Malo poznati događaji iz 2. svj rata (2. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 29 Lipanj 2018 17:00
Desant na Kretu
Demokracija i humanizam u bolnici na bojišnici
Kreta, otok u južnom dielu Egejskoga mora, udaljen oko 90 km od kopnene Grčke, odavna je bio strateška meta stranih zaraćenih sila. Dužina ovoga najvećega grčkog otoka je oko 260, a najveća širina oko 57 kilometara. Kreta je kolievka Minoanske civilizacije, jedne od najstarijih civilizacija koja je tamo postojala 1.500 godina prije Krista.
U proljeće 1941., Adolf Hitler je okrenuo svoj pogled na ovaj naoko nevažan otok. Ali pošto je njemački vojni vrh za lipanj te godine pod kodnim imenom “Operacija Barbarosa” planirao masivnu invaziju Sovjetskoga Saveza, Hitler je ocienio da se, kako bi se zaštitilo južno krilo njemačke vojske, najprije mora zauzeti Kretu.
General Kurt Student, zapovjednik njemačkih zračnih operacija, izradio je vrlo smion plan za iznenadni desant kojim će Kretu oteti 40.000 vojnika jakoj posadi britanskog imperija, koja je u to vrieme bila na otoku. Ovoj njegovoj šemi nije bilo presedana u poviesti ratovanja. Otok će silnim iznenadnim napadom iz zraka napasti i osvojiti Studentovi Fallschirmjäger-i (padobranci).
Koncem travnja Student se sastao s Hitlerom, koji je bio vrlo uzbuđen idejom jednog masivnog padobranskog desanta koji bi iznenadio čitav sviet. Na tom sastanku određeno je da će se napad pod kodnim imenom “Operacija Merkuri” izvršiti u rano jutro 20. Svibnja 1941. godine.
Britanski, australski i novozelandski vojnici su upravo doručkovali kad je, uz strašnu grmljavinu motora, silna njemačka zračna armada od 493 transportna zrakoplova “Junker” zakrilila nebo iznad Krete. Nekoliko minuta kasnije nebo je preplavilo tisuće padobrana. Iako iznenađena britanska protuzračna obrana je odmah stupila u odpor i srušila petnaest Junkera punih padobranaca.
Krvoproliće je nastavljeno na zemlji. Jedna njemačka bojna izgubila je 312 vojnika i častnika u prvom satu sukoba. Na koncu prvoga dana Studentov zračni napad, koji je prema planu trebao pomesti sve izpred sebe, bio je zaustavljen na sjevernoj strani otoka. Deset tisuća Niemaca spustilo se na ovaj krševiti otok. Od tih deset tisuća već u prvim sukobima četiri tisuće je poginulo, ranjeno ili zarobljeno
U njegovom zapovjedništvu u hotelu Grande Bretagne u Ateni, Student je bio šokiran viješću o tim gubitcima. Ali, Merkuri je bio njegov plan i idući dan on na Kretu šalje poznatu 5. Gorsku diviziju. U borbama koje su se na ovako relativno malom terenu vodile između jakih snaga britankoga imperija i njemačkoga Wehrmachta, došlo je do masivnog krvoprolića. Tisuće vojnika su ranjene na obje strane, mnogi od njih težko
Taktička situacija bila je toliko zamršena da ratnici na obe strane nisu znali gdje odnieti svoje ranjene suborce. Iako okrutna i neopraštajuća kao što je bila ova bitka na Kreti, njemački i britanski vojnici su u njoj u više navrata pokazali zapanjujuću vitežku samilost jedni za druge. Ranjeni njemački padobranci nošeni su u već pretrpanu britansku 7. Glavnu bolnicu. Istovremeno, nekih 30 km dalje, njemački doktori i bolničari brinuli su se u svojim poljskim bolnicama, za britanske ranjenike.
Što je možda jedan od najbizarnijih primjera te vrste za vrieme rata, u blizini grada Knossosa Britanci su imali bolnicu i radio postaju koja im je služila za komunikacije s jedinicama razbacanim po otoku. Čim su za to saznali Niemci su počeli s bombardiranjem te radio postaje. Uskoro je dogovoren privremeni prekid bojnih djelovanja i na kratkom sastanku Britanci su protestirali protiv njemačkog bombardiranja postaje za to što je bila u neposrednoj blizini bolnice. “Onda vi razmontirajte postaju i mi ćemo prestati s bombardiranjem”, odgovorili su Niemci.
