Udbini mlinovi dezinformacija još uvijek rade punom parom
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 06 Srpanj 2018 17:00
The face of evil
“Who controls the past controls the future. Who controls the present controls the past.” (Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Tko kontrolira sadašnjost kontrolira prošlost.). George Orwell
Jedan od Tuđmanovih izgovora zašto je 1991. na sve važne pozicije u državnoj upravi, sudstvu, policiji, obavještajnim službama itd., postavio skoro sve stare udbaše bio je da nitko od ljudi koji nisu radili u jugokomunističkim represivnim službama: Udbi, Kosu, sudstvu i dr., nije imao izkustva, pa stoga nije mogao biti postavljen na nijednu od tih pozicija. I, stupajući na te nove-stare dužnosti, stari udbaši su nastavili raditi po svom starom šablonu; podvala, dezinformacija, ucjena, ocrnjivanja, progona i likvidacija svih svojih protivnika. Jedna od starih već dobro izprobanih podvala bila je i tzv. lista suradnika Udbe i Kosa.
Na toj listi ili listama, koje se kako izgleda stalno nadopunjavaju, uz one koji su, milom ili silom, uistinu postali suradnici tih jugokomunističkih zločinačkih organizacija, namjerno su upisana i imena mnogih koje je, kad ih se nije moglo pridobiti, trebalo kompromitirati. Sve je to rađeno po jednom dobro smišljenom planu unošenja nepovjerenja i razdora u hrvatsko društvo posebno u hrvatske emigrantske organizacije.
Jedna od najrabljenijih podvala bilo je “držanje na vezi”. To se radilo tako što bi neki udbaš nižega ranga napisao pismo nekom hrvatskom emigrantu za kojega se smatralo da je opasan jer je bio aktivan u nekoj hrvatskoj političkoj organizaciji. U pismu ga ovaj udbašić hvali, brati, kumi i poziva ga da se vrati u Jugu uz garancije da mu se ništa neće dogoditi.
Još ako je taj udbašić bio i rodbina tom članu “neprijateljske emigracije” taj način obmane trebao je biti još uspješniji. Ali uspjeh je postignut samo onda ako je udbaš dobio odgovor na svoje pismo, bez obzira na njegov sadržaj. Glavno je da je uzpostavljena “veza”. Ta “tajna veza” će biti upisana na listu suradnika Udbe, koja će 1990ih “pukim slučajem” ostati netaknuta na vrhu hrpe udbaških tajnih dokumenata, jer biva, udbaši nisu imali vremena da je sakriju ili unište s onim drugim tisućama dokumenata. Ili su možda Manolić, Boljkovac, Perković, Mustać i družina tu listu zadržali zato da bi Bože Vukušić, Nikola Štedul i drugi koje je Tuđman postavio da rade pod njihovim nadzorom lakše do nje došli.
Znajući da je hrvatski puk alergičan na svaki spomen Udbe, udbaški planeri su računali i na to da će i oni koji te liste “pronađu” i objave pasti pod sumnju da su i sami bili njihovi suradnici. Tako se proširila vijest da je i Bože Vukušić bio jedan od suradnika Udbe, a Nikola Štedul KGB-a itd. Ima li tu imalo istine teško je znati ali posve je normalno da bi oni koji objavljuju te liste s njih izbrisati svoja imena - ako su tamo bila. Zanimljivo je da uz imena i kodne nazive “držanih na vezi” koja su objavljena na tim listama skoro nigdje ne piše kakve informacije je dotični davao Udbi.
