Dolazak prvih Hrvata u Sjevernu Ameriku (2.dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 08 Lipanj 2018 17:00
Drugi razlog za dolazak Hrvata na sjeverozapadnu ubalu Tihoga oceana bio je tzv. “Gold Fever” (Zlatna groznica) koja je započela u Kaliforniji 24. siječnja 1848. godine, kad je James W. Marshall kod Colome u Kaliforniji u jednom potoku izpod brda Sierra Nevada našao sitne komadiće zlata. Novost o tome nalazu zlata munjevito se proširila diljem svieta i u vrlo kratko vrieme u te predjele je u potragu za zlatom navalilo oko 300.000 ljudi.
Taj “Gold Rush” (trka za zlatom) prouzročio je goleme probleme već ionako decimiranim urođeničkim (indijanskim) plemenima koja su tu živjela od pamtivjeka. Ovaj zločin će biti takovih razmjera da će uskoro dobiti ime “California Genocide”. Masovna ubojstva, progoni i izgladnjavanje do smrti bili su “normalni” način etničkoga čišćenja, najprije španjolskih, pa meksičkih, a onda američkih okupatora Californije.
Pod španjolskom okupacijom između 1769. i 1834., urođeničko pučanstvo je s 300.000 spalo na 250.000 gladnih ljudi. Kada su Meksikanci te godine postigli nezavisnost od Španjolske oni su bili puno okrutniji od Španjolaca. Pod njihovom strahovladom, između 1834. i 1848., broj urođenika je s 250.000 spao 150.000 ljudi. Ali od dana kad je Amerika (poslie rata s Meksikom 1848.), dvie godine kasnije, preskačući uhodani status “First Teritory - then State” (najprije teritorij a onda država), proglasila Californiju svojom saveznom državom, urođeničko pučanstvo je bilo uništeno do te mjere da bi 1900te dostiglo svoj nadir od svega 16 tisuća.
Kasnije, 1858., kad je zlato odkriveno u rijekama Fraser i Horsefly, u Britanskoj Kolumbiji, tražitelji (prospectors) za zlatom navalili su u ove predjele u tolikoj mjeri da je broj stanovnika u tadašnjem mjestancu Victoria u roku od godinu dana skočio s 500 na više od 25.000 neračunajući one koji su na periferiji živjeli u šatorima, pećinama i raznim drugim na brzinu sklepanim skloništima.
Kako je poznato, Hrvati su oduvijek bili vrstni pomorci, pa su u siječnju 1861. u Viktoriju iz San Franciska u Kaliforniji stigla dva broda s imenima: “Ivić” i “Vacorsović”, koji su bez sumnje pripadali Hrvatima. Malo kasnije stigao je i brod “Langley”, pod zapovjedništvom dvojice Hrvata Baranovića i Nenovića.
Ovaj brod će malo kasnije održavati redovite plovitbe između otoka Vancouver i mjesta Sitka na, još tada ruskoj, Aljaski.
Među onima koji su 3. Prosinca 1859. došli u Viktoriju, iz Californije je brodom “Pacific” došao i Šime “Sam” Miletić. Već 1862. Miletić je vlastnik “Adolphi Saloon-a and Billiard Parlor-a”. Imati takav biznis u ono doba bilo je vrlo profitabilno.
Partija biljara ili čašica lošega viskija stajala jedan dolar (28 dolara u današnjoj vriednosti).) Uskoro je i neki Elijah ( Ilija ) Čijelović tu otvorio još veći i liepši saloon od Miletićevog pa su on i Šime postali glavni konkurenti.
Nekih 650 km sjevernije na rijeci Frazer u predjelu Cariboo vodila se surova borba između tisuća, kopača, sijača, špekulanata, kockara i svakovrstnih prevaranata i skitnica raznih narodnosti. Plaća unajmljenog kopača (koji je radio za nekog “poduzetnika”) bila je 50 centi po satu. Svega je bilo malo, a najmanje hrane. Ciena za jedan pound (45 dkg.) kupusa bila je jedan dolar, a pound smrdljive slanine dva dolara. Spavanje u buharama nazvanim hotelima stajalo je dolar i pol na noć.
Hrvati, kojih je tu bilo oko desetak, sami su radili na svojim parcelama (tzv. claims), a neki su i špekulirali (kupovali i preprodavali parcele). Tako se vlastnici saloona u Viktoriji, Miletić i Čijelović, spominju i među tim špekulantima.