Britanci su na brzinu izvršili njemački zahtjev i bolnica je počela funkcionirati kao zajednička ustanova u kojoj će zajedno raditi njemački i britanski doktori i drugo medicinsko osoblje. U bolnici nije uobće bilo segregacije. Britanski i njemački ranjenici ležali su u krevetima jedan do drugoga. Njemački i britanski doktori jednako su njegovali sve ranjenike.
Ovo za moj pojam uobće nije tako čudno. U prvom redu zato što se nijedna strana nije ovdje borila na svojoj zemlji ni za svoju zemlju, nego na tuđoj zemlji za strateške intrerese svojih imperija. Obe su na Kreti (i na skoro svim drugim mjestima) borile samo i jedino za globalne interese svojih nacija. Nitko od tih vojnika, na jednoj ili drugoj strani, barem još u to vrieme, nije po zemlji onih drugih palio, silovao, mučio i ubijao nevino civilno pučanstvo, pa nije nikakvo čudo što između tih vojnika nije postojao nikakav razlog za osobnu mržnju.
Ali, nitko ne želi spomenuti barem jednu od stotina viteških gesti hrvatskih vojnika kao naprimjer one kad su za vrieme Oluje naišli na ranjenog srbskog pobunjenika koji plače i moli da ga ne ubiju? Oni mu odgovaraju: “Nismo mi četnici”, stavljaju ga u svoje vozilo i voze u bolnicu. Nitko ne “ne zna” ni za ono kad su hrvatski liečnici i medicinsko osoblje po završetku Oluje u bolnici u Kninu jednako njegovali sve ranjenike, bez obzira na to na kojoj su strani bili.
Nitko se ne sjeća onih osamdesetak srbskih vojnika u Bosni koji su gladni i žedni četiri dana putovali kroz planine da se predaju hrvatskoj vojsci radije nego da padnu u ruke Izetbegovićevim mujahedinima? Hrvatski vojnici su ih primili, napojili, nahranili i odpremili na sigurno mjesto u Glamoč. Za to su glavni zapovjednici HVO-a u Haagu poniženi i osuđeni na dugoročne robije, a nitko od Izetbegovićevih “oficira” do danas nije pozvan ni barem na formalno saslušanje.
Panika izazvana korištenjem jezika Navajo Indijanaca
U ranim satima prije zore 7. kolovoza 1942., flota američke ratne mornarice, na kojoj je bilo 20.000 vojnika I. Marinske divizije i nekih dodatnih jedinica, približavala se primitivnom Guadalcanalu, 90 milja dugom otoku u lancu Solomon otoka na južnom Pacifiku.
Pod kodnim imenom “Operation Wachtower” invazija Guadalcanala biti će prva ovakova američka ofenziva u 2. svj. ratu i najveći vodozemni napadaj američke vojske do tada.
Među nervoznim mladim marincima bila je i mala grupica Navajo (čit. Navaho) Indijanaca poznata pod imenom “Navajo code-talkers” (Navaho šifra-govornici). Uz još nekoliko stotina drugih, ovi Indijanci su dragovoljno napustili svoje rezervate i, kako bi američkoj ratnoj mašineriji doprinieli njihov jedinstveni talenat, pristupili marincima.
Po završetku kratke obuke u rukovanju s priborom za radio komunikacije oni će slati komunikacije u šiframa koje Japanci nikada neće moći odgonetnuti. Te šifre nisu bile ništa drugo nego uporaba njihovoga plemenskoga jezika.
Taj njihov jezik je bio toliko čudan da ga ni Japanci, ni nitko drugi osim njih samih neće moći razumjeti niti imitirati. Izgovor glagola u tome jeziku je toliko kompliciran da ga mogu razumjeti i izgovarati jedino oni koji su snjime od rođenja odrasli.
Poslie dragovoljnog pristupanja u marince Navajo su sastavili spisak rieči koje će rabiti u svim komunikacijama: Jurišni bombarder postao je “ginicob” (jastreb), izvidnički zrakoplov “ne-as-đaj” (sova), a bombe “a-je-ši” (jaja) itd..
Ovi Navajo code-talkers su vrlo dobro znali da će njihova misija biti vrlo opasan posao, jer će uvijek biti ili na prvoj liniji bojišnice ili iza neprijateljskih pozicija.