Evo jednoga tipičnog “držanja na vezi suradnika Udbe”, koje je netko nedavno, iz samo njemu poznatih razloga, postavio na internet:
Pismo udbaša Stipe Grizelja dužnostniku Hrvatskog Narodnog Odpora Mili Bobanu
“Dragi Mile, (Nema datuma na pismu, ali poštanski žig na omotnici je 9 svibnja 1971., mo.mb) ja bih želio da ovo pismo zateče tebe i Tvoju familiju u dobru zdravlju i raspoloženju i da Te prijatno iznenadi. Prije par dana slučajno sam sreo Petra i staru Tvoju u Tvom selu. Malo smo prijateljski razgovarali. Oni su se interesovali za mišljenje da li bi ti pisali da dodješ u posjetu. Rekli su da i Tebe to jako zanima. Ja isto vjerujem da je i kod Tebe vrijeme trebalo učiniti svoje. Ali prije nego što Ti saopštim moje mišljenje u vezi sa tim, želim da par napomena i savjeta, koje ću ti napisati, shvatiš ljudski i drugarski i želim da iz toga proizidje Tvoj pozetvini stav o odnos. Čudne su okolnosti prouzrokovale različite ljudske sudbine, životne pravce i puteve. Ali, izmiče vrijeme u kojem su ljudi robovali iluzijama i zabludama. Kod mnogih su takve iluzije i zablude pale. Kod pojedinaca možda još dominira sljepio, ali i to je relativno kratkog vijeka. Razvoj našeg društva stalno ide naprijed. Bude poteškoća, pa i žrtava, ali se progres ne da zaustaviti. To svak tko želi i hoće da vidi može da vidi, osjeti i doživi. Dovoljno je biti bar djelomično realista, pa to sve shvatiti. Prema tome, samo se subjektivno može želiti tu nešto mjenjati, ali se realno ništa mjenjati ne može ako nema elemenata progresa. Ti si prošao svijet i okusio surov život. To bi trebalo da realno predpostavlja da kod tebe takvih iluzija i zabluda ne bi trebalo da bude., iako ih je nekada mžđda bilo. Ako je tako, a ja mislim da jeste, onda se pakuj i slobodno dodji u svoju zemlju. Dodji, slobodno dodji, bez obaveze da ostaneš, ako to ne želiš. Dodji, vidi u uvjeri se. Mnogi su to isto učinili, čine i činiće. Nemoj ni ti biti među zadnjima. Na kraju da Ti kažem riječ – dvije i o sebi. Dobro sam. Tvoj rođak takodjer. (Radi se o Ivanu, Iko Boban, (1927 -1990) koji je radio u Sarajevu negdje u Federaciji, ali ne znam točno šta. Kako vidim iz ovog pisma da su se poznavali, mo.mb.) Sa njim sam baš prije pola sata razgovarao, pozdravlja te i on. Ne sumnjam da ćeš ipak cijeniti ovaj moj sitni napr i da ćeš se ponijeti fer u svemu, pa i na pismo odmah odgovoriti. Do odgovora primi Ti i sva familija pozdrave i najbolje želje od Stipe. (Podpis plavom olovkom i adresa: Hatovska br. 11 79000 MOSTAR).
Odgovor Mile Bobana
San Francisco, dna 1 srpnja 1971. god.
Poštovanje dragi Stipe,
Mogu Ti reći da sam primio Tvoje pismo koje sam u cijelosti razumio. Malo si napisao ali si svakako dao mnogo naslutiti. Kada bih na svaku Tvoju napisanu i prikrivenu misao odgovorio, uzelo bi mnogo vremena i prostora. Zato ću nastojati prikazati stavri onakve kakove u stvari i jesu.
Pismo si pisao meni i o meni se osobno radi. Poradi toga ja nikako ne mogu biti taj i provoditi cijeli moj život, koji mi je tako drag i kojeg toliko volim, po raznim stranama kugle zemaljske. Mislim da bi bilo suvišno opisati razloge i sve pritiske na mene kod kuće i mojeg odlazka iz Domovine Hrvatske, jer neće imati svrhe. Bolje bi bilo da sam ostao u mojoj rodnoj grudi, Domovini Hrvatskoj i na taj način pomogao mojem narodu njegovu izgradnju za njegovu bolju budućnost, pomogao njegove napore na putu u povijestnom progresu, kojeg nitko više ustavit ne može, jer kako se primjećuje dolaze mlade i nove snage koje žele izgraditi svoju, bolju i napredniju budućnost našem hrvatskome narodu od one koju su mu ostavili predhodnici “bojnih rovova” i “partizanskih brigada” nego što sam prepustio na milost i nemilost moj voljeni hrvatski narod, ne samo ja nego na tisuće i tisuće drugih Hrvata, te pomogli našim odsustvom iz Domovine Hrvatske izgrađivati domovinu drugih naroda.
