Dolazak prvih Hrvata u Sjevernu Ameriku (3. Dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 15 Lipanj 2018 17:03
Uz već spomenute nevolje, hrvatske seljake je pogodila i ova posebno težka nevolja. “Apostolski car” Franjo Josip je poznatom nagodbom 1867. godine uspio smiriti vječito buntovne Mađare tako što im je dao neograničenu vlast nad Hrvatskom. Godinu dana kasnije došlo je do tzv. mađarsko-hrvatske nagodbe kojom je vlast nad najvažnijim resorimam, kao što su financije, ostale u mađarskim rukama, tako da su Mađari
Hrvatima nametali poreze kad su htjeli i kako i koliko su htjeli.
Ti vrlo visoki porezi još su više zagorčili život ionako već osiromašenih hrvatskih seljaka. Većina njih jednostavno nije na svojim malim posjedima mogla zaraditi dovoljnu svotu novca za prehranu svojih obitelji a kamoli još povrh toga za plaćanje tih pretjeranih poreza. Mnogima tada nije ostalo drugo nego napustiti svoj imetak i ići raditi u najam. Ali, kako je sve više seljaka napuštalo svoje zemlje, najamnog posla je bivalo sve manje, broj ovih nezaposlenih gladnih radnika bivao je sve veći.
Na prielazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće prenaseljenost je također negativno djelovala na gospodarski položaj Hrvata. Iako se natalitet tijekom devetnaestoga stoljeća u Hrvatskoj nije znatno mienjao (oko 35 novorođenih na 1.000 stanovnika), ukinućem Vojne krajine i poboljšanjem higijenskih i zdravstvenih uvjeta mortalitet se znatno smanjio. Ti uvjeti posebno su smanjili mortalitet novorođenčadi tako da se u mnogim obiteljima moglo naći desetero i više djece.
Ali, kad nevolje počnu nekoga pratiti one većinom dolaze jedna za drugom - gora od gore. Godine 1883. car Franjo Josip za hrvatskoga bana postavlja zadrtog Mađara, Karoly Khuen Hedervary-a, čije će banovanje hrvatskome narodu za duga vremena ostati u gorkoj uspomeni. Njegovim dolazkom u banske dvore počimaju svakovrstna nasilja nad hrvatskim pučanstvom. Redaju se: progoni svih nacionalno sviesnih Hrvata, odpuštanja s posla, trpanje u tamnice, prevare i nasilja na izborima, gušenje slobode rieči i tiska. U tome mu naveliko pomažu hrvatski odrodi “mađaroni”. (Nešto vrlo slično ovome što se danas dohađa u Hrvatskoj, nap. a.).
Kako bi iz Hrvatske prognao što više Hrvata, Hedervary je ovlastio agenete američkih brodarskih kompanija da mogu slobodno hodati po Hrvatskoj i od ljudi koji “žele” ići u Ameriku ubirati novac za “šipkarte”, savakako uz visoku proviziju za njihove “usluge”.
Ovi agenti su, za novac, nepismenim seljacima nabavljali i potrebne putne dokumente. U mnogo slučajeva ti dokumenti su bili razne krivotvorine tako da su mnogi ostali i bez novca i bez puta u “svetu zemlju”. Znalo se dogoditi da su putne isprave koje bi agenti prodali nekom seljaku bile obične potvrde za prodaju stoke na sajmovima. Tako je nastala priča kako je neki naš seljak, kad se htio ukrcati na jedan brod, kontroloru dao svoju “šipkartu”. Kontrolor je pogledao papir i rekao: “Što je ovo? Ovdje piše šareno june”. Mudri seljak mu na to odgovori: “Ma, ili ti ne znaš dobro čitat’ ili unaj koji je to napisa’ nije zna’ dobro pisat’. Tu ne piše šareno june, nego Šarić Jure.”
Sve ovo bio je cilj nenarodnoga režima da se što brže i efikasnije uništi hrvatski narod. Na mjesta s kojih su protjerani Hrvati odmah su postavljeni Mađari i njihove sluge mađaroni. (Isto se dogodilo i događa u Hrvatskoj poslie 2000te godine, samo umjesto Mađara i mađarona imamo jugokomuniste i eurone, nap. a.). Tih godina množtvo Hrvata se izselilo u strani sviet. Samo 1907. godine Hrvatsku je napustilo 50.000 osiromašenih Hrvata.
Ali u svim tim nevoljama hrvatski narod je onomad imao vrstnih i hrabrih političara, poput saborskih zastupnika Davida Starčevića i Josipa Gržanića, koji su 5. listopada 1885., poslije vruće debate u Saboru, pograbili Hedervarya za vrat, dovukli ga do vrata, udarili nogama u stražnjicu i izbacili van.
Čast nekim iznimkama, ali kad čovjek pogleda kakva sve gamad ima pravo ne samo ulaziti u Sabor (ne mogu ga nazvati hrvatskim, jer on to u nikom pogledu nije), nego u njemu iz dana u dan bez imalo ustručavanja izlievati svoj antihrvatski otrov, jasan je dokaz da mi danas nemamo ljudi sličnih Starčeviću i Gržaniću. Jer da imamo ne samo da bi nakaze poput Stazića, Pupovca i njima slične udarili nogom u tur i izbacili iz Sabora, nego bi im zauvijek zatvorili njihove smrdljive ralje.