Poslie topničke baraže s brodova i bombardiranja iz zrakoplova s nosača po žalima otoka, prvi val marinaca nahrupio je na obalu otoka. Iza njih je sliedio drugi val. Navajo code-talkers su bili razdieljeni po raznim patrolama koje su kroz gustu džunglu i mutne močvare jurišale prema unutrašnjosti. To je točno bila onakva bojna situacija za koju je ova grupa formirana.
Napadajući marinci su u ovoj bitci bili u vrlo blizom kontaktu s Japancima, koji su u mnogo slučajeva bili skriveni u džungli svega nekoliko metara udaljenosti.
Problemi druge vrste počeli su odmah prvu noć na otoku. Jedan Navajo code-talker uzpostavio je preko radia vezu s drugim. Dok su dva Indijanca razgovarala, njihov čudni govor je među marincima koji nisu znali za “Navajo program” izazvao strah i paniku. Ljudi su na američkim radio spravama govorili stranim jezikom, koji samo može biti japanski, mislili su marinci.
Sa malo ili nimalo ratnoga izkustva, većina mladih marinaca su bili uvjereni da su se Japanci dočepali američkih radija i da se nalaze među njma. Malo kasnije kada se taj strani jezik čuo preko još nekoliko radija marinci su zaključili da su Japanci negdje u džungli pobili jednu cielu američku jedinicu. Možda su sve američke jedinice obkoljene i odsječene od mjesta izkrcaja na koje bi se u slučaju potrebe morali povući.
Konačno, častnici su poslie saznanja za “Navajo program”, među uznemirenim jedinicama uspjeli uzpostaviti red.
Iako će Navajo code-talkers tijekom rata postići velike uspjehe, za sada im je naređeno da prestanu slati poruke kako histerija ne bi spopala cielu I. Marinsku diviziju.
Staljin i Hitler su pokušali ubiti gen. Franka
Svatko tko imalo pozna poviest zna da je Staljin za vrieme i poslie rata u Španjolskoj (1936. - 1939.) pokušao likvidirati španjolskog nacionalnog vođu, generala Franciska Franka. Nu malo tko zna da je to isto namjeravao i Hitler, što je još samo jedan dokaz da između boljševizma i nacizma nije bilo nikakve razlike.
Sastanak na željezničkoj postaji u Hendaye-u
Hitlerov specijalni vlak je jurio preko Europe i stao u Hendaye u obroncima Pirineja koji se protežu između Francuske i Španjolske. Führer, koji je već tada bio absolutni gazda većine Zapadne Europe, odlučio se na ovaj dosta dugi put kako bi se sastao s generalisimom Franciskom Frankom, El Caudillom (vođom) Španjolske. Bilo je to na 23. Listopada 1940. godine.
Samo nešto preko godinu dana ranije, tri godine dugi krvavi rat u Španjolskoj je završio. Franko je iz toga rata izašao kao nepobitni pobjednik. Poslie pobjede nad komunistima u ratu, koji je završio svega nekoliko mjeseci prije pošetka 2. svj.rata, Franko je sve činio da se Španjolsku ne uvuče u ovaj novi svietski sukob. Adolf Hitler je imao nešto drugačije mišljenje, pa će na tom sastanku uporabiti svu svoju moć uvjeravanja da prisili Franka da navijesti rat Velikoj Britaniji i pristupi Silama Osovine. Nu on je ozbiljno podcienio žilavost i lukavštinu španjolskoga vođe.
Franko je najprije “zakasnio”, tako da je Hitler puna dva sata morao hladiti pete u svom osobnom vagonu na postaji u Hendaye-u. Hitler nije imao izbora nego barem prividno ignorirati ovo poniženje i početi devet sati dugom harangom s ciljem kojom će, kako je mislio, umoriti Franka.
I dok je Hitler brbljao o silnoj moći Wehrmachta, silnim savezničkim brodovima koje njegovi “Vučji čopori” podmornica potapaju, silnom razaranju koje Luftwaffe čini po Engleskoj, Franko je mirno slušao, bez ikakve promjene na licu. Kad je Hitler napokon prestao, na Frankovu licu nije bilo nikakve promjene. Prijaznim tonom on je obrazložio Hitleru da bi Španjolska imala vrlo ozbiljnih problema kad bi se odmah poslie završetka jednoga rata umiješala u drugi rat.