Sve kada se to uzme u obzir, mnoge nas vani u srcu i duši boli sudbina našeg hrvatskog naroda. Kroz povijest netko je uvijek bio kriv za sudbine naroda, pa tako će netko biti kriv i za tragičnu (nadati se je zadnju) sudbinu našeg hrvatskog naroda i da će nekog povijest okriviti. Kako svaka povijestna epoha ima svoje vlastite zakone, tako i naš hrvatski narod imade svoje mlade, zdrave i nadasve nove naraštaje koji nastoje povratiti svojem narodu ono što smo izgubili, ono što ga pripada i ono našto ima puno pravo.
Da ta nova snaga, narodna nada, uspije ostvariti želje i zahtjeve svojeg naroda, potrebno je u prvom redu da tu novu snagu razumiju i shvate oni odgovarajući čimbenici koji nose svu vlast i pa tako snose i svu odgovornost pred narodom u ovom presudnom vremenu, a i Ti si jedan od tih čimbenika koji si u vlasti i pri vlasti, te tako snosiš odgovornost za sve loše i za sve dobro pred svojim hrvatskim narodom. Ako ovi zadnji nastave svojim razumijevanjem prema željama i težnjama svojeg naroda, u ovom slučaju, dragi moj prijatelju Stipe Grizelj, radi se o našem hrvatskom narodu, ja Te uvjeravam da će naš narod zadobiti povjerenje svih vas i narod će biti uz vas. To će se ubrzo čuti i preko granica naše zemlje, te će to povjerenje doći u srca mnogih sinova naše Domovine razbacanih diljem svijeta, te će se mnogi bez oklijevanja povratiti svojoj rodnoj grudi, pa i ja među njima.
U tom povjerenju mi ćemo toliko ojačati da ćemo moći predsusresti i nove beogradske pučiste, sinonime generala Simovića iz 1941. Tko iole poznaje svoje neprijatelje, neće mu biti teško shvatiti da će nas ista sudbina zadesiti kao i u zadnjem ratu 1941-1945. Oni će najprije nastojati zavaditi i razdvojiti Hrvate da se između sebe tuku a oni će pripremati razne makinacije da nas što više likvidiraju. Kada nas toliko smanje i protiv nas nature razne neo-fašiste i neo-naciste, tada će doći Ranković i Djilas da zavladaju nad nama Hrvatima u ime “bratstva i jedinstva”, te se bojim da bi i Ti mogao biti sa onima i među onima koji će im pljeskati i vikati “Živio”.
Zato vladajuća elita u Domovini treba svim sredstvima nastojati dati garnaciju tolikim iseljenim Hrvatima, sinovima naše Domovine, da se ovi sa povjerenjem vraćaju sa svojim kapitalom u rodni kraj, kojeg će bez sumnje svim mogućim naporima izgradjivati. U nedogledno vrijeme naša bi zemlja bila jedna od najboljih u Europi u kojoj bi se svi jezici svijeta govorili i u kojoj bi bila najkonstruktivnija elita u svijetu. U protivnom slučaju će se dogoditi sa našim narodom kao što se je kroz povijest dogadjalo i sa Židovima; razasuti po cijelom svijetu i bez svoje Domovine. Onaj tko i najmanje doprinese tragediji svojeg naroda, neka bude proklet za vijeke vijekova!!! Izmedju tisuće načina kako se može dokazati da si dobar Hrvat, najbolji je onaj kojim to dnevno i svakodnevno dokazuješ.
Iskreni i srdačni pozdravi Tebi i Tvojoj obitelji, kao i mojem rodijaku Ivanu kada budeš sa njim govorio, lijepo ga pozdravi.
Bog! Mile Boban.
