriku baš iz tih hrvatskih primorskih krajeva, poglavito iz Dubrovačke Republike i ostalih dielova Dalmacije. Za to su se mnogi od njih naseljavali na morskim obalama. Najprije na obalama Atlantika, a kasnije i na obalama Pacifika, najprije Kalifornije a kasnije prema sjeveru na obalama današnjih Oregona i Washingtona, gdje su se uglavnom bavili ribarstvom.
Kako bi zaštitio britanske interese u kolonijalnoj trgovini britanski je parlament 1660. godine propisao tzv. “Navigation Act” (Zakon za plovitbu).
Na temelju toga akta Englezi su 1759. godine navalili na francuske kolonije na iztočnoj obali Kanade i poslie pobjede u bitci na Abrahamovim ravnicama (Plains of Abraham) zauzeli Acadiju, i u jedan njen dio naselili Škote. Taj dio je današnja kanadska provincija (država) Nova Scotia. Sve Francuze Englezi su protjerali u današnju američku državu Louisianu koja je tada još bila pod francuskom vlašću. Ti američki državljani u Louisiani i danas se zovu Akadians ili - kako ih Amerikanci zovu - Keđians.
Acadia (francuski Acadie) bila je dio francuske kolonije “New France”, a prostirala se preko današnjih kanadskih provincija; Nova Scotia, New Brunswick, Princ Edward Island, iztočog diela Quebeca i diela današnje američke države Maine.
U bitci na Abrahamovim ravnicama 13. Rujna 1759., poginula su oba zapovjednika opoznih vojski; engleski general James Wolfe i francuski general marquis Louis-Joseph de Montcalm.
Godine 1763. u parizu je podpisan mirovni ugovor kojim su Francuzi izgubili sve svoje posjede u Sjevernoj Americi osim dva mala otočića St. Pierre i Miquelon na iztočnoj obali Kanade i Louisiane, koju će Amerika 1803. godine kupiti za 15 milijuna dolara.
U to vrieme naglo je došlo do promjena i Austrougarskoj monarhiji. Nekoliko mjeseci kasnije umrla je carica Marija Terezija i na priestolje je sjeo njezin sin Josip II., koji je odmah počeo sa svojim “reformama” kojima je od multinacinalne želio stvoriti jednonacioanlnu (germansku) naciju. To je prisililo mnoge ljude ne-germanskih naroda unutar carevine, posebno Hrvate, da potraže slobodu u drugim dielovima svieta.
Na zapadnoj obali Kanade, u današnjoj Britanskoj Kolumbiji, pojavljuje se tada prvi Hrvat, imenom Kozulić. Kozulić je bio član španjolske ekspedicije, kojoj je na čelu bio kapetan Juan Francisco de la Bodega y Quadra. Kozulić se izkrcao na kopno ali je malo kasnije odplovio s ekspedicijom. Nekoliko godina kasnije vratio se na otok Vancouver gdje se bavio ribolovom. Nakon kraćeg vremena preselio se u američku državu Oregon.
Iako su se članovi Bodega y Quadra 1775. godine izkrcali na ovaj veliki otok na kanadskom Pacifiku (za njima i britanski kapetani James Cook i George Vancouver, po kojemu će ovaj otok kasnije dobiti ime “Vancouver Island”), zapadna, pacifička, obala Kanade jođ dugo neće imati nikakve organizirane uprave. To će biti glavni razlog zašto ti prostori nisu bili pogodni za naseljavanje.
Tek 45 godina kasnije moćna engleska kompanija “Hudson Bay Company”, koja se tada uglavnom bavila odkupom koža i krzna divljih životinja, postala je protektorom ovoga područja i uzpostavila kakav takav sustav civilne uprave.
Godine 1849. Vancouver Otok je proglašen kolonijom britanske krune, a čitavo područje je dobilo ime British Columbia. British Columbia će 1871. postati provincijom (jednom od država) kanadske Konfederacije, utemeljene 1867. godine. Ali, uza sve to, ova provincija nije privlačila nove useljenike jer je Brdima Kamenjara (Rocky Mountains) bila geografski izolirana od ostalog diela Kanade.
Kao glavni uvjet za pristupanje u Konfederaciju njezini lideri su postavili zahtjev za izgradnju transkontinentalne željezničke pruge, koja će dobiti ime Canadian Pacific Railway. Ova za Kanadu prva (i jedina) transkontinentalna pruga biti će izgrađena u roku od četiri godine (1881. - 1884. godine. Uglavnom kao prometnica za teretne vlakove ova pruga je decenijima bila jedino praktično sredstvo za transportiranje putnika od Quebeca preko Ontaria, Manitobe, Saskatchevana i Alberte do Britanske Kolumbije, sve 1986. godine.
Golemo bogatstvo u krznima milijuna kanadske divljači, poglavito dabara, kuna, lisica, risova i druge divljači, te goleme količine skupociene ribe, bilo je mamac za mnoge europske imigrante među kojima se našao i dobar broj Hrvata.
Među prvima došli su Hrvati iz Kalifornije i Louisiane koji su već oko 1800te godine počeli loviti velike količine ribe kod ušća rijeke Fraser.
Ovi ribolovci postupno su se usavršavali u ribolovu i preradi ribe. Jedan hrvatski ribolovac, kapetan Ivan Dominić, a.k.a. “John Dominis”, već je 1830. Izvozio velike količine ribe diljem svieta uključivši i Havajske otoke. Za vrieme jedne plovitbe u Kinu kapetanm Dominić je netao. Njegov sin, John Owen Dominis, nastavio je posao svoga otca i postao jedan od najbogatijih ljudi u Americi u to doba. Godine 1862., John Owen Dominis se oženio s Liliukalani - posliednjom kraljicom Havaja.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
