Malo poznati događaji iz 2. svj rata
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 22 Lipanj 2018 17:00
Atomske bombe bačene na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki možda su dokončale 2. Svj. rat, ali one nisu bile jedino destruktivno oružje proizvedeno za vrieme 2. svj. rata. Uz kemijsko oružje i strašne V-1 i V-2 rakete njemački znanstvenici su danonoćno radili na izumima novoga u svakom pogledu impresivnog arsenala.
Saveznici su znali da su njemački znanstvenici već imali sve potrebne nacrte i planove za proizvodnju novoga, do tada nepoznatog, oružja, pa kad je u svibnju 1945. rat u Europi završio, kako bi se što prije domogli te tehnologije, između Rusa i Amerikanaca u zaposjednutoj Njemačkoj je došlo do silne utrke.
Uz portagu za nacrtima Rusi su počeli hvatati i u Rusiju odpremati njemačke znanstvenike. Kako u ovoj utrci sa svojim “saveznikom” ne bi ostali kratkih rukava, Amerikanci su odmah skovali plan pod kodnim imenom “Operation Paperclip” i u vrlo kratko vrieme priveli 88 njemačkih znanstvenika i na brzu ruku ih odpremili u Ujedinjene Američke Države.
Nije potrebno previše naglašavati da se većina ovih Niemaca dragovoljno predala Amerikancima radije nego da padnu u ruke boljševicima.
Rezultat te utreke za njemačkim znanstvenicima: Svi američki “Space programi”, svi ruski “Sputnici”i “Sojuzi”, sva putovanja u svemir, svi sateliti koji kruže svemirom i sve današnje moderno raketno oružje, baština su “Hitlerovih naučenjaka”.
Staljinov sin u “potrazi” za izumiteljem raketnoga bombardera
Vasilj Džugašvili
Koncem svibnja 1945., poslie proslave “Dana Pobjede”, tehnički timovi obavještajne službe Crvene armije u ruskoj okupacijskoj zoni u Njemačkoj, prosijavali su tone zaplienjenih njemačkih znanstvenih dokumenata.
U knjižnici jednoga njemačkoga znanstvenika, koji je, po svemu sudeći, na brzinu pobjegao izpred nastupajuće ruske vojske, ovi ruski stručnjaci su pronašli kompletan nacrt za bombarder na raketni pogon.
Ovaj materijal je odmah poslan u Moskvu gdje ga je jedan stručnjak preveo s njemačkoga na ruski i sastavio sažeti opisni izvještaj koji je odmah poslan po zapovjednom lancu prema gore. Izvještaj je ubrzo stigao na stol “vožda” Iosifa Visarionovića Džugašvilia, a.k.a. Josifa Staljina.
Niski, zdepasti, lukavi i okrutni sovjetski diktator je odmah bio vrlo zainteresiran ovim čudnovatim “fašističkim projektom” pa je zapovjedio da se odmah sazove tajna konferencija na kojoj će se razpravljati o ovom vrlo čudnom, ali možda i vrlo vriednom plienu. Među nazočnim na konferenciji bili su; Staljin, njegov sin Vasilj, ministar vanjskih poslova Vjaćeslav Škrjabin “Molotov”, šef NKVD-a Lavrenti Beria i nekolicina ruskih znanstvenika i tehničkih stručnjaka.
Za vrieme diskusije Staljin je doznao da su dvojica briljantnih njemačkih znanstvenika, Eugen Sänger i Irene Bredt, godinama radili na razvijanju koncepta bombardera na raketni pogon. Predviđeni bombarder je trebao biti 28 m dug i deset tona težak, a porinut u zrak sa specijalno izgrađenih saonica raketom koja bi imala pogonsku snagu od 300 tona.
Raketa bi bombarder u zrak izbacila brzinom od 1.600 km na sat, a onda bi ga njegova ugrađena raketa s motorom na tekući kisik, sa 90.000 kg pritiska, brzinom od 22.000 km na sat podigla na visinu od 250 km iznad zemlje.