Kada je poslie nekih 5-6 godina trka za zlatom u ovim sektorima jenjala broj stanovnika se drastično smanjio. Nekolicina Hrvata je ostala u Viktoriji, a neki su otišli dalje na Aljasku. Tako se spominje da je neki Charles Baranović bio tamo uhićen i zatvoren jer je kriumčario s robom Hudson Bay Kompanije i prodavao je Indijancima. Drugi Hrvat, neki Bošković, kupio je na Aljaski 16.000 tuljanovih krzna za 40 centi po komadu, prevezao ih u Viktoriju i tamo ih prodao Englezima za tri dolara po komadu.
Uzelo je nekih 15 godina da bi se Hrvati ponovno počeli naseljavati u Kanadu.
Oko 1880. Hrvati s prezimenima Krompona i Tolić lovilili su na veliko ribu na sjeveru Pacifika između Seatle-a i Viktorije. Ovaj Tolić će 1883. godine postati jedan od najpoznatijih trgovaca ribom u Viktoriji. Te iste godine u mjesto Port Guichon, na ušću rijeke Frazer kojih 15 km južno od Vancouvera, dolaze trojica Hrvata s maloga Lošinja; Mate i Dominik Busanić i Antonio Kozulić, a malo kasnije i Tomo “Thomas” Vicević iz Rijeke. Njima su se kasnije s Maloga Lošinja priključile i obitelji Marka Busanića i Antonija Vidulića. Za razliku od mnogih drugih ovi ljudi su ovamo doselili ‘za stalno’, tako da je ovo postalo prvo naselje izravnih useljenika iz Hrvatske u Kanadu.
Dolazkom transkontinentalne željezničke pruge u Britansku Kolumbiju, 1885. godine, došlo je do proširenja tržišta ribom pa je u njoj, poglavito u okolici Vancouver otoka, naglo porastao rivolov i industrija za preradu ribe.
Uz ostale nacionalnosti; Engleze, Francuze, Talijane, Portugalce, Fince i druge, Hrvati su bili jedna od najznatnijih grupa ribara. U Port Glichonu (današnji Ladner) 1891., podignuta je crkva Presvetog Srca Isusova kao i Hrvatsko Društveno Središte.
U ta vremena Hrvatskom vlada austrijski car Franjo Josip, koji nakon što je podmuklo i kukavički uklonio hrvatskoga bana Josipa Jelačića, koji je njega i njegovu krunu spasio od mađarske pobune, za redom gubi sve ratove, koje je sam započeo. Posliedica tih njegovih neuspjelih avantura bila je nova kontrola Mađara nad Hrvatskom - s njegovim blagoslovom.
Hrvatski nacionalni vođe se bune. Eugen Kvaternik u svom neuspjelom ustanku gubi glavu, a Ante Starčević je bačen u zatvor.
U Zagrebu se održava prva gospodarska izložba gdje se pokazalo da je Hrvatska dobro napredovala u poloprivrednoj proizvodnji, ali nije prošlo ni 10 godina kad je Hrvatsku pogodila velika agrarna kriza koja je znatno osiromašila hrvatske seljake, a mnoge od njih podpuno uništila.
Glavni razlog tomu bile su ogromne količine žita iz Amerike koje su u drugoj polovici toga stoljeća počele preplavljivati skoro sva europska tržišta.
(Vrlo slično onome što se danas događa s Hrvatskom, nap.a.)
Ta “slobodna međunarodna trgovina” prouzročila je 1873. godine financijski slom na bečkoj burzi. Kako bi spasili što se spasiti dalo, veleposjednici su počeli svoje posjede dieliti na manje parcele i prodavati ih svojim bivšim kmetovima.
Za te zemlje plemići su tražili gotovinu koju seljaci nisu imali. Hipoteke i zajmovi su se mogli dobiti tek uz visoke kamate pa jedini način da se dođe do novca bio je put na “privremeni” rad u Americi.
Povrh ove, hrvatske su seljake u to doba zahvatile i druge nevolje. Jedna je bila peronospora (bolest vinove loze), koja je na mnogim mjestima skoro podpuno uništila čitave vinograde, a u cieloj Hrvatskoj ih je ozbiljno oštetila. Kako su oni seljaci, čiji je jedini prihod bilo prodaja grožđa i vina, ostali bez ikakva prihoda
nisu imali drugoga izbora nego (ako su negdje mogli pozajmiti novac za “šipkartu”) poći na taj “privremeni” rad u Ameriku i Kanadu. Tako su mnogi Hrvati iz Damacije, s otoka, iz Zagorja, Prigorja i Slavonije napustili svoja ognjišta i otišli u Ameriku i Kanadu odakle se većina njih nikad više neće vratiti.
Povrh svega ovoga, hrvatskog seljaka su mučili strahovito visoki porezi, koji su skoro uvijek bili viši nego njegova ciela zarada. Jedino riešenje je opet bio put u Ameriku i Kanadu. Ovakvo stanje stvorilo je u Hrvatskoj atmosferu koja je pripremala narod na masovna izseljavanja u ove zemlje.
