Sinovi dida Jure “Guce”
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 13 Srpanj 2018 17:06
Ministar u NDH inženjer Ivica vitez Frković
Hrvatsko je plemstvo u dugom nizu stoljeća častno izvršilo svoju ulogu. Borbe za slobodu i državnu neovisnost, za rod i vjeru otaca, izpunjale su život staleža koji su od davnih vremena predstavljali hrvatski narod.
Međunarodni ugovori, povelje, darovnice i spomenici uklesani u sivom kamenu niemi su svjedoci prošlosti u kojima se odražava život onog naroda koji već tisuće godine prkosi zubu vremena nad jednom od najvažnijih stratežkih postava na granici Iztoka i Zapada.
Ti su spomenici pripadali hrvatskom plemstvu, koje je na taj način ostalo sačuvano za buduće naraštaje, da bi njihovim primjerima učili, o nama sudili, pa ako je potrebno i osuđivali ih za korist Hrvatske.
Srednji građanski stalež te seljaštvo i radništvo nisu, zbog onodobnih prilika, mogli biti zabilježeni na tim spomenicima, ali se ipak već 1700. godine u javnom životu spominje i jedan pučanin. Bio je to sudac Mate Frković, koji je ‘u Bilaj Grad išao na neke razgovore s Turcima (Bilaj je ustvari iztočni dio Gospića).
Ovaj Frković sigurno nije pripadao tzv. Krvnom plemstvu, nego možda vojničkom staležu iz redova nekadašnjih senjskih uskoka.
Jedan od roda tih Frkovića, ministar šuma i ruda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ing. Ivica vitez Frković desetljećima je u Argentini prikupljao svaku tiskanu rieč o radu i životu svojih predaka. Te informacije, koje je ing. Frković pomno prikupljao i slagao, svjedoče o rađanju jednoga novog hrvatskog plemstva - plemstva žuljeva. Kada se u obzir uzmu sve tragedije, muke i nevolje koje je ovaj hrvatski vitez proživio u skoro 35 godina izbjegličkoga života, čovjek se mora uiptati odkuda njemu tolika ljubav prema Domovini?
Na čemu se temeljila silna snaga njega, njegove braće i njihovoga otca “dida Jure”, koji su u svakom trenu bili spremni žrtvovati sve pa i sam život za Hrvatsku? Jedino čemu se to može pripisati je ljubav prema svetoj vatri hrvatskoga ognjišta, koja se ni u tuđini nije dala ugasiti, jer ta naša hrvatska vatra nije ništa drugo nego žarka ljubav prema Bogu i rodu sadržana u Starčevićevu geslu - BOG i HRVATI! U čijem srdcu gori takav plamen, ono nikada neće (niti može) biti izgubljeno za Hrvatsku.
Počelo je u Senju. Kao da su ti Frkovići, potomci uskoka i uzori ličkih ustaša upravo morali dati svoju prvu krvnu žrtvu baš na ulicama uskočkoga Senja. Iste one krvave ruke koje ubiše jednoga od trojice poviesnih hrvatskih učitelja i vođa, ubile su i petoricu njihovih sliedbenika i oduševljenih učestnika u borbi i radu za hrvatsku slobodu - petoricu braće Frkovića.
PETAR “PEĆO” je prvi pao. Ubili su ga u Senju srbski žandari kupa s drugih šest mladića i jednom djevojkom, 9. svibnja 1937. godine, gdje je mladež iz Gospića došla da nazoči koncertu sarajevskoga pjevačkog družtva “Trebević”. U tom divlajčkom masakru nevine hrvatske mladeži dva Pećina brata, Marko i Jurica, pukim slučajem ostadoše na životu.
(Uz Peću Frkovića taj su dan poginuli mladići: Nikola Bevandić, Petar Frković, Frane jelača, Jakov Milković (brat moga tetka Nikića, nap.a.), Tome Nikšić, Marko Smolčić i djevojka Katica Tonković.)
MARKO je prvi poginuo u obrani Nezavisne Države Hrvatske, 1942. dok je bio ustaški logornik u Gospiću. Bilo mu je tek 29 godina.
LUKA, otac šestero djece, izrešetan je partizansko-četničkim strojnicama na kućnom pragu u Ličkom Novom. Bio je 59 godina star.
MARTIN, pričuvni častnik i predsjednik HSS-e za kotar Benkovac, pada u vlaškom selu Divoselu pokraj Gospića, kad mu je bilo 43 godine. Devetero njegove djece ostati će siročad.