Jedno pismo, sličnoga sadržaja, 1963. godine htio je i meni poslati udbaš Ivica Ercegović iz Gospića. Nu pošto nije imao moju adresu dao ga je mome najstarijem, sada pokojnom, bratu Petru, da mi ga pošalje. Umjesto da ga pošalje Petar ga je otvorio, pročitao i spalio. Tek 1991., kad sam došao u Domovinu, potražiti Ercegovića i drugove, on mi je izpričao kako mi je Ercegović u tom njegovom pismu pisao da sam ja vrlo pametan, da im trebaju mladi ljudi kao ja, da mi garantira da mi se ništa neće dogoditi i što šta drugoga. A samo nekoliko mjeseci prije toga udbaši Pajo Milković “Šepo” i Joso Bubaš radi mene su maltertirali Petra i moju drugu braću, pretraživali kuću mojih roditelja, oduzimali moja pisma, vezali moga staroga otca i prietili da će ga strieljati. Kad sam za to čuo napisao sam Milkoviću i Bubašu pismo u kojem sam im napisao da ću, ako ne ostave moga otca na miru, sve ostaviti i naći načina kako doći u Gospić i obojicu ubiti. Tražio sam ih 1991., ali svi su već bili na brzinu nestali. Bubaševa kuća u Ličkom Novom dignuta je u zrak a on je, kako se kasnije saznalo, najprije pobjegao u Orahovicu gdje se vjerojatno krio u staroj kući Stipe Mesića. Onda se sklonio na sigurno mjesto u Zagrebu (a gdje bi drugdje?), gdje je u miru umro kao i zloglasni Jure Bilić i mnogi drugi komunistički krvnici. Pajo Milković je kasnije nađen mrtav u konobi svoje stare kuće u Smiljanu, a Ivica Ercegović (rodom iz Rogoznice u Dalmaciji) je iz Gospića otišao još negdje ranih 70ih.
Na temelju ovoga što Grizelj u tom svom pismu piše i onoga što mu Mile odgovara, samo glupi i pokvareni mogu zaključiti da je Mile surađivao s Udbom. Jer kada bi ti to uistinu radio onda bi ga Grizelj tražio da ostane gdje je i da mu šalje informacije, a ne da se vrati nazad u ralje Udbe. To Grizeljovo "držanje na vezi" je jedna od klasičnih metoda Udbe za kompromitiranje aktivista "neprijateljske emigracije".
Oni koji će reći da Mile Boban uobće nije trebao odgovoriti na Grizeljevo pismo trebaju primjetiti da je to bilo za vrieme Maspoka kada smo svi mi bili spremni oprostiti Savki, Tripalu, Pirkeru, pa čak i krvniku Veci Holjevcu i svim tzv. hrvatskim komunistima, jer smo se držali one Maksove koja kaže da je dužnost svakoga od nas rušiti svaku Jugoslaviju. Rušiti je dijalektikom rieči, pera i dinamita. Rušiti je s antikomunistima, nekomunistima i komunistima. Rušiti ju sa svakim tko ju hoće rušiti - ali ju rušiti! Jer, ako ijedna državna tvorevina na ovom svietu nema pravo postojati, onda je to samo i jedino Jugoslavija.
Kasnije smo se uvjerili da je taj naš oprost bio kolosalna pogrješka, ali ipak nismo iz toga izvukli nikakvu pouku. Istu tu pogrješku učinili smo opet 1991., kad smo, u vjeri da su se ostavili jugokomunizma, u svoje klubove, crkve, dvorane i svoje kuće, diljem Europe, Sjeverne i Južne Amerike i Australije primali ne samo tipove poput Steve Mesića i drugih jugokomunističkih kretena koji su se tada okupili oko Tuđmana, nego i Savku i Račana i druge okorjele jugokomuniste, s njima se rukovali i oduševljeno im pljeskali kad su nam govorili kako se, eto sada, i oni bore za slobodnu i demokratsku Hrvatsku. Time smo svi mi dragovoljno stupili u vezu s Udbom.
Nije trebalo dugo čekati da oni, s tom našom podržkom, opet preuzmu vlast nad hrvatskim narodom, s koje ih nitko nikakvim izborima, ni referendumima neće skinuti. Skinuti ih se samo može s onim što oni jedino razumiju. Silom! Dok se to ne dogodi Udba će sve nas držati - ne na vezi, nego na vezu, kao poslušne pse.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