Poslie 1890. to izseljavanje je postalo jedan od naših glavnih narodnih problema.
Ovi hrvatski izseljenici nisu planirali ostati u Americi i Kanadi, njihov plan je bio zaraditi potrebnu svotu novca i vratiti se svojim domovima gdje bi odplatili dugove i novcem koji bi im poslie toga ostao popravili stanje i živjeli na svojoj zemlji, sa svojim narodom. Ali, najprije radi nepoznavanja jezika, a onda i raznih načina diskriminacije težko se bilo na brzinu snaći u novim nepoznatim sredinama, a težki i slabo plaćeni posao mnogima nije pružao mnogo prilike za uštedu potrebnoga novca pa se njihov ostanak u ovim zemljama stalno produljivao.
Većina prvih hrvatskih imigranata u Kanadu bili su ribari ili rudari. Pred kraj devetnaestoga stoljeća nalazimo Hrvate u poljoprivredi, na izgradnji pruge itd., ali većina njih još tada su bili ribari i rudari. Od onih kopača zlata prije četrdesetak godina ostalo ih je svega pet-šest. Jedan od njih bio je Antonio Belić. Bilo je i nekoliko vlastnika hotela i trgovina. Među ovima najpoznatiji su bili Mate Busanić u Ladneru i Mate Sedola u Wellingtonu.
Godine 1896. sačulo se da je na Aljaski i Yukonu odkriveno zlato, što je opet kao i prije 40 godina prouzročilo “zlatnu groznicu”, samo ovaj put još puno veću.
Došlo je do prave stampede tako da je između 1896. i 1899., preko sto tisuća ljudi odjurilo u potragu za zlatom samo u predjele oko rijeke Klodike, na kanadskom Yukonu.
Kako je došlo do odkrića?
Američki prospektor George Carmack, njegova žena Šaau Tlaa (Indijanka plemena Tagiš), njezin brat Keišh, poznat i kao “Skookum Jim” i njihov nećak Kaa Goox, putovali su po južnoj strani rijeke Klondike u potrazi za zlatom. Kad su prolazili pokraj potoka, koji se tada zvao Rabbit Creek (Zečji potok) netko je u bistroj vodi opazio grudice zlata. Tko je od njih prvi opazio zlato nije utvrđeno, ali su se svi složili da ‘čast’ pripadne Carmacku, jer su se bojali da vlasti ne bi urođenicima priznale pravo na “claim”. Radi količine zlata vriedne milijune dolara koje je u njemu i oko njega pronađeno, ime ovoga potoka kasnije je promijenjeno u ‘Bonanza Creek’.
Indijanska plemena koja su živjela u tim predjelima su odavna znala za te velike količine zlata, ali taj sjajni metal za njih nije imao nikakve vriednosti. Umjesto zlata oni su prije dolazka bielaca međusobno trgovali grudama bakra kojeg je tamo također bilo. Iako su od urođenika čuli priče o ‘komadima zlata’ u ovim potocima, Rusi (koji su bili vlastnici Aljaske do 1867. godine), i šefovi engleske Hudson Bay Kompanije su to ignorirali jer im je trgovina krznima tada nudila puno bržu zaradu.
Mjestance Skagway u južnom dielu Aljaske, oko 1.500 km zračne linije sjeverno od Vancouvera, postalo je polazna baza prospektora prema Klondike-u. U jesen 1897., kada je golema rijeka prospektora navalila prema sjeveru, u ovom mjestu je pod jednim šatorom otvoren “restoran” čiji su nvlastnici Anton Stanić i Leo Čeović. Biznis je radio 24 sata na dan, sedam dana u tjednu i, kako izgleda, bio vrlo uspješan jer se već pred kraj 1898. pod imenom “Pack Train Restaurant and Saloon” preselio u čvrstu zgradu.
Drugi Hrvat Andrija Jure Miletić, iz sela Ledenika na Velebitu iznad Karlobaga, znao je da za vrieme potrage za zlatom rudari moraju negdje živjeti pa je po rudarskim naseljima odmah počeo graditi barake u stilu “ličkih brvnara”,a malo kasnije počeo je graditi i kamenom zidane kuće, poput onih u njegovom rodnom Ledeniku. Nu kad je negdje 1900te “Gold Rush” splasnuo, Miletić je sve to prodao i s liepom svotom novca koju je dobio izgradio svoj “Bell Hotel” na glavnoj prometnici u Winnipegu, glavnom gradu kanadske države Manitobe. Od onih Hrvata koji su još ostali u Yukonu, Martin Zadielović i B. Jelić su 1910. bili vlastnici restorana u čuvenom Dawson City-u….
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