JURICA, prvi pučki župan u Liki i stožernik Gospića u NDH, mučki je 1944. od komunističkih odmetnika ubijen iz zasjede u Senjskoj Dragi, kada je sa Sušaka dopremao hranu za svoju županiju. Mlad čovjek, od svega 34 godine starosti ostavio je iza sebe dvoje djece. Njegova prsa krasila su razna odlikovanja među kojima je bilo i ono što mu je davalo naslov viteza.
JOSIP, zrakoplovni poručnik, na povlačenju 1945. bio u pratnji ministra Mirka Puka s kojim su ga Englezi u Austriji predali Titinim krvolocima. Malo kasnije ubijen je u komunističkom mučilištu u Gospiću.
STIPE je kao hrvatski vojnik poginuo još u 1. svj. ratu.
MATE, liečnik i inženjer IVICA, su se uspjeli spasiti i prebjeći u Argentinu, gdje su i umrli.
MILAN, vođa križarske grupe, obkoljen u zaselku Vukelja u jesen 1945., izvršio je samoubojstvo radije nego da pane u ruke Titinim krvnicima,
STIPE (drugi), mladi trgovački pomoćnik. Titina Ozna je zapisala da je “nestao pri likvidaciji skupine”, ali za njegovu sudbinu se ne zna.
Obitelj Frkovića ima svoju malu jedinstvenu poviest. U jednoj od tih pojedinosti je zapisano kako se “did Jure” “zakonski i na papiru podielio sa svojim bratom, kojemu je bilo ime Mate, ali prošle su godine a da ni susjedi ni suseljani nisu za tu podjelu znali”. Did Jure je mnogo puta znao reći onu ličku: “Nije bogat tko ima volove, neg’ je bogat tko ima sinove”.
Polazeći s tog stanovišta, njega se zaista nije moglo smatrati siromahom, premda ni sam nije slutio koliko se stvarnoga bogatstva krilo u njegovom porodu.
Jure Frković, poznat pod nadimkom “Guca”, ženio se tri puta. S prvom ženom iz roda Kosovića, imao je sina Luku. S drugom, koja je bila iz Zdunića, imao je petero djece: Mariju, Stipu, Ivicu, Franjku i Rožu. Sa trećom ženom, sestrom njegove prve žene dobio je: Martina, Katu, Matu, Milana, Ivku, Jelu, Antu, Maru, Juricu, Marka, Peću, Josipa, Ljubicu i drugog Stipu.
Kad se uzme u obzir da su sva ova djeca nikla na ne baš tako plodnom terenu Like i da su odgojena od malih nogu radeći sve pa i one najteže poslove, onda nas neće čuditi ni bezprimjerne žrtve koje je soj Frkovića položio na oltar Domovine.
U obitelji dida Jure Frkovića sva djeca su radila sve težačke poslove, a muški su uz to naučili i remenarski zanat svoga ćaće.
Kod naših seljačkih obitelji starija djeca su najčešće ostajala na selu pomažući roditeljima. U domu dida Jure imamo zanimljiv i upravo neobičan slučaj. Neka starija braća su posavršavala i najviše škole, a oni najmlađi su ostali raditi s otcem u njegovom remenarskom zanatu. Način na koji je did Jure odgajao svoju djecu bio je prava škola najsuvremenijega i najpriznatijega zdravog odgajanja.
On je dopuštao svakom svom djetetu iznositi svoje mišljenje. Dopuštao je svakome birati i stvarati vlastitu budućnost. Tko je htio ići dalje u školu, dobio je podporu. Tko je htio u zanat ili trgovinu, vrata su mu bila otvorena, a tko se odlučio čuvati kućno ognjište, čuvao ga je - i kao Luka posvetio svojom krvlju.
U Frkovićevoj kući nije bilo svađe. Toliko djece i dječice, toliko snaha i unučadi, a red, mir i rad kao u ulištu. Nad svime je vladala mudra rieč dida Jure, koji je uvijek znao reći: “Dico moja, među pravom braćom ne smi bit svađe. A ako se kadgod i pririči, to ne treba trajat više od deset minuta - dok se vidi ‘ko ima pravo. Mržnje nek vas Bog oslobodi”. I djeca od tri majke slušala su svoga otca.