Kad bi bio izgrađen, ovaj bombarder (u kojem bi bila posada) bi preskakivao po atmosferi poput kamena na bačenog po površini vode, i s bombom težkom 6 tona, doseći New York ili Washington u kojima bi mogao prouzročiti strahovita razaranja i tisuće žrtava. Sänger i Bredt su izračunali da bi čitavi let ovoga strašnoga zrakoplova, od polietanja do povratka i slietanja negdje u Njemačkoj, uzeo svega 80 minuta.
Staljin će kasnije doznati da je ova fantastična šema bila izrađena kako bi pomogla Adolfu Hitleru da snažnim udarom ovih bombardera izvojšti pobjedu nad Saveznicima. Stotinu kopija kopija bilo je otisnuto, označeno “streng geheim” (top secret) i poslano osamdesetorici visokih dužnostnika i “Tko je Tko” među u njemačkim znanstvenicima. Ali u obkoljenoj Njemačkoj, s nadirućim neprijateljskim vojskama s tri strane, malo je, ako ijedan, od onih koji su ih primili imao vremena ili volje za čitanje 409 stranica ovoga tehničkog materijala.
Kad su ruski znanstvenici u Kremlju završili svoja predavanja o Sänger-Bredt izviješću Staljin je bio očaran mogućim potencijalom oružja, koje bi moglo bombardirati tisuće kilometara udaljene ciljeve i koje bi letjelo takvom brzinom da uobće ne bi bilo vidljivo a kamoli da bi ga netko mogao srušiti ili na bilo koji način spriečiti. Staljin je odmah htio znati gdje se nalazi Eugen Sänger, ali “sveznajući šef NKVD-a” Lavrenti Beria je morao priznati da on za sada ne zna.
“Onda pošalji nekoga da ga nađe i dovedi ga u Moskvu na dragovoljno-prisilan način!”, uzviknuo je Staljin.
Diktatorov dvedeset četiri godine stari sin, Vasilj Džugašvili, ili se dragovoljno javio ili mu je otac zapovjedio da povede potragu za misterioznim njemačkim znanstvenikom. Kao pilot u ruskom ratnom zrakoplovstvu Vasilj je ‘icognito’ u najstrožoj tajnosti odmah sjeo u zrakoplov i odletio u rusku zonu u Berlinu i prijavio se u zapovjedništvo generala I. A. Serova, zapovjednika ruske okupacijske zone.
Serov je odmah poslao po svoga tehničkog savjetnika, dopukovnika Sergeja Tokaeva i zapovjedio mu da pođe s Vasiljom u potragu za Sängerom, koji se vjerojatno krije negdje u Zapadnoj Europi. Ako Sänger odbije mirno poći u Moskvu, general je naglasio da ga onda trebaju kidnapirati. “Zapamtite,” Serov je nadodao, “tovariš Staljin se uzda u vas!”
Nu usbrzo se pokazalo da su dopukovnik Sergej Tokaev I Vasilj Džugašvili bili ptice istoga perja. Ubrzo su generalu serovu počele stizati vijesti da su “dečki” u “potrazi za Sängerom”, koja je trajala nekoliko tjedana, najprije u Berlinu a onda u Parizu, potrošili sve vrieme (i novac) u pijančenju i na prostitutke po noćnim klubovima i javnim kućana. Nu Serov je na sve to samo klimao glavom i možda sam u sebi ponavljao onu famoznu rusku eksklamaciju “job vašu mati”, jer koji bi se ruski general usudio nešto reći, a kamoli što poduzeti protiv “voždovog” sina.
Konačno, jednoga dana Vasilj i Tokaev su se prijavili Serovu i izjavili da njihova misija nije urodila plodom i da je naoko neuhvatljivi Sänger vjerojatno mrtav.
Njihov neuspjeh je bio vrlo zanimljiv jer su Eugen Sänger i Irene Bredt prije nekoliko mjeseci postali bračni par i u vrieme “potrage”, pod svojim imenima podpuno javno živjeli nedaleko od Berlina.
Malo kasnije, kad su Amerikanci počeli “češljati” po Trećem Reichu za njemačkim znansvenicima, na njihovoj listi bio je i Sänger. Oni nisu imali nikakvog problema ući u njegov trag. Za vrieme dugog izpitivanja od strane američkih stručnjaka, Sänger je bio vrlo kooperativan. On je čak Amerikancima dao i jednu kopiju nacrta.