Na koncu nije došlo do nikakvoga sporazuma i dva lidera su otišli svaki svojim putem. Po prvi put od kada je došao na vlast u Njemačkoj Hitler je bio nadmudren na diplomatskom frontu. To on nije mogao podnieti. Za to je odmah po povratku u Njemačku naredio ministru vanjskih poslova Joakimu von Ribbentropu i direktoru za vansku obavještajnu službu, SS Gruppenführeru (general-pukovnik) Walteru Schellenbergu da počnu organizirati plan za Frankovu likvidaciju.
Obojica, Ribbentrop I Schellenberg, bili su vrlo ambiciozni i bezskrupulozni. Oni su odmah izabrali poslušnu osobu koju će poslie Frankove smrti postaviti na vlast u Španjolskoj. Ta osoba biti će general Austin Muñoz Grandes, koji je u Španjolskoj uživao veliki ugled. Planiranje za likvidaciju Franka nije išlo tako gladko pa kada je, u kasnim mjesecima 1941., donekle privedeno kraju Muñoz Grandes je bio zapovjednik poznate španjolske “Plave divizije” na ruskom frontu.
Franko nije bio previše zainteresiran za pomoć Hitleru ali kako bi sa Staljinom, barem donekle, poravnao račune za njegove zločine u Španjolskom ratu, on je poslao Plavu diviziju da se zajedno s Niemcima bori protiv Staljinovih boljševika.
Schellenberg koji je uzprkos njegovome visokom činu bio star samo 30 godina, uzpostavio je tajni kontakt s generalom Muñoz Grandeom, koji je dragovoljno postao njegovim ortakom u uroti. Niemci su znali da je ovaj Španjolac strašno mrzio Engleze, koji su stoljećima tlačili Španjolce.
Plan je bio da se Muñoz Grandes vrati u Španjolsku, gdje bi bez sumnje bio hvaljen za borbu protiv boljševizma. Onda bi on pred svietskim medijima zahtijevao da Španjolska stupi u savez s Njemačkom. Ako bi Franko to pokušao spriečiti, Hitler bi pomogao Grandeov zahtjev tako što bi naredio da Luftwaffe bombardira Madrid i Frankovu predsjedničku palaču. Onda, ako bi El Caudillo nastavio smetati, Muñoz Grandes će izvesti državni udar, “neutralizirati” Franka i formirati vladu koja će dovesti Španjolsku u njemački kamp.
Ali I Franko i je svugdje imao svoje špijune, uključivši i u Hitlerovom Glavnom vojnom zapovjedništvu (Oberkommando der Wehrmacht) u Berlinu i on je ubrzo saznao za tu urotu. Tipično za njega, El Caudillo je odmah postupio na dobro proračunat način. Naredio je Muñoz Grandeu da “za kratko vrieme” napusti bojište i dođe u Madrid, gdje mu je kao heroju pripremio veliko slavlje. Poslie priredbe Franko je generala pozvao u svoju palaču, na odoru mu prikopčao veliko odličje, pohvalio ga za pobjede na Iztočnom bojištu, a onda ga postavio na “vrlo važnu” (ceremonijalnu) poziciju “Zapovjednika vonog kućanstva”.
El Caudillo je opet nadmudrio Hitlera. Kad je general Muñoz Grandes poslan na ovu novu, podpuno bezznačajnu dužnost on više nije mogao računati na nikakvu podržku vojske, niti je više imao ikakvu moć, Hitlerov plan za Frankovu likvidaciju je izhlapio.
Ali, uz ovu Frankovu državničku mudrost potrebno je ovdje naglasiti još nešto drugo. Svakome tko je iole pismen je poznato da je “veliki američki i britanski saveznik Staljin” dao pobiti tisuće svojih podpuno nevinih generala samo radi sumnje da bi mu na bilo koji način mogli naškoditi. Hitler je, u nešto manjoj mjeri od Staljina, činio isto. Među visokim častnicima dao je ubiti i svoga najboljeg generala Erwina Rommela, samo zato što je sumnjao da je bio upleten u pokušaj atentata na njega u njegovom “Vučjem brlogu” - Wolfsschanze.
A Franko, kojega i dan danas uz nostalgične komuniste i čitav “Zapadni demokratski sviet” naziva, neprijateljem demokracije, fašistom, rasistom, okrutnim nehumanim diktatorom i što-šta drugoga, svoga generala, koji je bez ikakve sumnje bio umješan u urotu za njegovu likvidaciju, umjesto na strieljanje šalje na novu, iako bezznačajnu dužnost, da u miru i udobnosti dočeka prirodnu smrt.
Ali, kako reče sam Adolf Hitler - Pobjednik nikada neće biti uptan je li rekao istinu.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