Dolazkom transkontinentalne željeznice kanadska država (provincija) Ontario postala je vrlo privlačna za imigrante. Prvi poznati Hrvati naselili su se u mjesta: Sault Ste. Marie, u kojem su dokovi za dizanje i spuštanje brodova između jezera Superior i Huron ( Huron je 8 metara niže od Superiora), te u Port Arhur i Fort William na sjeverozapadnoj obali jezera Superior. Ova dva gradića 1970. godine su spojena u jedan grad pod imenom Thunder Bay. Hrvati koji su se tamo doselili većinom su radili kao drvosječe u ogromnim šumama oko tih mjesta. Po dolazku željeznice počeli su se otvarati i rudnici. Najpoznatiji od ovih rudnika su rudnik nikla u mjestu Sudbury i rudnici zlata u Schumacheru i Porcupine-u u blizini grada Timmins u sjevernom Ontariju, a rudnici uglja su toliko brojni da ih nije potrebno nabrajati.
U sudbini jednoga od tisuća hrvatskih rudara po Americi i Kanadi hrvatski pjesnik Drago Domjanić opisao je sudbinu mnogih koji su, kako je nikada ne bi zaboravili, sa sobom ponieli grudicu zemlje svoje ljubljene domovine Hrvatske:
“Ruke su zgrčene, jedna o mašklin, druga grčevito srdca se hvata. Vrećicu drži i u njoj je ,možda, prištednje težke i krvava zlata. Našli su samo sirotinjske zemlje. Bila je to njegove domovine gruda. Doš’o je konzul. Yankee, i rek’o: “Ah, to će biti Hrvat, takvi su svuda!”
Ja na jednom stolu u mojoj kući držim malu posudu lijepih malih kamenčića koje sam donio s jednoga maloga žala na jadranskoj obali u mom rodnom selu.
Jedan drugi Hrvat opisuje kakav je bio život hrvatskog emigranta na drugim poslovima u ovim “svetim zemljama”: “Rođen sam 19. Prosinca 1891. u selu Križišće, blizu Crikvenice u Hrvatskom Primorju. Izselio sam se u Kanadu u svibnju 1907., kad mi je bilo tek 15 godina. Kralj Edward VII. bio je tada kralj Engleske i Kanade, a Wilfried Laurier predsjednik vlade Kanade. Kanada je tada imala oko 7 milijuna stanovnika. Moj je prvi posao bio na gradnji želejzničke pruge, sjeverno od Kenore i iztočno od rijeke Winnipeg.
Taj dio pruge se zvao Grand Trunk Railway. Radilo se krampom i lopatom u jednom manjem usjeku u stijeni, deset sati na dan i bez odmora za kavu. Plaća je bila 22 i pol centa na sat. Barake za smještaj bile su izgrađene od neogoljenih balvana, s podom od drvenih oblica, od kojih su bili načinjeni i ležaji. Kreveta, jasno, nije bilo, nego bi preko oblica na ležaju bilo prebačeno malo slame. Svaki od nas je morao imati svoje pokrivače - o jastucima ni govora. Na poslu nismo imali nikakvih strojeva ni pomagala koji bi nam mogli pomoći u radu. Ciela snaga s kojom smo razpolagali bili su konji, mule i naši mišići, koje smo običavali nazivati “Armstrong power…”
Radovi u šumama I na željeznici bili su sezonski pa bi drvosječe i radnici na prugama za vrieme “down time-a” (sezone u kojoj se nije moglo raditi u šumi) tražili privremena zaposlenja u gradovima. Izvansezonsko boravište za najveći broj Hrvata koji su se naselili u Ontario bio je gradić Sault Ste. Marie. Oni koji bi tu u novoj čeličani “Algoma Steel Company” našli stalan posao ostali bi u tom mjestu za stalno živjeti i, po mogućnosti, dopremati svoje obitelji. To je prouzročilo lančano izseljavanje hrvatskih obitelji, većinom iz Hrvatskog Primorja, Slivna u Dalmaciji, Like, Drinovaca u Hercegovini, Krivog Puta, Crikvenice i mnogih drugih mjesta.
Tako još prije početka dvadesetog stoljeća u Sault Ste. Marie žive: Blaž Pađen, Pavao Crnković i Stipe Polić iz okolice Gospića i Marko Šojat iz Krivog Puta. Među kasnijim doseljenicima u tom mjestu 1906. godine spominju se Josip Levar i Ivan Stilinović iz okolice Gospića i Marko Krmpotić i Marko Pavelić iz Krivog Puta.
Osim u već spomenutim mjestima na sjeveru Ontarija, do početka 1. svj. rata u jugozapadnim dielovima ove provincije također je već bilo nekoliko hrvatskih zajednica poglavito u mjestima; Hamilton, Welland i Toronto, gdje su počele raditi velike talionice čelika i željeza (Steel and Iron Foundries) i druge veće industrijske firme. U tim mjestima Hrvati su se počeli organizirati u ogranke Hrvatske Seljačke Stranke i Hrvatske Bratske Zajednice (koja će kasnije biti infiltrirana od strane jugokomunista). Svojim novcem i svojim rukama oni su u tim mjestima počeli graditi domove u kojima će održavati sastanke, zabave i razne druge kulturno-prosvjetne priredbe.
Nu najveći val useljavanja Hrvata u Kanadu dogodio se za vrieme jugokomunističke vladavine poslie 2. svj. rata između 1945. I 1956. godine. Ovi novi brojni emigranti, među kojima je, nasuprot onim prvim , bio i dobar broj obrazovanih i profesionalnih ljudi, zanatlija itd., uskoro su počeli u mnogim mjestima organizirati političke organizacije; Hrvatski Oslobodilački Pokret, Hrvatski Narodni Odpor i neke druge, graditi svoje katoličke crkve, osnivati sportske klubove, škole za hrvatski jezik itd. Danas samo u Ontariju imamo 13 hrvatskih crkava, sve izgrađene hrvatskim novcem i ,najviše, hrvatskim rukama. Svaka ova crkva ima i uza se i dvoranu za proslave, sastanke, zabave i razne druge priredbe.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