U idućih nekoliko godina Sängerov izum će odigrati glavnu ulogu u izradbi silne rakete koja će po prvi put u poviesti svieta omogućiti čovjeku dolazak na mjesec.
Boljševici kidnapiraju vođe poljskih gerilaca
Koncem ožujka 1945., maršal Crvene armije Grigorij Konstantinović Žukov dobio je od Staljina “čast” da on bude taj koji će zauzeti Berlin koji je tada, poslie nebrojenih savezničkih bombardiranja, bio masa ruševina. U to vrieme predhodnica Žukovljevih divizija bila je oko 60 km od sredine Berlina i bunkera u kojem je bio Hitler.
U Poljskoj iza Žukovljevih divizija, boljševički polit-komesari i NKVD razširili su svoje mreže da učvrste komunističku strahovladu nad izmučenim poljskim narodom. Nešto ranije Staljin je “dao rieč” Rooseveltu i Churchilu da će se Crvene armija “eventualno povući kako bi Poljska opet postala slobodna zemlja”.
Žukovljevi častnici (oficiri) su poslali poruku vođama poljskoga podzemlja (gerile), koji su se već pet godina borili protiv Niemaca, da ih maršal Žukov poziva na konferenciju kako bi se dogovorili o sigurnosti Poljske i njezin poslieratni položaj.
Bojeći se ruske perfidije, većina poljskih vođa nisu bili za to da se izađe iz skloništa, ali drugi su su uporno tvrdili da boljševici sigurno imaju dobre namjere, jer su po “oslobađanju” (zauzimanju) Poljske na slobodu pustili neke vođe poljskih partizana, među kojima je bio i Aleksander Zwierzynski, vođa Nacionalnih Demokrata.
Boljševička ponuda je izgledala previše dobra da bi bila istinita. U njoj je stajalo da bi glavni poljski lideri poslie konzultacije s maršalom Žukovom bili prebačeni u London da s poljskom vladom u egzilu dogovore plan za poslieratni politički sustav u Poljskoj. Poslie duge ozbiljne diskusije dvanaest poljskih lidera je odlučilo sastati se s Žukovom. Nu čim su u Waršavi sjeli na jedan sovjetski transportni zrakoplov primjetili su da stvari ne idu onako kako im je bilo obećano. Na podu zrakoplova ležao je napola ošamućen Aleksander Zwierzynski. On im je rekao da su ga boljševici dugo držali u samici gdje su ga danima premlaćivali, ali da su ga bez ikakva obrazloženja odjednom izvukli iz samice, dovezli na uzletište i bacili u ovaj zrakoplov.
Had se zrakoplov digao i poletio prema iztoku, pilot je došao i rekao im da je “došlo do promjene plana, da maršal Žukov nema vremena s njima razgovarati jer je previše zauzet”, pa moraju ići u Moskvu. Jadni Poljaci su sada shvatili da su kidnapirani. Umorni i gladni Poljaci su dopremljeni na jedno uzletište u Moskvi. Zbigniew Stypoulkowski i dva druga poljska lidera strpani su u prvi automobil. Službenici NKVD-a su rekli Poljacima da ih voze u britanski Foreign Office. Prolazeći kroz puste bezbojne ulice Moskve mali karavan razklimanih auta prolazio je pokraj Foreign Office-a ali se nije zaustavljao.
Pola sata kasnije došli su pred jednu veliku kamenu zgradu koju je čuvala naoružana straža vojnika Crvene armije. Željezna vrata su otvorena i karavan je ušao u neko dvorište obkoljeno kamenim zidovima zgrada na kojima su bili željeznim gatrama okovani prozori. I trunak nade da su dopremljeni u Moskvu na prijateljski razgovor nestala je u duši jadnih Poljaka poput tračka dima na jakom vjetru kad im je postalo jasno da su dovedeni u zloglasni zatvor Ljubjanku, u kojoj su pretrpile strašne torture i živote izgubile stotine tisuća “neprijatelja naroda” kao što su oni.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