Did Jure je kod svoje djece razvijao osjećaj samostalnosti i smisao za pravi rad te ocjenu vriednosti i važnosti svakog rada, pa i onoga nagrubljeg. Uvijek je znao dati dobar savjet i upute. Svaki je sin u kući dida Jure predstavljao jednog radnika. Svi sinovi dida Jure su se od malih nogu naučili raditi, tako su naučili cieniti sve i ljude koji u znoju lica zaslužuju kruh svagdašnji. Oni su u političkom smislu predstavljali onaj bunjevački duh ličkih seljaka sliedbenika Ante Starčevića, republikanaca Stjepana Radića i ustaša Ante Pavelića.
Pred Prvi svietski rat did Jure je kupio kuću u Gospiću jer je već bilo dosta djece koja su išla u školu, pa je za tu djecu terbalo stvoriti bolje uvjete. Ivica i Mate su jedno vrieme iz Ličkog Novog u Gospić (oko 6 km) išli pješice.
Frkovićeve kuća u Ličkom Novom bila je ono što je bila Došenova u Gospiću, a kad je did Jure preselio u Gospić onda je njegova kuća u Gospiću postala sestrom kuće Marka Došena. Marko je često dolazio kod Frkovića, gdje ga je rado slušalo staro i mlado.
Did Jure je bio ponosan što je njegova kuća postala sastajalištem i mjestom dogovora svih borbenih Hrvata Like; građana, seljaka i intelektualaca, a još više što je postao desna ruka Marka Došena.
Na nacionalni odgoj Frkovića u Ličkom Novom osobito je djelovao mjestni župnik glagoljaš Mikan. Pred svake izbore on bi išao na čelu povorke sa hrvatskom zastavom. Frkovići su uvijek glasovali za Stranku Prava.
Kad je uoči jednih izbora k didu Juri došao veliki župan Bude Budisavljević i počeo ga nagovarati da glasuje za “Koaliciju” (Srbsko-hrvatska koalicija), jer će mu inače sin Ivica izgubiti “štipendiju”, did Jure, koji je tada bio županijski viećnik, mu osdgovori: “Ja živim sa svojim narodom pa ću s njim idalje bit, a moj sin ako tu podporu nije zaslužio unda mu je i ne treba davat. Oduzmite je!”
Hrvati Like bili su među prvima koji su uočili onu gadnu zabludu onih iz tzv. Jugoslavenskog Odbora 1918. godine. Gospić je zato postao razsadnikom Starčevićevog pravaštva i Radićevog republikanstva. Hrvatska mladež Gospića i okolice okuplja se u “Matiji Gubcu”. Ovo družtvo bilo je pravo sveučilište kasnijih ustaša u Domovini i inozemstvu.
Uz Mimu Rosandića, Matu Oreškovića, Milu Starčevića i druge, braća Frkovići su među najborbenijim u bitkama za rušenje velikosrbijanske države. Njihovi vođe su starina Marko Došen i advokat dr. Andrija Artuković.
Poslie Velebitskog ustanka u jesen 1932., velikosrbski žandari i vojska vrše nekontrolirana nasilja i zločine nad hrvatskim narodom u čitavoj Liki. Balkanski divljaci razbijaju glave, lome rebra i žive u bunare bacaju hrvatske mladiće. Zatvori su puni hrvatske mladeži. Nevinim mladićima velikosrbijanski sudovi izriču drakonske kazne. Među ovima su i četiri brata Frkovića; Jurica, Marko, Pećo i Martin. “U ime zakona o zaštiti države” trojica starijih dobili su od pet do osam godina robije, malodobni Marko godinu dana. Gospićka “Žuta kuća”, Lepoglava, Zenica, Kruščica, Mitrovica i niz drugih kazemata napunjeni su hrvatskom domoljubnom mladeži.
Za čitavu Hrvatsku, a pogotovo za Liku to su bili težki dani: podmetanja, premetačine, uhićenja, zlostavljanja, otimačine i orobljavanja. Osobito su stradale obitelji Marka Došena i Jure Frkovića. Dok je Martin Frković ležao po srbijanskim zatvorima brigu o njegove šestero nejake djeca preuzeli su njegova braća i did Jure.
Did Jure je dočekao obnovu Nezavisne Države Hrvatske. Svi njegovi sinovi odmah su, kao uzor ratnici i ustaše, stupili u izgradnju i obranu svoje narodne države.
Nastavk sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
